Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

7. Maja 2016.
 

Poezija Šima Ešića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Šimo Ešić

 

 

 

 

 

MOJA KUĆA

Moja kuća na dva sprata,

a dva sprata k’o dva brata.

 

Oba duga i široka,

u svakoga po tri oka.

 

Po tri oka i vratanca –

baš su kao dva blizanca!

 

Razlika je vrlo mala,

u moj džep bi cijela stala:

 

Prvi ima podrum – rov,

drugi ima kapu – krov.

 

Prvi tu, na zemlji, stoji –

drugi zvijezde nebom broji!

 

Tako živi moja kuća

od svanuća do svanuća.

 

 

LJUDI I PTICE

.

Čim čovjek sebi napravi kuću,

umoran, ali sretan do zvijezda,

pod novim krovom skupe se ptice

i počnu sebi svijati gnijezda.

 

Sjate se vrapci, pa cijeli dan

gnijezde jedan po jedan stan.

 

Onda golubovi dođu, pa guču

i časkom sebi naprave kuću.

 

Pod strehom, zatim, brzo naraste

gnijezdo za male, nemirne laste.

 

Ima li dimnjak još iznad kuće –

gospođa roda tu svije pruće.

 

I kuću onda svakoga jutra

lepet krila i cvrkut budi,

pa tako dugo i sretno žive

pod istim krovom – ptice i ljudi.

 

 

PREVRNUO SE SVIJET NAOPAČKE

.

Prevrnuo se svijet naopačke:

zemlja je gore,

a nebo dolje!

S nogama uvis šetaju mačke,

krošnjama nadolje

vise topole!

 

Točkovi kola

idu al’ strijepe

da se od puta

ne odlijepe,

jer, dabome,

i taj je put,

pogodili ste –

izokrenut!

 

Naglavačke cvjeta i cvijeće,

poleđuške hodaju mravi,

čak se i zemlja STVARNO okreće –

kad malo duže dubiš na glavi!

 

 

ŠTA SVE UJAK TREBA ZNATI

.

Nisam htio, šta ću kriti –

al’ moradoh ujak biti.

A šta znači ujak biti,

reći ću ti da znaš i ti:

 

Kad si ujak, moraš znati

zašto tata nije – mati,

zašto rastu brci tati,

zbog čega je magla – siva,

što na krušci nema – šljiva?!

 

Ujak mora da se sjeti:

zašto i slon ne poleti,

zbog čega je šišmiš slijep,

šta će konju – konjski rep?!

 

Ujak mora sve da shvata,

mora biti akrobata

i vještine znati mnoge:

hodanje na četir’ noge,

premet, kolut, stoj na glavi

(i u sobi i na travi)

mora dobro i da skače,

da mjauče i da njače,

da rže i kukuriče,

i – da priča lijepe priče!

 

Kad moradneš ujak biti,

sve ćeš ovo znati i ti!

 

Potpuno je isti vic,

ako moraš biti – stric!…

 

 

RADNI DAN JEDNOG VJETRA

.

Vjetar se često probudi rano,

dok je još uvijek nebo zvjezdano,

pa brzo skoči, umije lice

i – šta će prvo? – buditi ptice!

 

Zatim sa lišća

izbriše rosu,

pa se razleti

po sjenokosu:

ukrade prašnik

od snenog maka,

namigne veselo

horu cvrčaka,

povuče za nos

strašnog bauka,

prodrma krevet

jednog pauka,

zavrti listić

na jednoj šljivi,

probudi leptira

na jednoj njivi,

čvrkne klobučak

jednoj gljivici

i otme balon

malom Ivici,

nestašno kucne

bubanj od žira,

a zatim pije

vode iz vira.

Iz šumskog stana

istjera ose,

pa zatim brezi

zamrsi kose…

.

Na kraju jutra

svojim nemirom

takne oblačak

što juri svemirom,

onda ga primi

u krošnju kruška,

gdje vazdan puše,

pirka i šuška.

.

Pred samo veče umoran žmirne

na kraju neke šumice mirne,

legne i sanja do samog jutra

kako će opet trčati sutra…

.

TAKO SMO RASLI

 

Imao rudar u svom kućerku

sedam sinova i jednu kćerku:

sina Ivana,

sina Živana,

sina Marka,

sina Žarka,

sina Antu,

sina Matu,

sina Ivicu

i lijepu kćerku Anđu.

 

Kada je lijegao noću u krevet,

s njime je išlo i briga devet:

jedna za Ivana,

jedna za Živana,

jedna za Marka,

jedna za Žarka,

jedna za Antu,

jedna za Matu,

jedna za Ivicu

i dvije za lijepu kćerku Anđu.

 

Kad su se rezali komadi hljeba,

uvijek se znalo koliko treba:

jedan za Ivana,

jedan za Živana,

jedan za Marka,

jedan za Žarka,

jedan za Antu,

jedan za Matu,

jedan za Ivicu

i jedan za lijepu kćerku Anđu.

 

Bili su jedno drugom do uva,

kako od zime rudar da čuva

sina Ivana,

sina Živana,

sina Marka,

sina Žarka,

sina Antu,

sina Matu,

sina Ivicu

i lijepu kćerku Anđu?

 

Kad jednom bratu postane kraći,

kaput je taman ostaloj braći:

od Ivana ostane Živanu,

od Živana Marku,

od Marka Žarku,

od Žarka Anti,

od Ante Mati,

od Mate Ivici –

šije se jedino kćerki Anđi.

 

Dok su kaputi tako kraćali,

svi su porasli i ojačali:

i sin Ivan,

i sin Živan,

i sin Marko,

i sin Žarko,

i sin Anto,

i sin Mato,

i sin Ivica,

i lijepa kćerka Anđa.

 

Zatim se lijepe stvari događaju –

rudaru sretnom se unuci rađaju

od sina Ivana,

od sina Živana,

od sina Marka,

od sina Žarka,

od sina Ante,

od sina Mate,

od sina Ivice

i lijepe kćerke Anđe.

 

Sada ih ima kao u priči

i svaki svakom pomalo liči:

djeca od Ivana,

djeca od Živana,

djeca od Marka,

djeca od Žarka,

djeca od Ante,

djeca od Mate,

djeca od Ivice

i djeca od lijepe kćerke Anđe.

 

Sad, kada kakve izlete štimaju,

u svakoj zemlji rođake imaju.

Treba se, možda, držati toga –

lijepo je svugdje imati svoga.

 

 

O LIPI

 

Još nije s time načisto svijet –

da li je lipa drvo il’ cvijet.

 

Jer, ona sproljeća izgleda, prvo,

kao i svako normalno drvo,

ali čim proljeće pred ljetom padne,

sva se u cvijet i miris dadne.

 

Tada joj krošnja postane medna

slastičarnica osa i pčela

i prava košnica koja miriše

u deset šuma i devet sela!

 

A onda prođu vrućine ljetne

i jesen se lipi u krošnju dune,

pa joj se lišće i grane cvjetne,

kao maslačci počnu da krune.

 

Tada je lipa ponovo drvo –

cijele se zime mrzne, al’ sanja

kada će ponovno granuti sunce

i doći divno doba cvjetanja…

 

Zbog toga ostaje tajna za svijet,

da li je lipa drvo ili cvijet.

.

KRUŠKA IZ DJETINJSTVA

 

 

Proteklo je mnogo vode

niz slapove i brzake,

svijet obiđoh i vratih se

u selo kod svoje bake.

 

Dočeka me onaj isti

miris dunja sa ormara,

al’ kuća je nešto tješnja

i sitnija baka stara.

 

Iza kuće voćnjak dragi –

sve krošnja do krošnje šuška,

preda me se prošlost vrati,

djetinjstvo i jedna kruška.

 

Pogledom je tražim. Gdje je

ona divna medenjača,

na kojoj je bilo gozbi

i veselja, pa i plača?!

 

Ugledah je!… Ili mi se

samo čini ona da je:

raskošna i silna bješe,

sad nekako – obična je.

 

I priđoh joj, pa smo tako

jedno naspram drugog stali,

gledali se, gledali se,

al’ se nismo prepoznali.

 

Pođoh, zatim, tužan malo,

jer računi nisu čisti:

da l’ je kruška drugačija

il’ ja, možda, nisam isti?…

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Mersiha Džafić: Kako?

Mersiha Džafić   KAKO?   Bole ljudi bole stvari Bole novi bole stari Bole noći bole jutra Bole grudi iza vjetra Kao jasle su za utovar Kao jasle su za istovar  
by Redakcija
 

 
 

Prof. dr. Nisveta Alispahić poklonila opremu iz svoje ginekološke ambulante Domu zdravlja Teočak

Prof. dr. Nisveta Alispahić (82), prva Tuzlanka specijalista ginekologije, dugogodišnja načelnica Ginekološko-akušerske klinike u Tuzli i šefica Katedre na Medicinskom fakultetu, koja je nakon penzionisanja jedno vrijeme ...
by Redakcija
 

 
 

Dajana Lazarević: “Ulažite u sebe i iskoristite svaki slobodan trenutak da nešto novo vidite i naučite”

Ona je tek napunila 24 godine, a već je objavila tri knjige poezije, jedan roman i jednu biografiju. Član je Književnog kluba Scena Crnjanski, a pored toga aktivna je i kao kustos i član Kluba saradnika Narodnog muzeja. Spo...
by Redakcija
 

 

 

SUADA A. DŽOGOVIĆ ODBRANILA DOKTORSKU DISERTACIJU

U utorak, 21. marta 2017. godine, na Univerzitetu Jugoistočne Evrope u Makedoniji, mr. sc. Suada A. Džogović uspješno je odbranila doktorsku disertaciju na temu ”Političko-kulturni utjecaj Republike Turske na Zapadni...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Kad aveti gmižu

Marija Juračić     KAD AVETI GMIŽU   U noćima kad aveti gmižu gluha muza škrtari na riječi plamenovi vatre visoko se dižu pokušavam te prostore prijeći. Ne nosim tebi miris bijelih ruža to crne kale mi...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona