Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

3. Aprila 2016.
 

Mirela Salkić: Interkulturalni pogled na djela Ive Andrića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

„Pokušajmo ispraviti krivu Drinu“

(Interkulturalni pogled na djela Ive Andrića)

 

 

  1. Ko je Ivo Andrić?

 

Ivo Andrić je rođen 9.oktobra 1892. u Travniku. Majka ga je još u povoju odnijela u Sarajevo, gdje joj je muž službovao. Godine 1894. otac mu umire od tuberkoloze. Majka ga je odnijela sestri svoga muža u Višegrad, udatoj za austrijskog žandarmerijskog narednika sa kojim nije imala djece. Njih dvoje su prihvatili mališana i brinuli se o njemu, u svojoj kući na samoj obali Drine, koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije Mehmed-paše Sokolovića.

U Višegradu Ivo Andrić pohađa osnovnu školu. U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom koja radi kao tkalja u obližnjoj fabrici ćilima. Među gimnazijalcima zapažen je kao pripadnik nacionalističke omladine. 24. juna u Velikoj gimnaziji u Sarajevu položio je veliku maturu. Iste godine, 14. oktobra upisuje se na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Dobio je stipendiju Napretka, hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva iz Sarajeva.

Sarađuje u Hrvatskoj riječi, Hrvatskom pokretu, Savremeniku – objavljuje recenzije o knjigama, zatim pjesme i bilješke o likovnim izložbama. U Hrvatskom pokretu objavljuje četiri Pisma iz Krakova. 28. juna 1914. saznaje od svog prijatelja Durbešića da je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand, prijestolonasljednik a potom napušta Krakovo. 29. jula policija ga hapsi kao pripadnika nacionalno-revolucionarne omladine. 2. jula 1917. pomilovan je i odlazi u Višegrad. Početkom jeseni mobilisan je u vojsku. Godine 1918. iz štampe izlazi Andrićeva prva knjiga Ex Ponto, pjesme u prozi.  1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

ivo-andric (Custom)

  1. Polemike koje su obilježile ime ovoga pisca

 

Govoriti o ovako velikom imenu, prije svega autoru, književniku nije nimalo lahko. Zašto?  Ko je počeo raspravljati  o nacionalnoj pripadnosti Ive Andrića, takve rasprave nisu kratko trajale, štaviše, i nakon njegove smrti, te rasprave su još uvijek aktuelne. Možemo reći da je Ivo Andrić ime iznad kojeg je od najstarijih vremena stajao upitnik. Zašto upitnik, pitamo se! Taj upitnik je bio simbol nemogućnosti da se ovaj autor smjesti u određenu nacionalnu književnost. Tendencije su postojale, i postoje, a na nama je da djelujemo da takve težnje, i takvo gledanje na Andrića, pa i na Selimovića, ne potraju u budućnosti.  O čemu se tu radi? Kroz historiju je poznato da su postojala različita svojatanja kad su u pitanju brojni autori. Jedan od njih je bio i Ivo Andrić. Srpska književnost ga je prisvajala kao isključivo svoga pisca, hrvatska kao svoga.. Međutim, takva stajališta su bila zastupljena prije. Danas imamo jednu novu mogućnost sagledavanja svih autora, i objektivnoga vrednovanja njihovih književnoumjetničkih djela, a to je upravo interkulturalni pristup proučavanja, koji je, po svemu sudeći, najbolji, najdjelotvorniji način za pručavanje južnoslavenskih književnosti.

Slika Andrića za govornicom: arhiv Radio Beograda, izvor: Yugopapir.blogspot.com

Slika Andrića za govornicom: arhiv Radio Beograda, izvor: Yugopapir.blogspot.com

  1. Upoznajmo se sa terminom interkulturalno

 

Ne možemo govoriti o novom pristupu  proučavanja književnim djelima, tj. interkulturalnom proučavanju, a da se ne upoznamo sa osnovnim činjenicama o tom pojmu. Mnogima je ovaj termin „interkulturalno“ posve stran.  Važno je  istaknuti da se ovaj termin  koristio još u starim civilizacijama, samo što ta činjenica  i nije baš uzeta u obzir. Interkulturalno proučavanje književnosti se zalaže za dijalog. Da, upravo za dijalog bismo mogli reći da je to ključni pojam interkulturalnih studija. U pitanju je interakcija između književnosti, dakle, bitna je ta komunikacija. Bitno je da imamo interkulturalni pogled na proučavanje književnih djela, samim time ne bismo unosili nemir međusobno, ne bismo gajili mržnju jedni prema drugima, ne bi bilo svojatanja raznih autora, koje je postojalo oduvijek.  Mnogi autori su rekli da je za interkulturalno proučavanje najbolji izvor Balkan.  Zašto baš Balkan? Kako kaže Marija Todorova, „jedan bauk kruži kulturom Zapada-bauk Balkana“. Znamo da je Balkan opisivan kao „drugo“ u odnosu na Evropu, te ono što se veže za Balkan su, svakako, stereotipi. To nisu bilo kakvi stereotipi, nego oni koji su dostigli visok stepen i intenzitet. Pojam Balkana se različito tretirao. Balkan je dobio ime po istoimenoj planini. Najvažniji pojam koji je izveden od riječi Balkan je balkanizacija.  Riječ Balkan sve više počela da se upotrebljava sa političkom konotacijom, a ne u čisto geografskom smislu. I, tu nastupa problem. Oduvijek je prisutno to nepovoljno prikazivanje Blakana na Zapadu, pa se postavlja pitanje, kako se čovjek osjeća kada ga nazovu Balkancem? Ne osjeća se ugodno, sigurno. Svi ti pogledi na Balkan utiču na to da i sami stanovnici Balkana imaju negativan stav o sebi, o svojim vrijednostima.  Da bismo popravili to stanje, da bismo Balkan u nešto manjoj mjeri opisivali kao mračan i tužan, pomoći će nam interkulturalno sagledavanje mnogih pojava, između ostaloga, i književnosti. Interkulturalne studije  zasnivaju se na proučavanju složenih i interaktivnih veza između književnog teksta i kulture, što podrazumijeva rekonstrukciju kulturnih kodova koji utiču na uređenje teksta i u njemu se donekle reprodukuju. Predmet ovakvog izučavanja postaju i različiti modeli intertekstualnosti, kao i komunikacija koja se ostvaruje među različitim kulturama a rezultira interferencijom, kontaminacijom i kulturnim sinkretizmom.  Teritorijalnost, koja je po Edvardu Holu jedna od osnovnih sociokulturnih kategorija, prenesena u drugostepeni modelativni sistem umjetnosti, konkretno književnosti, jasno korelira sa funkcijama i značenjima umjetničkog prostora i veoma je važan predmet izučavanja u interkulturalnim studijama književnosti. Od suštinskog značaja za uspostavljanje identiteta i granica svoja Ja, kao i kolektivnog identiteta i granica nacionalnog bića kome pripadamo, jeste ne samo tolerancija, već i sposobnost razumijevanja i komunikacije sa Drugim.  Štaviše, uspješna interkulturalna komunikacija ima izuzetan značaj za opstanak čovječanstva i društva, a teorijsko i praktično poznavanje interkulturalne komunikacije pomaže ljudima da nauče kako da u miru koegzistiraju sa onima koji možda ne dijele njihov sistem vrijednosti i stil života. Upadljivo je da su izvijesni principi i prakse neophodni za postizanje kompetentne interkulturalne komunikacije. Bitno je istaknuti teoretičare koji su doprinijeli razvoju interkulturalnih studija: Dioniz Đurišin – slovački komparatista, uvodi termin interkulturalno u književnost, a za naša područja tu je Zvonko Kovač koji se u najvećoj mjeri u svojim knjigama zalaže za interkulturalni dijalog između književnosti, također, tu je i Enver Kazaz. Kada bismo književnost posmatrali samo na nacionalnoj osnovi, šta bi se desilo? Da li bi takva književnost napredovala? To nikako! Dolazilo bi do gušenja, ali sa druge strane i do osiromašenja. Na kraju krajeva, razumijevanje interkulturalne komunikacije pretpostavlja da su ljudska bića u osnovi racionalna, i da žele i imaju potencijal da ostvare zajedništvo sa svijetom i jedni sa drugima. Važno je spomenuti i interpretativne zajednice o kojima je govorio Stanley Fish. Interpretativne zajednice su zatvorene, skupljene previše u jednu zatvorenu cjelinu, i zato, kada se govori o nekome djelu, unaprijed se zna kakva će kritika biti, i to djelo će biti proglašeno trivijalnim. A sve je to rezultat  tih političkih ideologija.  Da stvari nisu onakve kakvim se čine, prikazat ćemo to na primjeru dijela nobelovca I. Andrića te ćemo vidjeti jedno drukčije shvatanje, razumijevanje autorovih riječi, koje se u potpunosti razlikuju od onih priča koje još iz historije kruže o ovom književniku, ali to sve ovisi o nama, recipijentima, koji, naravno, moraju imati interkulturalni način čitanja i razumijevanja književnih djela. U pitanju je imagološko gledanje na djela. A imagologija, kao naučna disciplina se bavi proučavanjem mišljenja drugih. Za interkulturalne studije je jako bitan pojam Drugo, DRUGOST!

Postkolonijalizam (osamdesetih i devedesetih godina 20. vijeka) označava politička, lingvistička i kulturna iskustva u društvima koja su nekada bila evropske kolonije. Edvard Said, Marija Todorova, Homi Baba i Gajatri Spivak zasnivali su svoje postkolonijalne analize na teorijskim pretpostavkama poststrukturalizma. Jedan od najznačajnijih teoretičara koji je dao podsticaj savremenim postkolonijalnim studijama, je Edvard Said sa svojom knjigom “Orijentalizam”. Orijentalizam kao metod istraživanja nije nužno vezan za Orijent, već za analizu diskurzivnog oblikovanja drugog, nezavisno od toga da li se to oblikovanje koristi u imperijalne svrhe, za ekonomsko-političku dominaciju ili za prosto oblikovanje stereotipa i predrasuda.

ivo_andric (Custom)

  1.  “Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo.”

         

Kada je riječ o I. Andriću, nije bez razloga ovo poglavlje počelo baš ovim citatom. Naravno, to je metaforički kazano, a može se prenijeti i na pogrešno gledanje na pojedine autore, i tumačenje njihovih riječi, tj. djela. Interkuluralnost ćemo prikazati na primjeru Andrićevih djela: „Travnička hronika“, „Prokleta avlija“, „Na Drini ćuprija“.

ivo.andric

Travnička hronika je historijski roman, roman koji je pisan za vrijeme Drugog svjetskog rata. U ovome romanu imamo prikaz vremena kada su u vezirskom gradu boravili konzuli. Roman i počinje dolaskom francuskoga konzula.  U procesu stvaranja Travničke hronike, Andrić se služio bogatom dokumentarnom građom iz oblasti historije. U romanu postoje pojave koje, zaista, moramo gledati kao interkulturne. Ključni lik djela je francuski konzul Žan Davil. Davil je obrazovan čovjek po evropskim standardima, i on je taj lik koji ne može vjerovati u ono što se oko njega dešava. Nikada nije vidio ljude kao što su Travničani, ni da se više pljuje na nedobrodošloga stranca. Andrić je ovim romanom uspio prikazati sudar dva svijeta, dvije kulture koje se nikada neće pomiriti te na to da jaz između njih neće biti prevaziđen.

Ivo Andrić u Stokholmu na ceremonije uručenja Nobelove nagrade za književnost, 1961. godina

Ivo Andrić u Stokholmu na ceremonije uručenja Nobelove nagrade za književnost, 1961. godina

Da vidimo,  kako su u Travniku dočekali „strance“?

 

„U današnjim prilikama — francuska vojska je već godinu dana u Dalmaciji, Srbija ne prestaje da se buni — jedna ovakva nejasna vest bila je dovoljna da uznemiri i zbuni i inače zabrinute begove. Uzmučili se i zabrinuli begovi, iako se to po njihovim licima i mirnim dimovima koje odbijaju ne bi moglo da primeti. Sporo i neodlučno govore, jedan po jedan, i nagañaju šta bi to moglo biti i koliko ima laži a koliko istine u ovim vestima, šta bi trebalo preduzeti da se stvar izvidi i možda već u začetku spreči. Jedni su mišljenja da su to izmišljene i preterane vesti kojima neko želi da ih uznemiri i zaplaši. Drugi opet kažu, sa gorčinom u glasu, da su takva vremena došla i da se takve stvari dešavaju i u Stambolu i u Bosni i u celom svetu, da se ničemu ne treba čuditi i da na sve treba da budu spremni. Treći se opet teše da je ovo Travnik — Travnik! — a ne koja mu nedrago kasaba i palanka, i da se njima ne mora i ne može desiti ono što se drugima dešava.“ Andrić (1946:43)

Kao što možemo vidjeti na osnovu prethodnoga citata, vijest da će konzuli doći na njihov teritorij, nije primljena baš najbolje. Stanovnicu su se uznemirili.

„Vojske su ovdje padale pa se nisu mogle dugo zadržati. Mnogi je ovdje došao da ostane, ali mi smo svakom dosada u leña pogledali, pa ćemo i njima, ako baš doñu. Sad ih još nema ni na pomolu. A što je taj tamo tražio u Stambolu, to još ne mora biti gotova stvar. I dosada je mnogi mnogo koješta tražio, ali ne biva sve što ko traži … Izgovorivši ljutito poslednje reči, Hamdi-beg zastade i u potpunoj tišini odbi jedan dim pa nastavi: — Pa i da bude! Valja vidjeti kako će biti i koliko će biti. Ničija nije do zore gorila, pa neće ni toga … toga…“  Andrić (1946:47)

Ma koliko im govorili da će stranci doći u njihov grad, oni su se ipak nadali da do toga nikad neće doći.

„Ukratko, danas dobra nema. Nego ovo hleba i ovo dana, što je kome ostalo, da se pojede i da se poživi na miru, u ovom najgospodskijem gradu na zemlji, a Bog da nas sačuva od slave, od krupnih gostiju i velikih događaja.“

„Svi Travničani, bez razlike, vole da se prave ravnodušni i da izgledaju neosetljivi. Ali vesti o dolasku konzula, čas francuskog, čas austrijskog, čas ruskog, sve trojice zajedno, izazivale su kod njih nade ili zabrinutosti, budile želje i očekivanja, a sve se to nije dalo potpuno prikriti, nego je unosilo pokreta u duhove i živosti u razgovore.“

ivo-andric-inspiracija (Custom)

Odnos prema Davilu:

„Čim su došli do prvih turskih kuća, nastade neko sumnjivo dozivanje, lupa avlijskih vrata i mušebaka na prozorima. Već kod prve kapije jedna devojčica otvori samo malo jedan kanat i izgovarajući nerazumljive reči stade sitno da zapljuckuje na ulicu, kao da vrača. Tako su se redom otvarale kapije i podizali mušepci i za trenutak pomaljala lica, puna mržnje i fanatičnog zanosa. Zabuljene žene su pljuvale i vračale, a dečaci izgovarali psovke, praćene opscenim pokretima i nedvosmislenim pretnjama, pljeskajući se po stražnjici ili pokazujući rukom kako se reže grkljan.“

Davil se osjećao čudno i zbunjeno. Nije navikao na takva ponašanja, a još se manje nadao da će ga to dočekati u Travniku.

„Divlji narod, prosta svetina; mrze sve što je strano i tako svakog dočekuju. Najbolje je ne obraćati pažnju. Tako čini i vezir. To je njihov divljački način.“

Kroz cijeli roman, možemo pratiti odnos Travničana prema strancima. Naime, Davil je prolazio ulicama, bilo je i onih koji ga navodno nisu ni primijetili, pa ni glave podigli nisu. Opet, susret sa vezirom mu je popravio raspoloženje.

„Što da se očekuje od žena i dece, stvorenja koja Bog nije obdario razumom, u jednoj zemlji u kojoj su i muškarci plahoviti i neuglašeni. Sve što ovaj svet radi i govori nema značenja ni važnosti niti može imati uticaja na poslove ozbiljnih i prosvećenih ljudi. Pas laje a karavan prolazi, završio je vezir, koji je očigledno bio obavešten o svemu što se dešavalo za vreme konzulovog prolaska kroz varoš i sada nastojao da stvar umanji i ublaži. I odmah je sa tih neprijatnih sitnica ponovo prešao na jedinstvenu veličinu Napoleonovih pobeda i na značaj i važnost onoga što bi dva carstva, tursko i francusko, u prisnoj i smišljenoj saradnji mogla postići. Davilu su godile ove reči izgovorene iskreno i mirno, jer su bile posredno izvinjenje za malopreñašnje uvrede i jer su u njegovim očima umanjivale veličinu poniženja koje je doživeo. On je, već umiren i bolje raspoložen.“

Lik na kojeg, također, trebamo obratiti pažnju je fon Miterer. On je ostao zbunjen Travnikom, na to sve krunisan brakom sa ženom  koja mu ne odgovara nikako. Nije razumio nijednu civilizaciju, a našao se između čak dvije koje su ga „gušile“.

Ivo Andrić i Zulfikar Zuko Džumhur

Ivo Andrić i Zulfikar Zuko Džumhur

Vezirov konak je središte političkog života i mjesto najčešćih susreta  diplomata. Očekivalo bi se da predstavnici prosvijećene Evrope čine zajedničku prepreku azijatskom osvajaču. Da nije tako kazuje nam vezirov komentar poslije jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom: „Dva psa, pa se pobila u mojoj avliji.“ Ako Austrija ne ratuje sa Turskom, ona ratuje sa Francuskom; ako Turskom carstvu u opadanju slabe osvajačke namjere, javit će se novi osvajač, ovog puta u Evropi, Napoleonova imperija.

U Travničkoj hronici sudarila su se četiri svijeta, različita po vjeri, kulturi, historiji, običajima.

Na nesreću, jedino zajedničko svojstvo u različitosti tih civilizacija jeste nepoštovanje čovjeka, suštinsko nepoštovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovijedač ukazao kroz neizgovorenu rečenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posjetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne. Ćutljivi travnički trgovac želio je da se zahvali francuskom diplomati na pažnji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doživjeli: „Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajući nas od ostalih“, ali zbunjen ne uspijeva to da izgovori.

ivo.a. (Custom)

Interkulturalno u Prokletoj avliji

 

Problem razumijevanja i dodira s drugima, problemi (ne)pripadanja i izlaska u drugo, s obzirom i u odnosu na matičnost dominirajućega nacionalnoga korpusa, naročito su izraženi na područjima bivše jugoslavenske države. Slična postkolonijalna iskustva te ideološki zasnovane i interkulturalno prenošene sličnosti otvaraju brojne probleme u pokušaju znanstvenog proučavanja međukulturnih književnih pojava. Neki znanstvenici, kao što je to  Zvonko Kovač (2001), pokušavaju riješiti problem s konceptom regionalne književne komparatistike ili interkulturne povijesti književnosti.

Prema riječima K. Nemeca, u svim je Andrićevim djelima prisutan hibridni identitet ili čak potpuno odsustvo kulturalnog ‘čvrstog’ identiteta jer njegovi likovi i njihove sudbine promiču između Istoka i Zapada počesto ne pripadajući potpuno niti jednom niti drugom ambijentu (Nemec, 2006: 273-277). Upravo u tom smislu možemo govoriti o tipičnom pozicioniranju ‘između’, a u odnosu prema prevladavajućoj paradigmi ‘čvrstog okruženja’ i njegovih ‘podrivanja iznutra’ u obliku prijelaznih drugih, manjinskih pogleda u većinskom okruženju (usp. Young, 2004. i Moya i dr. 2000). Okružen drugim kulturama svijet koji je oblikovan ovim tekstovima izvan je prostora pripadanja upravo tim drugim kulturama prema kojima reflektira i živi u principu fingiranost pripadnosti toj drugoj kulturi, onoj čiji su centri moći izvan prostora njihova dosega. Sličan je obrazac postkolonijalne literature. Naprimjer Salman Rushdie u svojoj zbirci ogleda Immaginary Homelands, odnosno imaginarne domovine, upravo govori o takvom kulturnom procjepu. Njega je, na teorijskoj razini, definirao Bhabha u svojoj knjizi Lokacija kulture (The Location of Culture). Riječ je o svojevrsnoj kulturnoj diseminaciji ‘označiteljske prakse’, da se izrazimo dekonstrukcijskom terminologijom Jacquesa Derridae.

ivo-andric (2) (Custom)

Šta se desilo u Prokletoj avliji?

Kada bismo govorili o glavnim protagonistima u Prokletoj avliji, to bi bilo teže odrediti.  Mnogi autori kažu da je glavni protagonista upravo  avlija. Na prvu, takvo tumačenje podsjeća pomalo na Ziju Dizdarevića, jer kako su kritičari rekli, glavni likovi njegovih pripovijetki su bosanske kasabe. Dakle, u prvome planu je taj prostor. Specifičan je sami opis avlije.

„Sam položaj Proklete avlije bio je čudan, kao sračunat na mučenje i većestradanje zatvorenika. (I fra-Petar se često vraćao na to, nastojeći da gaopiše.) Iz Avlije se ne vidi ništa od grada ni od pristaništa i napuštenogarsenala na obali ispod nje. Samo nebo, veliko i nemilosrdno u svojoj lepoti, udaljini nešto malo od zelene azijske obale s druge strane nevidljivog mora, itek poneki vršak nepoznate džamije ili džinovskog kiparisa iza zida. Sveneodređeno, bezimeno, i tuđe. Tako čovek stranac ima stalno osećanje da jenegde na nekom đavolskom ostrvu, izvan svega što je dotada značilo za njegaživot, a bez nade da će ga skoro ugledati.“   Andrić (52:53)

Prostor u djelima je jako bitan za interkulturalne studije.  Važno je istaći da postoje razliita mišljenja kad je u pitanju žanrovsko određenje ovoga djela. Neki autori kažu  je to kraća pripovijetka, a s druge strane, neki smatraju da je to kratki roman. Sami naziv ovog djela je simboličan. Zašto je autor baš upotrijebio ovu sintagmu, koja je paradoksalna u potpunosti? Prokleta-jer je to mjesto prijestupnika, ali onih pravih, međutim, najviše nevinih, a avlija-koja je inače simbol nečeg lijepog, toplog, čistog-kao simbol onih koji tu završe, a da zapravo ne znaju ni razlog zašto su tu.

„Tu ima sitnih i krupnih prestupnika, od dečaka koji je ukrao sa tezge grozd ilismokvu do svetskih varalica i opasnih obijača; ima nevinih i nabeđenih,maloumnih i izgubljenih, ili omaškom dovedenih ljudi iz Carigrada i iz cele zemlje.“

Meša Selimović, Ivo Andrić, Darka Selimović i Milica Babić

Meša Selimović, Ivo Andrić, Darka Selimović i Milica Babić

Kad gledamo likove, imamo suprostavljene strane: Istok naspram Zapada, Ćamil naspram  fra-Petra.

Ono što se kroz cijelu Prokletu avliju proteže jeste „hibridni identitet“. To možemo pratiti kroz lik Ćamila, Karađoza. Zašto?  Ćamil je lik koji u avliju, i to prokletu donosi nešto novo. On se razlikuje od ostalih, jer je učen, obrazovan. Upravo zato, on predstavlja opasnost i smetnja je drugima. Kroz njegov lik Ivo Andrić prikazuje nemoćnog i poniznog čovjeka u rukama viših sila, bile one društvena mehanika ili božanska vlast. U priču, i u užasan carigradski zatvor, Prokletu avliju Ćamil ulazi simbolično. On se pojavljuje kao nejasna silueta “gotovo bez pokreta”, “dah mu se nije čuo”, djeluje lelujavo, prozirno i nestvarno, kao u snu. Njegovo lice je bijelo, blijedo, a oko očiju je imao tamne kolute. U fra-Petru je našao prijatelja kome je mogao da ispriča svoju muku. Pričao mu je svjestan da neće izaći živ iz Proklete avlije i da će s njim da nestane priča o Džem-sultanu. Priča se završava simbolično, poslije razgovora sa fra-Petrom, Ćamil odlazi u suton, gubeći se u “sumračnom prostoru” Avlije, da se više ne pojavi.

U liku Ćamil-efendije otkriva se primarna greška pogrešnog izbora u presudnom trenutku života, u mladosti. Ta greška se naziva pogrešnim prvim korakom. Zato se Ćamil opisuje kao: “Čovek kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka.” Pod brutalnošću, okrutnošću divlje neumoljive sile, Ćamilova sudbina je identifikovana sa sudbinom Džem-sultana. I Džemu i Ćamilu svijet ljudi je dalek i stran. Oni su distancirani od svijeta oko sebe, ravnodušni čak i prema sopstvenoj sudbini. U apsurdnom svijetu oni su “stranci”, i sebi i drugima, i unaprijed su izgubili svoju bitku.

Upravo razgovor između fra-Petra i Ćamila postaje kontekstom za pokušaj međusobnog razumijevanja dviju civilizacija, odnosno postaje metaforom “međuprostora” dviju suprotstavljenih kultura. Ako dva središnja lika simboliziraju dvije civilizacije, što je moguće, jer se Andriću pripisuje izuzetna subjektivnost pri njihovu oblikovanju, odnosno često su njegovi likovi nositelji određenih univerzalnih općevažećih pravila (Vitezić, 1975) tada, na simboličkoj razini, prostor između popunjava priča (dijalog) koji postaje platformom za razvijanje kozmopolitskih (humanih) poruka.

Karađoz je upravnik zatvora. Lik u kojem se ogledaju dvije strane, pozitivna(koja je trajala još u ranoj mladosti, dok se školovao), a negativna kako je postao upravnik zatvora. Prokleta avlija je bilo mjesto koje je okupljalo i krive, i nedužne.

ivo6 (Custom)

Interkulturalno u romanu „Na Drini ćuprija“

 

Kao što smo rekli da je u Prokletoj avliji glavnoga protagonistu zauzela avlija, ovdje je to most koji oblikuje ljudske sudbine. Most je predstavljen kao svevremenski i sveprostorni. Ćuprija je u prvome planu, ona okuplja sve oko sebe. Ćuprija je spoj i realnog i metafizičkog. Zanimljiv je sami način pripovijedanja u romanu, na samome početku imamo prikaz gradnje mosta, ali pisac to ne radi na bilo kakav način, nego pomoću legendi, mitova, dakle, prisutna je i usmena književnost. Andrić pažljivo konstruira semantičku mrežu oko Mehmed-pašinog mosta u romanu od trenutka prve njegove slike koja je „blesnula, naravno, još posve neodređena i maglovita, u mašti desetogodišnjeg dečaka iz obližnjeg sela Sokolovići“.

Andrić (2017:17)

Enver Kazaz kaže da ideja o gradnji mosta ima terapeutsku funkciju koja će povezati i izmiriti Mehmed-pašu sa sobom iz djetinjstva, ako ona ukazuje na bijedu čovjekovu u divljem prostoru, onda je u njenoj podlozi upravo heterotopijska težnja za ostvarenjem savršenog mjesta u haotičnom prostoru. To savršeno mjesto je istovremeno i Mehmed-pašin unutrašnji most koji spajajući dječaka iz sela Sokolovići i velikog vezira iz Stambola, spaja i njihove identitetske osnove. Ćuprija predstavlja jaz između haotičnog i harmoničnog.

400_Ivo_Andric_2 (Custom)

ZAKLJUČAK:

 

Na osnovu svega, možemo zaključiti da nijednoga pisca, književnika ne bismo trebali gledati po nacionalnoj osnovi. Konkretno, ovdje je bilo riječ o Andriću. Ali, isto se može primijeniti i na Irfana Horozovića za kojeg neki autori kažu da je hrvatski pisac, a neki bosanskohercegovački. Ono što je problematično jeste to što mnogi povuku svoja mišljenja, nisu dosljedni u njemu. Pa sve to djeluje konfuzno, onda se pitamo, čiji je to pisac? Dakle, kad je riječ i o Horozoviću, prisutno je svojatanje. Nije to slučaj samo kod Andrića i Selimovića. Najbolji način proučavanja književnih djela, interpretacije, jeste interkulturalni način, ali ako je u pitanju interkulturalni pristup tumačenja književnih djela, onda i mi, kao recipijenti-čitaoci, moramo biti interkulturalni. Ne smijemo dozvoliti da nekog pisca posmatramo po nacionalnoj osnovi zbog djelovanja neke političke ideologije koja nam „visi“ u zraku.  Historija jeste učiteljica života, ali to bismo trebali primijeniti na način da smo naučili lekcije, da nam je to kroz šta smo sve prošli pomoglo da danas drugačije gledamo na neke stvari. Naravno, historija se neće, i na kraju krajeva ne smije zaboraviti, ali je treba izbjeći u budućnosti, i nijednim korakom ne priželjkivati.  A, jedan od načina da se izbjegne sve ono što nas je obilježilo, tj. što je obilježilo Balkan, „crni Balkan“, kako kaže Marija Todorova jeste upravo interkulturalni pogled na svijet.  Danas postoji interkulturalni pristup u proučavanju književnosti, ali ne samo to, nego i interkulturalno obrazovanje, pa čak se i mnoge naučne discipline odlučuju na novije poteze, tj. na nešto novo, na interkulturalno. Kad je u pitanju Andrić, neki će reći da se interkulturalno može  vidjeti samo kroz djela koja su ga obilježila za sva vremena, ali nije samo to u pitanju. Pravi dokaz za to su i pripovijetke „Zmija“, i „Mara milosnica“. U pripovijeci „Zmija“ vidimo  djevojku koja je druge vjere, nacionalnosti, koja se sažali nad sudbinom Bosne, koja se promijeni u potpunosti kada vidi da Bosnu obilježava bespomoćnost, bolest, siromaštvo, tako da pratimo promjenu stanja samih likova, tj. od starije sestre Agate. A u Mari milosnici imamo drugačiji uvid u sve. Naime, radi se o tome da Mara nakon odlaska u crkvu, u kojoj bila posramljena, popljuvana od strane „svojih“, plače danima, i čak odlučuje da se više nikad tamo ne pojavi. Eto, toliko o onom odnosu NAŠI-VAŠI, MOJ-TVOJ, da je to tako, ne bi se Mari desilo šta se već desilo. Dalje, i samoga Mešu Selimovića svojataju, čak se pišu i knjige o tome ko je bio on, pa neki kažu da nije ni postojao, da je to zapravo I. Andrić. Interkulturalno kod Selimovića možemo proučavati i u romanu „Derviš i smrt“, i u Tvrđavi. Taj trgovački odnos sa Dubrovčanima, Hasan-lik koji se zaljubljuje u Mariju, djevojku koja je po svemu različita od njega. Da bi se stanje mijenjalo, da ne bi bilo zabuna, svojatanja, da se historija nikad ne bi ponovila, potrebna su nam ova interkulturalna proučavanja.  Književnost treba da diše, treba joj dati zraka, kako kaže Nasiha Kapidžić-Hadžić, a disati može jedino u interakciji sa drugim književnostima. Nećemo izgiubiti ništa ako imamo komunikaciju, tj. dijalog sa drugim književnostima, samo se možemo obogatiti. Jer, svaka književnost je homogena, a u interakciji sa drugima postiže se heterogenost.  Iako ovakvo proučavanje književnosti, koje je po mišljenju mnogih najprihvatljivije, najobjektivnije nije u potpunosti zaživjelo u svim krajevima, nadajmo se da ćemo u budućnosti, ipak, ispraviti krivu Drinu, ako ništa, trebamo pokušati bar. Pokušajmo promijeniti pogled na autore, i tumačenje književnih djela!


 

Mirela Salkić, iz Velike Kladuše, Bosna i Hercegovina. Studentica četvrte godine Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću, Odsjek za  bosanski jezik i književnost. Student sa odličnim prosjekom. Voli da čita, ne samo književnost, već i stručnu literaturu.  Voli jezike, pored maternjega jezika, govori engleski, pomalo i njemački, a trenutno uči španjolski.  Kada je u pitanju književnost, voli američku literaturu, ali i ruske realiste.  Teško je izdvojiti nešto, jer svako djelo ima svoju vrijednost. Zanima se i za lingvistička istraživanja. Dosada je dobijala brojne nagrade za svoje radove, i to još od osnovne škole, ali i brojne pohvale.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Đura Šefer Sremac: Uskršnja nedelja

Ђура Шефер Сремац   УСКРШЊА НЕДЕЉА     Био сам дете близу девете… Ех, успомене походе мене!   Од трешње цвêта нежнија, ...
by Redakcija
 

 
 

Uskoro nova knjiga ”Rožaje nekada i sada”

U toku je priprema knjige sa ekskluzivnim starim fotografijama (iz bogate arhive od kojih većina do sada nisu objavljene) iz prošlog vijeka kao i novim fotografijama snimljenim iz iste pozicije. Knjiga ,,Rožaje nekada i sada...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta dobio prvu nagradu za najbolju novinsku priču

U okviru Međunarodne kulturne manifestacije “Zeničko proljeće 2017“, NIP „Naša riječ“ iz Zenice 5. aprila 2017. godine u Općoj biblioteci, priredilo je svečanost dodjele nagrada izabranim autorima, na k...
by Redakcija
 

 

 

Pjesma Mehmeda Akifa Ersoja (na bosanski preveo Sejfidin Haruni)

Mehmet Akif  Ersoj   HIMNA NEZAVISNOSTI   Ne strahuj! Sjaj crvenog bajraka što se po sumraku vihori, neće se ugasiti; Sve dok se posljednje ognjište, što se dimi nad mojom domovinom, ne ugasi. Taj bajrak je zvije...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona