Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Crna Gora

27. Juna 2016.
 

Mirsada Bibić-Šabotić: Sejdine ruke (Odlomak iz drugog dijela romana ,,Majko, zašto?’’)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Junsko sunce te 2016. godine peklo je svaki pedalj kosovske zemlje. Na Aerodrom ,,Slatina” u Prištini sletio je avion. Niz stepenice, kao da gaze po oblacima, silazili su Edin i Zito. Dah prištinskog vazduha osvježi Zitovu dušu i on kao da htjede da potrči, pokušavajući laktom da se progura pored čovjeka ispred sebe. Edin mu se nasmija i jedino što reče bi:
– Polako, polako, sine. Stići ćeš. Nekada davno i ja sam požurio, nijesam gledao ispred sebe, pa sam stradao, a i mnogi sa mnom.
Zito ga začuđeno pogleda, ali ne progovori ništa.
Na izlazu aerodroma čakao ih je Imer. Zito ga prvi uoči i, ne čekajući da Edin šta prozbori, jurnu kao trkač pred ciljem u trenutku kada treba da prekine traku. Zitovo djetinje trčanje izmami osmijeh na Imerovom licu, ali mu suze potekoše i natopiše kragnu košulje.
Ubrzo su stigli pred kuću gdje je Zito proveo najveći dio svog djetinjstva i gdje će zauvjek svaka stopa toga doma mirisati na crno dijete, sa kojim se životna karma poigrala nudeći mu zraku sjaja protkanu nitima grijeha, bola, smrti i, na kraju, ljubavi.
Ispred metalne kapije čekala ih je nestrpljiva Sejda. Ruke je brisala o kecelju dok je istraživački dizala vrat i gledala u pravcu auta. Činio joj se vječnim trenutak dok je Imer pokušavao da se parkira. I dok je auto bio u pokretu, kao gonjen snagom klade, izletio je Zito. Stala mu je knedla u grlu kada je vidio Sejdine raširene ruke i crvene suzne oči. Jurnuo je ka njoj, stegao je i skoro oborio. Grlio je svom snagom. Sejda se skameni. Nije joj dao da se pomjeri, i to je podsjeti na sliku kada je jedno od djece iz komšiluka, da bi spriječilo majku da ga udari, isto ovako stezalo. Zitu je u tom trenutku i te kako trebao zagrljaj, trebao mu je onaj njen miris, ona, Sejda, žena koja je mirisala na majku, na radost, na sve ono što je jednom djetetu trebalo. Prođoše mu kao munja svi trenuci blagosti koje mu je pružala njegova majka- Sejda. Uskoro je počeo da popušta njegov zagrljaj. Okrenuo se prema njoj, nježno joj obrisao suze sa lica, izvukao iz džepa narukvicu i prikačio je za zglob njene ruke, koju je nježno primakao usnama, poljubio je i tiho rekao:
– Zlato za zlatnu majku i zlatne mamine ruke.
Sejda skoro vrisnu i steže ga kao da će neko da joj ga iščupa iz zagrljaja. Tu pred kapijom stapala se ljudskost, oivičena nadom i stegnutim Sejdinim zagrljajem, koji će svjedočiti da u nemiloj borbi čovjeka da pokaže da je od krvi i mesa uvijek pobijedi toplo srce, kao nada da je čovjek čovjeku čovjek.
Zitov beskrajni plavi krug imao je dvije sjajne zvijezde – Sejdu i Edina, ali i mnoštvo sićušnih zvijezda, rasutih u srcima svih onih koji će zaplakati nad Zitovom sudbinom i onih sličnih njemu.
Dragi moji čitaoci, ovaj roman je poruka svima nama da shvatimo da je dragi Bog na ovoj Zemlji stvorio harmoniju i skladnost, tako da i najmanji grijeh ruši ono ljudsko u nama. Veličina ljudi je u duhovnom spokoju, u neprestanoj borbi da se odupru svim devijantnim pojavama, koje iz dana u dan, poput najoholijeg karcinoma, napadaju ljudsku svijest. Čovjek, nažalost, često ruši sjaj suncu, ljudi čine jedni druge nesrećnim, mržnja postaje dio svakodnevnice, neminovna nam je animilizacija. Postajemo nesposobni da uočimo ljudske vrijednosti, osim onih interesnih i hedonističkih. Živimo u vremenu kada je sve dopušteno, pa je, čak, dopušteno i zlu da glasno govori i viče. Na kraju, kao i Diab i Valjbona, okrećemo leđa moralu i ljudskosti, okrećemo leđa Bogu oduzimajući slobodu jedni drugima, onako kako su Valjbona i Diab, zbog svog grijeha, sklupčanog u preljubi, uništili mnoge živote.
Kada bi ljudi znali koliko preljuba uništava čovjeka, gonili bi je vatrom – reče jedan čovjek.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Emir Džajić: Fukara

Ne znam kako mi je ime i prezime, ne znam  ni  ime oca, ne znam ni ime  majke. Upitati ćete se  kako se to može desiti. Rodio sam se u maloj varošici  koja  se  zvala  Oraščić. Ne znam  koje  godine  sam  se ...
by Redakcija
 

 
 

Katarina Terheš: Gde li je sada beskućnik Č. J.?

U zemlji u kojoj živim, Božić je praznik kojem se najviše radujemo – porodični praznik. Svi se trude da te dane provedu sa najbližima. Bolnička odelenja se prazne, ostaju samo izuzetno teški bolesnici. Krajem decembra...
by Redakcija
 

 
 

Veljko Bosnić: Crtice

ДЕБЕЛЕ СЈЕНКЕ   Дебеле сјенке окруженог танког круга куће наше, подови и кров који нестаје у сјају звјезда-неба. Дебеле сј...
by Redakcija
 

 

 

Veljko Bosnić: Pjevac Sultan

U jesen te 1998. godine, Dušan i njegova žena, koju je zvao bakom, užurbano se pakuju jer je neko Dušanu javio da se može vratiti u Drvar – na svoj kućni prag. Dva puta mu to nisu trebali reći, i sa starim biciklom Rog...
by Redakcija
 

 
 

Mehmed Meša Delić: Oblaci iznad grada

Stigao sam u grad na rijeci Bosni. U mojoj pratnji bio je sumrak rane jeseni koji je čekao da se upale ulične svjetiljke. Onog trenutka kada sam krenuo preko mosta u stari dio grad i njegovu čaršiju zaustavi me opor tišine...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona