Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

29. Januara 2016.
 

Mehmed Meša Delić: Bošnjački bulbuli između dva svjetska rata

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Allah  dž.š., je stvorio ljude k'o ptice bulbule da nam pjevaju. Oni su pjevali svima nama, a mi pišimo o svima njima, u amanet su to ostavili,  da njihove pjesme, čitamo, pjevamo, istražujemo,  na njihove izvore poezije često idemo.

Ovim skromnim odabirom bošnjačkih bulbula želimo pomenuti nekoliko značajnih pjesničkih ostvarenja  između dva svjetska rata.

Što pjesnik napiše ni jedan rat ne može da izbriše!

Po nekim zabilješkama među prvima na isteku Prvog svjetskog rata pjesnički se oglasio Fadil Kurtagić za života jednom objavljenom zbirkom „Stihovi“ (1918.). Međutim, već je u toj knjizi uspio preći cijeli put tadašnjeg pjevanja: od rodoljubivih „jugoslovenskih osjećaja“  („Sloboda, ljubav, bratstvo – vjernici vedrijih dana!“) dio složenijih, napola secesionističkih, a napola simboličkih slika i ugođaja. To pokazuju dijelovi pjesama „Nocturno“ i „Sinoćna pjesma“, najbolje pjesama „Prognoza“, u kojoj je pjesnik u okviru secesije i gotovo jeftinog simbolizma uspio poetski ostvariti jednu, u našoj bosanskohercegovačkoj poeziji ekskluzivnu ideju o reinkarnaciji i punoj kozmičkoj vezanosti biljnog i ljudskog elementa. Ta se vezanost u pjesmi prepliće kroz odgovarajuću mističnu simboliku. Skladno je uobličena jedna tužna vizija.  I slutnja mogućnosti produbljivanja ovoga motiva koja zrači iz pjesme djeluje estetski ubjedljivo. Da se dosta radilo o izuzetnom pjesničkom talentu koji se rano ugasio, (sve što je dobro kratko traje), potvrđuje i činjenica širokog pjesničkog dijapazona kojom se Fadil Kurtagić kretao, od rodoljubive ekslamatorske lirike, preko neoromanitizma, salonskog simbolizma, do ovih umjetničko – esteski relevantnijih rezultata na koje smo sa svoje moći analiziranja ukazali.

Ubrzo se 1919. godine prvom zbirkom stihova oglašava i Hamza Humo „Nutarnji život“, knjigom koja je donijela nesumnjivu novinu, jer je u sebi sadržavala bitne karakteristike ekspresionističkog doživljaja i izraza. Slobodan stih, asocijativno povezivanje slika, dinamična slikovitost, lirske atmosfere i poetski rafiniran izraz, samo su neke od bitnih odlika ove prve, ali i potonijih zbirki pjesama. Uz to, Hamza Humo je uvijek bio čvrsto vezan za zavičajni svijet i mostarski pjezaž. Naime, on je uspjeva otvari fini spoj inspiracije narodnom pjesmom (bošnjačkim baladama i kraćim lirskim pjesmama) i jednog baladičnog romantičarsko – simboličnog misterija („Nemir“, „Šapat“).

A u potvrdu Huminog dara za poetsku sliku navodimo stihove:

„Cio naš grad posut je minaretima

ko bijelim pjesmama Bogu“.

U ovoj prvoj zbirci nailazimo tako zvano „pounutrašnjenje poetske slike“ i jedno dramatično osjećanje života, uz strah, bježanje, poziv u pomoć.

 

Druga zbirka „Grad rima i ritmova“ (1924.), u stišanijem tonu i u oplođenju sa tradicijom se situira u okvire zavičajnog ambijenta. Iz te poezije iskrsavaju dvije žene: jedna, pasivno biće koje čeka, i druga – „demon“ koji mami, plijeni i cereka se na kraju. Hamza Humo pjeva ko bulbul:

„U zapaljenom tijelu je čudo“,

čime potencira tu nezatomoljivu ekstazu čulnog užitka, odnosno ljepotu rađanja i plođenja.

Najzad, i u trećoj zbirci poezije koju je Hamza Humo objavio u periodu između dva svjetska rata, u knjizi lirskih proza „Sa ploča istočnih“ (1925.), prisnije se približio Orijentu i ublažio vatru žudnje. Slično pjesničkom maniru velikih klasičnih istočnačkih pjesnika, njegova se poezija iz ove zbirke doima čas kao hedonistička pohvala ženi i ljepoti ljubavnog iskustva, čas kao mistični put ezoterijskih otkrovenja apsolutnog smisla postojanja „istinom srca“ i ljubavnog stapanja sa Univerzumom. Ova je zbirka ujedno najavila i dovršenje jednog tradicionalnog toka pjesničkog iskustva više nije moglo obnavljati. Valja spomenuti, uopće, neka vrijednija njegova pjesnička ostvarenja: „Hercegovački pejzaži“, „Njezine misli“,  „Hanarin pogled“ i druge.

Slijedi knjiga pjesama Ahmeda Muradbegovića „Haremska lirika“ (1921.), čas romantičarskih, čas simboličkih stihova. U suštini, Ahmed  Muradbegović je ostao pretežno u okvirima „istočnjaštva“, modernizirajući svoj izraz u duhu simbolističkih, pa i ekspresionističkih struja vremena. Spominjemo pjesme „Česma“ i „U samoći“. Kratka pjesma „Bez sna“ oblikuje središnji motiv ženstva. Religiozno inspirisana „Krnjava munara“ nudi ponajviše pjesnikovog dara u naglašenoj ekspresiji.

Atif Ljubović se javlja „Pjesmama“ 1926. godine. „Čekanje“ i „Noć je“ su njegove iz ove zbirke ponajbolje pjesme. Odlikovao se neuobičajenim poetskim talentom. Ispoljavao se kao posve moderan pjesnik, formiran u tradiciji novog izraza, jedna nova osjećajnost i novog shvaćanja poetske forme. Puno je čistih treptaja i fine poetske atmosfere sutona. Ima tu i pjesama socijalno intoniranih, ali u cijelini više teži da slijedi avangardne tokove, kao u pjesmi „Groblje u ponoć“ iz koje odzvanjavaju teški akordi ekspresionističke vizionarnosti.

Salih Alić se javio u toku rata: „Lirski akvareli“ (1941.) i „Ranjeni galeb“ (1942.) – u zajedničkoj zbirci „Pjesme šestorice“. Njegovu liriku odlikuje prirodnost i maštovitost, kao i slikarski smisao za „usklađivanje boja“. Pjesnički vješto se utapao u svježinu akvarelskog prezentiranja nerijetko idiličnog svijeta seoske pastorale. Prividnu jednoličnost motivsko – idejnih preokupacija svaki put sublimira u neponovljivosti pojedinačnih slika. U sonetnom vezanom pijevu postigao je najbolje rezultate. Prefinjeni navističko – lirski crteži ukomponirani su u njegov fini senzibilitet i kultivirani izraz. „Krik iz moje sobe“, „Lirski torzo“ samo su neke od vrijednijih pjesama ovog pjesnika.

Krajem 20. i krajem 30. godina 20. stpljeća javljaju se svojim zbirkama poezije Hamid Dizdar („Arabeske“ – 1929., „Zapis u kamenu“ – 1936.)

I Sait Orahovac “Vihori uzdaha“ – 1928., „Nemirne svetiljke“ – 1930., „Motivi iz Bosne“ – 1931., „Usponi“ – 1933., „Lirska saopštenja“ – 1938.).

To je vrijeme kada se pjesnici, nakon općeg sjećanja posvemašnje pometnje, stravičnih iskustava rata i fantazmagoričnih slutnji zemaljske apokalipske, iznova vraćaju neposrednim iskustvima svakodnevlja. Otud, osobito u poeziji pjesnika mlade generacije, stanoviti „socijalni sadržaji“, kao i one već zaboravljene, u ekspresionističkoj poetici prozrene impresionističko – simbolističke senzacije suglasja čovjeka i svijeta. Tako su se diferencirala dva osnovna poetska toka u kojima su se našli i ovi pjesnici.

Rizo Ramić, spominjući i ova dva u to vrijeme mlađa pjesnika, naglašava da su za njih karakteristična „složenija umjetnička traženja“, podrazumjevajući pod tim prije svega „opredjeljenje za interese i težnje radnih ljudi“.

Valja napomenuti i to, da je Hamid Dizdar na svoj stvaralački put ponio odbljesak svoga stolačkog zavičaja kako u poeziji tako i u prozi. Tako se u ovom pjesmozbirkama pejzaž sliva sa osjećanjem i refleksijama, ostvarujući tako liriku intime, ili se izražava sućut s nevoljama socijalno poniženih, uz svjesno probijanje podloge koja nije lirska.

Od pjesnika koji su se pojavili pred Drugi svjetski rat, a bitno pripadaju poslijeratnom razvoju su Skender Kulenović i Mehmedalija Mak Dizdar, (mlađi brat Hamida Dizdara) središnje figure cjelokupne bosanskohercegovačke, muslimanske, bošnjačke poezije novijeg vremena.

Svojim „Ocvalim primulama“ (1927.) Skender Kulenović je najavio svoj izuzetan dar za upotrebu raznovrsne i bujne leksike, za širenjem leksičke game od nečuvenih još riječi do njihovih izuzetnih ekspresija. U njima se držao jednostavnog dvanaesterca sa skoro obaveznom cezurom na šestom slogu. Zapažamo prisustvo i impresionistčko – simbolistčkog naslijeđa, odnosno zametke punijeg poetskog, emitivnog i misaonog zgnjušavanja, koja će svoje vrhunce doživjeti u „Sonetima“ sedamdesetih godina.

Iako se i on formirao u matici međuratne socijalne književnosti, Mehmedalija Mak Dizdar u mladenačkoj zbirci „Vidovopoljska noć“ (1936.) retorsko – deklamativni idiom „socijalne lirike“ nastoji poetski sublimirati izrazitom slkovnošću ekspresionističkog izraza. Od ovih početaka, a naročito kasnije, Dizdareva pjesma zasniva jednu osobenu komunikaciju s historijom, krećiću se sve više poetizacijom tog odnosa do meta – historije.

Dok se kod prvog pjesnika već u „Ocvalim primulama“ začinje svojevrsna, svojstveno Skenderu Kulenoviću, odbrana jedinstva života i pjesme, panerotskog i mistično – orijentalnog doživljaja poezije kao svekosmičkog treperenja materije, kod Mehmedalije Maka Dizdara se pjesničko bogatstvo počinje razotkrivati u atmosferi i ritmu meditacije, u svedenoj jednostavnosti rečenice i mobilnom naporu jezika…

O pomenutim bošnjačkim bulbumima pisao je i Hajrudin Vrnjak magistar književnosti u „Kabesu“ – popularnom časopisu za duhovnu i nacionalnu afirmaciju (Mostar, juli 1996. godine). Taj prilog sam (is)koristio prilikom pisanja ovog teksta.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: Hiragana s damine lepeze

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu knji...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Akromatski tonovi motiva u pjesništvu Ismeta Rebronje

Poezija sandžačkog učitelja, novinara i književnika Ismeta Rebronje, rođenog 1942. godine u Goduši kraj Bijelog Polja, nije uvijek prohodna. Ima stihova koji na moja osjetila ne djeluju trenutno, zaustavljaju me u čitanj...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: E, moj Ćamile (O poeziji Ćamila Sijarića)

Dogodi mi se ponekad da se ustručavam pomaknuti oblutak, jer mi se čini da ću poremetiti neki tajni odnos, energiju univerzuma, koja je milijunima godina taj oblutak držala upravo na tom mjestu, uz neki drugi srodan oblutak...
by Redakcija
 

 

 

Dragiša Damjanović i Miloš Milačić: O pjesmi ”Smrt Dušanova” Starca Raška

Dragiša Damjanović i Miloš Milačić   Poetske, stilske, leksičke i epske specifičnosti pjesme Smrt Dušanova Starca Raška   Uvod Usmena književnost datira još od nastanka govora kao potreba čovjeka da svoje umjetni...
by Redakcija
 

 
 

Pero Zubac: Šiba

Перо Зубац ШИБА Има људи који доброту не умеју сакрити, а не би ни ваљало да у то труд макакав улажу, којима се доброта и племе...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona