Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Historija

26. Jula 2017.
 

70 godina od naredbe skidanja zara i feredže

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

70 GODINA OD NAREDBE SKIDANJA ZARA I FEREDŽE

 

 

Pod plaštom uključivanja muslimanki Jugoslavije u društveno-politički život, posebno opismenjavanja i zapošljavanja, ubrzo poslije II svjetskog rata pokrenuta je aktivnost na skidanju zara[1] i feredže[2] kod muslimanki Jugoslavije što je naišlo na otpor jer je riječ o ukidanju vjerskog prava u koje se nije zadirano od 1878, odnosno 1918. do 1945. godine. Na masovnim mitinzima 1947. i kasnije pod parolom ‘‘feredža i zar pod noge’’, na kojima su dovođene muslimanke da otkriju lica, većinom su ljudi dovodili svoje žene iz straha od zamijeranja novoj nedemokratskoj vlasti. I same muslimanke su često muževima pružale verbalni otpor, ne želeći da prekinu tradicionalno pokrivanje koja je ukorijenjeno tokom osmanlijeke uprave. Zato su komunističke vlasti vršile poseban pritisak na pojedine hodže da se i oni priključe ostalim hodžama tokom kampanje za skidannje zara i feredže i tako slome otpor kod pobožnog muslimanskog svijeta. Tako su hodže isticali da pokrivanje lica nije vjerski propis već običaj i da nema kršenja vjerskih propisa skidanjem zara i feredže.

Sarajevo, 1896. godina

O tome da su tokom akcije skidanja zara i feredže brojne muslimanke prolazile kroz stresan period svjedoči Seniha Kačar u knjizi ‘‘Zarozavanje zara’’ u kojoj su joj svjedočile muslimanke o vremenu kada je i kako sve vršen pritisak na njih. Iz knjige prenosimo dvije ispovijesti, Amire i Zube.

Amira kaže: ‘‘Ja sam rođena 1925. godine u Sjenici. Moj otac je te godine sve rasprod’o jer smo šćeli da selimo za Tursku. No put se zatvori i mi ne mogosmo otić. Otac mi se više nije šćeo vrnut u Sjenicu, već smo otišli u selo Rasno. Pošto je bio hodža, služio je u Rašljansku džamiju. Tu sam ti živjela sve do petn’este godine. Eh, bogme su me udali od petn’es godina i to o’de u Pazar. Tad sam se asli i pokrila. Kad su partizani došli, ja sam već čaršaf nosila i pokrivena bila. Poslje oslobođenja moj čovjek je tražio od mene da skinem čaršaf. Dosta smo imali muke i svađe oko toga – do jada. Njemu su tražili da se skidaju feredže pošto ti je on bio pomalo crven. Bio je, brate, u crvene, eto to da ti ne krijem ništa. Ja neću, a on hoće da mi skine feredžu pa hoče, čare nema. Ondar, nije mog’o da iziđe na kraj pa me ispratio u Baljetinj, u blizini Mitrovice, kod njegove sestre. Ona je izašla iz Mitrovice i sedela u kulu Baljetinaca, jer je njihova kuća bila zapaljena i ona ti je njima bila poverena na čuvanje. E, on ti je mene pratio tamo u tu kulu da se maknem, da bi zavar’o trag što ne skidam feredžu. Stalno je tražio da je skinem. On traži – a ja neću.

Nudili su mu i da radim u to vrijeme u prodavnicu. A ja nepismena žena. Veli on meni: pa hajde, Amira, kad oni tražu da ih ne ljutimo, ja ću ti pomoć. Ja opet neću. Neću i ne smijem to da primam, ja sam nepismena žena. A vala ni feredžu ne šćedoh skinut. E, kad sve žene poskidaše, tad sam i ja pristala i pošla. Tad moradoh. Nikako nisam šćela da bidem u prve. Bogu ti fala, kako sam se osećala! Sram me bilo. Ali kad sam videla da ima još žena malko sam se oslobodila. Meni je bilo mlogo teško kad smo izašli, bila mi je zava sa mnom. Mlogo je nezgodno, neobično je, sramota te. Čini mi se, svi u mene gledaju. A bilo je toga. Sa strane su te gledali i prezirali. Kao da vele: ene, Salih skin’o ženi feredžu i sestri Fatimi. A imalo je žena koje nisu skinule. Moja svekrva i čovekova mi hala nikad je nisu skinule. Njih moj čovek nije ni pritisk’o niti ih je ter’o.

Sada bi je ponovo neke žene nosile i voljele bi da se vrati. I ja bi’ voljela. Odozdo si mogo bindrehu obuć, ako hoćeš, ne vidi se. Odozgo ti je lijep ćaršav i sve pokrije, ništa se ne vidi. A vala ima i onih koje je ne bi ni za živu glavu više obukle, taman da ih strijeljaš.

Zaplašeno je bilo. Poslje toga se počelo dizat i u Tursku.

Mene su nudili da radim po AFŽ-eu. Ja nisam šćela. Moj čovek je dobijao stalno naređenje da skupi žene po komšiluku na konferencije. Ondar bi on tražio od mene da idem po komšiluku i da zovem žene. Vala ja nisam mogla, nikako. No, ja bi da se ne bi svađali, pratila po jedno od dece, dala bi im po neku paru i deca bi otišla. On bi me pito jesilj ih zvala. Jesam. I, eto, tako bi mi se prošlo.

U to vrijeme su priređivali neke mitinge. Aman jarabi, koji je mašer bio kod nekadašnjeg hotela. Tu se održav’o govor i došli su neki glavni iz Beograda. Trebalo je da nosimo nekakve parole. Moj čovek meni veli: Amira, uzmi ovu parolu; a ja izašla i živa neću da je uzmem. Nije mi neki zulum činio, ali mene je to bilo mrsko da nosim tu parolu i hajd. Neću da je uzmem i gotovo. Nazim Tokalić bi se smij’o, uzimi je, Amira, još kad te je zapalo da je nosiš.

Poslije su kupili neke tečajeve, za opismenjavanje. Išla sam na tečaj i opismenila se. Evo sad mi to pristaje, učim neke dove iz Ilmihala. Da sam produžila još bi bolje znala. No ja nisam radila pa nisam mogla dalje da produžim. Eh, a koje su radile kako se na njih gledalo loše. Šta mu šćede da zaposli ženu, “prokurvaće” mu se. Devojke su zvali “fabrikuša” i govorile bi: ne bi je uzela za sina taman da bi ost’o neoženjen. Bilo je svašta. A, Boga mi, se kasnije usladi, neće da se oženi sa onom koja ne radi. Više su bile na cijeni poslje koje su radile. A i te su plate učinele dosta razvoda i jada. Imam svoj dinar, neću da trpim zulum, i neću nikakav zapt i hajd. Svako svojim putem. U zdravlje da se gledamo, diko!…’’

Tuzla, 1941. godina

U drugoj ispovijesti Zuba govori: ‘‘Udala sam se mlogo mlada. Tad sam živela u Lug. Hadžemija sam bila. I ja sam nosila peče. Peče su izgledale ovako: ovamo čaršaf sa nadšivenim kapakom koji je pokriv’o glavu i ruke, rukavice i crno platno, pa se zahadžuzi, pa kud goj hoj. Sve je bilo pokriveno ni prst se nije vid’o.

Dvije godine poslje moje udaje, došlo je naređenje za cio grad da sve muslimanke skinu peču. Izubaha zabraniše. Rekoše da žensko ne može izać’ na uljicu više sa feredžom. Bilo mi je ž’o, bogme. Ž’o kako nije. Ja mesec-dva nisam ispala napolje. Ni na sokak. Poslje morasmo. Pozvali su hodže i naredili im da nam kažu da skinemo. Govorilji su nam da je to po zakonskom putu došlo i da mora da se poštuje. Boga mi sam bila iskidana na tiftike. Aman jarabi, kako mi je teško bilo?! Alj’, ka se mora – štaćeš. Tako je država naredila. Ne mogu da se nakanim da izađem na polje. Kako mi je bilo teško, pa to ti ne mogu kazat’! Dva meseca nisam ispala. Ko da sam bila u zatvoru. A za grijeh, nije mi palo n’om. Poslje moradosmo. Ja bi poslje namazbez, pokri se, salj oči bi mi se videle. Bilo mi je čudno i teško. Dok sam se navikla, crna muka. Bio je neki Ahmet, milicajac iz Luga, on bi ti žene nasred uljice, skido koju bi god zatek’o sa feredžom. Imalo je žena što nisu dugo godina izašlje iz kuće. Neke i nikad. Muslijaginca nije nikad, i nikako izlazila od kako su se makle feredže. Ona jedina. Ona što nam je bila ode, komšinica, isto nije. Mustafa Sukić efendija, on je bio uz’o; Selimovu sestru, Hajricu, ni on nije d’o da izađe njegova žena. Smail efendija Filibalić iz Luga, on nije šćeo da se potpiše da se skine peča. Na njega su veljiki zulum vršili. Dali su mu roka do sutradan. On uveče dovu činio i tu noć tesljim bidi. Umre uveče, a oni se čudili: kako, mi ga pozvali, a on da umre? No, Allah mu ukabuljio dovu. On je jedini, aslji, bio hodža kako treba. Njegova žena poslje njegove smrti nije nikako izlazila. I ona je kratko vrijeme živela iza njega. Umrije odma’. Sebet him bi peča te umriješe. Allah im se smilov’o. Imalo je mlogo žena koje nisu više nikad izlazile. I umrle su, a nisu izašlje. Iz straha listom se išlo za Tursku. Strah brate. Strah i visoki porezi. Strahovalo se da se nešto još strašnije ne desi. Mlogo je otišlo. Valha hi, nije niko ni zaustavlj’o.

Ja, valha, sam hajala peče. Opet kad bi bilo, ja bi je opet stavila. Bilo je nekako ljepše. Mlade su nosile peču do brade, a kad pređu u godine, ispod brade. One su nosile i neke ljepše čaršafe. Na nogama su nosile kaluše i škarpine. To su nosile mlade žene, a starije ravne cipilje. Kad bi išlje u mahalu, žene su nosile fes sa dukatima i askije od zlata. Oko grla je bila niska zlatnih lira, bešljija i šorvana. Žene su otkrivale svoje ukrase samo u ženskom društvu i u porodici. One iz jakih, bogatih porodica su noslje musirabe. To je bilo nešto slično kaputu, isprepletano raznobojnim gajtanima crvenim, crnim i kahvenim i sa omotanim dugmadima. To je bilo nešto mlogo lijepo i ukrašeno. Musiraba je izrađivana od kadife, slično današnjem somotu, samo mlogo ljepše. Žena je bila strogo iza kapija. Kada bi dolazili nepoznati ljudi, žena je morala da stavi prst (kažiprst) na nozdrvu, spolja, stiskajući da ne more zborit tankim glasom nego da hunjka, kako ne bi mamila svojim glasom. Tako su to ljudi naređivali ženama. I Boga mi su slušalje, nisu smelje mlogo da pričaju. Ja, vala, to nisam stavljala. Jok vala! Nisam ni izlazila na kapiju. Ja nisam mlogo ni pričala. Ja, veruješ, i dan danas odem u mahalu, pa samo kad me pita neko, pričam. Tako je to bilo tada. Novine su se teško prihvaćalje. Pogotovu zapošljavanje. To je bilo đunah, ali kad se moralo. Nemaština ćete naterat na svašta. Nemanje para za život je naterala ljude da pušćaju žene da radu u fabriku, i ko će i ko neće. Koja je radila u fabrike morala je suknje da nosi i da ide gologlava. Ove starije su nosile podužu suknju i šalče na glavu.’’

Tuzla, 1941-1942.

Tekst Proglasa od 1. jula 1947. godine za skidanje feredže, upućen muslimanskom narodu Plava i Gusinja, kako ističe Ibrahim Reković, prvi po redu, potpisali i svi tadašnji imami iz Plava i Gusinja, izuzev Junuza efendije Laličića. Isto se desilo i sa Proglasom muslimanskom narodu Sreza beranskog koji su potpisale prvo hodže, a koje prenosimo u nastavku sa imenima potpisnika:

 

MUSLIMANSKOM NARODU PLAVA I GUSINJA[3]

 

BRAĆO MUSLIMANI I MUSLIMANKE!

Danas, kada narodi Jugoslavije udaraju temelje krvlju stečenim tekovinama Narodno-oslobodilačke borbe i sprovode u djelo Petogodišnji plan, potrebno je da i mi muslimani i muslimanke ne ostanemo po strani, nego da dademo svoj doprinos u velikom djelu izgradnje i obnove naše zemlje. Petogodišnji plan znači tešku borbu, borbu koja se ne bi mogla izvojevati bez učešća čitavoga naroda. Petogodišnji plan isto tako znači stvaranje bolje i srećnije budućnosti. On je ostvarljiv. Ali, on se može ostvariti samo tada kada za njegovo ostvarenje budu zainteresovani svi naši narodi, svi ljudi i žene bez izuzetka.

Mi, muslimani Plava i Gusinja, dali smo i prvoboraca u Narodno-oslobodilačkom ratu: Beća, Jusufa, Hajra, Alja i mnogo mlađih drugova, koji su dali svoje živote da mi danas živimo u punoj slobodi, ravnopravnosti sa svima građanima Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Njihovo djelo treba nastaviti. A nastaviti to djelo i odužiti se našim palim sinovima i braći, mi možemo jedino na taj način što ćemo upregnuti sve svoje snage i u ovoj borbi, koja je isto tako važna kao i ona sa puškom u ruci.

Draga braćo, mi smo se na djelu uvjerili i sami beremo plodove četvorogodišnje borbe. Svi narodi Jugoslavije zahvalni su Komunističkoj partiji i njenom rukovodstvu za djelo oslobođenja i pobjede ravnopravnosti svih naših naroda. Mi muslimani ponaosob iz dubine duše smo zahvalni Komunističkoj partiji, jer da su došle bande Pavla Đurišića i ostalih, i bande Riza i Šemsa, po našim selima crnjela bi se zgarišta popaljenih i poštenim ljudima ne bi bilo života.

I danas, draga braćo i sestre, ima u našim redovima onih koji nijesu zadovoljni sadašnjim poretkom. Oni se služe time i hoće da predstave da je danas 1912. i 1919. godina, da skidanje feredža i uključenje našeg naroda u djelo izgradnje i obnove naše nove države znači otpadanje od muslimanske vjere i da se ono protivi učenjima Islama i sl. Ali moramo biti svjesni toga da se danas ne radi o tome ko će biti na vlasti i ko će kome naređivati, nego o tome ko će više uraditi za našu novu državu i ko će dati veći doprinos kako bi naša budućnost i budućnost naših mladih pokoljenja, za koje se mi borima i radimo, bila ljepša.

Kada nam je sve tako jasno i poznato, onda nastojmo da ne ostane ni jadnog muslimana koji neće svu svoju porodicu uključiti u djelo izgradnje i obnove naše zemlje, da ne ostane ni jedna muslimanka, stara ili mlada, koja će skrivena pod feredžom posmatrati kako drugi rade i izgrađuju našu zemlju, nego dajmo dostojan doprinos u izvršenju Petogodišnjeg plana, pobijmo mišljenja svih naših neprijatelja koji misle da mi nećemo da radimo i da nama Jugoslavija nije mila.

13. jul je dan početka borbe crnogorskog naroda. On je praznik svih poštenih ljudi Crne Gore. U danima 13-to julskog ustanka mi smo bili pod okupatorom, nijesmo mogli biti uključeni u borbu crnogorskog naroda za njegovo oslobođenje. Zato danas, kada se proslavlja ovaj dan, neka ne bude ni jedne muslimanke koja će na proslavu izaći sa feredžom, neka ne bude ni jedne koja će sakrivena ostati kod kuće da mirno posmatra druge. Neka nam to bude poziv svim našim ženama za masovno i konačno skidanje feredže.

Da živi slavna Komunistička partija Jugoslavije!

Da živi braststvo i jedinstvo naših naroda!

Muslimani, naprijed u borbu, u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije za ostvarenje Petogodisnjeg plana!

Živio Maršal Tito, rukovodilac naroda Jugoslavije!

Muslimanka sa feredžom štiti Jevrejku kako joj se ne bi vidjela žuta zvijezda na odjeći, Sarajevo tokom II svjetskog rata

 

Sličan Progras je 17. septembra 1947. godine upućen i muslimanskom stanovništvu beranskog i rožajskog kraja. Prema riječima Ćamila Topalovića u Rožajama su među prvim skinule feredžu Ifeta Redžepagić, Ifeta i Fatka Hadžialijagić, Veska Sutović, Elmaza Feleć, Nafija Mandžukić, Nurka Kardović, Halida Ćatović i druge.[4]

Potpisnici:
1. Husein M. Redžepagić, hodža
2. Jupo Žarić, hodža
3. Ahmed Šabović, hodža
4. Šefket Bektešević, hodža
5. Bajram Medunjanin, hodža
6. Redžo Radonćić, hodža
7. Ljoko Kukić, hodža
8. Husein Redžepagić, hodža
9. Feta Gruda, hodža
10. Smajlje Mekulović, hodža
11. Rašo Hot
12. Redžo Rašić
13. Bajram Ljaćković
14. Zeća Nikoćević
15. Šabo Hadžialević
16. Hatidža Omeragić
17. Mušo Ibrahimagić
18. Nuro Pirović
19. Amir Omeragić
20. Bektešević M. Braho
21. Nikoćević Šeko
22. Šujak Suljo
23. Hot R. Paša
24. Ćama Omeragić
25. Ema Nikoćević
26. Hot A. Redžo
27. Zinka Đurković
28. Omer Redžepagić
29. Ahmed Bašić
30. Mustafa Memić
31. Hako Omeragić
32. Džeka Omeragić
33. Djulja Deljanin
34. Bahta Ibrahimagić
35.Hakija Hot
36. Špend Asanđekić
37. Vućetović Ramo
38. Uljević Caf
39. Mulić Šabo
40. Dervisević Suljo
41. Radonćić Smajlje
42. Nikoćević Omer
43. Nikoćević S. Badema
44. Alija R. Djonbalić
45. Alija M.Djombalić
46. Redžepagić Islam
47. Kolenović Selman
49. Hot Šećo
48. Radonćić Murat
50. Đuma M. Radonćić
51. Zajo Bašić
52. Abidin Hadžimušović
53. Paša Redžepagić
54. Zada Redžepagić
55. Paša Metović
56. Alta Šahmanović
57. Etem Olić
58. Redžepagić Kima
59. Olić Aljo
60. Omeragić Suljo
61. Redžepagić Aiša
62. Canović Arslan
63. Halil Medunjanin
64. Redžo Zejnović
65. Šahmanović Ramo
66. Redžo Kolašinac
67. Ciriković Rahman
68. Nuro Redžepagić
69. Ciriković Redžo
70. Redžić Sejdo
71. Šoškić Meša
72. Lazović Selmo
73. Redžepagić H.Šaban
74. Ferović Balja
75. Smajlje Kačamaković
76. Hivzo J. Redžepagić
77. Smaka Redžepagić
78. Mazo Medunjanin
79. Medo Ljaljić
80. Brahim Vućetović
81. Suljo Rugovac
82. Dema Selimanjin
83. Redžo Omeragić
84. Olević Ehlja
85. Šahmanović Abida
86. Medo Fehratović
87. Redžo Fehratović
88. Halil Šahmanović
89. Musić Ago
90. Krcić Šabo
91. Šaljunović Bajram
92. Mazo Bander
93. Rugovac Baljija
94. Šahmanović Vejso
95. Ćeba Hakanjin
96. Omer Kućević
97. Musić Junuz
98. Redžepagić A. Hivzo
99. Redžep Gutić
100. Šaban Musić
101. Čekic Medo
102. Lalić Zeća
103. Redžo Kojić
104. Redžepagić B. Ahmet

Plav-Gusinje, 1. jula 1947. god.

Bošnjakinje sa feredžom prije II svjetskog rata

MUSLIMANSKOM NARODU SREZA BERANSKOG[5]

 

I ako sa prilično zakašnjenja u našem srezu, gledajući na susedne nam srezove Kosova i Metohije i na naše susjede muslimane Plava i Gusinja, mi dole potpisani muslimani iz sreza beranskog sa ovim pozivamo sve muslimane i muslimanke, da pitanje skidanja feredže shvatimo kao stvar koja je sazrela i koju treba još odmah riješiti, jer skidanje feredže ne protivi se učenju Islama, već je to zaostali običaj, a koji je riješen u zemljama koje su u svakom pogledu zaostalije od naše FNRJ u kojoj se izgrađuje socijalizam i to u ovoj situaciji preko izvršenjaTitovog Petogodišnjeg plana elektrifikacije i industrijalizacije naše zemlje.

Da bi se izvršio Petogodišnji plan potrebno je da svi građani FNRJ učestvuju svim snagama i mogućnostima, jer od izvršenja Plana zavisi bolja budućnost naroda Jugoslavije – pa i nas muslimana, koji smo u novoj Titovoj Jugoslaviji po prvi put dobili ravnopravnost sa ostalim narodima.

Nama muslimanima nemoguće je u većem broju učestvovati na izvršenju Plana, sve dokle god naše muslimanke nose feredže – najteži ostatak ropskog položaja, koji se zadržao sve do danas, a što najviše nama nanosi štete, jer u ekonomskom, kulturnom, prosvjetnom, socijalno-zdravstvenom, stručnom itd. pogledu zaostajemo i ne idemo uporedo sa vremenom u kojem živimo.

Lažna je propaganda onih koji kažu: da skidanje feredže ima kakav drugi cilj, već samo taj da naše muslimanke, kao ravnopravni članovi današnje srećne zajednice FNRJ, postanu korisni članovi te zajednice.

Reakcija danas plače za skidanje feredže, a mi svi znamo da je njima uspjelo da postanu gospodari u zemlji, da bi nam oni i glave skinuli, a kamoli feredže, jer su nam sveže uspomene njihove vladavine i muslimanskog pokolja u Bosni, Sandžaku, Beranama itd. Blagodareći Komunističkoj partiji i borbi naroda Jugoslavije, sloboda je izvojevana i osigurana i zato čuvajmo tekovine izvojevane, a za koje su tekovine dali živote i Muslimani iz Sreza beranskog: Hivzija Ćatović, Mehmed Adrović, Tufo Softić i mnogi mlađi drugovi.

Neka skidanje feredže u našem srezu bude vezano za 26. septembar ove godine, kada se održava II kongres Narodnog fronta Jugoslavije u Beogradu, radi preuzimanja obaveza za izvršenje Petogodišnjeg plana, te toga dana neka ne bude ni jedne muslimanke u našem srezu, koja neće skinuti feredžu. S toga muslimani i muslimanke učestvujmo toga dana na mitinzima, koji će se održati radi manifestacije II Kongres Narodnog fronta i Petogodišnjem Titovom planu gdje ćemo i mi uzeti aktivnog učešća.

DA ŽIVI SLAVNA KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE!

DA ŽIVI II KONGRES NARODNOG FRONTA JUGOSLAVIJE!

DA ŽIVI BRATSTVO I JEDINSTVO NARODA JUGOSLAVIJE!

DA ŽIVI DRUG TITO, VOĐA NARODA JUGOSLAVIJE!

Potpisnici:

1. Abdulah Hodžić, hodža
2. Ibrahim Zejnelagić, hodža
3. Mula Medo Pećanin, hodža
4. Hašin Kočan, hodža
5. Mehmed Latić, hodža
6. Džeko Hodžić
7. Hazbo Fetahović
8. Redžep Crnovršanin
9. Mujko Muković
10. Selmo Hadrović
11. Avdulah Nokić
12. Meta Murić
13. Jusuf Kršić
14. Hamdija Redžepagić
15. Asim Sutović
16. Juko Zejnelagić
17. Mehmed Đečević
18. Osmo Hadžiomerović
19. Rašit Ličina
20. Reho Rastoder
21. Abaz Fetahović
22. Aljo Zejnelović
23. Haviz Juso Agić
24. Smajo Hadžialijagić
25. Usein Grlić
26. Behran Murić
27. Iljaz Kardović hodža
28. Ifeta Redžepagić
29. Ševkija Brzak
30. Vivo Kuč
31. Sadrija Nurković
32. Ibro Ličina
33. Ziko Kožar
34. Džemilja Krdžić
35. Dimo Ličina
36. Nedžib Zeković
37. Azem Mandžukić
38. Šefko Adrović
39. Medo Ramusović
40. Redžo Delić
41. Selman Zejnelović
42. Braho Ramusović
43. Mejra Dervišević
44. Šaćir Mandžukić
45. Rustem Rugovac
46. Ragip Adrović
47. Rustem Ličina
48. Džemo Rastoder
49. Šemo Ličina
50. Juso Ganić
51. Mustafa Demić
52. Tahir S. Dacić
53. Tahir Ibrahimović
54. Avdul Bralić
55. Ćamil Mujević
56. Adžija Nurković
57. Tale Demić
58. Etem Kalač
59. Omer Kalač
60. Džemilja Ćatović
61. Redžep Murić
62. Elmaza Feleć
63. Murat Adžialijagić
64. Amza Šabotić
65. Nazif Babačić
66. Abid Stanić
67. Ibrahim Ličina
68. Džibo Ramusović
69. Hako Husović
70. Umihana Ramusović
71. Ragip Tabaković
72. Avdo Muhović
73. Atifa Fetahović
74. Zito Mandžukić
75. Hasan Zejnelović
76. Zina Crnovršanin
77. Etem Agić
78. Faik Zejnelagić
79. Hamdija Bibić
80. Avdija Šaljić
81. Smajo Bećiragić
82. Rustem Dacić
83. Đule Kalač
84. Hamdija Murić
85. Redžo Dacić
86. Smail Mujević
87. Hajro Košuta
88. Deka Murić
89. Hazir Kurbardović
90. Mula (?)lija Bećiragić
91. Zejto Kalač
92. Nazir Kurpejović
93. Galjo Kurpejović
94. Misin Nurković
95. Kalender Bećir
96. Džemo Murić
97. Ljaga Ljaić
98. Hako Sinanović
99. Tahir Kalač
100. Zahir Rastoder
101. Alija Ličina
102. Bahtijar Prentić
103. Redžep Rastoder
104. Šefto Ličina
105. Bećo Zejnelović
106. Džeba Smailagić
107. Nazića Muhović
108. Muljka Đečević
109. Asim Crnovršanin
110. Ramiz Osmanović
111. Vezirka Čikić
112. Đuza Ramusović
123. Karenfila Zejnelović
114. Emina Zeković
115. Kadro Ličina.
116. Maksut Latić
117. Raljan Adrović
118. Azem Ličina
119. Abaz Kardović
120. Rasim Zejnelagić
121. Avdulj Fetahović
122. Amdo Agović
123. Iljaz Dacić
124. Ešef Adžialijagić
125. Aćim Camić
126. Rašit Hadžić
127. Amir Grlić
128. Feka Ledinić
129. Pajazit Kalač
130. Etem Kalač
131. Zejto Kalač
132. Alija Kalač
133. Ramiz Husić
134. Bahtijar Asić
135. Hamdo Hot
136. Bejto Hot
137. Reho Seferović
138. Bajram Alilović
139. Sadik Crnovršanin
140. Ramiz Osmanović
141. Kuma Zejnelović
142. Munirka Mandžukić
143. Rema Ramusović
144. Alta Rugovac
145. Muška Delić
146. Hazira Zujović
147. Zejna Zejnelagić
148. Džafira Šuntić
149. Nurija Kardović
150. Ćamila Zejnelagić
151. Vasvija Arapović
152. Amir Ličina
153. Asim Alilović
154. Tufo Adrović
155. Isak Babačić
156. Nedžip Adrović
157. Smail Muratović
158. Nuška Ramdedović
159. Šemso Ramčilović
160. Bahto Kožar
161. Zećir Ajdarpašević
162. Batho Zverotić
163. Amir Kurpejović
164. Iljaz Alilović
165. Zeća Kalender
166. Sait Kuč
167. Jonuz Zekić
168. Sadik Dacić
169. Šaro Ljaić
170. Šefkija Nurković
171. Adem Nurković
172. Elmaz Iković
173. Hazbo Grlić
174. Mumin Mur (?)
175. Jonuz M?hović
176. Maksut Murić
177. Avdo Kalač
178. Uka Ferizović
179. Nuco Nokić
180. Ramo Kardović
181. Ševko Sutović
182. Redžo Hadžić
183. Zeka Kalač
184. Cano Kurpejović
185. Ešef Ćatović
186. Zajim Kurpejović
187. Pašo Kurpejović
188. Salih Fetaović
189. Dešo Dacić
190. Ševko Murić
191. Aljuš Hadžić
192. Alija Nurković
193. Kadrija Sinanović
194. Etem Kujević
195. Tahir Ljaić
196. Zejnel Dacić
197. Smail Hot
198. Halid Hot
199. Halit Hot
200. Halit Murić
201. Brahim Kajević
202. Osman Murić
203. Hajruš Murić
204. Alija Dacić
205. Hamo Ferizović
206. Adem Demić
207. Zaim Grlić
208. Šaban Šutković
209. Muharem Usović
210. Džemail Usović
211. Ramo Šutković
212.Kadrija Sinanović
213. Sadrija Bibić
214. Hamza Omeragić
215. Ćazim Fetahović,
216. Bajro Kuč,
217. Salko Usović,
218. Mehmed Kalač,
219. Šaban Murić,
220. Abaz Asić,
221. Jašar Hot,
222. Jonuz Agović,
223. Muharem Sinanović,
224. Hajro Camić, 225. Nazif Đozović, 226. Hamo Kalić, 227. Murat Husović, 228. Nazif Omeragić, 229. Zejnel Bralić, 230. Fehmija Ćatović, 231. Omer Ganić, 232. Jupo Murić, 233. Suljo Šaljić 234. Bajram Ljaić, 235. Sadrija Hot, 236. Beka Murić, 237. Bajro Rastoder, 238. Duljko Adrović, 239. Elmaz Rastoder, 240. Ivzo Hajdarpašić, 241. Jašar Matić, 242. Ševkija Kalač, 243. Rašit Babačić.

Berane, 17. septembra 1947. godine

Bošnjakinja sa feredžom tokom II svjetskog rata

Narodna skupština NR Bosne i Hercegovine je 27. septembra 1950. godine jednoglasno usvojila zakon o zabrani nošenja zara i feredže: ‘‘Kazniće se do tri mjeseca lišenja slobode ili novčanom kaznom do 20.000 dinara: a) ko nosi zar ili feredžu odnosno pokriva lice; b) ko od svojih ukućana zahtijeva da nosi zar ili feredžu odnosno pokriva lice (čl.3.); Kazniće se lišenjem slobode sa prinudnim radom do dvije godine ili novčanom kaznom do 50.000 dinara: a) ko silom, prijetnjom, ucjenom ili drugim sličnim sredstvima nastoji da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene b) ko zloupotrebljavajući vjerska osjećanja, koristeći predrasude i zaostalost ili na bilo koji drugi način vrši propagandu da se nosi zar i feredža odnosno pokriva lice žene (čl.4)’’[6] Propisano je da zakon stupa na snagu 30 dana po objavljivanju što je iskorišćeno za pojačano zastrašivanje muslimana, te je bilo slučajeva da neke muslimanke nikada više nijesu izašle iz svojih avlija.

Mjesec dana kasnije, odnosno 7. novembra 1950. godine i na Cetinju je Narodna skupština NR Crne Gore usvojila Zakon o zabrani nošenja zara i feredže. Na sjednici su govorili narodni poslanici Junuz Pelinković iz Ulcinja, Mustafa Redžepagić iz Plava i Ahmo Selmanović iz Pljevalja.[7]

Donošenje ovog zakona dodatno je otežan život sve manje brojnim muslimankama koje su odbile da otkriju lica, te su se pasivizirale, a zabilježeni su i slučaji vrijeđanja i čak napada na žene koje su nosile zar i feredžu. Iako je ovim zakonom zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice, i marame koje nijesu zakonom zabranjene, postepeno će nestajati, prvo u gradskim, a potom i seoskim sredinama. Tako je sve manji broj, i to starih i srednjovječnih muslimanki nosio dimije i šamije.

Od sloma komunističkog sistema 1990. godine, polahko se povećava broj pokrivenih muslimanki, dok manji broj muslimanki pokriva i lice. Ono što je posebno interesantno je da kao u totalitarnom društvu prije 70-tak godina, kada su zakonom sankcionisane muslimanke koje nijesu skinule veo sa lica, tako se i danas u demokratskim društvima u zapadnoevropskim državama, krši pravo muslimanki da po svom izboru i(li) tumačenju vjerskog propisa o pokrivanju tijela nose onu odjeću za koju smatraju da im je najprikladnija.

___________________

[1]              Zar je ženski zavitak u kome su pripadnice islama zamotane i pokrivene izlazile na javna mjesta. Neki pogrešno zar nazivaju feredžom. Zar se kroji od štofa ili svile, a feredža samo od čohe. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1989, 647.

[2]              Feredža je vrsta ženskog ogrtača, mantila od crne i modre čohe, koje su pripadnice islama oblačile prilikom napuštanja svojih avlija. Uz feredžu se još stavlja jašmak i čember, a prilikom daljeg putovanja ili jahanja na konju, umjesto jašmaka stavlja se peča. Jašmak je koprena od bijelog muslina kojom su se podobrađivale žene koje su nosile feredžu. – Čember je marama od finog bijelog platna kojom su žene koje su nosile feredžu pokrivale glavu. Najprije se jašmakom poveže vrat i donji dio lica do očiju, a zatim se čemberom pokrije glava i čelo do očiju, tako da samo oči ostaju slobodne, nepokrivene. Peča je komad crnog tankog platna kojom su žene pokrivale lice ka izlaze na ulicu u feredži ili zaru. Abdulah Škaljić, n. d, 279.

[3]              Kako je ‘‘pala’’ feredža u Plavsko-gusinjskom kraju, Ibrahim Reković, Bošnjaci.net

[4]              Muslimanke Rožaja se oslobađaju feredže, Ćamil Topalović, Rožajski zbornik, Godina IV, broj 4, 1985., str. 39

[5]              Muslimanke Rožaja se oslobađaju feredže, Ćamil Topalović, Rožajski zbornik, Godina IV, broj 4, 1985., str. 39-43

[6]              Glasnik VIS-a, 286.

[7]              Zvezdan Folić, Država i vjerske zajednice u Crnoj Gori 1945-1965., Istorijski institut Crne Gore i Centralna narodna biblioteka Crne Gore ‘‘Đurđe Crnojević’’, Podgorica 2007.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Filip Došljak: “Anegdote i minijature” Maksima Lutovca

Nova knjiga   KNJIŽEVNA POLJA MAKSIMA LUTOVCA   Maksim Lutovac (Berane, 1936), šahovski velemajstor, povukao je još jedan vrijedan  potez, ali ne na šahovskom polju već na književnom. Svojom novom knjigom, pod nazivom ...
by Redakcija
 

 
 

Disovo proleće na Beogradskom sajmu knjiga

Градска библиотека „Владислав Петковић Дис“ и 62. Међународни београдски сајам књига позивају Вас на промоцију издања 54. „...
by Redakcija
 

 
 

SHURA publikacije u Beogradu

Na ovogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu, na štandu SHURA publikacije izložena su i najnovija izdanja, među kojima treba istaknuti tri knjige poezije – kolo pod nazivom GEOPOETIKE I: Alen Kristić (Sarajevo): Gravitaci...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Bio je oktobar

Said Šteta   BIO JE OKTOBAR   Ruke mekše od kadife i neobično bijele uzimale su zvijezdu iz blata i nosile je visoko u sazviježđe želja svojih Bio je oktobar kada i mravi ljetinu dijele na dlanu zrno žita, kao ...
by Redakcija
 

 
 

Maida Mujević: Ja i Alija

April. Sumorna proljeća koja podsjećaju na svako godišnje doba pomalo. To je vrijeme u kojem mislite da svaki lijep i jasno žućkast dan pripada nekom drugom, a ne vama. Toliko se gomile odjednom stvori po ulicama, da čak ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona