Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

30. Aprila 2017.
 

Misera Suljić Sijarić: Niska od sunčanih zrnaca (Srebrno Planjaxovo pero za 2016.)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

 

Ne znam koliko sam tako sićušna godina mogla imati, ali ih je bilo dovoljno da zamišljam i doživljavam stvari baš onako kako ja hoću. A u svemu je upravo to i bilo najljepše!

Kad bi se ko ponedjeljkom (ponedionikom), koji je kod nas bio pijačni dan, iz grada vratio noseći ponešto – neko prteći u cegeru, neko iznoseći iz gepeka malog fića ili pak one žute komšijske lade (koja se, koliko god i da si htio, zbog njenog prodornog drndanja nije mogla ne primijetiti kad nekud krene ili otkud dođe), a poneko vadeći nabavljene sitnice iz palte ili pantola – meni je, ko zna zbog čega, sve što se s pijace donosilo, izgledalo kao da su ga pronašli tamo negdje u nekakvom pijesku u koji su se zavlačili i tražili, prebirali, kopkali, tragali pa kakva ih sreća strefi.

Možda je takva asocijacija kod mene mogla nastati i zato što je pijaca kod nas imala muški rod: pijac, a u izgovoru se nekako više čulo pijoc. I kad smo kod toga, za sako se u nas govorilo palta, za pantalone – pantole, a za nisku – niška, te ću ja radi sjećanja na ljepotu sretnog odrastanja tako i pisati. A i da me junaci mog djetinjstva ne upitaju: „E, bogati, kojim ti to jezikom ko tobož sat pričaš? Šta ti to, eto, bulazniš? Ko je u nas ikad tako zborio?“

– Videću u ponedionik dal na pijoc to mogu naj.

– Mene, brate, ne more proj nijedan a da ne odem. Ja, kad se tu zariškam…

– Ada, nije da samo ja tamo volim otis, deca mi više brez njih ne daju pomerit. I ne nađe nijedno više samo li hi tu pušćiš.

– Ona moja mala ti se tamo zavuče, pa ni snijevat ne moš šta sve iščačka.

A kad bi ko pokazao nešto od one svjetlucave bižuterije, ja zamislim kako se to zasigurno moralo na suncu cakliti negdje iz pijeska, pa su ga zato i mogli lahko primijetiti. Potajno zažalim što i sama nisam bila tu, sigurno bih ja to prva zapazila. Ponekad bih u svemu tamo vidjela i pokoji tunel, pa i čitav grad od sitnih pješčanih zrna.

– Lijepa ti ta ukosnica.

– Nađoh je na pijoc. Znaš da one moje vole da se češljaju i dotjeravaju, pa ja reko’ da ih obradujem.

 

Jednog dana je i meni otac donio ogledalce i češalj upakovan u kutijicu.

– Tata, jesil ovo našao na pijocu?

– Nisam, vilo, nego u prodavnici. Jel lijepo?

– Jes. A mogul ja jednom otić na pijoc?

– Ti si mala, malena. Neko će mi te tamo ukrast ili zgazit.

– Neće, tata. Ja ću pobjeć na drugu stranu.

Malecka Medina iz komšiluka je sa svojom mamom išla na pijoc. Donijela dva prstena i narukvicu. Zadivljeno sam je gledala i bila ubijeđena da je na tom pijocu našla sreću, pravu pravcatu. Kako sam joj samo zavidjela!

– I Jasmina će sljedećeg ponedionika ići, da nađe sahat.

Otrčala sam kući i s vrata mami rekla da i ja moram otići da za sebe šta pronađem.

– Šta je, sine, šta te spopalo? O čemu ti to govoriš?

– Mama, i ja hoću na pijoc.

– A šta to djeca rade na tom pijocu pa eto, dragice moja, i ti moraš?

– Hoću nešto da potražim.

Naravno da nisam otišla, prosto zato što niko nije razumio moju želju. No ja sam nastavila  maštati o odlasku na to mjesto gdje se može naći šta god ti zatreba.

Na to se i zaboravljalo, ali kad god bi ko pomenuo da je tamo šta našao, ja sam potajno patila što se ne mogu zavući u tu čaroliju da nešto za sebe iskopam. To je za mene bio grad sačinjen od pješčanih tunela iz kojih izniču stvarčice za uljepšavanje djevojčica. A i dječaci su tamo nalazili kamiončiće, te metalne i plastične autiće, nekakve frulice, klikere, pištolje na metkove i one na prskanje… Ma svašta!

Jednog ponedjeljka dođe tata iz čaršije i po podu se rasuše raznobojni klikeri. Te miline! Njihovog zveckanja, klopkanja, cvokanja, sudaranja… A nama dječici te okice od stakla novost i savršenstvo, onoliko savršeni koliko je i njihova obla linija. Ispitujemo ih u rukama i milujemo dok se ne ugriju, pa tek tad, kad im protjeramo onu tužnu hladnoću i zdušno u njih utisnemo malo naše dušice, razbacamo ih po sobi, i opet sa zebnjom motreći na svaki, baš ko ono mama na bata koji je tek prohodao. Toliko je zadovoljstva bilo u kući da je čisto zauzimalo prostor u zraku, šireći se oko nas, te gurajući i tiskajući da izađe na vrata i prozore. I da se nije otvaralo, kuću bi odiglo, i spustilo u kakvu zemlju u kojoj je sreća jednako što i zrak koji nas okružuje. Klikeri, te svjetlucave, sićušne planetice.

– Gdje si ih našao, tata? – ponosno upita brat.

– Na pijocu, sine.

A ja već uvrijeđena, ljuta: – Što meni nisi ništa donio?

– A šta bi ti, milanče moje?

– Ja bih neku nišku, kao što ima Medina.

– Dobro, kad sljedeći put odem donijet ću ti. A kakvu bi ti niškicu?

– Onu sjajnu, od zlata.

– Dobit ćeš, dobit.

– Mogul i ja otić da je tražim?

– Tamo je gužva, djeca se brzo zamore. Ja ću za tebe izabrat, i to najljepšu.

– Hoćel bit ljepša od Medinine?

– Hoće. Sve što je na tebi, najljepše je.

– A, ako Medina ne bude znala da je ljepša?…

– Pa, ti joj kaži.

Tata je zaboravio i nije sljedećeg ponedjeljka donio nišku. A ja ispričala Medini da će biti ljepša od njene, da će sijati! „E, vidjet ćeš ti kako će ona biti sva od zlata zlatnoga.“

Prošlo je mnogo ponedjeljaka, a od onog što je tata obećao nije bilo ništa. Prosto su se događale druge stvari. Redale se jedna za drugom, a moja niška je padala u zaborav. Za sve druge, samo ne i za mene.

Zamišljala sam je svakakvu. Ali sigurno ne i tako prekrasnu kakvu mi je otac ipak jednog dana donio.

Bilo je ljeto i on se vratio sa nekog od svojih čestih putovanja. Mirisao je na ugodan parfem i bio nešto tamnije puti. Vadio je poklone.

– A sad evo nešto za tebe, milanče moje. E, jel iko na svijetu ima takvu nišku? Nema, naravno da nema. Dođi da je stavimo oko tvog krasnog vratića. Možeš je nekoliko puta obmotati! Kad obučeš lijepu haljinicu, pa obuješ svoje crvene cipelice, bit ćeš prava pravcata vila. Eto, upravo takvu sam i vidio na jednoj vili. I ne zaboravi, ova niška ima čarobnu moć.

– Gdje si vidio vilu?

– Na slici. Imala je isto takvu nišku.

– Kako je samo lijepa! Jel s pijoca?

– Ma kakvog pijoca. Ovo je iz Trsta! A to je, milanče, tamo gdje je najveća moda. Jesam li ti rekao da će bit najljepša?! Eto, vidiš, donio sam ti nišku kakvu nose samo vile.

O, kako je bila lijepa! Samo sunce sijalo je iz nje. I tek s koliko živahnosti su naše okice treperile sa svakim njenim prosijavanjem nekog roskastog svjetla.

Sa tako dragim i lijepim stvarima ni danas ne znam šta raditi, a kamoli da sam tada to znala. Zagledala sam svako zrnce, prislanjala k očima i gledala kroz njih prelamanje boja. Stavljala nišku na kosu, skidala, obmotavala oko vrata. Nisam tada ni slutila da će imati moć da me stalno vraća u moje djetinjstvo.

– Medinaaa, vidi moje niške! Donio mi tata iz Trsta.

– A moja je s pijoca! Moja je ljepša.

Munjevito sam uletjela u kuću i rekla da I JA HOĆU NIŠKU SA PI-JO-CA!

– Dobro, milanče, donijet ću ti u ponedjeljak – nasmijao se otac. Odnesi tu mami nek ostavi, a ja ću tebi donijeti još ljepšu. Ma, pronaći ću ja za tebe najljepšu!

Dobila sam nišku sa pijoca, sličnu Medininoj. Nosila sam je i par dana se hvalisala, sve dok nije došao sljedeći ponedjeljak i Medina dobila nekakvu šnalu, pa je sad šnala postala novi smisao igre.

Mnogo se ponedjeljaka izmijenilo. A kako smo odrastali, stvari s pijace više nisu bile u modi, što bi se danas reklo nisu više bile „in“. Čak sam se jednom i sporječkala s tatom kad mi je donio cipele s pijace. „Ja to neću nositi!“, rekla sam zalupivši vratima. Magija pijoca se polagahno gubila.

E, ogrlica iz Trsta je našla mjesto u sandučiću i čekala do moje mature. I zaista je bila nešto najljepše što se oko vrata moglo staviti. Zbog nje sam se i sa sestrom znala pogurkati. Iako taj dragi đerdan nije nađen na pijaci, kako sam ja tada željela, postao je za mene veza s dječijim doživljajem pojmova i stvari, te razlogom koji danas navodi moju dušicu da zatreperi kad god ugledam kakvu lijepu nisku. Svaki put me munjevitom brzinom vrati u djetinjstvo, te nadomjesti sve ono što mi u ovom svijetu odraslih manjka.

Dođe i vrijeme da se napusti dom našeg odrastanja i ode put Sarajeva. Mi djeca za školom i poslom, nekim boljim životom, a onda i roditelji za nama…

Oca već odavno nema. Nema ni brata koji se igrao onim šarenim klikerima, autićima i pištoljima na prskanje i na metkiće. Čini se da su one koje su se kitile đerdanima malo bolje znale „pobjeć na drugu stranu”, da ih šta ne zgazi.

Mjesto novog doma ostala je – pustoš. U ratnom metežu nestalo je i moje vilinske ogrlice. Ali, zacijelo ne i njene čarolije. Nas dvije sestre nabavljale smo mnoge stvari, a uvijek pogledale hoćemo li gdjegod naletjeti na nisku poput one iz Trsta. I mnogo je novca potrošeno na razne đerdane, ali nikada nismo uspjele nabaviti ništa ni slično onom čime smo se jedna za drugom kitile na svojim maturskim večerima i u drugim prilikama. Možda zato što više nismo bile ni sigurne kako je zapravo izgledala ta čarobnica iz Trsta, jer je svaka od nas imala vlastiti doživljaj njenog izgleda, građe i boje. U mojim sjećanjima je uvijek posjedovala onu neku notu sunca s nijansom ruže, koju kod svih tih sebi za utjehu kupljenih ogrlica nisam nalazila, dok je za sestru imala nešto od – nebeske boje.

No, nije se ostalo na tome. Odlučile smo otputovati, jednog sretnog dana, do Trsta i potražiti takvu. Ali pitanje je hoćemo li i pronaći. Očito bismo morale ići istim putevima kojim je išao naš otac, pa možda i namijeniti je nekome ko nam je drag, kako je i on učinio. Vidjet ćemo šta će od svega biti. A do tada, ja ću i dalje bacati pogled na raznorazne radnje i zlatare u kojim se prodaju đinđurije. Jer i danas kad čujem da je neko nešto nabavio na pijaci, ja namah zamislim grad od pijeska u kojem se tunelčićima ide u potragu za najljepšim stvarima, te zahvaljujući tome iskopah, putem sjećanja, i ovu moju malu priču o jednom plavokosom curetku što traga za stvarčicama iz svog svijeta čarolije.

Tako se raznorazna sjećanja nižu i katkad bljesnu baš kao i niška te crnooke djevojčice plavih uvojaka. Djevojčice koju stalno, stalno nervira što joj kroz sitne zubiće glas negdje prostruji, umekša se i izgubi pa je samo zbog toga njeni ne uzimaju toliko ozbiljno koliko bi ona htjela. Nježnice u bijeloj haljinici i crvenim cipelicama, te s vilinskom ogrlicom oko vrata, spremne i gotovo nestrpljive da svojom djetinjom čarolijom usreći ovaj pješčani svijet.

I znam da će usrećiti. Jer šta je za nju svijet?! Tek jedna  m a l a   m a c a.

_____________________________________

Priča “Niska od sunčanih zrnaca” je dobila Srebrno Planjaxovo pero za 2016. godinu i po njoj je naslovljena i nagrađena knjiga priča koja je ove godine i finansirana za prvo izdanje od Fondacije za izdavaštvo Bosne i Hercegovine



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Zoran Antonijević: Ruzmarin

Zoran Antinijević     RUZMARIN   Svatovi u kolo se uhvatili okićeni ruzmarinom gnezdo veselo svili  . Miris lisja opasao mladenačka srca između kojih još jedno srce kuca  . Pupolji se prinova nek je živa ...
by Redakcija
 

 
 

Zenica: Historijski čas u povodu 75 godina od prvog javnog proglasa protiv genocida nad Romima

Kulturni centar „Karneol“ organizira historijski čas u povodu 75. godišnjice Zeničke rezolucije (26. 05. 1942.)   prvog javnog proglasa u Evropi protiv genocida nad Romima       Predavači: sc. Fatmir...
by Redakcija
 

 
 

Književno veče u Žepču: „Kako nastaje književno djelo?“

U čitaonici Opće biblioteke Žepče, pred biranom publikom, tim istinskim ljubiteljima pisane riječi, u petak je održano  interaktivno  književno večer na temu „Kako nastaje književno djelo?“ Uvodničar večeri, do...
by Redakcija
 

 

 

Jelena Čolović: Nemaš Hrabrosti

Jelena Čolović     NEMAŠ HRABROSTI     Na licu žudnja za lepšim životom U duši potreba da podeliš s nekim svoje muke Još uvek se nadaš tragajući za dobrotom, Ali nemaš hrabrosti da mi pružiš ru...
by Redakcija
 

 
 

”Nova knjiga” – novi naslovi

Pogledajte nova izdanja ”NOVE KNJIGE”  
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona