Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

5. Maja 2016.
 

Poezija Šima Ešića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Šimo Ešić

 

 

 

 

 

POSLASTIČAR

 

 

Na željezničkoj stanici

u Bosanskoj Poljani,

živio, ne tako davno,

slastičar Galib Hasani.

 

Niko ga nije volio,

to ja tek sada znam –

stanica vrvi od ljudi,

a Galib uvijek sam.

 

Ponekad neko i dođe

na čašu boze il’ vode,

uzme poneki kolač,

pojede, plati – pa ode.

 

Bio je pogrbljen i nagluh,

često su mu se smijali,

dječaci su mu praćkama

i prozore čak razbijali.

 

A on je, baš tu grupu

dječaka – razbijača,

često znao da časti

okrajcima od kolača.

 

I nastavljao bi da šuti,

nikad se nije tužio,

noću je kolače mijesio,

a danju goste služio.

 

A prolazili su vozovi,

vagoni, ljudi i dani,

s njima je jednom, zauvijek,

otiš’o Galib Hasani.

 

Tek poslije, dok smo šetali

oko staničnog trijema,

boljelo nas je jako

što ga tu više nema…

.

LJUBAV

 

 

Ljubav je tajni nebeski zvončić,

nekad kapljica, a nekad rijeka,

ljubav je onaj tanani končić

o kome visi život čovjeka.

 

Kod nje nikad ne pitaj: zašto,

ljubav je u srcu, a ne u glavi,

ona ne traži ništa za uzvrat –

i blago onom kome se javi.

 

Zna da uznese, al’ i da boli,

na trista muka zna da te stavi,

al’ čovjek je Čovjek tek kada voli –

i teško onom kome se javi…

 

.

MOJE SU BREZE

 

Breze su moje obično selo –

jednim ih možeš obuhvatit okom,

ali su meni jedino vrelo

s kojeg se napajam životnim sokom

– moje Breze.

 

Breze su moje k‘o ručni rad,

k‘o lijepa čipka, vez ili šara,

kao ćilim, k‘o cvjetni sad,

kao najljepša stranica iz spomenara

– moje su  Breze.

 

Breze su moje ogromno platno

na kome godišnja doba šaraju:

Prvo ih jeseni boje u zlatno,

pa onda proljeća cvijećem šaraju

– moje Breze.

 

Breze su moje poput bjelutka,

k’o gnijezdo laste toplo i meko,

al’ sve to shvatim onog trenutka

kad odem nekud, odem daleko

– od svojih Breza.

 

.

NEVESELA PJESMA

 

 

U rodne Breze stižemo samo

Kad umre neko drag,

Tada ožive slike i priče –

Davnog djetinjstva trag.

 

Bili smo bliže šuštavoj travi

I bliže svijetu u njoj,

Znali smo kuda leptiri lete,

Kud gazi mravlji stroj.

 

Uveče, kad se upale nebom,

Zvjezdice kao akne,

I mi smo rasli da svaki od nas

Poneku rukom takne.

 

Bili smo, dakle, bliži i nebu,

Svemiru, tom beskraju,

Kada ožive titrave tajne

S večeri u našem kraju.

 

Sada smo bliži jedino tuzi,

Jer život, bezdušni laf,

Uspijeva uvijek na našoj pruzi

Odviti glavni šraf.

 

Sve se ponavlja, kao na traci,

Ista se priča vrti –

Sve manje mislimo o svom životu,

A sve više o smrti.

 

.

SATOVI U KUĆI

 

 

Žena mi je u svaku prostoriju

postavila po jedan sat –

U kuhinju, hodnik, kupatilo,

dnevnu i spavaću

sobu.

Sad hod sekundare čujem

kao čekića bat

i brojim, kao korak po korak,

da znam koliko sam bliže

grobu.

 

Ni jedan od njih ne pokazuje

tačno vrijeme.

Svaki žuri nemilice

ili se osjetno sporije vrti.

Tako ostaje tajna

i sve strašne dileme

kad ću pred lice

smrti.

 

Samo na balkonu

nije se sjetila da ga okači

i tu se sat

ne nalazi.

Tu se najčešće, najradije

i najduže zadržavam.

Gledam u nebo iznad krovova,

kroz tutanj gradske buke

osluškujem udaljen glas

zaljubljene

ptice.

Vrijeme ne mjerim.

Pratim samo sunce

koje mi grije lice

i neumoljivo brzo

zalazi.

 

.

SELIDBA IZ KUĆERKA

 

 

Došao i taj dan –

rudar dobio stan!

 

Djeca se raduju, žena se smela,

komšije stižu, pružaju ruku,

a rudar ćuti, oblačnog čela,

kao da skriva potajnu muku.

 

U kamion, raskliman, stari,

potrpaše sve kućne stvari.

 

I svi su s njima već posjedali,

on stade malo kraj trošnog plota,

mahnu dvorištu, kući i štali –

k’o da se oprašta od života.

 

Pred neboderom isteže vrat:

„To je to, dakle – deseti sprat!“

 

U stanu struja, telefon, kada,

žena sa djecom sretna pjevuši…

Rudaru samo zadrhti brada

i sve mu nešto tijesno u duši.

 

Što više teku dani i sati,

on bi sve rađe da se vrati.

 

Hoda po stanu napet k’o puška

i ni sam ne zna kud bi i što bi,

sve mu se čini da, eno, šuška

pšenica zrela u drugoj sobi

 

i da se stanom ushodao

junac, koga je juče prodao.

 

A vrijeme teče. Ne teče – leti!

Prošla mu gradska godina cijela,

al’ malo–malo, uzdah izleti

za nekom dragom slikom sa sela:

 

za komušanjem, za berbom šljiva,

pečenjem rakije, oranjem njiva…

 

Sad se smirio – svikao, što li?!

Puši, s balkona ulice mjerka.

Al’ malo-malo, pa ga zaboli

dim iznad krova rodnog kućerka…

 

.

IZBJEGLICE

 

 

Zovu nas izbjeglice.

Pobjegli smo od zla

koje ne razumijem.

 

Ja sam dječak.

Sve moje igračke, drugovi,

baba i tetke

nepovratno su daleko.

Izađem napolje i pokušavam

da prebolim.

 

– Ulazi u kuću!

Znaš da se gospođa Henzelovca ljuti

kada se skače po dvorištu – viče mama.

 

Ja uđem poslušno,

stanem kod prozora

i gledam krovove

ptice i oblake…

Da li su isti kao u Bosni?

 

– Makni se od prozora!

Navuci zavjese! – govori mati.

– Znaš šta nam je rekla

gospođa Henzelovca.

 

Meni prekipi.

 

U Bosni

u dvorište

i na prozor

ne smiješ od snajperista,

ovdje od gospođe Henzelovce.

Jebem ti život!



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kosta – Kočo Racin: Kopači (Prevod s makedonskog: Sande Dodevski)

Kosta – Kočo Racin     KOPAČI   Nestaje noćca crna Kruni se stijena mraka Selom se pjetli čuju Zora se zori – Nad stijenom u krvi Tamu upija Silno Zasvijetlio Dan! Budite se umorni Kopačice i kopač...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Sanjiva

Said Šteta   SANJIVA   Sanjam divlje jagode iz dedine bašče kajisije i polje makova u krvi Tako se oči nagode snovima duša ugrije što je dunjaluk mrvi   Takiše zrele slade na usnama što soče moje se žed...
by Redakcija
 

 
 

Nermin Neno Zejnelagić: Sjećanje na Selima Ganića – rožajskog Ikara (1927-1956)

Nermin Neno Zejnelagić . 90 GODINA OD ROĐENJA I 60 GODINA OD SMRTI SELIMA GANIĆA – ROŽAJSKOG IKARA (1927-1956) . Ovo je priča o mladom Rožajcu Selimu Ganiću, nastavniku vazduhoplovnog jerdriličarstva, prvom i jedinom ...
by Redakcija
 

 

 

Dušan Dojčinović: Stara kapija

Dušan Dojčinović     STARA KAPIJA   Stara kapija prošlost otvara tu je njen atelje Ona bojama svet nazire… Vinjete su njen krug Četkica, tempera ko najbolji drug maštom u svet snove pozove kiše i pospane ptice d...
by Redakcija
 

 
 

Svetlana Radosavljević: Glasanje

ГЛАСАЊЕ     Старица прича, а ми слушамо. Слушамо али мало разумемо. Питали смо се како се тада и у то време гласало куглиц...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona