Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

10. Februara 2016.
 

Emina Smailbegović: Nevidljivi kotači vremena

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Iz palače sam tog dana žurila u malo iznajmljeno potkrovlje da istražim sve o porijeklu riječi Garnata, ponavljajući usput: Danas je petak! Ima li ljepšeg i svetijeg dana za umiranje?!

Celia je na moju priču dala očekivan komentar.

– Taj čudak je pogodio sve o tebi! Ali ne razumijem odakle ti suluda ideja da bi on mogao biti anđeo smrti?

– Kako me to možeš pitati Celia? Jednostavno je ličio na Azraila.

– Ali ti nikada nisi vidjela tog Azr…

– Azraila! Nisam, naravno, ali sam ga tako zamišljala.

– Svašta… Kako li moraš izgledati da te neko poistovijeti sa anđelom smrti? U toj Alhambri ima zbilja čudnih ljudi. Trebala bih se pojaviti gore sa slikarskim platnom… – ironično će, a zatim uvjerljivo – Taj tvoj anđeo, koji sve zna, sigurno je aristokrata.

Zadnji put sam se tako iskreno nasmijala prije tri mjeseca, kada je Celijina majka kuću u Toledu zamijenila osrednjim stanom na jugu Pariza.

– Aristokrata? Trebala si ga vidjeti. Pa on nije ni nalik ljudima s kojima ga ti stavljaš u isti rang. Ne budi smiješna, Celia.

– Neka, neka… Ne kaže se uzalud da u Granadi živi najgora aristokracija Španjolske. Sposobni su oni za sve…

– Zar bi se jedan aristokrata šetao okolo u misionarskom odijelu i pričao o tome kako Alhambra ne znači crvena, već ružičasta palača, te kako je važno ne brkati pravo sa krivim značenjem? Zar to aristokrate zanima? Da si, kojim slučajem, ti bila na mom mjestu pripremila bi cente i tražila da ti ispruži ruku, a da ti je rekao sve što i meni, optužila bi ga da te uhodi. Ali… On nije siromah, a još manje je aristokrata.

– Onda ide za Santiago.

– Ti uopšte ne slušaš ono što govorim. Ušavši u stan rekla sam ti da ne putuje na svetište u Santigo de Campostelu.

– A, da… Oprosti! Razmišljam o andaluzijskim sufijama, o kojima trenutno čitam. Čak štaviše, taj misteriozni čovjek podsjeća me na njih.

Tu joj nisam mogla proturiječiti. I ja sam čitala o sufijama. I jeste, sad je njegov lik sve više poprimao crte jednog sufije, koji brine o ravnoteži između ovog i onog svijeta. A zar mi nije rekao da traga za svojim nefsom u Alhambri? Ili želi da ubije svoj nefs baš u palači? Ostalo je nejasno. I sve što sam smišljala zvučalo je nejasno ili nedovoljno ubjedljivo. Jesam li trebala reći još koju riječ o sebi? Možda to da ne znam gdje idem i da ne znam zašto sam trenutno u Granadi, sa slikarkom koja misli da se asketizam postiže litrima ispijenog absenta, po uzoru na Van Gogha; da živim u Evropi sa ljudima koji mene, Istočnjakinju, bez imalo srama pozdravljaju i pozivaju na večere, a stava su da ljude sa Istoka treba vratiti, a gdje drugo do na – Istok. Nekakve prozračne sjene nadvile su se na moj susret sa gospodinom Konverososom i bezupješno sam tragala za načinom da ih otjeram. Toliko o tvrdnji da je čovjek moćno biće.

Slijedećeg jutra Celia se, još uvijek mamurna, spustila u slikarsku koloniju, a ja sam se prije uobičajne podnevne zvonjave crkava nacrtala u Alhambri. Nacrtala bi me Celia, da je uopšte mogla držati kist u ruci. Ovo pišem, ne sumnjajući pritom, ni jednog dijelića sekunde u njen bogat umjetnički opus ili u ono što neznalice nazivaju darom. Dakle, stigoh u palaču, noseći sa sobom Arebijeve Andaluzijske Sufije.

– Donijeli ste Arebija?

– Da, možda ga možemo tumačiti zajedno?

– Eto, to je sve… To je sve što mi imamo! To je sve što nam je ostalo… Otvorićete sada tu knjigu, tumačićemo je. Pričaćemo o Arebiju, Haldunu, Rušdu, o onima koji su davno izgorjeli, o onima čiji su izumi davno pripisani drugima… Vodićemo sitničavu raspravu, vrtićemo se u krug, gospođice. A šta je sa Istokom danas? Takve rasprave ne vode nigdje.

Trebam li spomenuti da sam se osjećala kao da sjedim na osuđeničkoj, a ne na običnoj klupi u jednom od istočnih dijelova vrta Generalife? Onaj isti anđeo, izgubio je svu pribranost kojom je jučer zračio. No, tu se nije završilo, nastavio je:

– Uzalud razgovaramo, gospođice. Od mene nećete ništa naučiti, a svijet o kojem govorimo je u nikad gorem stanju. Pa pogledajte samo… Pogledajte Gazu! Šta možete očekivati od ljudi koji žive na rubu egzistencije? Da budu nesalomljivi? Hah, malo sutra! Svjetina to ne može…

Nigdje traga onom blagom čovjeku, misionaru, sufiji ili aristokrati… Govorio je rastreseno, čak je i mucao. Dohvatila sam knjigu, jer on je, bez sumnje, želio da odem. Ne stidim se reći da me pomalo i plašio. No, kad sam ustala odmahnuo je glavom.

– Kuda ćete?

– Ova rasprava, dakle, nema smisla. Odlazim, jasno ste mi dali do znanja da to želite.

Spustio je glavu u svoje ruke i duboko othuknuo, a kada sam se osmjelila i napravila prvi korak, začuh njegov glas, slabašniji no ikad dosad:

– Nemojte ići… Morao sam se sabrati ranije, oprostite… Žao mi je… Znate, na današnji dan prije tačno jedanaest godina, dogodila se na jugoistoku Turske jedna strašna saobraćajna nesreća. Tamo Vam se, gospođice, ništa ne dešava slučajno. Razumijete što želim reći? Kurdi uvijek sve imaju pod kontrolom. Tog dana poginulo je osamnaest osoba. Među njima i moja supruga. Ne pitajte me šta je radila tamo. Jer šta da Vam kažem? Bila je posmatrač koji nikad nije doveo u pitanje prava tih istih Kurda koji su joj presudili. I nikad se nije pokajala što je uložila nadljudske napore da opismeni ljude u toj divljini. A zašto? Za koga? Nuria je bila iz vrha madridske aristokratije i suvišno je reći kako nije morala nikada kročiti tamo… Ali, sa kojim mi je žarom pričala kako je čitavo jedno odijeljenje savladalo čitanje…

Vjerovala sam da je tu njegov kraj, čitaoče. Osim što je govorio isprekidano, neke riječi sam samo uspjevala naslutiti. Glas ga je upotpunosti izdao. Ali nije se predavao.

– No, kako će ljudi, čiji se život svodi na plemensku osvetu i borbu za Kurdistan, na najpoganiji način, podnijeti da neko opismenjuje stanovništvo? Teško ili nikako. Ne može jedan glasić tek tako mijenjati svijet. Ne može, jer dalje se čuje glas teškog oružja… A Nuria se trudila da ih dovede na nivo da samostalno čitaju knjigu koju Vi trenutno imate u rukama.

Izgledao je jadno. Čak razmišljam o tome da ga više ne opisujem, jer bi mu možda samo tako spasila od urušavanja ono u što čovjek najviše ulaže, a to su svakako moral i čast. A da nije mogla mijenjati svijet, nije, mislila sam.

– Da, da… Moja je Nuria voljela Arebija. Šta voljela? Ona je bila jedna od rijetkih koji su se ponosili historijom ove zemlje. Ali, ne onom krivom. Ona je tragala za Arebijevim djelima i tako činila dobra. A ja sam živio u njenoj sjeni i volio bih da to nikad nisam ni prestao. Pogledajte me sada!

Velik je moj Gospodar zaista! Jučer sam željela spoznati tajne koje skriva ovaj čovjek, a danas sam eto za nekoliko minuta čula dovoljno da više ne želim čuti ni riječ o njegovoj sudbini. Razlozi su prosti.  Tužnih i patetičnih životnih raspleta ima svuda, dok su oni sretni rijetki. I zašto baš ovdje, u ovom vrtu džennetske ljepote širiti dah naše svakodnevnice?! No, nisam imala srca prekinuti ga.

– Pa ipak… – začuh još jedan njegov uzdah – Nakon Nurijine smrt, naučio sam toliko toga. Odrekao sam se duhovno siromašne aristokratije i krenuo putem kojim sam zadovoljan. Nastavio sam tamo gdje je ona stala, svjestan da samo tako mogu saznati zašto je u toj mjeri voljela taj okrutni i nasilni svijet. Sve sam njene bilježnice, iz malenog sela, nedaleko od turske granice sa Irakom, donio u Madrid. Trebali su mi mjeseci da se snađem i iznesem ih odatle. Mrzio sam tu zemlju i njene ljude. Osjećao sam se sposobnim da svakome od njih pljunem u lice, pa sam se pomalo plašio samog sebe. Kleo sam ih govoreći: Prokleti da su i oni, i njihov polumjesec, i sekte, i običaji…

 

„Odrekao sam se duhovno siromašne aristokratije?“ Pitala bih kako i zašto, ali ući u razgovor s nekim da bi dobio odgovor na samo jedno pitanje , u ovom slučaju, da li je aristokrata ili ne – za mene, to je zla ćud. I nije ovo prvi put da se ta moja ćud ispolji.

– Na sve sam bio spreman. A što se tiče aristokratije, manje-više… Oni ne vide dalje od svog nosa i nikada neće. Do posljednjeg rata to su bili obrazovani i ugledni ljudi, ali diktatori sa svima čine kako im je volja, pa tako i sa bogatima. Zavisno iz kojeg dijela Španije su bili i kakvu su politiku vodili, mogli su se enormno obogatiti ili postati bijeda. Oni koji su se obogatili i danas su izuzetno bogati, ali su duhovno mrtvi pijuni koji kriju svoje stvarno porijeklo. A oni koji su osiromašili, duhovno su najbogatiji ljudi na ovom poluotoku, no nažalost oni više ne pripadaju sloju koji zavrijeđuju. Nuria je napisala dosta o tome. Napisala je toliko toga o onome što su nam skrili.

Eh, dragi gospodine da bar nikada niste spomenuli posljednji rat… Da bar… Od tog trenutka mogao je tvrditi da je i sam prisustvovao inkviziciji i postao konversos ili napustio poluotok bježeći na Zapad sa Kolumbom ili na Istok tražeći spas u sarajevskim mahalama – uzalud. Ne bih se ni najmanje zainteresovala za njegovu priču, jer sam se već sa prvi put spomenutom aristokracijom vratila u onu dugu ljetnu katalonsku noć, na prašnjavi tavan sa gomilom kartonskih kutija, klavirom i naravno, Alin.

– Tek sam iz jedne od njenih bilježnica i ja saznao da su najvrijednija djela Andaluza izgorila u smiraj jednog dana, tu, svega nekoliko stotina metara od nas. Tužno, naravno. Jedan je profesor sa Univeziteta u Salamanci bio duboko iskren rekavši: Za ono što je izgorilo toga dana na presvetoj lomači postoji opravdanje: suviše lijepo, pametno i oštroumno za srednjovjekovnog evropskog čovjeka.

Ja prosto ne znam povući crtu između imaginarnog svijeta, kojem je mjesto u mojoj glavi i ovog, stvarnog i materijalnog. Zato sebi stalno zadajem nedaće. Pričao je najljepšim kaligrafijama koje je svijet ikada vidio i koje nikakav tehnološki napredak neće vratiti čovječanstvu, ni za milion godina. I vjerovala sam da je tako, ali bila sam sasvim nezainteresovana ili nedorasla njegovoj priči ili mi je samo falio klavir, pa mi se i onaj Alinin činio sasvim dovoljnim. Eno me, sjedam za njega i hoću da proizvedem ton, lijep, nježan. A nešto mi ne dozvoljava. Ustajem i otvaram poklopac. Unutra imam što vidjeti – žice potrgane ljudskom rukom. Kako to da nekom smeta klavir?

– Alin, vrijeme je učinilo svoje ovom klaviru… – tješim je – Nije tvoja krivica.

– Vrijeme nema veze sa ovim – tvrdi ona – Već su mi sve uzeli, ovo je manje važno…

Zahvaljujući jednoj mušici koja je uporno igrala oko mojih očnih kapaka trznem se i upristojim ponuditi kakav takav komentar na njegovu priču.

– Prije samo dvije večeri sanjala sam tu lomaču sa knjigama o kojoj govorite.

– Zaista? Kako znate da je baš o njoj riječ?

– Dao se prepoznati Trg Carmen.

– … Bib-Rambla, dakle.

– U mom snu se jedna šestogodišnjakinja, Aksa, požrtvovano bori za svoju knjigu koja uveliko gori sa ostalima. A knjiga je poklon od njenog oca iz dalekog Horosana i govori o istoimenom gradu. Knjigu nije spasila, naravno, no šteta što se san prekinuo.

– A mogli ste ga zapisati… Šteta.

I dok je sunce pokazivalo svu svoju raskoš, jer ovdje nema bolesnih proljetnih dana, on odnekud izvuče jednu staru bilježnicu i nestade. A nije ni čudo. Umorila ga vlastita nemoć i mnogobrojna izvinjenja koja mi je uputio nakon potresne priče. Kako će samo Celia likovati kad čuje da je bila upravu. U mnogo čemu se kod Francuza prevarila, ali o ovom strancu je sve pogodila. No, moje misli su sada kolale daleko od ružičaste palače. Dok sam u ruci držala Nurijinu bilježnicu, koja je po obliku i boji sličila zbirci Miguela Llobeta, čula sam Alin kako mi govori:

– Moje rapsodije nema…Ova knjiga katalonskog virtuoza na gitari bila je moj poklon za Sergia, na naš San Jordi. Kasnije sam, kad je do mene stigla vijest o njegovoj pogibiji ružu stavila u ovu knjigu. Onako. Za sjećanje. Ma ne… Nemam ti namjeru pametovati o onome što nas je zadesilo. Jednostavno je. Nije to najveća tragedija na svijetu… Ko zna koliko se puta ponovila još veća tragedija od one 1939. u ovom gradu.

Debeli hlad naranče, u dvorištu Alhambre nije mi dao da ustanem i dopustim da me dotakne ono raskošno sunce, a kunem vam se da sam na obroncima Sijera Nevade vidjela Alin kako napaja svoja čula Andaluzijom.

– … tamošnji pejzaži inspirišu – kilometarska šetališta oivičena palmama i stablima naranče naizmjenično, pa onda seoski vinogradi, nepregledni, plodni. A tek andaluzijske noći, u kojima je mjesec pun i crven, pa onda imaš osjećaj da ga možeš dodirnuti ako samo pružiš ruku prema njemu – čujem je, a i vidim.

Stoji mirno i uživa. Gospodaru, možda sam jutros, greškom uzela Celijin absent – pomislih. I dalje je čujem i gledam je, čas na Nevadi, čas kroz četvrti luk po redu u salonu Cuarto Dorado. Najednom, vidim kako ležimo na plaži, u maloj uvali. Spava mi se, ali slušam je. Govori ritmom starog metronoma, čini se da će zakasniti, ali uvijek stigne na vrijeme.

– Noć je tako romantična, a naša tema je tema za pakao. Male, barcelonske ulice sa balkonima punim cvijeća i ptica – pakao. Trgovi, kafane, pijace ispunjene bogatim i siromašnim, starim i mladim – pakao. Ljudi su bježali, Aisha. Bježali jer im je neko dao nadu ili šta ja znam… A rat se spremao godinama i bilo je jasno da je uzalud bježati.

– I ti ne bi, da znaš da bi se nešto promijenilo? – upitah iznenađeno.

– Ne bih ja to mogla… A ko mi je kriv kad osjećam ovu zemlju do njene srži? Ja to ne bih…

Gledala sam je sa nepovjerenjem čekajući da se na nebu pojavi još makar jedna zvijezda padalica.

– Čekaš padalicu? – čitala je s lahkoćom moje misli.

– Još nisam odrasla, vjerujem u čuda.

– Sanjarko! Pogledaj! – uze jedan kamenčić iz plićaka, zamahnu rukom i on za tren nestade pod morskom površinom – Bacaću ih dok ti ne ponestane želja.

Da sam te večeri zaželjela želja koliko je Alin bacila kamenčića, svijet bi bio ljepše mjesto za život. Ali ni kamenje, ni zvijezde ne mogu promijeniti stvarnost, niti će ikada moći. I sada, dok se moje misli i zaključci roje kao pčele, dođe mi da mahnem Alin, da siđe. Imala bih jedno važno pitanje za nju:

– Kako se jedan narod može ikada pripremiti na rat? Zar to nije besmislica? Zar to nije kao reći: Anadluzi su mogli učiniti nešto da se spase! Smiješno! Glupo! Otrcanije od bilo koje romantične priče!

Nažalost, ne vidim je više. Možda stoji uspravno kao božica Moreneta. Krećem se gore-dolje po dvorištu Alhambre i silno želim da je vidim. Nju ili Nuriju ili Konversosa. Bilo koga. Ali, kamo sreće… Nalijećem samo na nervozne turiste i povlačim se sve dublje i dublje u palaču. Da znam kako, sve bih mudre misli stavila u jednu rečenicu. Ili dvije.

Dok otiče Darro i neka zagubljena krila nestaju u pravcu Gibraltara, u Kataloniji pod velom magle pada zastava No pasaran i gradovima marširaju neki neznanci, više Italijani nego Španci; iz Alhambre se jasno vidi kuda odvode Lorcu i opet gori lomača. U sumrak jednog, u osvit drugog dana.


 

eminaEmina Smailbegović rođena je 1996. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu Tuzla u Tuzli, odsjek klavir. Od 2014. godine redovan je student klavira na muzičkom konzervatoriju „Benedetto Marcello“ u Veneciji, kao stipendista italijanske ambasade u Bosni i Hercegovini. U toku srednjoškolskog obrazovanja osvajala je u dva navrata književne nagrade u Novom Sadu: Treća nagrada petog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Janoš Siveri“ 2013. (kategorija: srednjoškolci kratka priča), te Prva nagrada traćeg međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Pavle Popović“ 2014. (kategorija: srednjoškolci kratka priča). Predmeti interesovanja: klasična muzika, književnost, romanski jezici.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 
 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 

 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Šugaman

„Punice“, kaže moj zet,“ ovo je jelo jedva jestivo. Papreno, ljuto! Pa zar morate sve svoje  frustracije iskaliti na hrani?“ Kušam jelo i čini mi se da će mi plamen suknuti iz grla, oči i duplja izletjeti, ali k...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona