Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

21. Oktobra 2017.
 

Marija Juračić: Japanski noh teatar

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Japanski noh ( nô) teatar

Da me netko upita što znam o Japanu, vjerojatno bih spomenula one općepoznate stvari o kojima se znanje prikuplja sporadično, usput i slučajno, iz knjiga, časopisa i filmova. Spomenula bih  Hirošimu, posljednjeg japanskog cara, djevojčicu Sadako i njezine ždralove, lijepo, napudrano lice gejše, skriveno iza šarene lepeze, mojim bi mislima projurili samuraji, kamikaze, ikebana, japanska ceremonija pijenja čaja, harakiri, haiku poezija, hiragana… i sve bi se to vrtložilo sa slikama strašne jakuze, Seiko satova, televizora, Kurosavina filma Rašomon… a sve te misli prekrila bih s tri pojma; ritual, tradicija, tehnologija.

Da me netko pita što me najviše fascinira u japanskoj kulturi, misao bi se zaustavila na kazalištu noh (). Nije to prava fascinacija, ali ne znam kako drugačije opisati ono stanje pomaknute svijesti kada promatraš priredbu japanskog teatra i ne trepćeš. U  stanju si iščekivanja, želiš otići, jer ne razumiješ sve poruke koje  tvoj europski um želi dešifrirati, a ostaješ nepomičan u nekom čudnom, hipnotičkom stanju. Tražiš prijevod predstave na jezik logike, a cijelo se tvoje intuitivno biće želi samo prepustiti igri. Sjećaš se savjeta koje je japanski teoretičar, dramatičar i glumac  teatra Zeami Motokiyo dao gledatelju:

„Zaboravi kazalište i gledaj nô.
 Zaboravi i gledaj igrače.
Zaboravi igrače i gledaj u srce.
Zaboravi srce i razumjet ćeš nô.

Izvorno japansko kazalište nastalo je u 14. stoljeću, a razvilo se iz šintoističkih i budističkih rituala. Začetnik mu je Kanami Kiyotsugu (1333. – 1484.) a do procvata ga je doveo njegov sin Zeami Motokiyo (1363.- 1443).

Ako mislite da  je u današnje vrijeme zastario dramski oblik koji pripada povijesti i koji se više ne izvodi na japanskim pozornicama, varate se. ima svoj život, snažan i vitalan. Kao što u Japanu postoje različite škole borilačkih vještina, tako postoje i škole teatra u kojima djeca od ranog djetinjstva uče plesati, svirati, pjevati i recitirati . Tradicija nastupanja u no teatru prenosi se s oca na sina pa danas postoje obitelji koje su odnjegovale i šest generacija no majstora. Nastavljanje obiteljske tradicije izvođača je stvar obiteljske časti, jer se tradicija ne smije prekinuti. Ako se sin odupire učenju, otac pribjegava strogim metodama prisile. Velik dio života budućeg glumca u teatru podvrgnut je napornom treningu, a stečenu vještinu djeca iz takvih obitelji imaju priliku pokazati  pred publikom glumeći djecu, duhove, božanstva ili dijelove prirode.

Klasično kazalište ima pozornicu dimenzija 6 puta 6 metara.  Svi su izvođači muškarci koji igraju i ženske uloge. Budući da nose tipizirane maske, emocije izražavaju uglavnom gestama pa će primjerice zdvojnost, očaj ili suze prikazati tako da dlanovima zaklone lice, a zatim ruke lagano podignu uvis. Maske su tako precizno i vješto napravljene da mijenjaju izraz, ovisno o nagibu glave izvođača, o kutu promatranja. Tijekom predstave ne rabi se samo jedna maska za jednog izvođača, nego on mijenja nekoliko maski, a svaka gledatelju šalje drugačiju sugestiju o emociji lika koji je nosi. Masku uglavnom nosi samo glavni lik, a sporedni likovi imaju masku ako se mora naglasiti spol, starost, staleška pripadnost lika. Postoji 250 različitih maski koje prikazuju različita psihička stanja likova, a 80 maski je u stalnoj upotrebi. Svaka maska ima svoje ime. Ponekad glavni glumac ne nosi masku i time šalje poruku da glumi odraslog muškarca srednje dobi. Kostimi kazališta su raskošni, skupocjeni, bogati.

Uz glavnog glumca (shite) pojavljuje se i drugi glumac (waki) koji često predstavlja redovnika ili sugovornika. Na pozornici se nalazi maksimalno pet osoba, a s desne se strane je kor od osam pjevača. U pozadini je orkestar koji čine  tri bubnja i flauta. Glazba ima dvojaku ulogu; prikazuje osjećaje likova i daje ritam njihovoj izvedbi. izvođač mora obavezno završiti plesnu školu, jer je ples bitan dio predstave. Svaki i najmanji pokret ima svoje značenje i šalje gledatelju određenu poruku. Postoje pokreti koji pripadaju samo božanstvu i pokreti koji pripadaju određenom ljudskom liku.

Zbog svega rečenog predstava ne zahtjeva samo obrazovanog izvođača, nego i obrazovanog gledatelja. teatar nikada nije postao zabava za široke slojeve pučanstva. Bio je namijenjen profinjenom ukusu carskog dvora koji je uživao u visoko stiliziranom spoju poezije, plesa i glazbe.

Tekst drame je kratak i nema više od 300 stihova koji se pjevaju polako pa predstava traje otprilike jedan sat. Sadržaj se uglavnom pronalazi u tradicionalnoj japanskoj književnosti. Često pripovijeda o nadnaravnom biću koje je uzelo ljudski oblik kako bi moglo ispričati priču. Nesretne ljubavne priče i priče o junacima su također omiljene teme teatra koji spaja realnost života i svijet snova  profinjenim, izučenim stilom.

2008. godine teatar je upisan na UNESCO-v  popis nematerijalne svjetske baštine.

_________________

Izvori:

1. Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2010.

2. Kunstformen und Unterhaltung in Japan in Form des Noh Theater“ von: Japanwelt  Blog, 2017.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: Prvi roman svjetske književnosti

Prvi  roman svjetske književnosti  源氏物語   Prvi  roman svjetske književnosti nastao je u Japanu između 1004. i  1010. godine. Napisala ga je Murasaki Shikibu na japanskom jeziku hiraganom, odozgo nadolje, s d...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Hiragana s damine lepeze

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu knji...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Akromatski tonovi motiva u pjesništvu Ismeta Rebronje

Poezija sandžačkog učitelja, novinara i književnika Ismeta Rebronje, rođenog 1942. godine u Goduši kraj Bijelog Polja, nije uvijek prohodna. Ima stihova koji na moja osjetila ne djeluju trenutno, zaustavljaju me u čitanj...
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: E, moj Ćamile (O poeziji Ćamila Sijarića)

Dogodi mi se ponekad da se ustručavam pomaknuti oblutak, jer mi se čini da ću poremetiti neki tajni odnos, energiju univerzuma, koja je milijunima godina taj oblutak držala upravo na tom mjestu, uz neki drugi srodan oblutak...
by Redakcija
 

 
 

Dragiša Damjanović i Miloš Milačić: O pjesmi ”Smrt Dušanova” Starca Raška

Dragiša Damjanović i Miloš Milačić   Poetske, stilske, leksičke i epske specifičnosti pjesme Smrt Dušanova Starca Raška   Uvod Usmena književnost datira još od nastanka govora kao potreba čovjeka da svoje umjetni...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona