Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Crna Gora

15. Maja 2016.
 

Sande Dodevski: Majka i Cvetanka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Kraj šporeta na kome u loncu vri voda, sjede moja majka i Cvetanka.

Sjede i razgovaraju. Kraj je avgusta i rijeka je savim oplićala i u njoj nema više riba…

– Eto, Bože, umiru mladi ljudi! – veli Cvetanka i nastavlja: – Eh, za koga ti ono počeh  kazivati? Da. Za Tikomira. Vidjela sam ga  proljetos kada svrati ovdje u ambulantu. Sjedio je u kolima, a blijed, blijed i sve mu grašci znoja na čelu! Zaustaviše se kola i on, sestro,  siđe pa pravo u naše dvorište, kao sada da ga gledam. Hoda, nabada mršavim nogama, oslabio i istanjio se – ama, vjetar da duhne odnio bi ga, čini mi se?

Dođe tako blizu do mene, a vidim ne poznaje me. – Tetka – reče mi – da mi daš malko hladne vodice – ako imaš?

Odmah skočih do bunara i donesoh mu vodu u jedno maleno kofiče. Sramota me, ali što se našlo to se i dalo! A i naši smo, pa nećemo mnogo da zamjeramo.

Uze on kofu, nagnu je i – pije! Ne znam koliko je bilo u njoj, ali je on svu ispi. Ništa mi ne reče. Okrenu se od mene i samo mahnu onima u kolima da idu, a on će ih stići do ambulante…

Poslije razbrah da je umro! Vozili su ljetos bostan traktorom odavde čak u Čačak i on, dok su se vozili, cijelim putem sjedio na bostanu i ni sa čime da se ne pokrije!?

Vjetar ga probio, a kako i neće? I čitavo ljeto mu prođe u bolovanju. Bolovi u glavi, a on crven. Crveni se crveni, te ga presiječe neka moždana kaplja i skide se!

– Ko zna? Možda te je i poznavao, nego nevelan čovjek pa mu nije ni do čega – odgovora joj majka.

– Šta reče? Ne čuh te…?

– Kažem za to kad si mu davala vodu. Možda te je i poznavao, ali nevelan pa i ne misli mnogo na poznanstvo!

– Sigurno!

Samo to veli Cvetanka. Prekršta ruke i ostavlja ih  u krilu, ali ne zadugo. Ubrzo joj više ne miruju. Premeće šakama i uvlači ih jednu u drugu. Tanke su joj i blijede – sama kost i koža, i krupne modre vene na njima. Pogled mi se u tom času iskrada u pravcu majčinih ruku. Trenutno su joj zauzete: ubacuje u šporet riječne suvarke, pa odmah zadiže poklopac lonca i viri u njega. Nemarno vraća poklopac, a izraz lica joj je pomalo šaljiv; domaćinski zbog gošće i zbog toga što je u tom trenutku sretna zbog mog povratka. Nije se moglo naslutiti što će reći, i – potrajalo je to, ali ne  zadugo. Jednu, najviše dvije sekunde. Progovorila je bez napora.

– Eh! Ništa te ne ponudih! Da ti dam malo rakijice –  da te častim za sina?

I još dok to ne doreče, Cvetanka se usprotivi: – Aaaa! Ne! Ništa ti neću. Ne pijem, moja ti…

Mati se podiže sa stolice lako – lako i hitro! Odnekud donese bocu sa već načetim pivom. Žuti se providna boca dopola otpijena i začepljena kukuruznom komušom – žuti se kao dno bistre rijeke, a majka veli:

– E pa, ako si meraklija za pivo?

-A, ne! Ništa ti neću. Ne mogu, a nije da kažeš da neću?!

Nailazilo je zatim vrijeme u kome je majci valjalo nešto činiti kako bi zadovoljila gošću kad je već odlučila da to uradi, a Cvetanka je sama znala hoće li ili neće prihvatiti ponudu. I mati joj pruži kuhani klip kukuruza i Cvetanka ga uzede, ćuteći! Iz majčinih ruku prinese ga k ustima i zagrize; – Hmm! Lijep, fin  klasić! … Eh, mori, eto šta je čovjek, pust da je? I – šta da se onda kaže?

– A, ništa! – odgovara joj mati, no Cvetanka  nastavi dalje: – Ja, opet, kažem da je najbolje čuvati  zdravlje, i da ljudi “odlaze” po redu! A žao mi  kad tako čujem da je otišlo mlado i zeleno. Neka Gospod uzima nas stare, a mladi neka još požive…

Tako je umro Tikomir – sjećaju se u nastavku, naizmjenično se dopunjujući  u govoru.

Godinu prije njega, pokojnog Tikomira, isto pred kraj ljeta, otac im sahrani i mlađeg Kitana, ali i onda ne zaplaka, a niti sada – za Tikomirom! Bre, od čega mu bješe duša? A možda  plač i ne pomaže mnogo… ja bih, čini mi se, oči isplakala i moralo bi me nešto zaboljeti i otkinuti se, evo odavde – pokazuje rukom na  grudi! A on, eto, samo mu malo obrve smrknute, sako mu visi na leđima, a ruke mu se tresu, pa i to samo ono što se golim okom može vidjeti. Ništa drugo da mu otkriješ! Da Bog sačuva…

Pričanje se za trenutak prekide. Zavlada nekakva  čudna tišina. Gledam u ugao sobe i pogledom tražim štap za pecanje. Cvetanka je već otišla. – Majko! Ko bješe, u stvari, Cvetanka? – pitam je.

– Ona je Stojančetova majka… onaj što je s tobom išao u školu.

Postiđen zbog toga, što ga se ne mogu sjetiti, sudaram se s njom na izlaznim vratima, a ona me pita  šta ću raditi?

– Ići ću na pecanje – kažem, i onda se ona brine zbog plitke vode u rijeci i kaže mi – O, pa nećeš ništa upecati! Samo male ribice. Ovolicne – kao prst! Savija kažiprst, pokazuje mi ga, a ja krenuh …

Ispraća me do iza kuće, te još i hoda za mnom zastajkujući i gledajući me izdaleka.

Zamjeram sebi što je ne upitah šta će ona raditi i pomislih kako je trebalo  reći: “Šta ćeš ti, majko, raditi – kada ja odem … na pecanje?!“

Bilo bi joj drago da to čuje poslije trideset i više godina… No, kako joj navrijeme ne rekoh to što joj je trebalo reći, preostao mi je jedino gorak okus u duši i čuđenje koliko ništa ne znam…?!

A sjećam se da me je čak upitala imam li i udicu, a ja joj tek onda odgovorih: – Imam! Imam, majko!… Imam jednu malu “dvanaesticu” i vezaću je kada dođem do onog vira pod vrbom, a onda će nešto morati zagristi i tada ću da povučem… Potezaću i vući ću,  pa ću  na kraju i svoju “dušu” iščupati, jer me neće mnogo boljeti pošto je udica  sićušna, te će se i sama otkačiti!!!

Vratih se sa pecanja sa četiri ulovljene  ribice od kojih je svaka bila dugačka kao srednji prst!

Majku ne zatekoh u kući.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Tak...
by Redakcija
 

 
 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 

 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 
 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona