Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

1. Aprila 2017.
 

Zoran Hercigonja: Aleksa Šantić – poezija dostojanstva čovjeka do posljednjeg trenutka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Najzanimljiviji Šantićev period poetskog, nadahnjujućeg stvaralaštva je pozni period između (1921-1924. godine). Opus Šantićeve poezije virtuozno varira između socijalne, rodoljubne, ljubavne i meditativne poezije. U svakom od njih obrađuje čovjekov ponos i dostojanstvo bivanja na ovome surovom i vrlo bodljikavom svijetu.Čovjek često izgubi sebe u beznađu skitanja u trenucima koji se otmu kontroli kada uzde popuste. Naznake čovjekovog dostojanstvenog puta, rađaju se vrlo rano u Šantićevu pjesništvu. Već u ranom periodu stvaralaštva (1896-1903. godine) Šantić otkriva u ljubavnoj pjesmi „Na potoku“ težnju čovjeka da se ne da otrovati nečasnim i nečastivim otrovima ljudskog licemjerja. Pjesma „Na potoku“ zazire u ljubavnu tematiku sasvim namjerno. U ljubavi vrlo često čovjek izbugi dostojanstvo kada se biserna čistoća čiste emocije pretvori u živinsko, nagonsko i pohotno.

„Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.“
(Na potoku)

Prave vrijednosti čovjeka čine sretnim samo što je vrlo teško držati tu distancu između ljduskog dostojanstva i nagonsko-pohotnog satirsko-vinskog blejanja. Težnja za očuvanjem dostojanstva osobe, prelazi iz ljubavne tematike na rodoljubnu. Iako pjesma „Seobe“ iz ranog razdoblja stvaralaštva svojom tematikom govori o mnoštvu, o narodu, iseljeništvu naroda, ista poruka, odnosi se i na pojedinca; pogotovo stih „Jer ostade zemlja bez svojih junaka“, jer ostade čovjek bez svoje vjere i čežnje za dostojanstvom koje ga čini upravo takvim kakav jest: civiliziranom metafizičkom pojavom, a ne mutnom i uplašenom životinjom.

„A sada vjera naša umire i gasne,
Mutno oko gleda u nebo bez zraka…
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne
Jer ostade zemlja bez svojih junaka..“
(Seobe)

Iako u pojedinim trenucima života, naša vjera u nas same pomalo gasne i iščezava, zemlja još uvijek ne gubi svoje junake: Oni su ukopani u nju; pepeo i prah ognjišta pradjedova još uvijek u zemlji živi. U čovjeku je dostojanstvo; potrebno je na trenutak zagledati se u sebe i pronaći Čovjeka. „Ko slepo oko pozni mesec bulji. (Pozni časovi)“. Čovjek je ponekad slijep i ne razaznaje što iz njega doista svijetli. Vrlo često se ogluši na brojne „dragulje“ koji sjaje u najtamnijem mraku. Dostojanstvo je jedan takav dragulj o kojem Šantić pjeva kroz bogati opus svojeg stvaralaštva. Upravo iz zrelog perioda stvaralaštva (1911-1920. godine) izdvojena je jedna takva elegija.

„Rukom u prozor, kako prođe koja…
Ti ne znaš… Tvoju noć svetle dragulji,
Dokle iz tame sve u okna moja
Kô slepo oko pozni mesec bulji.“
(Pozni časovi)

Na samom početku eseja, napomenuto je da je najzanimljiviji period Šantićeva stvaralaštva upravo onaj pozni period (1921-1924.). Čovjek dolazi vrlo često u napast da posegne za opozitom svojeg dostojanstva koje ga čini čovjekom i razlikuje od licemjerne i bodljikave stvarnosti. U najzrelijoj dobi života, u zimi svojih dana, kada je čovjek slab od starosti, vrlo često padne u bitci za svoje dostojanstvo. No Šantić je upravo suprotno. Postaje najjači u poznoj dobi stvaralaštva. Gotovo u svim područjima poetskog nadahnjujućeg stvaralaštva, Šantić ustoličuje dostojanstvo visoko uzdignute glave. Nema se čega sramiti. Bilo je teško, gotovo nezamislivo boriti se za dostojanstvo u svim područjima borbe. Mnoge bitke, dobivene su, ali nisu udarile na taštinu „Moja duša nije u taštini grezla (Moji putevi)“. Išlo se dalje; zadobivale su se mnoge rane.

„Nikada se nisam puzajući peo
Uz pragove gorde, štono vode skutu
Visokih i moćnih; niti sam na putu
Svome igda čelom prah po tlima meo.

Moja duša nije u taštini grezla,
Nit’ je bilo grubog crva da je načne.
Ja sam išô visu gdeno beskonačne
Podižu lepote svoja carska žezla.

Svojim čelom samo pred njihove skute
Padô sam, i cvećem osipô im pute,
I klečô gde njihov svetli oltar stoji.

One su mi dale svoga srca deo,
I zagrljaj njihov i poljubac vreo
Veliki i sjajni ordeni su moji.“
(Moji putevi)

Putevi su blatnjavi, krcati oštrim kamenjem, prepuni boli i raznih iskušenja, no nisam „na putu Svome igda čelom prah po tlima meo (Moji putevi)“. Cijeli život držati do dostojanstva, nije nimalo lako, jer mnogi su oblici ljudskog licemjerja kao bijesni psi što u zasjedi čekaju Čovjeka, metafizičku pojavu koja je uspinjući se kroz grabljivice i trnje, postigla svoju svrhu.

„Postigla je svrhu. U svakome kutu
Njezinoga srca nova snaga dršće,
Niti ona gdegod odahne na putu,
No s drenovim štapom korača sve čvršće.“
(Seljanka)

Šantić slavi dostojanstvo jer ono jedino čovjeka drži na životu, daje mu snagu da radi i bude u pomoć drugima. Tek dostojanstvo koje je Šantić u poznoj dobi stvaralaštva ustoličio na sveti oltar velikog i sjajnog ordenja, vrhunac je križnog puta kojim je tu svetu relikviju i nosio. I na izmaku snaga u bolesničkoj postelji, nije se kolebao niti odrekao najvećeg bisera čovjeka iz kojeg proistječe sve drugo: ljubav, suosjećanje, altruizam, već mu je pjevao pjesmu o ljepoti i slavio sveti oltar plačne i bolne relikvije.

„Položi zbornik
Na stočić tamo,
i mani sada
Anđele cele,
Pa sedni ovde
uz odar moj,
Do zore bele
Da gledam samo:
Kako si lepa,
Sestro Pavina!“
(Iz bolničke ćelije)

Šantić je svojim putem stvaralaštva, dokazao da se valja boriti i težiti prema najvećem idealu i ostati mu vjeran, jer u njemu je sva svrha i smisao kozmičko-zemaljskog putovanja i pročišćenja kroz stalno uspinjanje, jer čovjek je uspinjujuće biće i treba očistiti katarakte sa svojih očiju kako bi jasno vidio najsjajniji dragulj u najtamnijem mraku.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Filip Došljak: “Anegdote i minijature” Maksima Lutovca

Nova knjiga   KNJIŽEVNA POLJA MAKSIMA LUTOVCA   Maksim Lutovac (Berane, 1936), šahovski velemajstor, povukao je još jedan vrijedan  potez, ali ne na šahovskom polju već na književnom. Svojom novom knjigom, pod nazivom ...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Japanski noh teatar

Japanski noh ( nô) teatar Da me netko upita što znam o Japanu, vjerojatno bih spomenula one općepoznate stvari o kojima se znanje prikuplja sporadično, usput i slučajno, iz knjiga, časopisa i filmova. Spomenula bih  Hiro...
by Redakcija
 

 
 

Disovo proleće na Beogradskom sajmu knjiga

Градска библиотека „Владислав Петковић Дис“ и 62. Међународни београдски сајам књига позивају Вас на промоцију издања 54. „...
by Redakcija
 

 

 

SHURA publikacije u Beogradu

Na ovogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu, na štandu SHURA publikacije izložena su i najnovija izdanja, među kojima treba istaknuti tri knjige poezije – kolo pod nazivom GEOPOETIKE I: Alen Kristić (Sarajevo): Gravitaci...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Bio je oktobar

Said Šteta   BIO JE OKTOBAR   Ruke mekše od kadife i neobično bijele uzimale su zvijezdu iz blata i nosile je visoko u sazviježđe želja svojih Bio je oktobar kada i mravi ljetinu dijele na dlanu zrno žita, kao ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona