Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

5. Aprila 2016.
 

Said Šteta: Adem sa dna flaše

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Svakodnevno, Adem sjedne na travu pored drvene ćuprije ili na zidić preko puta robne kuće, i uvijek sa istim rekvizitom. Flaša! Tako, nogu preko noge kao fakir na ekserima, što ne osjeća bol ili ga makar ne pokazuje. Sjedi, pali jednu po jednu cigaretu i često poteže iz pivske flaše od dva litra. I kad je zima, kada i čaj s mukom klizi niz grlo, Adem sjedi  na zidiću sa istom flašom, makar po veličini i sadržaju. Tako svaki put on započinje razgovor sa onim Ademom na dnu flaše.

– Hajde, podviknu Adem buljeći u flašu. Izađi skrivalico jedna…

– Što piješ Ademe?, upita ga onaj Adem sa dna flaše.

– A što se ti sakri na dnu flaše, onda kada na ulici ni pašče da stane na onoj cičoj zimi. Kada i prolaznici okreću glavu kao da nosim šugu. Kada pored mene svi projure u autu ili žurnim korakom kako bi ubjedili sebe da me nisu ni vidjeli. Što? Pomalo ljutito upita Adem, onaj pored flaše, dok mu je među tamnim prstima dogorjevala cigara.

– Jah! Samo ne moraš me uvijek tražiti na dnu flaše. Znam ja bolan biti i na drugom mjestu, reče onaj drugi.

– Morebit da si znao nekad. Sada te uvijek nađem na istom mjestu i dozivam. Ma kakav si, nećeš mi se  ni javiti. Znam presjediti po cio dan sam samcat a od tebe ni glasa, nekako pomješano s ljutnjom i žalom Adem povuče duži dim, baci opušak, pa potegnu iz dvolitre, držeći je dugo na usnama.

Onda odmahuje rukama kao da ga napao roj pčela ili onih sitnih, dosadnih mušica što se kraj rijeke pojave u topla predvečerja. Podiže ruku, pa biva nekome prijeti, pa se naslanja sa obje ruke na podbradak i zuri u pola kvadrata asfalta ispred sebe. Šuti.

– Kad malo bolje razmislim, ti si Ademe jedan ters, reče mu Adem sa dna flaše, pa nastavi. Opet, volim te što si taki. Jer da nisi ters ne bih ni ja imao s kim drugovati, niti  progovoriti. Vdiš, svi prolaze. Puni im koraci nake žurbe, bi rek'o da će kijamet, koliko sutra. A ti, samo sjediš, uvežeš noge k'o buda pred molitvu, i zagledaš se u flašu nebi li me ugledao.

– Šta je, to sam ti dojadio sve ove godine. Je li?To što sam ti vjerniji i od same flaše u koju se ugura kao onaj duh Aladin iz bajke. Biva, malo ti, jel’ de? Ma znaš šta, sad ću te ugledati, pa makar više nikad i ništa ne ugledao na ovome dunjaluku, reče Adem i opet potegnu veliki cug iz flaše dok mu se pjena slijevala niz bradu i vrat, potamnjele  od sunca i hladnoće.

Podrignu a onda ponovo podbi obje ruke pod bradu i lice, te stade zuriti u onu flašu ispred, u kojoj se lelujala tekućina u visini etikete. Razvuče mu se lice, bi reko da će nasmijati, pa se ukoči, potamni još više, kao da mu oblak pun kiše stade u nivou čela.

– Još ću se ja tebe kutarisati Ademe, ja ti velim, mrmljao je jedva razgovjetno ne skidajući pogled sa flaše, ašićare strahujući da mu ne umakne kud.

– E moj Ademe, oglasi se onaj iz flaše. Beli si ti mahnitov i to veliki. Ama hvataš me ugledati još od svoje tridesete, morebit nisi im'o ni toliko, kada si na stadionu, tamo na onim tribinama, nakon utakmice ostao sa mnom. Kad si zeleno povraćao i sutradan te Dundo našao dok je meo tribine i zalijevao travu. Od tada se ti i ja družimo i još me nisi uhvatio. Sada ti je i korak trom. Noge utrnule, srce sve neravnomjernije kuca, ponekad se čini kao da će stati.

I ti misliš kako ćeš me ugledati. Jok moj Ademe. Jok!

Adem odšuti, zatraži cigaru prolazniku, koji mu, gle čuda, dade i jednu za uho, neka mu se nađe i još priđe i  zapali. Povuče dugi dim, što mu kroz nosnice krenu napolje, pa se lelujao oko glave k'o izmaglica uz brdo poslije kiše. To je odavnina bio išaret da je padanje prošlo.

– Ti si me na ovo navratio, ti prokletniče jedan.Ti,ti. Da te đavo nije tutnuo u ovu flašu još bi te se i kutarisao nekako. Samo znaj ugledat ću te koliko danas. Da ja vidim tu mustru koja me omanđija i zaveza za ovaj zidić pa da te povazdan povirujem na dnu kako bi te ugledao. Još rukom podignutom Adem je prijetio i đahkad vrhom prsta  kucnuo bi u flašu.

– Evo i da me ugledaš, šta ćeš? Pomalo inadžijski se javi Adem sa dnu flaše. Smiješ li me pogledati? Smiješ li preda me stati i reći, ja sam Adem Sikira, sin Abida i Safe-hanume s Pišća. Popio sam majkinu nisku dukata, trideset i tri nije šala. Popio sam babin zlatan sat što ga je kupio kada k'o momak ode, još prije onog tamo rata, u Beč da škole izučava. Popio sam i kuću na Pišću, eno sad onde samo se paščad kote.  Ni kupac nije imao hajra, valjda mu ne bi halal, jer mu je prodah u neznani. Pijan.

Smiješ li Ademe, sad mi reci?, podviknu onaj Adem sa dna flaše i nastade tajac.

Grč obuze Ademovo lice. Odveć tamno od vjetra, zime i sunca, tama se nataložila na licu poput tara na dnu đezve, pa kroz nju opet probija samo tama i nimalo svjetla. Uze preostalu cigaru  iza uha  i zapali je od onu koja je dogorjevala među prstima. Povuče dugi dim i glavom klonu. Sada je ne dočeka rukama. Nasloni bradu na grudi što se još nekako lijeno i usporeno podizaše kao znak disanja.

– Gukni Ademe, sine Safe-hanume!

Nalik kreketu žaba, Adem ču ljudski glas, koji mu se cerekao, podvriskivao, pa rastezljivo nešto govorio, što ne razumi.Samo naka zvonjava i vriska odjekivala je u njegovim ušima.

Razgleda okolo, niđe žive duše. Na uličnim svjetiljkama titralo  je svjetlo i mamilo leptirice. Ta mala Božija stvorenja zarad toga što vole svjetlo, tek što mu se primaknu, od istog umru. Grad je odavno utonuo u tišinu. Još jednom pogleda desno pa lijevo, nadajući se ugledati nekog. Ovo nije moglo biti iz flaše, nikako, pomisli dok ga drhtaj prožimao cijelog.

– Aaaa šta je Ademe?

– Je li to strah obuzeo utrnulu guzicu, pa bi sad i bježao. Nemere, treb'o si prije. Sada jok.

Sad mu se glas onog Adema sa dnu  flaše učini puno razgovjetnijim i time ga više uplaši. Zgrabi flašu i nage. Bilo je morebit dva prsta do dna ali je ne skide s usta dok je ne iskapi svu. Zurio je u dno, naginjući je prema slabom uličnom svjetlu. Jutarnji voz, taman kako će preko Kamberovića Polja, pusti sirenu. Okolna brda se ukazaše jasnije, kao aurom omeđena  plavičastom svjetlošću. Sviće novi dan.

Na Ademove oči spusti se baška crni mrak.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Miroslav Stamenković: Miki

To mače, koje sam pripit ukrao sa terase kafane jednog prepodneva, i strpao ispod jakne bez mnogo razmišljanja, uneo sam u autobus i držao ga u ruci. Bilo je mirno, pa sam tada pomislio da su sve mačke takve. Jedna žena mi...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Otac koji sa kamenom priča

Još mi u sjećanju živi slika mladića s kraja rata, nasmiješenog i uvijek spremnog za neku finu doskočicu. Ponekad zaljubljen i zapleten među zvijezde kao u paukovu mrežu, ali nikada ters. Onda ga prestanem viđati, da b...
by Redakcija
 

 
 

Smail Jonuz: Potohnućemo namah!

Švedski gradić Varberg je važna luka. S druge strane mora je Danska. Naš čovjek, kako ga je Bog stvorio znatiželjna i snalažljiva, odmah poče izviđati u luci kako se tamo ide, koliko košta karta i, što je najvažnije...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Dječak na stepenicama

Dječak na stepenicama   Prije koju godinu, prolazio sam kroz udaljeno selo od grada i vidim dječaka, uzrasta pet-šest godina kako sjedi na stepenicama jedne manje kuće. Bio je skromno obučen, isprljane odjeće i misli...
by Redakcija
 

 
 

Vukosav Delibašić: Kuća na bijelom blagu

Rat je završen prije tri godine, a još uvijek su po šumama i skrajnutim selima lutali: odmetnici, vojnici, milicioneri, šumari, razne uhode i špijuni, koji su na svakoga motrili i pazili ko kud odlazi i ko kod koga dolazi...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona