Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

20. Februara 2017.
 

Razgovor sa Vesnom Radović: Ni danas nismo mnogo odmakli od ”devedesetih”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Djetinjstvo je možda najbezbrižniji dio života, pa samim tim i najljepši. Recite nam nešto o odrastanju i školovanju u kamenom gradu, pored mora.

VESNA RADOVIĆ: Tek mnogo godina kasnije, prošavši dosta svijeta, shvatila sam koliko sam imala sreće da se rodim i odrastem “u našoj miloj Boki, nevjesti Jadrana”, u jednom od 28 najljepših zaliva svijeta, u kraju gdje “sve živi od sunca, zbog sunca, i za sunce.” U mom Herceg Novom, koga su opjevali i ovjekovječili, Petar II Petrović Njegoš, Ljuba Nenadović, Marko Car, Simo Matavulj, Zuko Džumhur, i mnogi drugi. U gradu u kome sam sretala sva značajna imena jugoslovenske književnosti i književne kritike: Andrića, Džadžića, Lalića, Kostića, Ćopića, Maksimovićku, Džumhura, Kalača, Boškovića… U gradu gdje su nam komšije i prijatelji bili profesori i učenici nekadašnje čuvene Umjetničke škole: Verigo, Đurišić, Jokić…

U sudaru dvije klime, planinske i primorske, sa mirisom limuna i manžurane u vazduhu, na raskršću religija i civilizacija, jednog prohladnog 31. decembra, kao posljednja beba u staroj godini, rodila sam se, kao prvo od dvoje djece u porodici. To je moj zapis.

Odrasla  sam u nekadašnjoj “Vili Zidarić” u Igalu, u kući koju je sagradio kapetan avijatike Josip Zidarić, sa velikim dvorištem na samoj obali,  a koju je moj pokojni otac, kupio po povratku iz Vojvodine. Bilo je to vrijeme Druge Jugoslavije, njenog doživotnog predsjednika, i sina svih naših naroda i narodnosti Josipa Broza Tita, majskih sletova, pionirskih kapa i marama, petogodišnjih planova, i recitala o bratstvu i jedinstvu. U to vrijeme djeca su preskakala lastiš, igrala se tapke, žmurke, kauboja i indijanaca, lopova i pandura, “Puj, pike, više ne važi!” i “Kralj, kraljica, smrt, kobasica!”, od ranog jutra, pa dok se ne upale prve ulične svjetiljke, kojih ionako nije bilo previše. Tokom igre, zajapureni i znojavi, pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje bašta, vozili se biciklom, ili češće išli pješke, znali se isjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku… Imali smo samo dva televizijska kanala na kojima smo gledali avanture Sandokana, partizanske filmove, emisiju “Muzički tobogan”, i pjevušili sa horom “Kolibri”. Osnovnu i srednju školu završila sam u Herceg Novom, kao “Lučonoša”, dobar sportista, recitator, član školskog hora, uređivač školskog lista…Valjda me to i “preporučilo” da me izaberu da predam Titu cvijeće, “u ime radnih ljudi, građana, omladine i pionira opštine Herceg Novi, i Republike Crne Gore”? Dan-danas pamtim taj pozdravni govor, od tačke do tačke.

 

Vesna Radović predaje cvijeće Josipu Brozu Titu

 

Ko su pisci koji su na Vas ostavili naveći uticaj, koja djela ste voljeli da čitate u mladosti, šta sada čitate? Kada ste počeli da pišete i sjećate li se prvih napisanih stihova, gdje ste objavili prvu pjesmu?

VESNA RADOVIĆ: Rasla sam u vrijeme kada je školska lektira bila obavezan i ozbiljan dio školskog programa, kada su se “Rat i mir”, “Braća Karamazovi”, “Ana Karenjina”, “Seobe”, “Na Drini ćuprija”, “Derviš i smrt”, i sl., čitali od korice do korice, i nisu postojala nekakva “skraćena izdanja” istih. Odrasla sam na domaćim i stranim klasicima, i dan danas im se rado vraćam, baš kao i maloj, crnoj haljinici u kućnom garderoberu, ili parfemu “Chanel 5”. Za mene je omiljena knjiga u djetinjstvu bila “Hajdi” Johane Špiri, a u mladosti roman “Doktor Živago” Borisa Pasternaka. Bože, koliko sam se isplakala, nad narodnom lirskom pjesmom “Jelenče”, ili nad sudbinom male Sasaki, koja je proživјela sve strahote bačene atomske bombe na Hirošimu!?

Knjige sam naprosto “gutala”, čitala sam ih u svim mogućim i nemogućim okolnostima, pa čak, i ispod pokrivača, sa krišom uključenom baterijskom lampom. Bila sam od one djece koju su “tjerali od knjige”, da “ne pokvarim oči” i ne pretjeram… Često sam prema “sopstvenom sluhu” birala knjige, i čini mi se da nisam griješila. Sama sam otkrivala mnoge književne stvaraoce, naročito pjesnike. Među njima ima, i kantautora. Tako sam zavoljela Halila Džubrana, Silviju Plat, Čarlsa Bukovskog, generaciju “шездесјатники”, Česlava Miloša, Genadija Ajgija, Bohumila Hrabala,Vislavu Šimborsku, Bulata Okudžavu, Leona Koena… Od domaćih pjesnika volim fine lirske note Vita Nikolića, Izeta Sarajlića, Maka Dizdara, Vaska Pope, Branka Miljkovića, Brane Petrovića, Arsena Dedića… U vremenu kada je malo toga dobro, i kada se “puno svaštari”, imamo još uvijek dosta dobru književnost, i možda nam, baš ona pred svijetom “spasi obraz”. Trenutno čitam roman Orhana Pamuka “Čudan osjećaj u meni”, i pjesme švedskog nobelovca Tomasa Transtremera, u prevodu Mome Dimića.

Već na samom početku školovanja, učiteljica Jovanka Škunca zapazila me kao talentovano dijete, i “delegirala” kao recitatora za vrijeme školskih priredbi. Kasnije su moji pismeni zadaci bili propraćeni aplauzima na časovima kod nastavnika Petra Božovića, koji je, sjećam se uz osmijeh stišavao djecu, govoreći im da nisu u pozorištu. I na kraju mislim da me “kao dijamant izbrusila” profesorica hercegnovske gimnazije Gordana Stjepčić Bulatović, sa kojom sam kasnije godinama vodila “književne dvoboje”. Ona me bila pomalo “usvojila”, tako da sam postala redovan gost kuće Bulatović, posebno vikendom, kada je njen suprug, pokojni Žarko Bulatović, bio odsutan, uređujući večernji dnevnik  R.T. Crne Gore, u tadašnjem Titogradu.

Prve pjesme napisala sam negdje sa desetak godina, a počela sam ih objavljivati u školskom listu “Svitanja”, i kasnije u srednjoškolskoj “Iskri”.

Vesna Radović: Trenutno čitam roman Orhana Pamuka “Čudan osjećaj u meni”

Objavili ste sljedeće zbirke poezije: Gora iznad mora, Nesanica, Isklasale reči, Ime na vodi, Tragovi belog medveda i Čuvari duše, i izbor pjesama Čuvari duše. Pokojni akademik Dušan Kostić je recezent Vaše prve knjige poezije iz 1992. godine. Šta je rekao o Vašoj poeziji?

VESNA RADOVIĆ: Hvala Vam, što ste se svega sjetili! Ja se rado sjećam i pominjem svoje učitelje, i sve one koji su na neki način uticali na moj životni put. Krasan je to bio čovjek, odmjeren gospodin, spreman da pomogne. Drug i saborac Branka Ćopića, sa kojim je provodio mnoge sate u nekadašnjem hotelu “Boka”, prije nego što se definitivno naselio u Herceg Novom. Ovih dana navršilo se 100 godina od njegovog rođenja. Imao je ozbiljne godine kada smo se sreli, ja tek 24-25…Vratila sam se iz Sarajeva, počela da radim… Interesantno, koliko je to bilo prijatno druženje, nevezano za razliku u godinama! Bila sam privilegovana da dolazim u njegovu kuću na Savini, u Herceg Novom. Imala sam svoju stolicu, kada bih došla “na čašicu razgovora”, jer “razgovor je duši lijek”, govorio je Dušan. Sjećam se volio je pjesmu, posebno onu staru “Što se bore misli moje”, i rijetko se odvajao od svoje lule…

“Iznenađuje koliko je ova poezija zrela, mada je u pitanju mlada pjesnikinja, koja do sada nije objavila nijedan svoj stih…”. Ovako je započeo svoju recenziju Dušan Kostić, prije mnogo godina. Pošto sam zdravstveni radnik, a Dušana su “stizale godine”, i počeo je ozbiljno da poboljeva, naše druženje i saradnja su se preplitali, onako kako je sam život htjeo, sve do našeg posljednjeg susreta u Vojnoj bolnici Meljine. Znala sam da je to naše zadnje viđenje.

Vesna Radović i Dušan Kostić

Vi ste farmaceut, doktor medicinskih nauka i naučna saradnica. Kako ste spojili ljekove i poeziju? Da li i stihovi mogu biti me(h)lem za dušu?

VESNA RADOVIĆ: To me često pitaju. Ja tu ne vidim ništa čudno, jer samo rijetki ljudi imaju sreću da žive od onoga što najviše vole da rade. Roditelji su me savjetovali da bi bilo dobro da završim nešto “sigurnije”, nešto od čega ću moći živjeti, i biti nezavisna. A, kuda ćeš one najbolje, nego na medicinu, farmaciju, tehniku, eto, da im ne bude dosadno, pa neka se još malo muče u životu?! (Znate onu čuvenu scenu iz filma “Kuduz”? “A, ti bona, ako ti je dosadno, pođi u Saraj'vo, i upiši medicinu!”)

I tako ja, da mi nebi bilo dosadno, umjesto medicine, sasvim slučajno upišem farmaciju, i to u Sarajevu! Naravno, malo se šalim! Zapravo, centar mog interesovanja, oduvjek je bio čovjek!

Željela sam da budem psihijatar, psiholog, pedijatar… Sve mi to pomaže u pisanju, ponekad, i u životu. Nisam se pokajala. Čak su mi pojedini rekli: “Bolje je što nisi otišla na književnost, da te ne pokvare!” Jeste da taj put nije nimalo lak, ali nije ni nemoguć! Jeste da sam ponekad imala nerazumjevanja, jer ljudi često hoće da vas svrstaju u neke svoje fascikle, porobe i svedu na svoju mjeru! Kao što vidite, dvije ipo decenije opstajem na “oba polja!” Nedavno sam, sasvim slučajno otkrila da je poznati češki pjesnik Miroslav Holub, bio imunolog. I naravno, oduševila sam se! Moja magistarska teza i djelimično doktorska disertacija, bili su iz ove, nimalo jednostavne oblasti. A, gjde su tu Jovan Jovanović Zmaj, Laza Lazarević, Miodrag Pavlović, Vladan Đorđević… Ja kao i Čehov, iskreno ljubim obje, medicinu i književnost!

Vesna Radović na promociji romana ”Firentinski šal”

Vaš prvi roman ‘’Firentinski šal’’ u izdanju Prosvete je promovisan na 61. međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu. Očekujemo i drugo izdanje. Recite nam nešto o romanu, kako je primljen kod čitalačke publike, zašto proza tek sada poslije nekoliko zbirki poezije?

VESNA RADOVIĆ: Ovih dana očekujemo drugo izdanje romana “Firentinski šal”, u izdanju “Prosveta” a.d. iz Beograda. U šumi naslova i izdavačkih kuća, i sama sam prijatno iznenađena prijemom romana, kod šire čitalačke publike. Posebno, jer je sve usljedilo nakon decenijske pauze. U romanu ima od svih nas ponešto. Ima Boke, Sarajeva, Beograda, Balkana, svijeta… Ima ljubavi, rastanaka, bolne prošlosti, vješto zamaskirane današnjice, i neizvjesne sutrašnjice, preobučene u skupu odoru neoliberalnog kapitalizma. Nikada se ne treba pitati – Zašto, baš sada? Zašto proza, nakon sedam zbirki poezije, i osme u pripremi? Rodilo se, i treba ga ljuljati! A, za pisanje romana, donekle i poezije, treba imati “malo više kilometara u nogama.” Možda je to razlog!?

Vesna Radović: Ovih dana očekujem drugo izdanje romana “Firentinski šal”

Je li to autobiografski roman? Tu je Herceg Novi, Sarajevo, pa Beograd. Je li to Vaša životna i ljubavna priča? Jeste li Vi Lenka iz romana?

VESNA RADOVIĆ: Roman nije autobiografski, dosta toga je piščeva sloboda, kreativnost, ali i prisjećanje na pojedince i pojedine situacije. Svakako da pišem o nečemu što poznajem, na ovaj ili onaj način. Lenka je ginekolog, emancipovana i svoja žena. Ima neke sličnosti, samo što ja “porađam” isključivo knjige. (smijeh)

Zapravo, htjela sam težište romana staviti u ruke savremene obrazovane žene, koja sve češće preuzima ulogu muškarca, i u tome mora da “pliva.” Jer “to je nama naša borba dala!” A, svako se češe, gdje ga svrbi! U svima nama ima poneka Lenka, i poneki Jakov!

Vesna Radović: U svima nama ima poneka Lenka, i poneki Jakov!

Vaša stihozbirka “Na čaju kod Ljilje Brik” je nagrađena sa dvije druge nagrade na konkursima “Vukovi lastari” u Loznici i Ljubav i vino – večita inspiracija, Udruženja pesnika Srbije iz Kruševca, kao i trećom nagradom na konkursu književnog kluba “Ivo Andrić”  iz Zemuna. Recite nam nešto o toj zbirci pjesama koju ćete objaviti, kada se vrate laste.

VESNA RADOVIĆ: Sam naziv zbirke neodoljivo podsjeća na Vladimira Majakovskog, i njegovu veliku ljubav Ljilju Brik. Znate ono čuveno: “…mama, mene nešto divno boli…!”

Zbirka ima 70 novih pjesama, i djelimično je inspirisana generacijom “šezdesetaša” u Rusiji, koja je dala velika poetska i istorijska imena, živeći u veoma teškim okolnostima, u vrijeme Staljina, a koja je istovremeno mijenjala i uznemiravala svijet. Među njima ima nobelovaca, kandidata za nobelovu nagradu, disidenata, emigranata, zatvorenika u sibirskim gulazima…. To je “zlatna generacija” Voznesenskog, Jevtušenka, Brodskog, Ahmaduline, Ahmatove, Cvetajeve, Pasternaka, Roždestvenskog, Okudžave. Među njima je živ samo Jevgenij Jevtušenko. Znate, on je napisao “Nasljednici Staljina”, “Tenkovi gaze Prag”, preveden je na preko 70 jezika… Nekada je napisao redak: “Pjesnik je u Rusiji, više nego pjesnik. Smatram da je obaveza pjesnika da brani ljude, koji sami ne mogu da pišu pjesme, teško im je da se izjasne.” Eno ga u Americi sa svojom Mašom, krhkog je zdravlja, ali se ne da! Maestralan je taj starac, živahnih očiju! Pravi narodni tribunal!

Vesna Radović: Trenutno ”šminkam” nove pjesme, i radim novu prozu.

Šta sada pišete, šta možemo očekivati novo iz Vaše književne sehare?

VESNA RADOVIĆ: Trenutno ”šminkam” nove pjesme, i radim novu prozu. Vrijeme će pokazati, šta će od toga ispasti. Kada jedno ne ide, drugo ide. Ne volim ništa da obećavam i planiram, jer “čovjek snuje, a Bog određuje”. Nadam se da ću još dosta toga napisati, i da moja stvaralačka zrelost, neće ostati bez odjeka! Sada konačno imam mnogo više prostora za književni rad, a promijenilo se, i vrijeme. Pjesnici više ne umiru, tako mladi. Pojedini nobelovci su prebacili devetu deceniju, i stvarali su do poslednjeg dana.

Vesna Radović: Pjesnici više ne umiru, tako mladi.

Bokeljka ste, odrasli ste pored mora kome se vraćate ljeti. Šta je za Vas ‘’Gora iznad mora’’, odnosno Crna Gora danas? Planirate li promociju romana u Podgorici i crnogorskom primorju?

VESNA RADOVIĆ: Mi Bokelji volimo da kažemo da smo Bokelji, i osjećamo se nekako “posebno”, ma gdje živjeli! Da li ta “posebnost” u cjelokupnom korpusu južnoslovenskih naroda, proizilazi iz činjenice da smo u vrijeme okupacije od strane Mlečana i Austrougara, imali značajne povlastice i privilegije, zapravo jednu vrstu autonomije? Na jednoj strani svoj identitet, statut, svoje običajno pravo, visoko razvijenu nacionalnu svijest, a sve u dosta tolerantnom multietničkom i multikulturalnom okruženju? Boka je zemlja pomoraca, ratnika i svetaca. Pamtim je iz vremena visoke kulture, i finih gospodstvenih ljudi.

“Gora iznad mora”, jeste Crna Gora. Ali jedna drugačija, za mene etičnija, duhovnija, a time i bliža srcu. Zemlja mojih predaka, a oni su “graničari”. Na liniji između Hercegovine i Crne Gore. Moji Radovići su Orjenski Radovići. A, sudbina “graničara”, nikada nije bila laka. Ne volim uopštavanja, predrasude, narcisoidnost, znate ono: “Ja, pa ja!”, ali to je u suštini darovit i bistar narod, od kada je svijeta i vijeka. Željela bih da mladi, pametni i daroviti ostaju na svojim ognjištima. Da imaju uslove da se dokažu, i razviju svoje potencijale. A, ne da kao onaj “lutajući Holandez”, stalno lutaju svijetom. I da se nikada ne vraćaju svojim kućama… Poštena da budem, ne snalazim se najbolje u svemu ovome danas! Mislim da se slično osijeća svaki čovjek, koji vjeruje da ima šta da ponudi, i želi da živi od svog rada i znanja.

Što se tiče promocije romana, i buduće knjige poezije, mogu samo reći da sam se do sada odazivala, svakom pozivu. Ma gdje, i ma od koga!

Vesna Radović (prva s desna) na 61. međunarodnom beogradskom sajmu knjiga

Beograd, kakav je to grad? Šta Vam se sviđa a šta ne u toj metropoli? Kako privatno uspijevate da uskladite ijekavicu i ekavicu?

VESNA RADOVIĆ: Sve u životu ima svoju dobru i lošu stranu. Mali i veliki gradovi imaju svoje osobenosti. Dobro poznajem prednosti i mane, istih. Kao osobi koja se do nedavno školovala i polagala drugome račune, veliki grad je bio preduslov i prednost. U Beogradu sam mogla sebe da izgradim profesionalno, što u manjim sredinama nije bilo moguće. Stari beograđani, kojih je ostalo jako malo, povukli su se u neke svoje “tišine”. I osjećaju se kao stranci u svom gradu. Ja ih potpuno razumijem. Prije odlaska, sličan osjećaj sam imala u svom rodnom gradu. U Beogradu je, i dalje ostalo mnogo toga od one bivše zemlje. Mnogo novog svijeta se doselilo. Svi tu traže neku šansu, ili im je Beograd usputna stanica, ka nekom od velikih zapadno-evropskih centara. A, kako odavno ništa više nije kao što je bilo, tako ni Beograd, a ni moj Herceg Novi, nisu oni isti. Stiglo je neko drugo vrijeme, a sa njim, i neki drugi ljudi. Vidite da se cijela planeta komeša. Valja nam trajati, a što bi moja baka rekla: “Oči su naprijed, i treba naprijed gledati!”

Što se tiče ekavice i ijekavice, ja sa tim nemam nikakav problem! Nauče ljudi japanski i kineski jezik, a ne izgovor, jednog te istog jezika. Ijekavica jeste starija, i sa najdužom tradicijom. Ekavica je možda “komfornija.” “Problem” često nije u pismu, nego u glavama ljudi, i u sve većoj nepismenosti, čak i visoko obrazovanih ljudi. Dio moje najuže porodice govori ekavski, dio ijekavski. Fala Bogu, dobro se razumijemo, i za sada nam ne treba prevodilac!

Vesna Radović: “Oči su naprijed, i treba naprijed gledati!”

Školovali ste se u Sarajevu. Kakva su Vaša sjećanja na studentske dane provedene u Šeheru? Jeste li se u Sarajevu sretali sa sevdalinkom? Priča se da je neki dječak u školi na pitanje šta je to sevdalinka odgovorio “sevdah je ono kad moj babo pjeva i plače…”. Šta je za Vas sevdah?

VESNA RADOVIĆ: Samo da znate, što ja volim sevdalinku! “Ah, što ćemo ljubav kriti, kad ja moram tvoja biti…” Volim taj dert i merak. Veliki sam ljubitelj makedonskog narodnog melosa. Volim šansonu, kanconu, fado… Volim stare boemske kafane sa kariranim stolnjacima, i posebnim mirisima, koji se osjećaju sa vrata. Danas stanujem u jednoj maloj dorćolskoj ulici, tik ispod Skadarlije, boemske četvrti Beograda. Taj poseban šmek me, i odveo u Sarajevo, i nikada taj period života ne bih mijenjala, nizašta na svijetu! Došla sam u taj grad nakon Olimpijade, kada je bio umiven i našminkan kao djevojka pred udaju. Za Sarajevo me vežu mladost i lijepi studentski dani. Crveni tramvaji, i revizori koji tragaju za “žrtvama”, bez vozne karte. I gusta magla sa Bjelava, od koje se ne vidi, ni prst pred okom. Prvi nesigurni koraci po ledu i snijegu, koji nije popuštao do kraja aprila. I glas mujezina sa obližnje džamije, pomiješan sa zvukom zvona hrišćanskih crkvi. Moj prvi ulazak u džamiju i sinagogu. Proljećni behar sa Bjelava. I tople kifle iz pekare na Kovačima. Tufahije i baklave iz poslastičarnice “Egipat”. “Deset upola s’ lukom”, kod “Želje”. Moje prvo kumstvo. I…, poneka tuga… Što bi rekao Kiko Sarajlić: “Jer ovo je grad u kome možda nisam bio najsrećniji, ali u kome i kiša kad pada, nije prosto kiša.”

Vesna Radović: Za Sarajevo me vežu mladost i lijepi studentski dani.

‘’Sarajevo ljubavi moja’’ pjevao je Kemal Monteno. Lijepo govorite o Sarajevu. Jeste li napisali neku pjesmu posvećenu Sarajevu?

VESNA RADOVIĆ: Dobri naš rahmetli Kemo, sa dušom mladog goluba! Najbolji primjer nekadašnje sarajevske raje. Il’ si raja, il'si papak! Nema treće! Kako da nemam pjesmu?! Zove se “Česme tvoga grada”, iz zbirke “Čuvari duše”.  Tamo negdje kažem: “…zbog mene voliš moj mali narod, a ja želim da se pretvorim u nepresušne česme tvoga grada, da me upamtiš žuborom i vječnošću.” Eh, Sarajevo, Sarajevo!

 

Radite u farmaceutskoj industriji. Ima li u svijetu zloupotrebe kada je u pitanju proizvodnja ljekova? Zašto je sve više ljekova, sve je veća potrošnja, a stanovništvo je sve bolesnije? Je li u pitanju ‘’farmaceutska mafija’’ ili je glavni krivac stres, zagađen vazduh, voda, hrana…?

VESNA RADOVIĆ: U struci sam preko 25 godina, i prošla sam “sito i rešeto”, što bi rekao naš narod. Pola radnog vijeka sam provela sa pacijentima, ovu drugu polovinu radim u farmaceutskoj industriji. Uvijek sam se držala struke, i nikada nisam bila “biznismen”. Znate, oni što imaju privatne firme i vizit karte, na kojima piše direktor. Sve Šojić do Šojića. Pripadam nekom drugom svijetu, danas manje modernom, i ne kajem se! Mirno spavam, ljudi me ne pamte po lošem, a beskrajno se obradujem kada mi majka prenese pozdrave od pojedinaca sa kojima sam radila, a prošlo je toliko godina da se nismo vidjeli. Imam koliko mi treba, nikada nisam bila alava, i ne mislim da ova jurnjava za novcem, vodi nekom posebnom dobru… Istina, planeta se okreće oko gospodina dolara, vidimo kako, ali vidjećemo i do kada!

Vesna Radović: Život je čudo, i nije nam dato sve da  znamo!

Vi zračite nekom dobrodušnošću. Šta to čovjeka opredjeljuje da u toku života bude dobar, loš ili zao? Porodica, vaspitanje, sredina, neke druge životne okolnosti? Kako naučiti biti tolerantan, poštovati različitosti…?

VESNA RADOVIĆ: Kao prvo, hvala vam na komplimentu! Ima tu pomalo od svega, što ste nabrojili. Ja volim da citiram jednu kinesku poslovicu, koja kaže: “Nikada ne sudi drugome, ako bar’ mjesec dana nisi hodao u njegovim mokasinama!” Život je čudo, i nije nam dato sve da  znamo! Po prirodi sam staložena i dobre naravi. Ne volim laži, prevare, sebičnost i uskogrudost. Istina, umijem i ja da “puknem”, ali imam jako “dug fitilj”. Što znači, kada povisim glas, znaj da si nešto dobro zabrljao! To je shvatila, i moja mala kćerka, koja mi kaže: “Mama, ne moj da vičeš! Žao mi je, baš mi je žao!” Volim ljude, imam za njih puno razumjevanja, mada znam da je “Čovjek, čovjeku vuk!”, ali i da se “Drvo na drvo naslanja, a čovjek na čovjeka!” I ne prestajem da se radujem, sličnim!

 

Kako ste doživjeli (prživjeli) krvavi raspad SFRJ, rušenje snova i gradova koji su zidani skoro pola stoljeća u miru i rahatluku?

VESNA RADOVIĆ: Pripadam većini “gubitnika tranzicije.” Imala sam 24 godine, kada je počinjao rat, u mojoj kući, i mom komšiluku. Bila sam lijepa, mlada i pametna, sa diplomom u džepu, koja je obećavala sigurnu budućnost. Moje najbolje godine, prošle su u ratovima, bombardovanjima i sankcijama, u višesatnim čekanjima u redovima za vize i gorivo, u nemogućnosti da se osamostalim i živim, iole pristojno, od svog rada i znanja.

Tri puta sam počinjala život od nule, i svaki put dokazivala “da li sam luda, zbunjena, normalna”. Priznaćete, previše i za jednog Tarzana, a ne za mene ovakvu! A, za sve to, ne snosim nikakvu krivicu! Ja, i hiljadu ovakvih, na svim stranama. Tvrdim, da su nam u svemu ovome najviše stradali, oni najbolji! Kada “uništiš i rasiješ najbolji DNK” bilo kog naroda, vidi šta ti je ostalo za kusur!? A, mi, kao da ni danas, nismo puno odmakli od devedesetih. Iz jedne višedecenijske “dremke naših očeva” u socijalizmu, i nerješenih pitanja “njihovih očeva” “gurnutih pod tepih”, preko noći prezuli smo se u vojničke čizme neoliberalnog kapitalizma, i postali “Alise u zemlji čuda.” Kao i uvijek, nekome je rat, a nekome brat! Kriv nam ovaj, kriv nam onaj! Priči nikad kraja, a život prođe, ko trešnjin cvijet. I šta je koga briga, što smo mi stradali? Što nam se djeca rađaju sa karcinomima, što smo u Evropi među vodećim po broju smrtnih slučajeva od maligniteta, što nas je sve manje… Problem jeste, svakako mnogo dublji i kompleksniji. Naša kuća je zidana “na sred puta”, nismo Istok, nismo ni Zapad, a sama riječ Balkan, na turskom znači, krv i med. Usud svih nas, koji smo sa ovih prostora, jeste baš ta krv, i taj med! To je naš kolektivni zapis. Od kada je svijeta i vijeka, veliki tlači malog, a nijedna sila nije propustila da se nasilnički ispolji, pa ni ova današnja. Na ovim prostorima rađeni su mnogi eksperimenti, “primale” su se mnoge ideologije, i vremenom razbijale kao mjehurići od sapunice. Kroz istoriju, često smo bili samo sitan kusur u džepovima velikih. Kada bi nam istekao rok trajanja, napuštali su nas, i olako mijenjali za druge. Što bi  rekao de Gol: “Francuska nema prijatelje, ona ima samo interese!” A narod, ko narod! Najčešće stoji i mjerka za koji će se vagon zakačiti, i iz svega izvući neku ličnu korist. Nisam veliki optimista, ali živjeće ovaj narod! U Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji… Navikao je on, na sve i svašta. Slaba nam utjeha, ali je tako! Barem se ne možemo požaliti da nam je dosadno u ovim našim savremenim kolonijama, gdje decenijama caruje negativna selekcija, na svim poljima!

Vesna Radović: Pojedine žene su “veći ljudi”, nego mnogi muškarci koje sam srela!

Vaša pjesma ‘’Reče mi jedna žena’’ je pohvaljena na 6. međunarodnom konkursu časopisa “Avlija” za najbolju neobjavljenu pjesmu i priču u region za 2016. godinu, i objavljena je u 15. broju časopisa.

VESNA RADOVIĆ: Hvala žiriju, što je prepoznao kvalitet pjesme “Reče mi jedna žena”! Tako je počelo naše druženje, koje se nastavilo na najljepši mogući način. Dakle, nije više samo “Reče mi jedan čo'ek”, može da “reče”, i jedna žena. I te kako! Pojedine žene su “veći ljudi”, nego mnogi muškarci koje sam srela! Samo ukazujem na mnoge nepravde i predrasude, koje nas tradicionalno prate. Posebno danas, kada je ” linija što spaja i razdvaja”, jako tanka. Život kada te udara, ne pita, kog ste pola! Boli, ili ne boli! Plivaš, ili toneš!

Vesna Radović: Dobro se sjećam sarajevskih avlija!

Jeste li imali avliju u Herceg Novom, sjećate li se starih sarajevskih avlija, imate li sada avliju u Beogradu i na šta Vas asocira ova imenica?

VESNA RADOVIĆ: U rodnom gradu imam svoju avliju. Tako je moj pokojni otac zvao dvorište zasađeno roze-bijelim oleanderima, lovorovim drvećem, jasminom, lozom “francuzicom” i kivijem. On i majka su svojom rukom posadili mnoga stabla, koja i danas traju. Ljeti se čitav naš život odvijao, baš u toj avliji. U kuću se rijetko ulazilo, samo kada se mora.

Dobro se sjećam sarajevskih avlija! U jednoj od njih sam, kao brucoš u naselju Pionirska dolina, kada sve probehara, spremala prve ozbiljne ispite. Daleko od kuće, a kući se išlo četiri puta godišnje, i nije bilo mobilnih telefona, neku toplinu sam nalazila, baš u tim avlijama, i nezaobilaznim bajramskim baklavama gazdarice Emine. I poslje trideset godina, ima neke dragosti i radosti u svemu tome!

Danas u Beogradu, na Dorćolu nemam svoju avliju, ali imam veliku staklenu baštu, u kojoj gajim cvijeće, i gdje me sunce grije najveći dio dana.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Anis Bajrektarević: Refeudalizacija Europe (III dio)

Čudesni svijet Binarnih kategorizacija (Refeudalizacija Europe – III Dio)   Da li je nova polarizacija, izolacija te nj Hladni rat iznova na pomolu? Kome to treba sada i zašto? Da bi smo uspješno odgovorili na ovo pit...
by Redakcija
 

 
 

Hajrudin Lule Mekić: Hadži Danuš hanuma

Hajrudin Mekić Lule   HADŽI DANUŠ – HANUMA . Nedaleko od kuće u kojoj smo stanovali u starom dijelu njemačkog grada, svakodnevno sam prolazio pored zapuštenog posjeda, ograđenog kamenim zidom, dužine dvadesetak m...
by Redakcija
 

 
 

Crnogorski film ”Igla ispod praga” prikazan na 3. Brač film festivalu

Crnogorski film Igla ispod praga prikazan na 3. Brač film festivalu – glumac Dejan Đonović gostovao u Supetru BRAČ, AVGUST 2017. Treći Brač film festival otvoren je filmom Ministarstvo ljubavi, redatelja Pava Marinkovi...
by Redakcija
 

 

 

Dajana Lazarević: Tri kratke priče Marine Jevsejčik iz Minska (Belorusija)

Marina Jevsejčik (bel. Марына Яўсейчык) je savremena književnica i novinarka iz Minska, rođena pored reke Braginke. Objavila je zbirku priča „Priče močvarnih jela“. Dobitnica je više književnih nagrada...
by Redakcija
 

 
 

Šesti Međunarodni karavan pjesnika i kantautora “Neretvanske vedrine 2017”

Obavještavamo vas da će kulturno-turistička manifestacija Šesti međunarodni karavan pjesnika i kantautora „Neretvanske vedrine 2017“, koji je idejno osmislio, uspostavio i organizirao preminuli bh. pjesnik Admiral Mah...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona