Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

30. Septembra 2015.
 

Fadil Kardović: Prvi i posljednji lov

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Godinama sam slušao lovačke priče o rožajskim lovcima od starijih bratstvenika i sugrađana; Hilmijage Sutovića, Maha Fetahovića, Feriza Lubodera, Hilma Kurtagića, Jakupa Dacića, Hilma Nurkovića, Nuša Mujevića, Ruša Šabovića, Dauta Ademagića, Fadila Zejnelagića, Šefka Hadžića  a naročito od mog djeda Jašar-age Kardovića (koji je živio više od devet decenija) kao i od oca Murata, amidža; Ahmeta i Šefćeta koji su kazivali i prenosili istoriju, rožajskog lovstva i lovačku tradiciju od ranijih generacija, sa koljena na koljeno. Slušajući sve te lovačke priče osjetio sam moralnu obavezu da na osnovu tih saznanja, naravno i drugih, prikažem lov od njegovog postanka do posljednjeg Abazaginog lova. Rožajski lovci su ljudi koji dobro pamte i koji žele da se ovo zapiše. Prvi i posljednji lov napisao sam iz želje da istrgnem iz zaborava naše pretke i njihov način lovačkog života, jer je lov moja porodična tradicija. Osnovni motivi pisanja sadržani su mi u već osvjedočenim saznanjima da se sve što se pamti zaboravlja se, a sve što se zapiše ostaje da se pamti, jer ko nema čega da se prisjeća, zalud je život živio. “Samo je pisana riječ vječna”. Ovo je ujedno bila i moja obaveza prema rožajskim lovcima. Nauka  kaže da je lov star koliko i čovjek. Divlje zvjeri su napadale ljude još od njihovog postanka. Ljudi su se udruživali u veće skupine kako bi se lakše branili. Razvojem ljudskog razuma dolazilo  se do saznanja da je meso od divljači dobar artikal za ljudsku ishranu (a ne samo biljni proizvodi kojima se čovjek do tada isključivo hranio). Zbog toga su se ljudi, sve bolje organizovali ne samo da bi se uspješno branili već da bi i lovili divljač i jeli njeno meso. To je bio period praistoriskih  odnosa, u kojima nije bili eksploatacije čovjeka  po čovjeku, ali je tada čovjek jeo čovjeka. Tako je u tom društvenom sistemu došlo i do prvog lova, koji je postajao  i postao značajni faktor u ljudskoj ishrani. U osnovi, lov je tada bio i jedina grana privređivanja. Naravno, lov divljači, osobito odbrana od divljih zvjeri, ne bi bili mogući bez oružja. Prvo tadašnje i najstarije oružje čovjeka bilo je kamen. Ljudi su kamenom, prilagođenim za odbranu i za lovne svrhe, uspješno ubijali veće i manje divlje životinje; sve bolje su se branili od njihovih napada i pribavljajući hranu, uspješno su napadali i pobjeđivali, i ako su i sami ginuli od tadašnjih zvjeri. Kasnije je došlo do upotrebe drvene toljage, takođe prilagođene za odbranu i za lovljenje divljači, zatim do pravljenja raznih zamki, kopanja, (i maskiranja) jama, u koje je upadala divljač itd. Nakon toga čovjek je napravio drveno koplje i druga oružja tog vremena.  Mnogo kasnije, svakako nakon raspada praistorijskog društva, zapravo, u razvoju robskog sistema, čovjek pronalazi metalni šiljak, luk i strijelu i druga tadašnja oružja (Naravno puška je izum čovjeka novije istorije, izum koji se već nekoliko stotina godina usavršava i danas služi svim lovcima svijeta). Međutim, luk i strijela je oružje, koje se zadržalo do današmjeg dana, ali više kao streljačko-lovačka disciplina.

U srednjem vijeku je bio jako razvijen lov pomoću sokola. Sokolarenje postoji i danas u nekim zemljama, međutim više kao hobi pojedinaca, a veoma rijetko služi lovu. I u najnovije vrijeme, u nekim zemljana, praktikuje se lov na lisice, vuka i drugu divljač, pomoću odlično dresiranih orlova. Taj lov je veoma aktraktivan i jako uspješan. Međutim, kako se društvo razvijalo tako se u lovu tražilo i našao dobar pomoćnik pas. Pas je najstarija domaća životinja. Kada je pripitomljen i od koje je životinje tačno postao, nauka još pouzdano nije utvrdila. Činjenica je da su ljudi od psa napravili “borca” u ratu, odličnog kurira, nosača, vodiča slijepih, čuvara kuće i domaćih životinja, zatim izvrsnog pomagača u lovu i vjernog prijatelja. Takav posao je bio uporan i dugotrajan. Danas se lov bez psa nemože ni zamisliti. Na desetine i desetine, ako ne stotine godina ljudi su izvršili selekciju i danas se, gotovo u svim razvijenim zemljama svijeta, lovi sa pedigriranim psima, sa psima čiste krvi u svojoj pasmini.

U robovlasništvu, svakako naprednijem sistemu od praistorijskog (jer čovjek čovjeka više nije jeo, iako je gospodar mogao da ubije roba i ubijao ga je kad god je htio, a da pritom nije nikome odgovarao), društvo se dijelilo na robove i gospodare. Tada je došlo do osnivanja prve države kao organa koji štiti izrabljivanje i ozakonjuje njihovo pravo na izrabljivanje drugih. Lov je pripadao samo gospodaru. Rob je mogao da lovi ako mu je gospodar naredio. Međutim, u starom vijeku mnogi vladari su obučavali svoje vojnike kroz lov, jer su u tome, svakako, s pravom, gledali jačanje njihove hrabrosti, izdržljivosti, streljačkim sposobnostima i vještinom. Stari Grci su gaili posebnu kulturu prema lovu i životinjama. Poznate su dvije, zaštitnice  lova: Artemida kod Grka i Diana  kod Rimljana. I danas se susrećemo sa lovačkim zaštitnicima na svjetskim izložbama lova, lovnim kongresima i u većim lovnim institucijama  u svijetu. Kao prvi lovac u istoriji pominje se Nimrod, sin  babilonskog kralja, osnivač društva Babilonije. Stari grčki i rimski pisci veličali su vještine lovaca i o njima pisali poznate ode. Rimljani su prvi regulisali lov zakonom. Postoji i danas bezbroj starih spomenika sa obeležjima lova, divljači, pasa. Međutim, sve što se lov više razvijao nestajale su i neke kako među krupnim tako i među sitnim divljim životinjama. Poslije pada Zapadnorimskog carstva (druga polovina nove ere) nastupilo je feudalno društveno uređenje. Propašču drevne rimske imperije propao je i robski sistem. U novo stvorenim društvenim odnosima, svakako naprednijim od onih predhodnih (jer gospodar u feudalizmu nije imao pravo da ubije čovjeka, kmeta, već ga je samo mogao prodati za imanje ili da ga pozajmi imanjem drugom feudalcu) čovjek, kmet nije imao pravo da lovi. Lov i divljač pripadali su pravno feudalcu na njegovom imanju. Sličan položaj zadržan je i do danas u nekim zemljama, kao i u onim zemljama, u kojima su još postojeći feudalni društveni odnosi. Lov se u feudalnom sistemu posebno cijeni i njeguje. Divljač se čuva i gaji. Lov opet postaje grana privređivanja. Ponegdje divljač i krzna postaju i platežno sredstvo i zamjena za druga dobra u trgovinskom prometu.

Padom feudalizma kao društvenog sistema, čovjek je ozbiljno zakoračio u novo, Kapitalističko društveno uređenje, svakako naprednije od predhodnih (jer u novim odnosima niko čovjeka ne može prodati ili ustupiti; njemu je pravno zagarantovana sloboda ličnosti. On prodaje svoju radnu snagu kao što se prodaje svaka druga roba na pijaci. Međutim, on se i dalje eksploatiše, višak vrijednosti pripada poslodavcu, kapitalisti). Radnik i seljak mogu i da love ako imaju novca. Oni mogu da zakupe lovište ako imaju sredstava. Međutim, takvih pojava nema. Lov za radnika  i seljaka je skup. Na teritoriji bivše republike Jugoslavije, i za vrijeme Austrugarske, zadržali su se uglavnom  feudalni odnosi lova. Najbogatija lovišta bila su u rukama bogataša, veleposjednika i zakupnika. Oni su haračili u tim lovištima na očigled siromašnih građana, kojima je svaki pristup u takvim lovištima bio zabranjen. Tada je kod nas dolazilo i do jačih pojava upadanja lovokradica u takva lovišta, do ubijanja i krađa divljači.

To je više bilo uslovljeno buntom protiv nepravde nego pohlepe za mesom ili sportom. Palo je i nekoliko žrtava. Takve “lovokradice” su često ubijane od veleposjednika i njihovih slugu ili su odležavali kazne u raznim zatvorima. U novo doba sobzirom na moderno oružije i municiju, jačanjem životnog standarda, znatnim porastom broja lovaca u svijetu (i kod nas za 6 puta, u odnosu na vrijeme prije drugog sveskog rata), podizanjem novih gradova, naselja, sela, izgradnjom puteva, aerodroma, fabrika i osnivanjem poljoprivrednih kombinata, melioracijom podvodnih područja, upotrebom sredstava za hemizaciju i mehanizaciju poljoprivrede, kao i dinamikom života uopšte, sistematski se sužava životni prostor divljeg životinjskog svijeta, koji postaje ugroženiji i nestaje. Zbog toga su u svijetu i kod nas osnovane razne institucije i organizacije za zaštitu divljači i čovjekove životne sredine uopšte. Donošena je i Međunarodna konvencija o zaštiti ptica (čiji je podpisnik bila i tadašnja SFRJ). Održavaju se razni kongresi biologa i drugih stručnjaka u svrhe zaštite divljači.

Živimo u vremenu kada je pomoć čovjeka za pravilan razvitak divljači potrebniji nego ikad  ranije, jer nekim njenim vrstama prijeti opasnost od istrebljenja. Osnivaju se nacionalni parkovi, veliki zoološki vrtovi itd, sve u istom cilju, jer je divljač ne samo predmet lova, već i privredno bogatsvo zemlje u kojoj živimo. U nekim zemljama kao naprimjer u Rusiji lov je (posebno na skupocjene krznašice) značajni faktor privrede. U tim zemljama se veći broj ljudi bavio lovom kao isključivom profesijom, ali ne za svoj račun, već u korist države, iako je, sportski lov jako razvijen. Na teritoriji naše zemlje po završetku drugog svjtskog rata i pobedom Revolucije, korenito su izmijenjeni državni odnosi, a samim tim i odnos u lovu. U Crnoj Gori svaki punoljetan i ispravan građanin može da bude lovac, da nosi oružije i da lovi divljač, naravno pod uslovima  organizacije čiji je član, odnosno organizacije koja upravlja lovištem i da ima položen lovački ispit. Lovu se poklanja posebna pažnja. lovišta se dodeljuju na upravljanje lovačkim društvima i radnim organizacijam ako za to imaju povoljne uslove. Međutim, svaka organizacija, kojoj je dodijeljeno lovište, pored prava na racionalno korišćenje divljači, obavezna je da u smislu lovnoprivredne osovine, koju sama donosi i koju odobrava opština-gazduje na način da gaji, čuva i razmnožava divljač do punog kapaciteta svakog lovišta. Takva zakonska obaveza i orjentacija lovačkih organizacija nesumnjivo doprinosi stalnom jačanju privrednog blagostanja zemlje i stvaranja boljih uslova za sport i rekreaciju onih građana koji se bave lovom. A takvih danas, udruženih u lovačke organizacije, ima u Crnoj Gori veliki broj.

Prostranstva oko planine Hajle, bile su i ostale jedne od najšumovitijih prostranstava Crne Gore, i stanište mnoge divljači, posebno krupne i to medveda, divljih svinja, vukova i velikog stada jelena, srna, lisica je bilo na pretek,  i ostalih sitnih divljači što dokazuje činjenica da je tradicija lova u rožajskom kraju imala duboke korijenje. Prvi tragovi okupljanja lovaca i početka organizovanog lovstva u Rožajama datiraju iz davnina. Zabilježeno je da je početkom sedamnaestog vijeka po dolasku Kuča na prostor Rožaja u ovom kraju u šumama Kardovog brda lovio Kardo, dok je u Lučičkim terenima lovio Ramo Kuč. U lov na krupnu divljač su išli i na Brahimbregu pokrivenom gorostasnim šumama, ali i po pitomijim dolinama Vuče i Baća, od davnina pogodnom staništu za raznovrsnu divljač.

Stari rožajski lovci

Stari rožajski lovci

Vjekovno trajanje lovstva u Rožajama i okolini, duboko je povezano sa bogatom istorijom ovog kraja, koje se kroz vjekove, preplijetalo sa vlastelom, koji su bitisali u ovim predjelima ili njima hodali sa velikim svitama u pobedonosnim pohodima ili u bogatim lovovima o kojima sa patinom prošlosti govore mnoge legende naših predaka ovih prostora. Uz te legende, ostalo je vječno trajanje i pamćenje ovih generacija lovaca, na svoje pretke, kako je nastajalo lovstvo u ovim krajevima, noseći u sebi steg lova, kao najveću porodičnu i ljudsku relikviju, prenoseći je plejadi novih lovaca i čuvajući je od zaborava. Onda i sada, poruka je uvijek ista, da druželjublje i ljubav prema prirodi, divljači i lovu, su viteške vrline, koje krase dobronamjerne lovce, neimare prirode i ljubitelje divljači, jer samo uz domaćinski odnos mogu se činiti pomaci vrijedni divljenja i poštovanja. To lovci ovog kraja znaju i dobro razumeju, ostvarujući nove vizije koje utiru puteve savremenog lovstva, u čijem testamentu se nalazi iskustvo proteklih vjekova, usmjereno ka snažnom razvoju lovstva Rožaja. Tragovi lovstva u rožajskom kraju poznati tokom proteklih vjekova, ipak prvi organizovani lovovi, bili su krajem 19. vijeka. Prema sačuvanim zapisima, lovačko udruženje u Rožajama osnovano je 20. novembra 1937. godine. Ovaj datum duboko je utkan u tradiciju lovstva ovog kraja, čime započinje i pravno regulisanje rada ovog Udruženja, usvajajući prva Pravila i uredbe o lovu.

Poznato je da ni jedna priča o lovu i druženju kroz lov ne može da se počne, a da se u priči ne pomenu čuveni lovci i nenadmašni drugovi – Abazaga Kardović, Husein Šabović i Suljo Dacić kao inicijatori i osnivači lovačkog udruženja „Hajla“ što je i evidentirano u knjizi SEDAMDESET GODINA LOVSTVA U ROŽAJAMA. Za pisanje ove knjige zasluge pripadaju jednom od najuspješnijem Abazaginom učeniku Ferizu Luboderu, Naku Durakoviću i današnjem lovačkom ljubitelju Mehdiji Muriću. Izborom  Abazage Kardovića za člana predsjedništva lovačkog udruženja „Hajla“ iz Rožaja, učinjen je snažan zamah lovstvu na ovim prostorima, kroz čuvanje divljači, organizovan odstrel, priređivanje hajki na štetočine, saradnji lovaca, sreskih i okružnih vlasti i posebno pružanja pomoći za izgradnju Doma omladine „GAJRET” Rožaja i nesebično pomaganje bolesnicima, siromašnim lovcima, muhadžerima, jatimima i ostalim stanovnicima kojima je bila potrebna bilo kakva pomoć. Jedan od uglednih lovaca toga doba, kao preteča rožajskog sporta i strastveni poklonik lova i lovstva, Abaz-aga Kardović-Karadan, trgovac, kasap, obilazeći rožajska sela, tražio je da pored jednog broja Rožajaca, dobrih zanatlija, intelektualaca, narodnih boraca, oficira i ljekara, uključi u okupljanje pobornika lova i nekoliko seoskih, dobrih domaćina, koji imaju ugled i mogu kupiti puške. Kako je zapisano, „u kuli trgovca Smailage Kardovića, u velikoj musafirskoj sobi okupila se veća grupa budućih lovaca, među kojima su bili prisutni i lovci nekoliko okolnih varoši, Berana, Tutina i Peći dogovarajući se oko obrazovanja lovačkog udruženja”. Bilo ih je dvadest dva, na prvom akšamluku, krajem novembra 1937. godine. Sve ugledna imena, čiji su i preci bili lovci i gdje je lov porodična tradicija. Ipak, među njima najviše je bilo zemljoradnika i trgovaca, koji su zahvaljujući jakom imovnom stanju, bili stacionirani u ovom gradu i okolini, ali su i prihvatili da budu prvi instruktori mlađim lovcima. Otpočela je i jedna posebna etapa u razvoju rožajskog lovstva u čuvanju divljači i zaštiti od štetočina, pa su u hajke kretali kako lovci, tako i meštani sela gdje je hajka organizovana a po naredbi rožajskih vlasti uključivani su i žandari. Takva manifestacija lova na vukove i lisice „hajke“ organizuje se svake godine u februaru mjesecu.

Na poziv lovaca iz Rožaja poslije Drugog svjetskog rata u velikoj hajci na vukove učestvovao je i predsjednik Beranskog sreza Zarija Joksimović i Blažo Jovanović Predsjednik Crne Gore. Evo kako je to opisano.  Kolona je iz Rožaja krenula prije ranog sabaha  još dok se dijelila noć i dan, prije izlaska Sunca da bi se stiglo na teren Bandžova prije početka hajke. Prvo mjesto zaustavljanja kolone  bio je prvi Ibarski most. Zatim kolona je krenula dalje. U početku stari lovci su išli naprijed, a ostali lovci sa kerovima u pratnji za njima. Lanac zasjede bio je označen grebenom Redžića krlja, od studenca Maljisorskog vrela, preko Bandžovskih livada, Brahim brijega, Uljare, sve do poviše Kaluđerskog Laza. U pratnji starih lovaca bili su đeneral udbe Velimir Kostić, pukovnik i narodni heroj Vlado Božović, potpukovnik Velizar Perunović i dr.Vladimir Đurišić. Stari lovaci  Suljo Dacić, Husein Šabović i Abazaga  Kardović su zauzeli mjesto ispod Maljisorskog vrela. Nije se dugo čekalo i pukle su prve puške. Najmlađi lovac Feriz Luboder i Nušo Mujević promašili su vuka. Međutim lovac Velimir Kostić dobrim okom i pogodkom oborio je jednog vuka. Nije se dugo čekalo, pukle su i druge puške koje su oborile još devet vukova.Vukove su donijeti ispod Uljare. Poslije slikanja i ručka, lovci iz Ivangrada (Berana), Titograda (Podgorice) i Nikšiča konačili su u Smailaginoj kuli akšamlučeći do kasno u noć.,,Hajka na vukove sa starim lovcima, u zasjedi ispod Maljisorskog vrela, predstavlja za sve lovce Rožaja i okoline, događaj koji se ne zaboravlja.

Svim rožajskim lovcima ostaje častan zadatak da na izdancima prošlosti, snaže svoje doba upisujući imena ljudi, koji po svojim ostvarenjima i djelima predstavljaju primjer vrijedan trajnog divljenja i poštovanja. Lovačko udruženje “Hajla” sastajalo se dugo godina u samom centru grada, gdje je bio smješten frizerski salon Feriza Lubodera koji je istovremeno bio više od dvije decenije predsjednik i u salonu su održavali sjednice Skupštine i Upravnog odbora. Takođe, u salonu su se svakodnevno pričale lovačke dogodovštine. Lov u Rožajama poznat je od njegovog samog postanka i on se prenosio sa generacije na generaciju i tako su rožajci kao dobri lovci stekli veliki ugled ne samo u Crnoj Gori već i šire. Prvo su se lovom bavili iz zabave, a kasnije i iz ekonomskih interesa, jer su loveći i prodajući krzna kune, lisice itd. sticali i kupovali velika imanja, loveći dnevno više kuna i druge divljači. Rožajski lovci su bili poznati i po posjedovanju dobrih i rasnih kerova – goniča za sve vrste divljači. Rasni i dobri goniči (kerovi) tada su kupovani i prodavani po visokim cijenama (današnjih desetak dobrih ličnih dohodaka), tako da su za kratko vrijeme loveći divljač goniči bili isplaćeni. Lov na sitnu i krupnu divljač izvodio se: lovačkom puškom, bila je rasprostranjena i upotreba raznih klopki (jama, omča, zamka stupom drveta-tulac). U pravcu navedenih, divljač su gonili pješke sa kerovima.

lov2

Stari rožajski lovci

Na posjetcima je prisustvovalo do 20 lovaca, a sa njima bili su; načelnik sreza Velizar Kostić, i predsjednik vrhovnog suda Crne Gore Vlado Đurišić. Večera je bila samo od divljači, pa se uz  muhabet veselilo do sabaha. Lov je umjetnost i mudrost uživanja; varnica života; najača unutrašnja tačka oslonca, omama života i zanos čovjeka, kada se vraća osmjeh, radost u duši i na licu. Rožajski stari lovci svjesni su bili svoje prolaznosti, više nego mi danas, nalazili su način da izgrade sklad sa samim sobom i najbližima oko sebe nastojeći da se približe svemu što život može da pruži, pokaže i afirmiše. Duga ljetna večernja sjedeljka i razgovor lovaca-prijatelja uz kahvu, piće i mezetluk. Akšamlučilo se u manjem i u većem, intimnijem društvu, pored Ibra, u nekoj bašči gdje je „ pogled do bola“, izvan Rožaja, na teferič pod jabukom, kruškom, šljivom, u ograđenoj avliji sa kapidžikom. U zimskom periodu lovci su akšamlučili po kućama i u akšamdžinici Hiljmijage Sutovića u Staroj gornjoj čaršiji. U kućama su lovci  imali svoju musafirsku veliku sobu, a porodica je boravila u drugim prostortijama (ženski dio kuće zvao se haremluk, a muški selamluk). Stari lovci sjedeli su na minderlucima, dok je na sredini velike sobe bio postavljen tagar pun žara, koji je zagrijevao sobu i na kojem su žene mogle ispeći kahvu. Za vrijeme Ramazana rožajski lovci nijesu išli po lovu a društvo se okupljalo u večernjim satima spontano ili po dogovoru, poslije taravije namaza u skladu sa normama ovog svetog mjeseca. Sa odmerenom i suzdržanom radoznalošću i razdraganošću, u svoju ležernu i spontanu komunikaciju unosili su pozitivnu energiju, koja ih je grijala u jedinstvenosti i jednostavnosti. Takvim druženjem, rastapali su svoju veselo-neveselu svakodnevicu. Ambijent, dobro raspoloženje, međusobna energija, pravo vrijeme i stanje duha omogućavali su rožajskim lovcima da dijele svoja zadovoljstva sa najbližim prijateljima. Znali su da na ovom svijetu je najvažnije da imaju jedni drugome šta da ispričaju. Da se pričajući i slušajući lijepih priča dva puta duže živi.

Lovci su lirske duše kad je u pitanju pjesma a mitski zanimljivi u besjedama. Najljepše i najiskrenije se smiju, pričaju duhovito, romantično, ironično, njegovano, umno vole da komentarišu, malo i dramatizuju, ali sa dosta lucidnosti i razboritosti. Imalo je u svemu tome dosta komičnog i tragičnog, ljepote i nakaznosti, veselosti i apsurda, lirizma i ironije. Preozbiljnih i teških tema gotovo da nije bilo. Prijatan i ugodan lovački razgovor je imao svoju smislenost i cijenu, prekidan tihim pjevušenjem Jašaraginih snaha koje su ih  iz lova sretale, usluživale i ispraćale u lov. (Kaharli sam, večerala nisam haj, Zbog Alije, da ga Bog ubije haj, njegova dockan iz lova dolaženja. Klela sam ga, al’ od srca nijsam ah, što bih ga klela, kad sam ga takvog voljela. Dok su lovci nastavljali pjevušiti) il je vedro, il oblačno, il je tamna noć. Pjesma i komedija su, po pravilu, bili završni čin svakog okupljanja. Lovački akšamluk je skladište semantičkih poruka i mjesto ispunjeno pričama punih fiktivnih i stvarnih dješavanja. Takva lovačka okupljanja su imala boemsku i poetsku osnovu, sa naglašeno setnim osjećanjem prolaznosti. Ovakvo druženje uvijek uključuje ljubav, brigu, razumijevanje, podršku, a kad zatreba svi su u koži svog prijatelja. Tako su razbijali životne forme i kalupe, prividno se oslobađali depresije, usamljenosti, emocionalnog stresa i svega što je narušavalo vrijednost i kvalitet života.

Kod rožajskih lovaca je suština meraka merak, odnosno jedino dostupna mogućnost radosti života. U akšamluku se ispoljavala najkreativnija mašta, znanje, lovački talenat, vještina i svaka forma lovačkog izražaja. Prelivao se preko života, ponekad i više, ponekad manje, snažnije, skromnije, ponekad vidljivije, ne rijetko skrivenije, stalno između vjerovatnog i nemogućeg, nevjerovatnog i mogućeg, konačnog i beskonačnog. Takva druženja, predana hiru igre, imale su vrlinu što remete dosadu i pamte suštinu dijaloga vremenskog akšamluka. Lovački akšamluk je i tekovina i vrijednost onih koji su znali pričati i slušati, koji su željeli da više znaju, kojima je akšamluk bio čarolija, porok i magnet.

Na posijelima (posjedak) se razgovaralo o proteklom danu, glavne teme su bile o lovu, koje planine su obišli, šta su i kako ulovili. Uz kuhane krompire, sir i pršutu, usmjeravali su svoje potomke da se bave lovom, tako da su do duboke starosti pričali o lovu. Svi smo znali da je to istina, udubili smo se u priču kao da smo isto doživjeli.

Lovačke priče …Priče koje krasi totalno prisustvo smisla i osjećaja za realnost, sve u cilju objelodavanja i prikazivanja sebe i svoje lovačke drugove. U ovim pričama koje se pričaju na posjetcima, obično prepričavanim pred širim auditorijumom i sam lovac često zaboravi šta je pričao i gdje je stao.

S obzirom na velike prirodne potencijale i bogate šume i rijeke, lovni i ribolovni turizam je i danas veoma razvijen u Rožajama. Svi koji uživaju u lovu, kao vidu sporta, hobija ili jednostavno opuštanja, pronaći će idealne uslove za to u Rožajama, gdje je moguće loviti divljači – zečeve, jazavce, lisice, tetrijebe, srne, divlje svinje, vukove, medvede…
Jedan od boljih lovočuvara bio je i Ahmet Kardović čija priča  mi je ostala u dobrom sjećanju na jednom od posjedaka; „Pravi teren za lovce na medvede i divlje svinje, sitnu divljač i jelene predstavlja Rožaje  u čijoj se neposrednoj blizini nalazi lovište Vrela Ibra. Lovište je smješteno uz rijeku Ibar. Ibarsko vrelo se takođe smatra i jednim od najvećih ribolovnih centara u Rožajama, što je uticalo da lovci i mještani sa porodicama organizuju teferidže, večere i akšamluke.  Površina lovišta Rožeje je 43.200 ha a glavna vrsta krupne divljači je medved, dok je prateća jelen, srna, divokoza. Od sitne divljači mogu se loviti tetrijeb, zec, lisica, divlja mačka i divlja patka. Za ljubitelje lova iz Rožaja, okolnih gradova i inostranstva uz raniju najavu organizovana su višedeceniska otvaranja lova, hajke i lovački izleti. Naravno za sve one koji vole da zabace udicu i možda se okušaju u „mušičarenju“ tu su i ljepote Ibra sa pritokama. Ova rijeka ne samo da mami svojom bistrinom i ljepotom, već i velikim bogatstvom pastrmke i drugih različitih vrsta ribe koje u njoj žive. Nastavlja priču o Abazu Kardoviću i nabraja njegove drugove; Husein, Redžep i Šaćir Šabović, Suljo, Jakup i Emin Dacić, Hilmo, Alija,Turko, Medo, Zahir, Hasan i Fehrat Nurković, Cano, Hasko, Nezir i Asim Kurpejović, Ahmedefendija i Suljo Ganić, braća; Ćazim i Šefko Hadžić, Šefkijaga, Hilmijaga i Numan Sutović, Fadil Zejnelagić, Maho Fetahović, Jaho Zekić, Isljam i Džabir Halilović, Deš Delija, Uka Ljaić, Smail, Hajro, Isljam, Nail, Nušo i Kasum Mujević, Ramo Omerović, Hilmo, Hamdo i Mersudin Kurtagić, Murat i Juso Tarhaniš, Dika Bralić, Etko, Juso, Braho, Hazbija, Mušan, Mehmed i Ećrem Kalač, Hajradin, Šaban, Tiljo, Jusuf i Musa Kuč, Bajram i Mumin Tahirović, Feriz Luboder, Abazovi sinovi i sinovci; Jaho, Muhamed, Omer, Rifo , Murat, Ahmet, Abdurahman, Šefćet, Šefko, Elmaz, i Faruk Kardović. Priče o Abazagi nije moguće dokrajčiti, i ne može se zabilježiti, jer ima toga više no o ikom drugom , a mnogi drugi su slični njemu po lovnim vještinama“.

Drugi poznati rožajski lovočuvar bio je i Jakup Dacić, čije lovačke priče su zapamćene sa posijela, uvijek su pune neverovatnih događaja, u kojima je on uvijek imao značajnu ulogu i centralno mjesto, a ostali su se grohotom smijali. „Prateći krupan trag  medvjeda samca po dubokom snijegu, lovaci Dacić Jakup, Sutović Hilmijaga, Abazaga, Jašaraga (Date) i Ahmet Kardović su pred smiraj sunca stigli do Brahim-brijega. Pošto su odlučili da sutradan tragaju za medvjedom samcem, društvo je riješilo da prenoće u Maljisorskoj kolibi. Koliba je bila prostrana, bez poda. U gornjem kraju kolibe bila su dva kreveta, pored njih sto i dvije klupe, a u suprotnom uglu bila su složena drva. Nad Hajlom se iznenada spusti gusta magla, ošinu jak vjetar, zaječaše borovi i jele, sruči se silna mećava. Drvena koliba se ljuljala kao na talasima, škripala i stenjala, ali je prkosno podnosila udare razbesnele mećave. Hilmijaga je zapalio lambu, Jašaraga naloži vatru na sred kolibe, pritvorismo vrata i sedosmo pored vatre da se malo ogrijemo. Povremeno se čulo zavijanje vukova, kao da dolazi iz dubine zemlje. Negdje iza ponoći, oluja je naglo prestala, magla se digla, zasijala mjesečina i zavladala neka čudna tišina. Ahmet je promolio glavu kroz pendžerćić.  Snežna bjelina je svjetlucala kao da je mjesec po njoj posuo na hiljade svitaca. Pospan, Abazaga je sa nogu skinuo čizme i legao na krevet. Tek što ga je uhvatio san, u kolibi se prolomio lavež Datovog strema i Ahmetovog belova. U rani Sabah kada se počelo razdanjivati, Abazaga se prenuo iza sna, bacio pogled kroz pendžrćić. Vrata kolibe su bila odškrenuta, a Ahmetov belov je tjerao medvjeda u neposrednoj blizini kolibe. Jasno se video medvjed naspram vatre koja se bila razbuktala. Puška je bila obešena na brvna pored vrata, pucketala je vatra, a dim se dizao prema pajantama. Abazaga je hitro obukao čizme, uzeo pušku i istrčao ispod kolibe, pucao i ispred belova ulovio medvjeda. U tom trenutku se dobro razdanilo, lovci su vidjeli ubijenog medvjeda  tridesetak metara pored kolibe. Abazaga bi u lovu vježbao hitrinu, koncentraciju i izdržljivost, pa mu je to mnogo pomagalo da osvaja prvo mjesto u streljaštvu i u trkačkim disciplinama gdje je bio višegodišnji pobjednik na košijama za vrijeme svadbenskih veselja“.

Moj otac Murat je bio aktivan lovac, pa mi je njegova lovačka priča ostala duboko u sjećanju. „Lov na ovim rožajskim prostorima ima dugu i bogatu tradiciju, a šumoviti tereni prošarani pašnjacima sa puno izvora studene i bistre vode pružaju odlične uslove za sve vrste divljači. Hvala Allahu što je stvarao ove rožajske šumovite planine, prostrane planinske livade, bregove i pašnjake pune bujne planinske trave, čiste „have“ slatke pitke vode i ptica.To je na Bandžovu, u podnožju Hajle. Donje padine livade, kao i pojedine brežuljke krase stoljetna stabla crnog i bijelog bora koji se kao gorostasi uzdižu visoko prema nebu, a bukva, smrča, divlja kruška i šikara zauzele prostor između njih. Ljeti, od sabaha po cio boguvjehti dan Bandžov bruji od pjesama ptica, zujanja insekata, cvrčanja skakavaca i cvrčaka, blejanja ovaca i pjesme lijepih bandžovskih čobanica. Zimi, kada mraz uz prasak odkida grane od drveća, visoki snijeg okuje rožajski kraj bjelinom koja liči na bijelu pustinju. Caruje grobna tišina i fijuk vjetra kada Hajla podivlja“. Opet je Abazaga bio glavni junak lovačke priče, a u tome su mu svesrdno pomogli ostali lovci, koji su do tada stalno slušali Muratove lovačke priče. „U davnim vremenima, među bukovim, borovim i čamovim stablima rožajskih šuma prolamala se rika stasitog srndaća.  Veličinom i snagom razlikovao se od ostalih svoje vrste. Taj srndać bio je san svakog rožajskog lovca, pa su ga neprekidno gonili. Tako su jednog dana rožajski lovci pokrenuli masovnu hajku za koju se činilo da će biti uspješna. Rasporediše se lovci a na jednom bandžovskom brežuljku sklonio se Abazaga  ispod usamljene krošnjate divlje kruške, zauzeo posiju, naložio vatru, sluša kako kerovi polajkuju u čestama i čeka da naiđe srndać. Naiđe srna poslije 3 debela sahata čekanja, Abazaga nanišani, opali jedan metak i ona poslije nekoliko desetina metara pade kao pokošena. Krvavi trag odvede Abazagu do šipražja. Uz drhtanje i glasnu riku, srna u sred žbuna leži ranjena, opkoljena lovačkim kerovima sa svih strana, kad Abazaga priđe bliže srna je  bila već mrtva pored njena dva mladuna. Razočaran tim prizorom, nikada više nije otišao u lov. U očima punim suzama zamišljajući lik Abazagin u osamdesetoj godini života Murat je na jednom posjetku učio unuka Fedisa pjesmu POSLjEDNJI ABAZAGIN LOV, koja potiče od davnina, a pjesma glasi:

POSLjEDNJI ABAZAGIN LOV

 

“Pod krošnjatom divljom kruškom,

U zasjedi lovac, Abaz-aga stari,

Čekao je s dugom puškom,

Divljač gorom što krstari,

Šum ga prenu puče puška,

Jek se slomi niza strane,

U šipražju srna stuče ,

Zapucaše suve grane,

Nađe srnu u sred žbuna,

Stezala je samrt hladna,

Dok pored nje dva mladuna,

Mlijeka traže žedna gladna,

Oh, kako je tužan bio,

Staklen pogled njena oka,

Bol se sa njim skamenio,

Jad i žalost preduboka,

Ode kući mrk i jadan,

Pa krvave ruke mije,

Baci pušku i nikada,

U lov više iš’o nije”.

Bila je to neobična filozofija života koja je lišavala ljude žurbe i nervoze, darujući im smireniji i drugačiji pogled na svijet. Bez lovačkog akšamluka, koji je bio osjećanje i izazivao doživljaj, nećemo dovoljno upoznati vrijeme svojih predaka i njihove običaje i lovačku tradiciju.

Ne bih da nagađam koliko lov novim generacijama može biti prijemčiv i blizak, ali sam siguran da magija i ljepota vrijednih lovačkih tradicija i običaja u Rožajama nečujno nestaje, dok sjećanje i znamen ostaju….

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Sanja Cvijović: O licima, glumcima, naličjima, sredini u kojoj živim (Mikro esej o licemerju)

Zdravo, Sredino moja! O vama, i za vas, ću govoriti iskreno, bez ustručavanja. I bez šaputanja! Može? I da ne može moraće. I te kako će morati. Kazaću vam sve što mislim, a vi se potrudite da razumijete ono što čujet...
by Redakcija
 

 
 

Pero Zubac: Džamilja

Не сећам се више када ни где, у којем граду и којој соби, у каквом расположењу и у којој години, крхко је сећање; узалудан је св...
by Redakcija
 

 
 

Safet Hadrović Vrbički: Zvijezda sreće sija jedino nad zavičajem

„Tragali smo za mirom, a mir se nalazi na rodnom ognjištu“.   Osvrt na roman: „Soba Ala Turka“, autor: Šefkija Borančić, Izdavač: Bošnjačka kulturna zajednica u R. Makedoniji, Skopje 2014. godine     ...
by Redakcija
 

 

 

Dušan Milijić: Dvoje lica protiv pisca

СВИ СМО ПЛОД НЕЧИЈЕ МАШТЕ И СВЕ ЈЕ ПЛОД НАШЕ МАШТЕ   Шта је заједничко новели Тајанствени странац Марка Твена, комедији Ше...
by Redakcija
 

 
 

Anela Rahmanović: Utjecaj sevdalinke na pjesme Safvet-bega Bašagića

Kao kod mnogih pjesnika s kraja XIX i početka XX stoljeća, sevdalinka je svoje mjesto pronašla i u poetskom stvaralaštvu Safvet-bega Bašagića. Predmet istraživanja rada je zbirka pjesama „Trofanda iz hercegovačke dubr...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona