Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

5. Maja 2016.
 

Poezija Šima Ešića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Šimo Ešić

 

 

 

 

 

POSLASTIČAR

 

 

Na željezničkoj stanici

u Bosanskoj Poljani,

živio, ne tako davno,

slastičar Galib Hasani.

 

Niko ga nije volio,

to ja tek sada znam –

stanica vrvi od ljudi,

a Galib uvijek sam.

 

Ponekad neko i dođe

na čašu boze il’ vode,

uzme poneki kolač,

pojede, plati – pa ode.

 

Bio je pogrbljen i nagluh,

često su mu se smijali,

dječaci su mu praćkama

i prozore čak razbijali.

 

A on je, baš tu grupu

dječaka – razbijača,

često znao da časti

okrajcima od kolača.

 

I nastavljao bi da šuti,

nikad se nije tužio,

noću je kolače mijesio,

a danju goste služio.

 

A prolazili su vozovi,

vagoni, ljudi i dani,

s njima je jednom, zauvijek,

otiš’o Galib Hasani.

 

Tek poslije, dok smo šetali

oko staničnog trijema,

boljelo nas je jako

što ga tu više nema…

.

LJUBAV

 

 

Ljubav je tajni nebeski zvončić,

nekad kapljica, a nekad rijeka,

ljubav je onaj tanani končić

o kome visi život čovjeka.

 

Kod nje nikad ne pitaj: zašto,

ljubav je u srcu, a ne u glavi,

ona ne traži ništa za uzvrat –

i blago onom kome se javi.

 

Zna da uznese, al’ i da boli,

na trista muka zna da te stavi,

al’ čovjek je Čovjek tek kada voli –

i teško onom kome se javi…

 

.

MOJE SU BREZE

 

Breze su moje obično selo –

jednim ih možeš obuhvatit okom,

ali su meni jedino vrelo

s kojeg se napajam životnim sokom

– moje Breze.

 

Breze su moje k‘o ručni rad,

k‘o lijepa čipka, vez ili šara,

kao ćilim, k‘o cvjetni sad,

kao najljepša stranica iz spomenara

– moje su  Breze.

 

Breze su moje ogromno platno

na kome godišnja doba šaraju:

Prvo ih jeseni boje u zlatno,

pa onda proljeća cvijećem šaraju

– moje Breze.

 

Breze su moje poput bjelutka,

k’o gnijezdo laste toplo i meko,

al’ sve to shvatim onog trenutka

kad odem nekud, odem daleko

– od svojih Breza.

 

.

NEVESELA PJESMA

 

 

U rodne Breze stižemo samo

Kad umre neko drag,

Tada ožive slike i priče –

Davnog djetinjstva trag.

 

Bili smo bliže šuštavoj travi

I bliže svijetu u njoj,

Znali smo kuda leptiri lete,

Kud gazi mravlji stroj.

 

Uveče, kad se upale nebom,

Zvjezdice kao akne,

I mi smo rasli da svaki od nas

Poneku rukom takne.

 

Bili smo, dakle, bliži i nebu,

Svemiru, tom beskraju,

Kada ožive titrave tajne

S večeri u našem kraju.

 

Sada smo bliži jedino tuzi,

Jer život, bezdušni laf,

Uspijeva uvijek na našoj pruzi

Odviti glavni šraf.

 

Sve se ponavlja, kao na traci,

Ista se priča vrti –

Sve manje mislimo o svom životu,

A sve više o smrti.

 

.

SATOVI U KUĆI

 

 

Žena mi je u svaku prostoriju

postavila po jedan sat –

U kuhinju, hodnik, kupatilo,

dnevnu i spavaću

sobu.

Sad hod sekundare čujem

kao čekića bat

i brojim, kao korak po korak,

da znam koliko sam bliže

grobu.

 

Ni jedan od njih ne pokazuje

tačno vrijeme.

Svaki žuri nemilice

ili se osjetno sporije vrti.

Tako ostaje tajna

i sve strašne dileme

kad ću pred lice

smrti.

 

Samo na balkonu

nije se sjetila da ga okači

i tu se sat

ne nalazi.

Tu se najčešće, najradije

i najduže zadržavam.

Gledam u nebo iznad krovova,

kroz tutanj gradske buke

osluškujem udaljen glas

zaljubljene

ptice.

Vrijeme ne mjerim.

Pratim samo sunce

koje mi grije lice

i neumoljivo brzo

zalazi.

 

.

SELIDBA IZ KUĆERKA

 

 

Došao i taj dan –

rudar dobio stan!

 

Djeca se raduju, žena se smela,

komšije stižu, pružaju ruku,

a rudar ćuti, oblačnog čela,

kao da skriva potajnu muku.

 

U kamion, raskliman, stari,

potrpaše sve kućne stvari.

 

I svi su s njima već posjedali,

on stade malo kraj trošnog plota,

mahnu dvorištu, kući i štali –

k’o da se oprašta od života.

 

Pred neboderom isteže vrat:

„To je to, dakle – deseti sprat!“

 

U stanu struja, telefon, kada,

žena sa djecom sretna pjevuši…

Rudaru samo zadrhti brada

i sve mu nešto tijesno u duši.

 

Što više teku dani i sati,

on bi sve rađe da se vrati.

 

Hoda po stanu napet k’o puška

i ni sam ne zna kud bi i što bi,

sve mu se čini da, eno, šuška

pšenica zrela u drugoj sobi

 

i da se stanom ushodao

junac, koga je juče prodao.

 

A vrijeme teče. Ne teče – leti!

Prošla mu gradska godina cijela,

al’ malo–malo, uzdah izleti

za nekom dragom slikom sa sela:

 

za komušanjem, za berbom šljiva,

pečenjem rakije, oranjem njiva…

 

Sad se smirio – svikao, što li?!

Puši, s balkona ulice mjerka.

Al’ malo-malo, pa ga zaboli

dim iznad krova rodnog kućerka…

 

.

IZBJEGLICE

 

 

Zovu nas izbjeglice.

Pobjegli smo od zla

koje ne razumijem.

 

Ja sam dječak.

Sve moje igračke, drugovi,

baba i tetke

nepovratno su daleko.

Izađem napolje i pokušavam

da prebolim.

 

– Ulazi u kuću!

Znaš da se gospođa Henzelovca ljuti

kada se skače po dvorištu – viče mama.

 

Ja uđem poslušno,

stanem kod prozora

i gledam krovove

ptice i oblake…

Da li su isti kao u Bosni?

 

– Makni se od prozora!

Navuci zavjese! – govori mati.

– Znaš šta nam je rekla

gospođa Henzelovca.

 

Meni prekipi.

 

U Bosni

u dvorište

i na prozor

ne smiješ od snajperista,

ovdje od gospođe Henzelovce.

Jebem ti život!



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Đura Šefer Sremac: Uskršnja nedelja

Ђура Шефер Сремац   УСКРШЊА НЕДЕЉА     Био сам дете близу девете… Ех, успомене походе мене!   Од трешње цвêта нежнија, ...
by Redakcija
 

 
 

Pjesma Mehmeda Akifa Ersoja (na bosanski preveo Sejfidin Haruni)

Mehmet Akif  Ersoj   HIMNA NEZAVISNOSTI   Ne strahuj! Sjaj crvenog bajraka što se po sumraku vihori, neće se ugasiti; Sve dok se posljednje ognjište, što se dimi nad mojom domovinom, ne ugasi. Taj bajrak je zvije...
by Redakcija
 

 
 

Mersiha Džafić: Kako?

Mersiha Džafić   KAKO?   Bole ljudi bole stvari Bole novi bole stari Bole noći bole jutra Bole grudi iza vjetra Kao jasle su za utovar Kao jasle su za istovar  
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: Kad aveti gmižu

Marija Juračić     KAD AVETI GMIŽU   U noćima kad aveti gmižu gluha muza škrtari na riječi plamenovi vatre visoko se dižu pokušavam te prostore prijeći. Ne nosim tebi miris bijelih ruža to crne kale mi...
by Redakcija
 

 
 

Kosta – Kočo Racin: Kopači (Prevod s makedonskog: Sande Dodevski)

Kosta – Kočo Racin     KOPAČI   Nestaje noćca crna Kruni se stijena mraka Selom se pjetli čuju Zora se zori – Nad stijenom u krvi Tamu upija Silno Zasvijetlio Dan! Budite se umorni Kopačice i kopač...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona