Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

29. Jula 2015.
 

Suada Tabaković: Pismo oca rudara

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Ne stidi se, sine. Teško mi je. Strijepim od sudbine, a evo baš noćas san nikako da me savlada. Nekakav gusti mrak nadvio se nad našom kućom, promatram ga i odlučih da ti napišem pismo.

Toliko toga bih ti napisao, ali je premalo vremena. Noći su ovdje kratke, ali nekakve teške i tjeskobne, ili se samo meni tako čini. Zebnja me obuzela, misli se gomilaju jedna za drugom. I više ne znam pravu riječ da ti kažem. Ne stidi me se, sine, moli te otac. Ne stidi se, sine, mojih uprljanih dlanova. Nisam ja odabrao ovu sudbinu, dali su mi je drugi kada su sebi izabrali bolje. Kol’ko puta sam usnio da smo svi na okupu, a kuća puna radosti. Sanjam kako me sunce zatiče u krevetu, a ne na pauzi za ručak. Vidim, sestra ti se zaigrala, pa od radosti pritrči da poljubi majku i mene. I tebi, sine, u snovima ništa nije falilo. Nisi morao ići u domove, podstanare i stidjeti se svojih pocijepanih košulja, jer za nove nismo imali para. I tada sam bio pošten kao i sad, jer se nisam dao ovom poganom vremenu. To su bili moji snovi, sine, ali sada te otac moli da dobro zapamtiš ovo.

Kao što ti napisah, noći su mi teške jer donose jutra, a jutra donose neizvjesnost. Prije nego što i jedan tračak sunca zaviri u naš dom, ja sam obučen u tamno odijelo. Majka je već začula vekericu i odlazi u kuhinju. Nije se imalo Bog zna šta, ali i na tome malo ja sam bio zahvalan. U zavežljaj crvene krpe stavljala je hrane što bi ostalo, jer dan je bio dug. Kad bih otpio gutljaj kafe, koju je tvoja majka svako jutro sa ljubavlju spremala, krenuo bih. Trebalo je stići na vrijeme, a ono što me čekalo bilo je sasvim nepredvidivo. Iz mraka ponovo odlazim u mrak, ali ovaj mrak imao je sasvim druge dimenzije. U njemu su strahovi bili živi, vidici suženi, a iščekivanja da završim smjenu bila sve veća. Te sasvim skučene dimenzije nepredvidivosti nalazile su se nekoliko stotina metara ispod zemlje. Nije nas bilo puno u smjeni, ali svako je uvijek bio predan svome zadatku. Gušila me ta neizvjesnost, ali sam znao da je to jedini način da preživimo.

Ne stidim se ja, sine, svoga posla, ne stidi se ni ti, sine, mene. Bojim se, sine! Bojim se da ne ostanem vječno u tom mraku. Ne plaši mene sudbina koja uzima, nego ona koja daje, jer je uvijek škrta prema poštenima. Plaše me vjetrovi budućnosti, strašni su i nose sve pred sobom. Šta ću ja ako vas ne zaštitim? Šta ću, sine moj, reci mi? Nisam volio dolazak novih ljudi u rudnik, nije to uvijek bio dobar znak. To je slutilo na nečiji odlazak, a toga smo se svi bojali. Tamo, u mrklom mraku, ne straše nas samo naša razmišljanja, već i prave opasnosti. Biti rudar znači biti heroj i prkositi sili vlasti i sili prirode. Sa vlašću nekako smo izlazili na kraj, iako je od nas uvijek pravila bijedu. A priroda? E to sine, to je od Boga dato i nje smo se najviše bojali.

Nisam htio da te sekiram i da ti pričam o tome. Prije mjesec dana desilo se nešto što me sasvim promijenilo. Dan je ličio na svaki drugi: u jami mrak, sparina, snažni odjeci lopata koje neprestano rade. Minute su se pretvarale u godine, dolje sve je trajalo jednu cijelu vječnost. Lica su nam zamrljana od čađi, a ruke ogrubljele, ostarile. Bilo nas je pet u smjeni, na mjestu gdje su nas najčešće slali. Već nekoliko sati neprestano radimo i postaje zamorno, ali za nas nema predaha. Pauze su sasvim kratke, a i kako bi mogle biti duge kada ono što smo nosili bilo je dovoljno tek da sasvim malo ublaži glad. Po našoj procjeni bilo je vrijeme za odmor. I drugim radnicima žene su pripremile nešto hrane, a to nešto uvijek je bilo skromno, malo. Skupismo se u jedan ćošak i razmotasmo zavežljaje. A potom strašan udar, komadići stijena razletješe se oko nas. Prašina, zemlja se sručila na nas. Tada, u tom jednom trenu, prođoše mi slike tvog odrastanja, majke, kćekice.
Desilo se upravo ono čega sam se pribojavao. Sila prirode se oglasila i poslala nam gorski udar. Pogledah oko sebe. Kolege se pomijeraju, treba nam zraka. Bitka počinje! Teško je ostati pribran u takvim trenucima, ali morali smo. Uspjeli smo skloniti sa sebe određenu količinu zemlje, a potom lopatama pomalo praviti sebi put prema izlazu. Nismo bili suviše daleko, ali mi se činilo da smo milionima metara ispod zemlje. Nismo govorili, nije bilo smisla išta reći, sve smo znali. Tada svi strahovi morali su da se utišaju, a bili su glasniji nego ikada, samo to je ostalo u meni, u nama. Pokreti ruku bili su nam spori, nemoćni, slabi, a put do izlaza bio je sve dalji i konačno, svjetlo. To je bila naša nada, spas. Mali tračak svjetla koji je kroz rupu provirio u naš rudarski svijet značio je kraj toj agoniji.Sretni zbog toga, kopali smo puno snažnije i brže.

Uspio sam izaći prvi, prizor koji me dočekao nikada neću zaboraviti. Zrak, sunce, sve je izgledalo lijepo i imalo svoj smisao. Kolege su počele izlaziti jedan za drugim. Čekali smo posljednjeg kolegu da izađe, a začusmo samo krik. Dozivao je naša imena dok je ležao na podu. Sve što smo doživjeli oslabilo ga je i sav nemoćan pao je na tlo, a zemlja se sručila na njega. Pokušali smo da ga izvučemo, ali tada sam vidio strah. Njegova ruka, koja je izvirivala iz zemlje, počela je da se trza. Trzaji su bili sve manji, dok ruka ne zastade. Nije se čuo više glas, samo je tišina govorila. Njegovo srce nije izdržalo, bilo je suviše teško da izdrži još jednu bitku.

Gledao sam mu sine dlanove. Ispucali, uprljani radom, a tako čisti. Njima je hranio troje djece, hranio… Srce mi se steglo, a suze nisam mogao kontrolisati. Boli me i sada to. Izgubio sam kolegu, poštenog i vrijednog rudara. I pomislim nekada, možda me ista sudbina čeka, zato ti pišem. Da me upamtiš dobro i da svima pričaš priču o rudarima. Da se nikada ne zaboravi naš hrabri odlazak u mrak i borbe koje traju satima, a opet je neizvjesno da li ćemo ikada se vratiti. Odlazimo kada nam je suđeno, ali kada se ugasi svjetlo rudara, sine… Moli te otac tvoj, ne stidi se mojih zaprljanih dlanova, jer su čistije od mnogih. Ne stidi se, sine, svoje odjeće jer ti je otac nju kupio čistog obraza. Ne stidi se, sine, što sam rudar. Budi ponosan na mene. Budi ponosan sine moj i bori se da kroz život ideš uzdignute glave i čistih dlanova. Meni je vakat da krenem, a ako se kad ugasi moje svjetlo, sine… Budi ponosan na moje dlanove.


 

Preneseno sa: http://www.glasnaroda.ba/pismo-oca-rudara-ne-stidi-se-sine/

Istaknuta slika: Glasnaroda.ba



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Margarita Latiškevič: On

On bi se, sigurno, mogao smatrati sultanom. Razmislite sami: pre mene je imao čitavu gomilu devojaka i posle mene sigurno ih neće imati manje. Samo, naša razlika u godinama je velika. Ogromna. Čak to nije deset, ne dvadeset...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Povratak kuma Dragutina

Било је тешко…напорно. Пошто је знао пекарски занат, још из затворских дана, пребегавши за Италију,  и докопавши се тла, Си...
by Redakcija
 

 
 

Adnan Sijarić: Talja, batalja (odlomak)

Adnan Sijarić     Talja, batalja… (odlomak)   .  .  .   „Žene!!! Eh, čudo su žene…“ Gleda hadžija Habibu ravno među oči, u onu duboku, kosu crtu ispod čela što se sad od srdžbe bi...
by Redakcija
 

 

 

Svetlana Radosavljević: Domaćin

Три куће на једном брегу. Из једног димњака дим се вије од раног јутра. Сам самцит у селу живи Он. Да баш тако Он, могао се зват...
by Redakcija
 

 
 

Hajrudin Lule Mekić: Hadži Danuš hanuma

Hajrudin Mekić Lule   HADŽI DANUŠ – HANUMA . Nedaleko od kuće u kojoj smo stanovali u starom dijelu njemačkog grada, svakodnevno sam prolazio pored zapuštenog posjeda, ograđenog kamenim zidom, dužine dvadesetak m...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona