Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

25. Jula 2015.
 

Šefket Krcić: Doprinos bošnjačkih filozofa razvoju humanističkog diskursa danas

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Abstract: Autor u ovoj raspravi: “Kultura, filološka i sociološka prožimanja na Balkanu u XX i XXI vijeku”, pokreće pitanje doprinosa i značaja bošnjačkih filozofa u razvoju humanističkog diskursa na Balkanu i u Europi danas. U tom kontekstu, pisac na najsažetiji način anticipira aktualne ideje bošnjačkih filozofskih mislilaca, počev od početka moderne: Pruščak, Šejh Mehmed Užičanin, Sabit Užičanin, Mustafa Eujubović, Bašeskija, Ljubušak i dr., pa sve do suvremenih mislilaca dr. Safvet–beg Bašagić, S. Krupić, akademik dr. S. Balić, dr. N. Smailagić, dr. A. Smailović, akademik dr. A. Tanović, dr. Š. Žuljević, akademik dr. M. Filipović, dr. R. Muminović, akademik dr. A. Šarčević, akademik dr. F. Muhić, dr. H. Mulaibrahimović, akademik dr. E. Karić, akademik dr. E. Halilović, dr. A. Silajdžić, akademik dr. R. Hafizović, dr. S. Bektović i drugi, koji su u svojim djelima prezentirali značajne filozofsko–sociologijske ideje sa etičkim kontekstom, kojim su doprijenijeli razvoju kulturnog i humanističkog diskursa na Balkanu i šire. Nažalost, djela bošnjačkih filozofa malo su prevođena na svjetske jezike, kako bi šira javnost bila upoznata sa njihovim briljantnim stavovima koji se tiču promišljanja i primjene umjerenog srednjeg puta, koji predstavlja sintezu vrhunskih etičkih ideja Istoka i Zapada. Primjera radi, neki spisi filozofa Filipovića, Muhića, Šarčevića i Bektovića, su prevedena na europske jezik, kao i radovi Smailovića i Karića na orijentalne jezike, posebno, arapski i turski, ali to nije dovoljno da bi se široko dojmilo shvatanje humanističkog diskursa bošnjačkih mislilaca. Razloge za tako nešto treba tražiti u činjenici, diskriminacije bošnjačkih filozofa koji žive u zemljama Balkana, posebno na prostoru ex–Jugoslavije. Zacijelo, kada bi njihova djela bila prevedena na njemački, engleski i francuski, ona bi bila rame uz rame sa misliocima iz tih zemalja. Međutim, bez obzira na te opake činjenice, bošnjački filozofi posjeduju svoje komleksne opuse, koji sadrže relevantne originalne ideje tolerancije i su života, koje doprinose humanizaciji suvremenog društva.
Ključne riječi: filozofija, Balkan, bošnjački filozofi, humanizam, tolerancija, Europa, humanistički diskurs, dijalog.

Pristup

Ovu temu sam utemeljio na osnovu komparativnog proučavanja, kao i preispitivanja europske, balkanske i nadasve duhovne baštine, zbog čega izdvajam dio na koji se odnosi na naslovljeni problem, tj. konkretan doprinos bošnjačkih filozofa humanističkom diskursu Balkana i Europe. Jasno, u životu je najbolje imati mjeru, tj. zlatno pravilo sredine, između dvoje krajnosti. To pitanje se posebno odnosi, ne samo na pravila ponašanja, već i uopšte življenja pojedinaca i naroda u ovom vremenu. Podsjetio bi samo na čuvena tri Kantova pitanja: 1. Šta trebam da znam, 2. Šta treba da činim i 3. Čemu trebam da se nadam. Kao što je poznato na ova tri pitanja Kant je odgovorio svojom čuvenom kritičkom trilogijom: “Kritika čistog uma”, “Kritička praktičnog uma” i “Kritika moći suđenja”. Ova tri pitanja porađaju novo pitanje koja ih zaokružuje, a to je: Šta je čovjek? Zato se mi uvijek moramo pitati, šta je čovjek?, odakle smo?, a najvažnije je dati odgovor kuda idemo? Upravo iz tih razloga, ja pred ovim časnim auditorijem, želim iznijeti jednu svoju lepezu pitanja i razmišljanja na naslovljenu temu, nadajući se da ću na tom planu imati sugovornika za vođenje dijaloga, kako na ovom skupu, tako i u javnosti.
Filozofi su bez sumnje, ponos i savjest bošnjačkog naroda. U tom smislu, godinama sam predajući filozofiju u njene discipline, pred studentima promišljao razna pitanja i podsticao ih na razmišljanje o čovjeku, društvu i svijetu u cjelini. Iznosio sam brojne filozofske aspekte i argumentaciju, da naš narod, odnosno Bošnjaci, imaju svoju dušu, a duša tog naroda je njegova vjera islam i filozofska i književna misao, koja je vjekovima izgrađivana na etičkim i filozofskim principima slobode i ljudskog dostojanstva. Zato od Pruščaka do danas, punih skoro pet stoljeća, filozofi su bili i tradicionalno dijalogom vezani za svoj etos i promišljanjem svijeta u kojem živi. U tom smislu, je moje razmišljanje usmjereno, na promišljanju i verificiranju ideja bošnjačkih filozofa, koji su dali zapažen doprinos humanističkom diskursu na Balkanu i Europi danas.
U tom kontekstu, balkanski diskurs ne uzimam u razmatranje u onoj tzv. tradicionalnoj konotaciji i uzrečici “ej”, muko naša balkanska?! To kažem, zato što je na Balkanu utemeljena etika kao filozofska disciplina, tj. filozofija morala. To kad kažem, odmah pomislim na filozofe Sokrata, Platona i Aristotela. Riječ je o utemeljivačima etike, s posebnim akcentom na Sokratovu praktičnu filozofiju, kao i na brojne mislioce iz postaristotelovskog perioda, kao što su epikurejci, stoičari, te gračko–rimski filozofi, oličeni u Seneki i Epiktetu, te Boetiju, koji je, da podsjetim, u samrtnom sahatu svoga života, pokazao nešto nemoguće! Naime, usljed montirane smrtne presude od strane inkvizicije, ovaj mislilac je napisao čudesnu knjigu “Utjeha filozofije” (prevedena na naš jezik sa latinskog), koja i dan danas, nakon sedamnaest stoljeća inspirativno djeluje, nadalje sve do modernih, klasičnih i suvremenih filozofa, među kojima treba u svakom slučaju u etičkom smislu treba izvodijiti, Spinozu, Loka, Voltera, kao i četiri heroja klasične njemačke idealističke filozofije: Kanta, Fihtea, Šelinga i Hegela. Svakako, ne treba zapostaviti i već i posebno naglasiti mislioce iz našeg okruženja, kao što su Franjo Petrić, Ruđer Bošković, te suvremeni mislioci Franjo Marković, Pavao Vuk Pavlović, Danko Grlić, Milan Kangrga, Brana Petronijević, Božidar Knežević, Svetozar Marković, Gajo Petrović, Bogdan Šešić, Vuko Pavićević, Slobodan Tomović, Miodrag Cekić, Miladin Životić, Nikola Milošević, Georgiv Stardelov, Mitko Ilievski, Zagorka Golubović, Radmila Šajković, Nebojpa Popov, Milenko Perović, Mirko Aćimović, Miodrag Živanović, Željko Škuljević, Antun Vujić, Ante Čović, Stevo Nikić, Slavka Gvozdenović, Željko Kaluđerović, Sonja Tomović Šundić i mnogi drugi, čije ideje značajno doprinose razvoju dijaloga i suvremenog mišljenja danas.

Recepcija bošnjačke tradicije i smisao etike merhameta

Odgovor na ovo pitanje vodio bi nas mnogo u širinu, jer pred nama je jedna takva lepeza šarolikog mozaika tradicije i značajnih kulturnih vrijednosti, koje su u pojedincima dozrijevale kroz stoljeća. Naravno sve je to uticalo da se formiraju mislioci, koji u svoj biću i svom djelu nose značajne principe na temelju koja su izgradile brojna djela i discipline duha i znanja. Tako je nastajala tradicionalno-humanističko prosvetiteljstvo u bošnjačkoj kulturi i filozofiji, koja zaslužuje jedno temeljno istraživanje. Bošnjačka humanistička misao je nastala pod zapažanim utjecajem, zapadnog filozofskog prosvetiteljstva, kao i misli kritičke recepcije, s jedne i osmišljavanja pojedinih tokova filozofske misli, o čemu svjedoče ideje duha njihovog duboko-humanističkog nastojanja, kojima je sinteza Istoka i Zapada podignuta na najveću moguću razinu mišljenja i dijaloga. Tako su nastavli brojni izazovi i plodni poticaji za kreativno razmišljanje brojnih filozofskih poslenika na Balkanu, sa ciljem da se spiste žestoke političke i historijske tenzije.
Jasno, naša namjera je da pokrenemo misaosnu pažnju za razumijevanje cjeline suvremenog korpusa bošnjačke filozofije, posebno za njegovanje filozofskog senzibiliteta, koji je stvaran duži niz stoljeća na prostoru Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih enklava, kao i danas, u modernom vremenu. U tom smislu, bošnjačka filozofija dolazi kao most između tradicije i suvremenog mišljenja, zatim, kao most između Istoka i Zapada. Mi smo svjesni mogućnosti, koliko daje prostor jedna ovakva rasprava na ovom Međunarodnom skupu, da iniciramo, makar fragmentrano, humanističke ideje i filozofske probleme, pojedinih bošnjačkih mislilaca, bez pretenzije, da to bude cjelovito gledište. Zacijelo, ono, kao takvo, ima namjeru, da pokrene jedan seriozan dijalog na ovu temu, jer Bošnjaci ne zaslužuju da filozofski budu marginalizirani, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, već u kontekstu europske filozofije.
Bošnjački humanistički diskurs počinje od Hasana Kafija Pruščaka (1544-1615), Šejh Mehmeda Užičanina (1693-1752), Ahmeda Hatema Akovalia (1695-1754), Mehmeda Ljubošaka (1839-1902), dr. Safeta Begbašagića – Redžepašića (1870-1934), preko filozofa i estetičara Safeta Krupića (1910-1942), akademika dr. Smaila Balića (1920-2002), te dr. Nerkeza Smailagića (1924-1986), dr. Šefkije Žuljevića (1923-1977), akademika dr. Muhameda Filipovića (1929), dr. Rasima Muminovića (1935-2012), dr. Ahmeda Smailovića (1938-1988), dr. Esada Ćimića (1931), akademika dr. Ferida Muhića (1943), dr. Ibrahima Bakića (1946-2001), akademika dr. Envera Halilovića (1954), akademika dr. Enesa Karića (1958), dr. Šaćira Filandre (1961), dr. Senadina Lavića (1965), dr, Safeta Bektovića (1966) i drugi.
Zacijelo, sve ove ličnosti koje sam nabrojao i brojne druge, ne da ih nisam zaboravio, već sam ih temljeno obradio u svojoj studiji “Izazovi bošnjačke filozofije danas” (2013), čije ideje i stavove sam prezentirao na više međunarodnih i strukovnih konferencija. Upravo su to temeljni etički principi, koji obrađuju naši istaknuti mislioci u svojim djelima, u kojima doprinose humanizaciji dijaloga u suvremenom društvu, a posebno među različitim etnosima. U tom kontekstu želim iznijeti neke njihove stavove kao paradigmu etičke spremnosti odnosa pojedinca i zajednice. Bez sumnje, to su ne samo izuzetni filozofi, već i dobri ljudi, koji značajno doprinose formiranju svijesti mlađih naraštaja, i pomažu drugima kako da se formiraju dobri ljudi i da donose važne odluke u vremenu zla koje nas na Balkanu i dalje prati. Ovo kad kažem “vrijeme koje nas prati”, znači ono što je za nama ide u nepovrat, ali ono opterećuje budućnost. Zato u ovom trenutku, iniciram razmišljanje o ovim temeljnim etičkim kategorijama, koje doprinose razumijevanju među ljudima. Složićete se, nadam se, da je teško pjevati i filozofski misliti poslije Aušvica, Šahovića, Jasenovca, Hadžeta, Srebrenice i drugih stratišta gdje su stradali brojni nedužni civili, upravo zato što su imali drukčije ime od dželata. Posle svih ovih stratišta, teško je slobodno misliti. Zato se pitamo, ima li danas slobode?
Ovdje je neophodno promisliti sam pojam balkanizacije, koji sam po sebi ne označava samo usitnjavanje, velikih snažnih filozofsko–literarnih cjelina, na manje djelove, već u isto vrijeme ovaj pojam je postao sinonim, za jedan oblik povratka načinu života i mišljenja, zaostalosti, primitivnosti, barbarskog odnosa prema života i tvorevinama ljudskog povjesno–kulturnog aktivizma. Sam pojam se upotrebljava u znanstvenim radovima, ali u pseudoznanstvenoj publicistici. Primjera radi, iz ove oblasti imamo jedno sjajno djelo srpskog humanističkog filozofa akademika Rada Konstantinovića (1928–2011), koje je naslovljeno “Filozofija palanke” u više izdanja objavljeno početkom 70–tih godina prošlog stoljeća. Dalje, u upotrebi je pojam balkanizacije, u javnoj komunikaciji od druge polovice XIX stoljeća, te početkom XX stoljeća, pod uticajem nemira koji su nastali nestanjem i povlačenjem Osmanske imperije iz Jugoistočnog dijela Europe, nakon petovjekovne vlasti. U tom smislu, europske države su podsticale sitnjenje i obezličavanja balkanskog prostora na manje državice, u sklopu akcije relegiranja Osmanskog carstva, s velikih djelova Balkanskog poluostrva u XIX. stoljeću. Na taj način se ovaj pojam etabilirao u upotrebi nakon Prvog svjetskog rata, koji je doveo do konačnog sužavanja, s jedne strane Osmanskog, a sa druge Habsburškog carstva i fragmentacije Balkanskog prostora na niz malih državica, poput Crne Gore, Makedonije i sl.
Naš cilj je, da podstaknemo mlade, da pozitivno razmišljaju, da ne zaborave šta je bilo, a da ne misle na osvetu, već na širenje tolerancije i suživota i humanističko razumijevanje među različitim ljudima. Jer, humanistički diskurs je prije svega etički diskurs, a to je misliti na drugog. U tom konktekstu, je potrebno voditi iskrene razgovore starijih i mlađih prijatelja. Jer, prijatelj je u Aristotelovom smislu ”drugo ja”.

Etika situacije

Etički diskurs je prije svega, običajni moralni način razumijevanje i objašnjavanja društvenih fenomena. U tom kontekstu se posebno istakla filozofija morala, koja istažuje smisao i ciljeve normalnih normi, te osnovne kriterije za moralno vrednovanje, kao i uopće utemeljenost i izvor morala. U tom smislu, etika i etički diskurs, pripadaju filozofiji, odnosno praktičnoj filozofiji, koja proučava ljudsko ponašanje, koje je prihvaćeno, pod određenim moralnim aspektom. To nas upućuje, da je normativna znanost i njeni ciljevi, idu putem promišljanje etike situacije i etike dužnosti, kao pravila djelovanja čovjeka u društvu i vremenu. Svakako, etika kao praktična filozofija morala, propituje skup načela moralnog, odnosno ćudorednog načina ponašanja nekog pojedinca, indidue, društva, ili drušrvene skupine. Ona kao takva, se temelji na kategorijama društvenih vrijednosti kao što su: dobrota, dužnost, istina, humanost i dr. U tom smislu, sam pojam etika, često označava skup pravila (načela) maksima ili normi, a njih postavlja neka zajednica ili pojedinac. Prema njima, ljudski se čin ocjenjuje kao “dobar”, “zao”, “loš”, ili “moralno indifirentan”. Svakako, moralan čovjek, danas izgrađuje svoju etičku poziciju, i u tom kontekstu sebe objašnjava koliko je autonomna ličnost u praktičnom životu.
U tom pravcu, američki etičar Rašvord Kider, u svojoj knjizi “Etičke dileme – kako dobri ljudi donose teške odluke” (CID, Pogorica, 2006.) kaže: “Moralna osoba je ona koja pomaže drugima, dobrota je usluga, ispunjenje obaveza i odgovornost prema drugima – ako je moguće bez žrtvovanja…” Ovu misao možemo povezati sa običajnošću razumijevanja moralnosti i življenja u etici balkanskih naroda. Kod starih Karadačana (čitaj patrijahalnih Crnogoraca), susrtećemo fenomen etike čojstva, koje je podrobno odradio vodeći filozofski mislilac ovog naroda dr. Slobodan Tomović (1929) u svom djelu “Esej o čojstvu”. Prema ovom autoru, čojstvo znači braniti drugoga od sebe. Dočim, kod starih Albanaca (Arnauata) susrećemo etički fenomen bese, što znači čvrsta data riječ obećanje, žrtvovanje. Pitamo se, koliko se danas ove etičke kategorije prisutne u shvatanjima i saobraćanju među ljudima?
Isto tako, i u bošnjačkom narodu susrećemo etičku normu merhameta, što znači samilost, milosrđe, humanost, pomoć. O ovom etičkom fenomenu Bošnjaka napisane su brojne studije i knjige, među kojima izdvojili bi kapitalno djelo “Merhamet”, pisca Rudžije Adžovića (Podgorica, 1962.), koji je nedavno objavljeno u Sarajevu. Podsjećamo, da o ovom djelu i njegovim humanima vrednotama, šira kulturna javnost nije obavještena, bez obzira na medijske mogućnosti, upravo zbog površne suštine življenja.
Ovdje, postavljamo pitanje, koje su to trajne etičke vrijednosti merhameta, o kojima možemo danas razmišljati u konteksu formiranja humanističkog diskursa na Balkanu. To su: ljubav, istina, povjerenje, poštenje, sloboda, jedinstvo, tolerancija, odanost, poštovanje života, etika i sloboda volje, poštovanje ljudskih prava, dostojnost, dostojanstvo, pravednost, principi, moral, običaji i td. sve ove kategorije, na relevantan način doprinose našem uzajmanom načinu života i ponašanju.
Bezbeli, sada bih istakao jednu aktualnu etičku situaciju: Netko me je u pauzi pitao, videći i čuvši naslov moje teme: “Razlikuje li se etika muškaraca od žena?” Naizgled, jedno bizarno pitanje. Međutim, nije! Ali je svakako osnovano i o čemu se može. Jasno, odovoriću sada i ovdje, jedna je zajednička etika, ali postoji izvjesna diskrepancija između moralnog kodeksa žena i muškaraca, ali ne razlika da budu totali antipodi. Mišljenja sam, da muškarci njeguju i teže etici dostojnosti i pravde, a žene izgrađuju svoju etiku dostojanstva i brige.
Naravno, ja pristajem na široko razumijevanje i razmišljanje o ovoj problematici u cilju osmišljavanja etičkog identiteta, pa bilo da se radi o čovjeku u mladosti, ili pak o muškarcima i ženama. U tom smislu, mi se nalazimo pred složenim pitanjima, kad razmišljamo o sebi i drugima. Svakako, zadatak etike jeste, da promisli i zaštiti drugo. Dakle, etika je briga za drugim. O tome je posebno razmišljao jedan jevrejski mislilac po imenu Martin Buber pišući djelo “Ja – Ti”.

Neki stavovi bošnjačkih filozofa

Kada su u pitanji etički stavovi bošnjačkih filozofa, onda nezaobilazno je da spomenemo brojna istraživanja, koja su izveli bošnjački sociolozi, odnosno filozofi društva, poput dr. Esada Ćimića, dr. Fuada Muhića (1944–1992), dr. Šefka Međedovića, prof. Mustafe Spahića, dr. Džemala Sokolovića, dr. Saliha Foča, dr. Hidajeta Repovca, dr. Adnana Silajdžića, akademika dr. Rešada Hafizovića, dr. Rasima Muratovića, dr. Fatime Lačević, dr. Jasminke Babić – Avdispahić, dr. Esada Bajtala, dr. Orhana Bajraktarevića, dr. Tarika Haverića, dr. Adiba Đozića, dr. Nijaza Durakovića (1949-2012), dr. Muslija Muhovića, dr. Zlatana Delića, dr. Samirla Arnautovića, dr. Asima Peca,dr Dzevada Hodzića dr. Hasana Džila, dr. Benjamina Taletovića, mr. Alage Derviševića, prof. Ferhana Kočana (nek se ne zamjeri, ako sam netkog ispistio i što nisam njihova imena dao abecednim redom), koji su se bavili humanom ekologijom, kao i identitetskim pitanjima, autonomije ličnosti i kolektiviteta. To su prije svega, pitanja samosvijesti, samostalnosti, samosvojnosti, gdje dolazi do izražaja samostalno reguliranje vlastitog ljudskog ponašanja u cilju uspostalvjanja pravila i zadataka i vrijednosnih kriterija. Prema njihovom mišljenju, stvaranje autonomnog postojanja ima dva apsketa: a) primarni – koju obuhvata kontrolu vlastite okoline i egzistenciju promišljanje slobode, b) sekundarni aspekt – proističke i primarnog i definira ciljeve pravila razvoja i stvaranja slobode. U tom smislu, u filozofiji, etici, aksiologiji, sama autonomija predstavlja sposobnost uma, da bude zakonodavna u pitanjima, ne samo teorijske, već i praktične filozofije, koja ga vodi u osmišljavanju vlastitog diskursa koja se temelji na uverzalnim moralnim načelima. Zato, promišljanje ovih pitanja, kod spomenutih ličnosti, iziskuje mnogo veću posvećenost, nego što su u prvi mah misli. I tom pravcu, neophodno je da se utemelji konstruktivnija interpretacija bošnjačke filozofske misli, na paradigmi kao što imaju to drugi razvijeniji narodi.
Kad je u pitanju promišljanje identeta naroda u modernom dobu, to je pitanje ne samo orijentalnog, već i zapadnog individualizma koji dolazi kao proizvod prosvetiteljskog načina mišljenja, kako individue, tako društva i pojedinaca. Inditetsko pitanje se ovdje razumije, pitanjem, kako ljudi razumiju sebe i šta je za njih značajno? To razumijevanje ostvaruje se u vezi sa određenim atributima koji imaju u prednost drugim značenjima. U tom kontekstu, sandžački univerzitetski profesor dr. Sefer Međedović (1952), je u svojoj knjizi “Odbrana identiteta” (Matica Bošnjaka, Novi Pazar, 2012), promišljao, da se pod identitetom, zna podrazumijevati proces stvaranja temelja nacionalnog, vjerkog i kulturnog atributa, koji kao takvi sudbonosno izgrađuju i doprinose procesu očuvanja identiteta jednog naroda. To je povod, da napravimo nek paralele i uspostavimo vertikale mišljenja.
Da se podrobnije vratimo naslovu naše rasprave i da iznesem krucijalne stavove i ideje. Konkterno, bošnjački filozofi humanističko–kritičke orijentacije, u XX stoljeću, kao i na početku ovog vijeka, daju impulse humanizmu i širem značenju ovog pojma u mišljenju bošnjačkih klasika, prije svega Bašeskije i Ljubušaka.
Mula Mustafa – Bašeskija (1731–1809), pišući svoj čuveni “Ljetopis” (1746-1844), u toku šest decenija bavljenja spisateljskim radom, ovaj mislilac je o sebi i o drugima ostavio zapažen trag, koji predstavlja jedan nezaobilazan za proučavanje, ne samo njegovog stvaraštva, već i kulture Bosne i Hercegovine. Ovaj mislilac je, poklanjao veliku pažnju svome obrazovanju i usavršavanju, a posebno je njegovao vlastiti diskurs.
Mehmed Kapetanović Ljubušak (1839–1902), je poznat po svojim duhovnitom pisanju, kao i istupanjima u tadašnjem turskom parlamentu. Hroničari su zabilježili, da je Ljubišak izrazito bio osviješćen, obrazovan i nadaren, u sakupljanju etnografskog materijala o Bošnjacima. Njegova ključna istraživanja u tom vremenu, rasvjetljavaju razmeđe prelaska iz Osmansko u Austrougarsko doba. Kao takav, ovaj stvaralac i mislilac spada u prvu generaciju bošnjačkih vizionara na koji su stvarili na bošnjačkog jeziku i latiničnom pismu. On je u svojim pismima nastavio reformske procese, koje je započeo prvi bošnjački i sandžački žurnalist Mehmed Šakir Kurtćehajić (1844–1870). Ono što je značajno za ovog mudraca reći, da je poznata njegova knjiga “Risail – Ahlak”, “Pouka o lijepom ponašanju“, koja je objavljena 1883. g. Ovo su prvi radovi koji je bošnjački pisac pisao i štampao na bošnjačkom jeziku i na latinici. Zatim, zapaženo je Ljubušakovo djelo “Narodno blago” (Sarajevo, 1887), koje je igralo veoma važnu ulogu u prezentiranju važnosti bošnjačkih umotvorina. Zatim, Ljubušak je objavio još dvije sveske “Istočnog blaga” (Sarajevo 1886. i 1889), prije toga je 1891. g. pokrenuo list “Bošnjak”, to je ujedno i bio prvi list pisan latinicom, u kojem se promoviraju bošnjačke vrijednosti i ideje. U tom vremenu, zapažene su kritike iz Srbije i Bosne, koje su dolazile na adresu javnih kulturnih i duhovnih stavova M. K. Ljubušaka.
Prvi doktor filozofije među Bošnjacima bio je dr Safvet–beg Bašagić, raznovrsni stvaralac koji je doktorirao u Beču 1910. godine, kada je promoviran za doktora filozofije, na temelju odbranjene disertacije u Beču “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur”. Njegove ideje su se kretale u susret Istoka i Zapada. Zapaženo je njegovo djelo “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti” (Sarajevo, 1912). Takva pozicija je značajno utjecala i kod drugih filozofskih poslenika, posebno kod Safeta Krupića, koji je između dva rata živio na relaciji Sarajevo – Zagreb – Paris. Nažalost, stradao je, odnosno bio žrtva fašističkog terora (godine 1942) u zloglasnom logoru u Jasenovcu. Njegovi etičko–estetski radovi svjedoče o jednom izuzetnom kreativnom humanističkom presedeu između mislilaca Balkana i francuskog prosvetiteljstva. Dalje za pamćenje su radovi dr Šefkije Žuljevića, iz humanističko–marksističkog angažmana, koji su bili podjedanko prisutni, kako u Beogradu, tako i u Sarajevu.
Veliki prodor u uspotavljanju veza Istoka i Zapada napravili su bošnjački mislilaci akademik dr Smail Balić i dr Nerkez Smailagić. Filozof kulture S. Balić, koji je nakon progona iz Bosne krajem Drugog svjetskog rata, našao stanište i afirmaciju u Beču, gdje je pisao knjige na našem i na njemačkom jeziku i držao brojna predavanja na mnogim univerzitetima i kulturnim centrima Europe i Amerike. On se uzdigao u same vrhove ne samo bošnjačke duhovnosti, već i europske duhovnosti. Kao takav primljen je u Austrijsku akademiju nauka. Balić se povezao sa vođom bošnjačke emigradije Adil-begom Zulfikarpašićem, koji je djelovao u Cirihu (Švicarska), gdje je osnovao Bošnjački institut, u okviru čije djelatnosti su objavljivali časopis “Bosanski pogledi”, koji su značajno doprinijeli povezivanju Bošnjaka i očuvanju njihovog identiteta. Akademik Balić je na njemačkom jeziku objavio filozofsko djelo “Kultura Bošnjaka” (1973. g.), koja je na našem jeziku objavljeno 1990. i 1995. godine u Tuzli.
Filozof dr Nerkez Smailagić (Banja Luka 16. novembra 1927. – Zagreb, 04. decembra 1985), ovom političkom i islamskom filozofu te kulturologu, je onemogućena univerzitetska karijera u Sarajevu početkom 60–ih godina, a koju je nastavio u Sveučilištu u Zagrebu. Nažalost, morao je pod presijom iz Sarajeva preći u Zagreb, gdje je bio jedan od utemeljivača Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Njegov opus se kreće na relaciji od islama do francuskog prosvetiteljstva. Čitateljima na našem jeziku prezentirao je francuske filozofe, a za Zapad je priredio “Leksikon islama” (koji je objavljen posthumno 1990), kao i dvotomnu “Klasičnu kulturu islama” i “Uvod u Kur’an”. Svakako, taj humanistički refleks bošnjačke filozofije se tu ne zaustavlja, već se rasplamsava u djelu dr. Ahmeda Smailovića, koji je na arapskom i na našem jeziku objavio kapitalnu knjigu “Filozofije orijentalistike” (objavljena u Sarajevu, 2013. g.), u kojoj je prezentirao ključne dimenzije moralne filozofije, koja zavređuje jednu širu elaboraciju, nego ovaj momenat koji nam je dat na raspolaganju. Ono što je bitno, ovo djelo je autor napisao prvo na arapskom, i branio ga je kao doktorsku disertaciju pred renomiranom Komisijom islamskih učenjaka.
Akademik dr. Muhamed Filipović je svoju humanističku viziju Bosne i uopće bošnjačkih iluzija i prosvetiteljstva predstavio kroz brojne knjige, kao i kroz svoj enciklopedijski leksikografski rad. Da bi u cjelosti njegovo gledište predstavili, potrebno je posebno organizirati i posvetiti jedan višednevan skup. U ovom trenutku smatram primarnim, da skrenem pažnju, na jedan Filipovićev stav koji je dat u njegovoj knjizi “Bosna i Hercegovina u okovima nacionalizma” (Svjetlost, Sarajevo, 2003.), u kojoj ovaj bošnjački mislilac, na jednom mjestu odgovara na pitanje: Kakvu su ulogu odigrali nacionalna ideja i nacionalni pokreti u historiji Bosne u XIX i XX stoljeću?: “Historijom Bosne i Hercegovine, kao uostalom i historijom Europe, tokom XIX i XX stoljeća, dominiraju nacionalni, a od tridesetih godina XX stoljeća i nacionalistički pokret. Ideja nacije i nacionalne političke konstitucije, kroz stvaranje nacionalnih državica, na cijelom balkanskom i ustvari cijelom prostoru nekadašnje osmanlijske Rumelije, a koja je na ovaj prostor unesena sa Zapada, ima svog utjecaja i učenika i na Balkanu, tome i u Bosni i Hercegovini. Već smo konstatirali da je europska povijest karakteristična po razvoju nacionalnih teorija i na njima nastalih država jedne nacije, koje su povezane s propadanjem ranijeg feudalnog europskog društva. Jezička, društvena, kulturna i politička kontatacija građanstva, u ovim novim tvorevinama građanske povijesti, dovela je do stvaranja modernih nacionalnih država, u kojima je došlo do određene asimilacije svih divergentnih elemenata, kao što su lokalne historijske zajednice i jezici, a za račun jedne zajednice i jednog naroda, kojima je imao najveće uvjete da postane opći jezik tržišta i administracije, pa zatim i kulture i komunikacije u društvu uopće, te je logikom stvaranja državne nacionalne teritorije postao i nacionalni jezik, zapravo jezik koji dominira na toj teritoriji. U tim državama svi građani su bili jednaki i to je bila njihova država, a njihov suverenitet se izražavao u ustavnim pravima da biraju one koji će u državi biti nosioci vlasti, i upravljati u njihovo ime, i pod njihovim većim ili manjim nadzorom. Vlast u nacionalnoj građanskoj državi je uspostavljena kao trodijelna i sastoji se od zakonodavne, upravne i sudske i svaka od njih je neovisna jedna od druge i podvrgnuta jedino zakonu i kontroli javnosti. Moglo bi se reći, da od stvaranja Sjedinjenih Država Amerike i Republike Francuske, nastače iz Dekleracije o pravima čovjeka i građanina, pa kroz cijelo XIX stoljeće, u Europi traje proces ukidanja feudalnih odnosa u društvu i njihovih državnih tvorevina i nastanka nacionalnih država. Sve te države su, u svojoj osnovi, imale već odmakle procese unifikacije u nekoj od bitnih oblasti života, a prije svega, u oblasti proizvodnje, tj. manufakture i kasnije industije, u s njima povezanom stvaranju nacionalnog tržišta, administracije, jedinstvenog nacionalnog jezika i na njemu nastojeće kulture – što je činilo realnu i ekonomsku i društvenu osnovu nastanka nacionalnih političkih pokreta, a zatim i stvaranje nacionalnih država…” – ističe akademik M. Filipović.
Filipovićeva dalja gledišta ukazuju na veoma ne samo seriozno poznavanje historije Bosne i Hercegovine, već i drugih balkanskih naroda i Europe u cjelini. Zacijelo, danas Filipović, poput slavnog britanskog mislioca Bernarda Rasela (1872–1971), strateški promišlja budućnost Europe na temelju njene povijesnosti i sadašnjosti, ukazujući na procese i probleme kroz koje prolaze manjinski narodi, a posebno Bošnjaci, ne samo u Bosni već i na prostoru ex–Jugoslavije. Dovoljno je samo spomenuti događaj komunističke zabrane časopisa “Život” (Sarajevo), godine 1967, koji je političko–sudski eskomuniciran upravo zbog njegovog autorskog teksta (eseja) “Bosanski duh, šta je to”? O tim pitanjima, nadam se da nije potrebno da vas bliže upoznajem.
Smisao etičkih pogleda akademika dr. Arifa Tanovića (1925–2010), posebno se ogleda u poimanju i prezentaciji etičkih stavova poznatog britanskog filozofa Rasela. Zatim, ovaj etičar–filozof, ukazuje na diskurs humanosti i tolerancije. Upravo ove ideje je godinama ovaj autor prezentirao u okviru predmeta Etike, studentima Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Etika i politika Alije Izetbegovića (1925–2003). Svoje stavove na ovu temu mislilac Izetbegović je racionalno izložio u djelu “Islam između Istoka i Zapada”, kao i u eseju “Islamska dekleracija”, o kojoj ni danas ne prestaju žive političke i etičke diskusije. Vrijedna pomena jeste konstatacija, da je Izetbegović zagovornik vjersko–političkog umjerenog srednjeg puta. Te svoje humanističke stavove je posebno prezentirao u brojnim esejima i tekstovima objavljujućih u “Preporodu”, “Glasniku” i drugim časopisima od početka 50–ih godina do kraja života (2003), koji su prisutni u njegovim izabranim objavljenim djelima.
Pored toga, značajna su misaono–refleksivna egzistencijalistička istraživanja filozofa akademika dr. Abdulaha Šarčevića (1929), u kojima je posebno razvio diskurs o paradoksu “Svinge Zapada”. Pored toga, ovaj mislilac je u svojim brojnim studijama i monografijama, izvršio recepciju suvremenog zapadnog filozofskog mišljenja i time doprinio otvaranju dijaloga na razne filozofske teme, kao i sudbini balkanskog diskursa danas.
Jedan, svakako od najtemeljnijih bošnjačkih filozofa etičke provinijencije je dr Rasim Muminović (1935–2012), svoja humanistička gledišta je iznio u više knjiga, a posebno u djelu “Ethos i ljudsko bivstvovanje” (Sarajevo, 1989), u kojem je na jedan originalan način izlazio suvremenu moralnu filozofiju. Riječ je o jednom od najboljih djela te vrste u suvremenom mišljenju. Pored toga, etička gledišta kritičkog humanističkog gledišta, filozof Muminović je najcjelovitije izgradio u svom životnom trotomnom djelu “Filozofija ideologije”, koje kao takvo može biti predmet jednog zasebnog znanstvenog skupa. Zašto? Zato što ovo djelo, promišlja na filozofski način bošnjačku egzistenciju na Balkanu. U tom smislu, značajna centralizirujuća tačka, daljeg razvitka sudbine bošnjačkog etnosa između tri suprostavljene tradicije (srpske, hrvatske i crnogorske), što je Muminović svojim pristupom podigao na nivo filozofskog mišljenja.
Zatim, ovdje bih iznio jedno meditiranje filozofa akademika dr. Ferida Muhića (1943) o tradiciji Osmanlija na Balkanu i Europi. Najkraće rečeno, veoma je interesantno razmišljanje akademika dr. F. Muhića, o humanističkoj viziji svijeta, posebno na Balkanu. On nam u svojoj novoj briljantnoj knjizi “Islamski identitet Evrope” (2014), vrlo precizno dočarava svoje poimanje historije i time daje putokaze mnogim povjesničarama i kulturolozima koji jednodimenzijalno i sa predrasudama gledaju na islam. Evo jednog pasusa kako razmišlja jedan Ferid Muhić, koji svojim mislima i djelima doprinosti da ga možemo slobodno uvrstiti među deset živućih filozofa svijeta. Muhić, na sebi svojstven način meditira:
“Osmanlijsko carstvo je otišlo iz historije, ali je ostalo u ljudima i u narodima! Ova moćna država bila je pet stoljeća zajednička i matična zemlja svim balkanskim narodima. Balkanski narodi odavno više ne žive u svojoj nekadašnjoj zajedničkoj državi, ali ta zajednička država još živi u svakom i u svim balkanskim narodima, i još dugo će ostati u njima. Jer svaki balkanski narod duže vremena je bio u sastavu Osmanslijske države nego što je imao sopstvenu državu! Pet vijekova u zajedničkoj državi ostavi tragove koje teško mogu izbrisati čak i novih pet vijekova. I zato je Osmanlijsko carstvo ostalo u ljudima i narodima Balkana. Ostalo je prepoznatljivo u njihovim običajima, vidljivo u načinu na koji se odnose prema svijetu, utkano u onome što misle i u riječima koje koriste dok o tome govore, impregnirano kao davno sjećanje koje se ne briše u onome što im je prijatno i u onome što izbjegavaju, u onome što hoće da otkriju u svijetu, i u onome što hoće svijetu da pokažu od sebe! O utjecaju koji je Osmanlijska država izvršila na cijelu Evropu i formiranje evropskog identiteta napisani su mnogi tomovi…” (Ferid Muhić: “Islamski identitet Evrope, CNS, Logos, Sarajevo, 2014.)
Zatim, prof. dr. Ferid Muhić u djelu “Ne zaboravi, Bosno!” (1995), kaže: “Mnogo šta u ovom svijetu, složenije je nego što izgleda. Tako onaj stari savjet: “Najbolja je ljubav na prvi pogled!” Zašto bi ljubav bila bolja od one koje dođe kasnije, poslije zrelog i drugog poznanstva? Zar ima neke prednosti u impulsivnom prihvatanju osjećaja, nad njihovom procjenom? A ako razumno i odmjereno ponašanje može biti makar jednako vrijedno, koliko i neposredno predavanju intuitivnom imperativu, nije li onda onaj savjet bez ikakve praktične utemeljenosti, ako već nije sasvim besmislen?
Ove dileme opravdavaju našu spremnost da se upitamo, više nego što automatski dovede do odgovora. A odgovor je jasan: Svaka je ljubav lijepa i vrijedna! I zato ne može biti opravdano nikakvo oklijevanje u ljubavi. Nju valja prihvatiti kao dar ovog života. Onaj je savjet nagovor na spremnost, odvraćanje od štetne nedoumice. Ko je toliko lud da odlaže ispruženu ruku sreće, ili čar ljubavi? Zabluda da se odustajanjem od jedne ljubavi, može dočekati neka druga, veća, ili ljepša ljubav, posljedica je zabluda da je ljubav neka vrsta kockanja, igre na sreću, i da se isplati čekati broj sa glavnim dobitkom. Ako se shvati, da zavoljeti, zapravo znači biti srećan, onda je onaj koji odgađa ljubav na njen prvi znak, koji odbija onaj njezin prvi pogled, čovjek koji odbija, odgađa, odlaže sreću, i to samo zato što se ona pojavila, ne upitavši ga, i ne davši mu vremena da sam odluči hoće li na nju pristati!?
Jednako tako treba shvatiti i manje poznatu, ali staru izreku: “Najbolja je druga misao, jer je u njoj istina!” Ovdje je zapravo sadržan nagovor na ljepotu mišljenja! Onaj koji bi se zadovolji istinitošću svoje prve misli, oduzeo bi se razlog daljeg razmišljanja! Prema tome, ne mora usitinu druga misao biti najtačnija, kao što i nije – a nije, jer nema nikakve povezanosti između redosljeda jedne misli i njene istinitosti. Ali, ako se do istine o nekoj stvari uopšte i može doći, dolazi se tek kroz zastajanje na prvom odgovoru. Eto zašto je najbolja druga misao.
Najstarija, iako najređe spominjana mudrost od ove tri, koje govore o ljubavi, istina i životu, kaže: “Najbolji je do kraja proživljeni život!” Jer, sam život, kao čudo koje ne možemo sebi pripisati, vrijednost je kojoj ne možemo znati tajnu, niti osjetiti svoju ljepotu, ali je svaka ljepota i sva vrijednost ovoga svijeta uslovljena zahtjevom da se bude živ. Stoga je svaki život koji je okončan prije svog unutrašnjeg napona, kao strijela kojoj nije dato da odleti onoliko koliko je u nju unio snage nategnuti luk i tvrda tetiva. Sretan je onaj koji živi koliko je jak njegov unutrašnji napon, blagoslovljena je svaka strijela koja leti koliko je u sebi sabrala iz luka i tetive koji su je hitnuli.
Autor ove knjige smatra da je čovjek biće rođeno da ljubi na prvi pogled, da istinu otkriva kroz drugu misao, i da svoj život proživi do kraja! Ako je to malo kada, i rijetko kome bilo dato, to smo učvršćuje uvjerenje da na to imaju pravo svi koji su uistinu ljudi. O sebi ono najvažnije ne zna, a od onoga što zna, najvažnije je doznao od drugih. Na primjer, to da je “rođen tada i tada, i tamo i tamo”. To, u ovom slučaju znači: osmog juna (muharrema), 1943. godine, Mahoju. To je samo središte Bosne, vršica njenog stasitog bora. Sada je profesor filozofije na Katedri za filozofiju, filozofski fakultet, Univerzitet “Sv. Kiril i Metodij” u Skopju. Planine i psi, vukovi i divokoze, bliski su mu koliko i soko i pastrmka, a šume i zmije voli ne manje od pučine i vinograda. Sve radi kako najbolje ume i može. Putovao je na način na koji pristupa svemu – otvorena srca i iz sve snage!
Objavio je stotine članaka. Prije ove, napisao je sljedeće knjige: Revolucija i dominacija, Opštestvoto, socijalnite borbi i revolucite, Falco peregrinu, Štit od zlata, Motivacija i meditacija, Filozofija na ikonoklasikata, Ruža duše, Noumenologija na teloto, Makedonija, catena muni, Sto koraka iznad, Potomci Bogova i td.
Balkan smatra ravnim onome najvoljem u svijetu, a za balkanske ljude smatra da ni u dobru, ni u zlu, ne zaostaju za najsposobnijim narodima svih vremana. Na Balkanu, opet Bosna je istinska kvintesencija svih poroka i najboljih vrlina. Zato su svi oni koji znaju da ljube na prvi pogled, koji istinu otkrivaju na drugu misao i koji život smatraju beskrajnim – svi odreda, Bosanci. Svijet u kojem ne bi bilo Bosne, ne bi vrijedio ni pola lule duhana. Sa Bosnom – puna lula. I puno srce!
Jasno, filozof Muhić nas stavlja pred nove izazove svojim originalnim misaonim vježbama iz svijeta filozofije, političke antropologije, etike, estetike, a posebno retorike.
Filozofska razmatranja akademika dr. Envera Halilovića (1954), filozofa iz Sandžaka, koji djeluje na Univerzitetu u Tuzli, se kreću u humanističko–kritičkom prosedu, promišljanja totalitarnih ideologija, sve do filozofske kulture, političke filozofije i aktualne diplomacije, u čijem poslu se zapaženi niz godina ogledao. Iz ovih oblasti objavio je više značajnih knjiga i studija, naročito, povezujući kulturne i vjerske ideje muslimana sa Balkana i muslimana na području bivših zemalja Sovjetskog Saveza. Zatim, za ovog agilnog bošnjačkog filozofskog poslenika, vezana je značajka interpretacije humanističkih ideja francuskog mislioca Žan Pol Sartra, posebno njegove kritike totalitarnih režima, staljinizma ponaosob.
Dr. Esad Zgodić (1950), u svojim brojnim studijama i raspravama promišlja probleme iz domena etike, politike i politologije. Zgodićev stvaralački rad se ističe po kritičkom odnosu prema političkom i kulturnom fundamentalizmu, koji je ekvivalentan, epistemološkom fundacionalizmu. U tom smislu, ovaj istraživač predstavlja važnu figuru suvremenog društvenog–političkog mišljenja u bošnjačkom znanstvenom diskursu. Posebno je značajna njegova studija “Ka kritici fundamentalizma” (2002).
Akademik dr. Enes Karić (1958) u svojim brojnim djelima i raspravama koje objavljuje u renomiranim glasilima u Bosni i u svijetu, upućuje nas na svoja originalna filozofsko–teološka meditiranja i sagledavanja odnosa između Istoka i Zapada, koji su započeli brojni bošnjački mislioci od moderne (bošnjačkog preporoda) do danas. Značajne elemente za poimanje islamske filozofije i teozofije, posebno za tumačenje arapske filozofske misli, nesumnjivo je dao kolega dr. Enes Karić, koji je brojnim predavanjima u Bosni i emigraciji, pred različitim skupinama ljudi, izrazio svoja široka gledišta, iz kojih proizilazi jedan humani diskurs razumijevanja svijeta. Upravo, zahvaljujući njegovim interpretacijama, značajnih učenjaka islamskog svijeta, a u novije vrijeme i bošnjačkih mislilaca, posebno stavljajući akcenat na Muhićevo djelo “Islamski identiet Europe”, on nesumljivo daje jedan estetsko–etički dah islamske slike svijeta.
Dr. Šaćir Filandra (1961), posebno je u istraživanja fokusiran na planu profiliranja, specifične duhovnosti bošnjačkog naroda i njegovih kulturnih vrijednosti, kao i vrijednosti državotvornog, bosansko–hercegovačkog identiteta. U tom domenu, iza sebe ima zapažene publikacije: “Bošnjačka ideja” (sa E. Karićem), “Bošnjačka politika u XX stoljeću”, “Muslimani u Evropi”, “Bošnjaci i Moderna”, “Bošnjaci nakon socijalizma” itd. Filandrini radovi skreću pažnju sa stanovišta filozofije bosanskog društva danas.
Dr. Senadin Lavić (1965), sa filozofsko–socioloških pozicija, vrlo uspješno promišlja epistemološke i logičko–metodološke probleme u savremenom mišljenju. Ovaj neumorni istraživač je napravio kapitalno djelo “Leksikon socioloških pojmova”, koje svojom sintezom zavređuje pažnju istraživača. Njegova znanstveno polje interesiranja, jeste metodologija, shvaćena kao kritičko–istraživačka svijest u znanstvenim istraživanjima, koja teorijskim i empirijskim istraživačima, omogućava različite strateške pristupe problemu istraživanja. No, pored metodologije, Lavić istražuje i polje recentne društveno–znanstvene fenomenologije, te sociologiju migracija i socijalnu epistemologiju.
Najzad, da spomenemo i dr. Safeta Bektovića (1966), sandžačkog filozofa, koji živi i stvara u Kopenhagenu (Danska), koji svoju filozofsku misao pravi na relaciji islam i Zapad, naravno preko recepcije Kjerkegorovog egzistencijalističko–kršćanskog opusa. Nadalje, ovdje bi imalo mjesta za jedan broj filozofskih poslenika, ali prostorno smo ograničeni, pa će o njihovim idejama i pitanjima biti šire u djelu “Izazovi bošnjačke filozofije danas”. Jasno, ovo su samo neke etičke teme, kao izrazito praktična filozofska pitanja. U tom smislu, moralna filozofija preko Grka i Arapa, došla je u bošnjačku filozofsku misao, kao dominantna civilizacijska razina. Nažalost, drugi europski narodi, poslije Voltera, Spinoze i Kanta ne njeguju moralnu istinsku filozofiju. Zato bošnjački filozofi mogu ponuditi Europi novu etičku misao, koja dolazi iz bića kulture ovog naroda.

Završno razmišljanje

Fundamentalna namjera ovog rada je bila, da prije svega da se javno prezentiraju ključne reference temeljnih ideja bošnjačkih filozofa, kojima doprinose razvoju humanističkog diskursa na Balkanu i Europi danas. To je pitanje od presudnog značaja, da svaki čovjek sagleda šta je bitno doprinio u humanističkom angažmanu svoga vremena. Međutim, slobodan sam reći, da Bošnjaci zapaženo kasne sa prezentiranjem svoje humanističke, etičke i uopće filozofske misli. Ovo govorim zato što je ovo humanistička politička misao, a može da nas dovede u opasnosti, rečeno u duhu Ničea, dobronamjeran čovjek ispada da je bezopasan! U tom smislu, veoma se čudne javljaju orijentacije, kako na Istoku, tako i na Zapadu, koje Europu i Balkan mogu dovesti u velikoj opasnosti, a posebno stavovi lidera V. Putin, F. Olanda, A. Merkel i drugih, jer se nisu odrekli pretenzija prema Balkanu. Zato Balkan treba imati odgovor na sve ono što se u Europi izlazi na političku i kulturnu scenu. Jasno, Europa ne duguje samo Grcima, za njihova epohalna djela, počev od drevnog pjesnika Homera, te od filozofa Sokrata, Platona i Aristotela… Europa, zacijelo duguje i bošnjačkim pjesnicima, posebno epskom pjesniku Avdu Međedoviću, čiji epovi su nadmašili jednu takvu pjesničku pojavu, kao što je to bio Homer. Zato, Europa treba da se zahvali i duguje bošnjačkim filozofima, prije svega Muhiću, Muminoviću, Filipoviću i drugima za djela koja doprinose daljem razvoju humanizma.
U kontekstu završne riječi, bošnjački filozofi humanističke orijentacije, dali su zapažen prilog balkanskom diskursku između ostalog, na tri pitanja: 1) bosanskog duha, 2) pitanje mira i 3) bošnjačkog identiteta.
Bosanski duh je precizirao u svom eseju akademik Filipović 1967. godine u časopisu “Život”, koji je uređivao tada Mehmed Meša Selimović. Isti rad smo objavili u Reviji “Sandžak”, 1997. godine, obilježavajući tri decenije od nastanka ovog teksta, i podsjećajući javnost, da je tada ovaj Filipovićev tekst bio na udaru političkih struktura, ne samo Bosne i Hercegovine, već i Jugoslavije. Filipovićev esej je označio posebnost ne samo bosanskog bića, već i bosanskog duha. Bosanski duh, govori da Bosna posjeduje prepoznatljivu kulturni i povjesnu strukturu. Misao bosanskom duhu, naglašava da su multiaspektnosti i različitosti bili znak bogastva Bosne, da kroz njega prepoznajemo bošnjački kontinuitet, tradiciju, kulturu i višelinijske tokove u hiljadugodišnjem bošnjačkom biću. Prema ovom autoru, to nije duh isključivosti, unilateralnosti, definitivne zaokruženosti i ograničenosti, jer je nastao i egzistir jedinstven izraz povjesnog prožimanja prulanosti životnih filozofskih i književnih formi.
Pitanje mira, je nezaobilazna tema humanističkih bošnjačkih filozofa, posebno dr. Ferida Muhića, dr. Rasima Muminovića, dr. Arifa Tanovića, dr. Envera Halilovića, dr. Senadina Lavića i drugih. Prema ovim filozofskim misliocima, mir se može posmatrati kao stanje u odnosima država i naroda u kome nema prinude. Prema njima, zadovoljavajuće stanje mira, postiže se na neprirodan način, pa je rješavnje sporova i sukoba, kao i prilogađavanje novonastalim promjenama. U tom kontekstu, katostrofalna agresija na Bosnu i Hercegovonu, kao i presija nad Sandžak od srpskog i crnogorskog režima, bošnjački filozofi su odgovorili svojim humanim djelima protiv rata i agresije. Prema njima, nema dileme kako da se riješe nasilne promjene u bosanskome društvu. Rješenje se uvijek treba tražiti u miru kao suštinskoj egzistencijalnoj vrijednosti, gdje je moguće samo dijalog humanih ideologija, koje su utemeljene na esencijalnim vrijednostima ljudskog življenja.
Najzad, bošnjački identitet, se nalazi na razmeđu orijentalnog i zapadnog promišljanje indiviualizma. Kao takav on je nastao kao rezultat aspiracije za očuvanje osobenosti individue u društvu i vremenu. Humana dimenzija bošnjačkog identetina se odnosi da ljudi razumiju sebe i šta je za njih značajno. Svakako, identitet pojedinca je vezan za identitet naroda, odnosno za izraz kolektivnog identiteta, koji svojim kosmopolitizmom trpi brojne nepravde globalizacije. U tom smislu, nije čudno što su se pojavili razni konteksti krize identiteta, kod Bošnjaka, koji su rasuti diljem svijeta, uslijed nepravednih ideologija, koje su rezultat raznih iracionalnih i kontroverznih programa za progonjenje naroda.
Imajući u vidu, sve što smo naprijed istakli, sa dozom logičke argumentacije, možemo puzdano konstatovati, da Bošnjaci imaju značajne filozofske mislioce, i kada bi Bosna i Hercegovina bila u mogućnosti, moglo bi se slobodno štampati najmanje sto izabranih tomova bošnjačke filozofije. Zatim, kad bi ta djela bila prevedena na svjetske jezike, recimo, engleski, arapski, njemački i dr., vjerujemo, da bi drukčija slika bila u svijetu o bošnjačkom narodu i zemlji Bosni i Hercegovini. Za detaljnija ispitivanja stanja duha kod bošnjačkih filozofa, sociologa i politologa, potrebno je vrijeme i prostor, kako bi se njihova slika svijeta o humanističkom angažmanu razvila u sadržajima opće misli i kulture, s jedne strane, kao i da podstaknemo druge istraživače na promišljanje ove složene problematike, s druge strane.
Na koncu ovog mog današnjeg pledoajea i prosedea, gdje ističem neke komponente vezane za Balkan, želim zaključno istaći, u vidu poruka, o značaju humanističke baštine Bošnjaka. Ključna značajka čovjeka danas, ne samo kao kulturno–kreativnog bića, već i kao individue, koja doprinosi očuvanju zajednice, jeste u tome da izgradi sposobnosti, da ostavi tragove o svom postojanju. U tom kontekstu, bošnjački mislioci su dali i ostavili značajne tragove intelektualne djelatnosti, koje su nezaobilazne danas za poimanje humanističkog diskursa na Balkanu, konkretnije, kako bi preko filma kao masmedija, predstavljali Sandžak, smatram da bi to najbolje bilo kroz lik i djelo Rifata Budžovića. Kroz tu ličnost se prelamaju svi balkanski tokovi u XX stoljeću, a i danas mi živimo njegove ideje zajedništva i tolerancije među narodima. Naime, Burdžović je u zanosu pred velikim masama, ne samo studentskim, već i drugim masama, otvoreno govorio o humanizmu i rješavanju etičkih dilema na Balkanu. On je prvi digao glas protiv narastajućeg fašizma u Europi. Danas konkretno, humanistička misao bošnjačkih filozofa, se upravo ogleda u kritičkom preispitivanju i prevrednovanju tradicije, boreći se protiv nasilja, siromaštva, korupcije, a posebno zalažući se za slobodan govor i slobodnu misao. Dakle, humanistički diskurs je direktni odgovor fašizmu. Jasno, i danas treba da se javno digne glas protiv takvog bezočnog bezumlja, koji se širi na Balkanu i u Europi. Prema tome, humanističko–kritički pogled, je primarna orijentacija u razvoju naših mladih generacija. Zato šaljem poruku bošnjačkim institucijama, zatim svim poslenicima filozofije i sociologije, da se više pažnje u daljim istraživanjima posvete bošnjačkoj filozofiji, a to posebno upućujem na adresu pozdiplomaca iz filozofsko–sociološke struke. Svakako, bošnjačka filozofija zaslužuje svoju veliku promociju, ne samo na Balkanu, već i u Europi i svijetu.

(Novi Pazar, 7–8. XI 2014.)

CONTRIBUTION OF BOSNIAK PHILOSOPHERS TO THE HUMANIST DISCOURSE OF THE BALKANS AND EUROPE TODAY

Prof. dr. Šefket Krcić
Internation University of Novi Pazar

SUMMARY

The author of this paper examines the moste important wealth and spirituality and culture of the Balkans, humanistic heritage. Bosniak philosophers of XX and XXI centuries, among others S. Kupic, academic PhD S. Balic, PhD N. Smailagic, PhD A. Smailovic, academic PhD A. Tapanovic, PhD S. Zuljevic, academic PhD M. Filipovic, PhD R. Muminovic, PhD A. Sarcevic, academic PhD F. Muhic, PhD H. Mulaibrahimovic, academic PhD E. Karic, academic PhD E. Halilovic, PhD S. Bektovic and ozhers, in their philosophical and sociological works gave significant contribution to estabilishment and development of humanistic discourse in Balkans. In this regard, author of this study argues that relevant values of these thinkers’ works, despite the fact that their many works are written in European level, due to prejudices are not affirmed sufficiently in permeation of Balkan cultures.
Keywords: philosophy, Balkan, Bosniak philosophers, humanity, tolerance, Europe, permeation discourse.
(Novi Pazar, 7-8. XI 2014.)

 

Šefket Krcić

Šefket Krcić

Dr. Šefket Krcić (1953), bošnjački filozof, univeritetski profesor, pisac, kritičar, enciklopedist, leksikograf, esejist, pjesnik, polemičar, redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru (predaje filozofiju, etiku, estetiku, retoriku, sociologiju i metodologiju), ex–profesor Univerziteta Crne Gore (udaljen početkom 1992. iz vanpravnih i političkih razloga), profesor po pozivu na više univerziteta. Član je najuglednije svjetske književničke asocijacije P.E.N. Centra, Hegelovog filozofskog društva, Svjetske filozofske federacije. Bio je rukovodilac Saveza filozofskih društava Jugoslavije, jedan od pokretača Prvog filozofskog kongresa, predsjednik Društva estetičara i etičara Crne Gore. Član Europske Akademije znanosti i umjetnosti. Član IJAS (Brisel, NUNS Beograd), profesionalnih žuranalista. Sada je predsjednik Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Prevođen je na više europskih jezika. Autor je preko 2.000 raznih priloga (studije, rasprave, eseji, osvrti, recenzije, znanstvena saopštenja) i trideset djela iz filozofije i dvadeset knjiga iz oblasti literature. U javnosti je prisutan od 1973. g. U povodu četiri decenije stvaralačkog rada 2013. objavljena je obimna dokumentarna knjiga Selektivna bibliografija Krcićevih radova (koja je promovirana na Svjetskim književnim susretima, posvećenim progonjenim piscima). (Dr. D. Đokić)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 
 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 

 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 
 

Vukosav Delibašić: Ona je ipak dama

-Da hoće više, naići taj autobus? Ovo će biti još jedno uobičajeno dosadno putovanje međugradskim autobusom u kojemu me ništa posebno ne može zainteresovati, jer ko zna koliko puta sam u dosadi, skoro uspavan, prošao ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona