Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Historija

27. Aprila 2015.
 

Hatidža Čar Drnda: Grad Foča na razmeđu dvije civilizacije

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

O gradskom naselju Foča u periodu osmanske dominacije pisao je ranije istaknuti historičar materijalne kulture ing. Bejtić.[1] Međutim, budući da raspolažemo historijskim izvorima koje navedeni autor nije imao na raspolaganju, a odnose se na 15. i 16. stoljeće, pojasnit ćemo na osnovu njih historijska događanja u navedenom periodu vezana za urbanu i demografsku strukturu ovog nekada veoma važnog trgovačkog naselja. Osim toga, Foča je bila i administrativno središte Hercegovačkog sandžaka sve do 1572. godine[2], što je doprinosilo njenom i privrednom i urbanom razvitku.

U srednjem vijeku Foča se nalazila u posjedu bosanske plemićke porodice Kosača.[3] Ova je porodica priznala vrhovnu osmansku vlast 1418. g. uz obavezu plaćanja godišnjeg tributa.[4] U to vrijeme Osmanska država nije imala svoje stalne pozicije na njihovoj teritoriji ili se na osnovu raspoloživih izvora za njih ne zna. Stalne pozicije bivaju fiksirane tek nakon što je Stjepan Kosača 1444. sklopio savez sa napuljskim kraljem Alfonsom uz obavezu plaćanja godišnjeg tributa.[5] Nakon toga mu je zaprijetio vojni napad Osmanlija, pa se Stjepan sa porodicom sklonio u Dubrovnik. Osmanska je vojska napala njegov teritorij i prodrla u Hum do Neretve.[6] Jedan od spomenika tog pohoda je i greblje na Presjeci kod Ustikoline.[7] Najvjerovatnije je nakon tog pohoda u Foči i drugim krajevima oblasti Kosača stacionirana stalna vojna posada sa zapovjednim kadrom. Međutim, porodica Kosača je diplomatskom vještinom uspjela sve do 1482. upravljati, u saradnji sa Osmanlijama, najvećim dijelom svog teritorija, nakon čega je ova oblast ušla defnitivno u sastav Osmanske države.

Osmanska administracija u prvim danim svoje vlasti nije vršila u društvenom životu radikalnije izmjene. Do promjena u društveno-političkom smislu dolazi nakon konsolidovanja vlasti i teritorijalno-političke dominacije na širem prostoru. Sve dotle nije ostvarivano veće učešće osmanske države u životu grada.[8] Uspostavljanjem nove upravne organizacije Foča je postala upravno središte Hercegovačkog sandžaka, čime je ostvarena koncentracija vojno-upravnih službi u njoj.[9] Važan element stabilizacije osmanske vlasti u Foči bili su pripadnici derviškog reda. Njihova izražena društveno-politička angažiranost, njihova uloga u prihvatanju islama i kao religije i kao načina života i mišljenja, već je istaknuta u historijskoj literaturi[10], a historijski izvori koji se odnose na Foču to isto potvrđuju.

Pristupačni izvori osmanske provenijencije o Foči datiraju iz druge polovine 15. st. Na osnovu tih izvora da se zaključiti da je Foča bila naselje u statusu trga (naselje skromnijih dimenzija), sa nemuslimanskim stanovništvom, kome je glavno zanimanje bila poljoprivreda.[11] O samom izgledu naselja ne da se ništa naslutiti. Međutim, moguće je reći da grad nije bio izrazitijih urbanih karakteristika, profliran više kao seosko naselje. U osmoj deceniji 15. st. Foča je bila prostorno izdiferencirana na pet stambenih cjelina:

Mahala Ivanova,
Mahala Radivoja, sina Vuka,
Mahala Radonje, sina Bošnjaka,
Mahala Vukića, sina Račića, džemat muslimana[12]
Izgradnja Foče kao islamsko-orijentalnog naselja započela je na lokalitetu “Međuričje”. Taj zemljišni prostor što ga zatvarahu rijeke Drina i Ćehotina pripadao je Živanu, kome je kao kompenzacija dat vinograd, a u Međuričju su muslimanski stanovnici počeli graditi svoje kuće.[13] Kako je Foča ranije postala administrativno-političko središte Hercegovačkog sandžaka, u njoj su bili nastanjeni različiti upravni službenici. Povećavao se broj stanovnika, a shodno tome javljala se i razgranata poslovna struktura, kao i arhitektonska razgranatost naselja. Prirodno okruženje Foče-planinski predjeli i vodeni tokovi činili su geografsko obilježje Foče i prirodan okvir za ugodan ljudski boravak. Riječne doline Drine i Ćehotine, uokvirene blagim padinama, činile su pogodan teren za naseljavanje i gradnju, tako da su te slobodne površine popunjavane u skladu sa paradigmom islamsko-orijentalnog grada. U podizanju i razvoju grada u osmanskom društvenom sistemu primarnu ulogu imala je institucija vakufa, čije se ishodište nalazilo u islamskoj religijskoj etici. Odricanje dijela materijalnih dobara u korist zajednice predstavljalo je bogougodno djelo i etičku obavezu svih materijalno situiranih pojedinaca. Ta etička komponenta postala je u islamskoj društvenoj zajednici pravilo društvenog ponašanja, a koje je u osmanskoj zajednici često forsirala sama država posredstvom svojih visokih službenika.

Primarno polazište islamskog grada predstavljala je džamija. Unutar islamske zajednice simbolizirala je jedinstvo duhovnog i svjetovnog poimanja svijeta. Svojim arhitektonsko-estetskim izgledom, vitkim, vertikalnim minaretom, koje je stremilo višim, nebeskim prostorima, simbolizirala je ljudsku težnju ka boljem, savršenijem svijetu, ka Bogu. U svakodnevnom životu bila je mjesto izvršavanja vjerskih obreda i centar društvenog okupljanja na nivou naselja ili dijela naselja.

Prvi islamski vjerski objekt dao je u Foči sagraditi Hamza-beg, prvi namjesnik Hercegovačkog sandžaka.[14] Bio je to mesdžid drvene konstrukcije, sagrađen krajem 15. st. Služio je svojoj namjeni do 1943, kada je prilikom bombardovanja Foče porušen.[15] Uz Hamza-begov mesdžid formirana je i prva muslimanska stambena četvrt-mahala, koja je nosila ime osnivača ovog mesdžida. Prvi njeni stanovnici bili su pripadnici vojnog i upravnog sloja zajedno sa svojim porodicama.
Prva džamija monumentalnijih razmjera sagrađena je 1500, po naređenju sultana Bajezida II (1481-1512).[16] Uz džamiju je formirana nova gradska četvrt, koja je nazvana po navedenom sultanu. Džamija je egzistirala dugi niz godina zahvaljujući sredstvima državne blagajne, a kasnije, kada je država dospjela u fnansijsku krizu, pojedinci su se brinuli za njen dalji rad, kao i rad njenih službenika.[17] Ova je džamija bila aktivna sve do 23. aprila 1992. g., kada su je zapalili Srbi, nakon što su je prethodno opljačkali, zatim oskrnavili.[18]

Izgradnjom ove džamije Foča je promovisana u naselje sa statusom kasabe, što je u skladu sa osmanskom klasifikacijom naselja predstavljalo, u odnosu na prethodni status, višu kategoriju. Kasaba je bila izdiferencirana na dva dijela, shodno privrednoj orijentaciji njezinog stanovništva: zanatsko-trgovački, koji, ustvari, i čini kasabu i varoš sa agrarnim površinama, dio naseljen pretežno nemuslimanskim stanovništvom, čija su se glavna zanimanja bazirala na poljoprivredi. Postojanje kasabe iziskivalo je tržni centar sa poslovnim prostorima, smještajnim i raznim utilitarnim objektima. Poslovni dio je bio funkcionalno odvojen od stambenog dijela, a sa njim povezan uličnom mrežom do svih stambenih dijelova naselja. U svim orijentalnim sredinama urbani sadržaj bio je sličan i prepoznatljiv: podloga i okvir arhitektonskim cjelinama bilo je odgovarajuće prirodno tlo sa suncem, vodom i obiljem zelenila. Ovi prirodni elementi određivani su ljudskom mjerom i podređivani njegovoj funkcionalnoj potrebi. Na ovakvim principima osmanskog graditeljstva koncipirana je i urbana fzionomija Foče.
Do devete decenije 16. st. u urbanoj genezi Foče učestvovali su pripadnici visokih administrativnih funkcija koji su na različite načine bili vezani za ovo naselje, zatim različiti slojevi njena stanovništva. Godine 1585. u Foči je evidentirano postojanje osamnaest stambenih dijelova koji su bili izgrađeni uz pojedine vjerske objekte:

 

Mahala Hamza-begova,
Mahala stare džamije umrlog sultana Bajezida,
Mahala Mustafa-paše[19]
Mahala časne džamije Hasana Balija[20]
Mahala Džafera Čelebija[21]
Mahala kadije Osmana[22]
Mahala hadži Alije[23]
Mahala Sultan Fatime[24]
Mahala Hadži Mustafe[25]
Mahala Mehmed-bega, službenika Visoke porte[26]

Mahala umrlog Mumin-bega[27]

Mahala Hadži Sefera[28]
Mahala umrlog Mustafe čelebija[29]
Mahala Ibrahima Čelebija[30]
Mahala Piri Davuda[31]
Mahala Džafer-bega[32]
Mahala Petojevići[33]
Mahala Varoš.

.

U gradskim četvrtima, koncentrisanim uz tok rijeka, izgrađivani su i islamski kulturno-prosvjetni objekti. Uz svaku džamiju bili su izgrađivani mektebi, osnovne škole, koje su bile i prve institucionalne škole na našim prostorima. U njima su muslimanska djeca stjecala pismenost na orijentalnim jezicima, religijske i moralne pouke. Viši nivo obrazovanja stican je u medresama, od kojih su neke imale nivo današnjih sveučilišta. Hadži Mehmed-beg dao je 1569. sagraditi medresu, koja je djelovala do devetnaestog stoljeća.[34] Po vakifovoj odredbi u medresi su se izučavale duhovne znanosti, tradicionalne discipline, šerijatsko-pravne znanosti, a predviđeno je izučavanje svih znanosti koje vrijeme bude zahtijevalo. Po svom obrazovnom proflu ova je medresa imala sveučilišni karakter, a imala je organizaciju internatskog tipa. Polaznici medrese dobijali su dnevno novčani iznos potreban za izdržanje, a plaća muderisa Muhjidina bila je visoko rangirana.[35] Ovako visok nivo obrazovne institucije ukazuje na činjenicu da je Foča imala visok nivo urbanog života. Osim ove medrese bila je poznata i Medresa kadije Osmana. Podaci o njoj su sačuvani i u Fočanskom sidžilu.[36]

Razni oblici gradskog života ostvarivani su posredstvom raznih karitativnih i utilitarnih institucija, koji su izgrađivani posredstvom vakufa fočanskih stanovnika. Do kraja 16. st. Foča je predstavljala izgrađenu gradsku aglomeraciju.

Njen urbani sadržaj, fokusiran u 16. st., slijedom vjekova i promjenom društveno-političkih sistema nije bitno narušavan. Elementarno tkivo naselja činio je urbani kostur osmanskog graditeljstva sve dok Srbi nisu degradirali ovo naselje i razorili njegovo tkivo. Sada je ona živi spomenik barbarstva.[37]
Stanovništvo

Brojno stanje stanovništva Foče ilustrativno govori o njenom ekonomskom i urbanom razvoju, kao i o odrazu političkih prilika na njegovo kretanje. Osmanska administracija izvršila je popis poreskih obveznika Foče 1468. g. Kako je popis koncipiran radi utvrđivanja poreskih obveznika i pravnog rangiranja naselja, na osnovu njega je moguće utvrditi samo približan broj. Ukoliko kao multiplikator uzmemo broj sedam (kao prosječan broj članova jednog domaćinstva), Foča je navedene godine mogla imati oko hiljadu četiri stotine stanovnika.[38] U ovaj broj nisu uključeni pripadnici vojnog i upravnog dijela stanovništva. Podaci o stanovništvu iz osme decenije 15. st. ukazuju na njegovo progresivno kretanje. Prema podacima deftera iz 1477. Foča je imala preko hiljadu šest stotina stanovnika.[39]

Transformaciju Foče u naselje islamsko-orijentalnog tipa prati brojno povećanje stanovnika. Porast stanovnika javlja se usljed privrednog razvoja. U devetoj deceniji 16. st. u Foči je evidentirano oko četiri hiljade stanovnika.[40] Iako su demografsko kretanje pratile razne elementarne nepogode, epidemije zaraznih bolesti i drugi negativni faktori karakteristični za 16. st., naznačeni kvantativni pokazatelj govori da se stanovništvo nalazilo u pozitivnoj fazi svoga razvoja.

U pogledu konfesionalnog sastava stanovnika Foče ne može se govoriti o njegovoj kompaktnosti. Poznato je da su na posjedu Kosača živjeli pripadnici Bosanske crkve i da su članovi Kosača bili njihovi zaštitnici u vrijeme progona, kako od katoličke, tako i od pravoslavne crkve.[41] Bosanska crkva i njene pristalice svojom vjerskom i svjetovnom aktivnošću izražavali su interese Bosne i kao elitni dio bosanskog društva igrali su aktivnu društveno-političku ulogu u njenom životu. Oni su činili i najobrazovaniji dio bosanskog društva. Birani su za članove bosanskog državnog vijeća, a kako je religija bila bitno ideološko uporište svih srednjovjekovnih društava, did i gost Bosanske crkve bili su

nezaobilazni akteri, prisutni u svim diplomatskim aktivnostima između bosanskog kralja i drugih vladara, kao i između bosanskog kralja i bosanske vlastele.[42] Osim navedenih karakteristika, članove ove bosanske zajednice obilježavala je izražena flantropija i visoka tolerancija naspram drugih. Ta komponenta genetski je ugrađena u bosansko biće. Kada su članovi ove bosanske zajednice pod pritiskom jačih političkih i ekonomskih činilaca gubili pozicije i bivali poraženi u centralnoj bosanskoj državi, utočište su nalazili u zemlji Kosača, koji su, također, pripadali ovoj vjerskoj zajednici.

Međutim, i u oblasti Kosača, kao i u drugim dijelovima bosanske države, vjersko je opredjeljenje bilo ovisno o političkim prilikama. Porodica Kosača, trajno vjerna Bosanskoj crkvi, povremeno se priklanjala, sad Katoličkoj, sad Pravoslavnoj crkvi. Stjepan Kosača tražio je 1439. od pape da mu pošalje dostojnog sveštenika koji će njega i njegove podanike preobratiti u katoličku vjeru.[43] Izvori grčke provinijencije su zabilježili 1454-56. da su svi koji nastanjuju Sandaljevu zemlju pristalice Bosanske crkve, te da je Stjepan Kosača od prije kratkog vremena kršćanin i da daje milostinju sinajskim monasima, koji sumnjaju u njegovu pravovjernost.[44] Međutim, ova je porodica bila trajno vezana za Bosansku crkvu i njeno sveštenstvo, koje joj je bilo, ne samo vjerski, već i diplomatski savjetnik i aktivni posrednik u diplomatskim rješenjima.[45] Povjerenik testamenta hercega Stjepana bio je gost Radin, a na njegovom smrtnom odru osim predstavnika Bosanske crkve bio je i mileševski
mitropolit.[46]

Autohtono stanovništvo u određenim političkim prilikama nominalno je prihvatalo pravoslavnu, ili katoličku vjeru. Međutim, one nisu imale ideološku snagu, jer nisu imale dublju ukorijenjenost. Ni prihvatanje islama u početku nije bilo u širem demografskom smislu većih razmjera. Glavnu ulogu u tome odigrala je nesigurnost u trajnije postojanje osmanske vlasti. Kada je 1477. izvršen popis poreskih obveznika, u Foči su zabilježena samo 3 muslimanska domaćinstva, naspram 232 nemuslimanska.[47] Evidentirano je postojanje crkve Žapoljka, zatim pop Dobrašin sa svojim sinovima.[48]

Prihvatanje islamske religije i tekovina islamske civilizacije imalo je intenzivan tempo i teklo je u skladu sa razvojem Foče u islamsko naselje. Primarnu ulogu u tome u samom početku odigrali su derviši. Svojim asketskim

načinom života, moralnom stabilnošću, pomalo poetskom manifestacijom svoje religioznosti bili su bliži masama od duhovnih lica. Zato su sa narodom jednostavnije uspostavljali kontakt i pridobijali ga za islamsku ideologiju. U evoluciji njihova djelovanja uočljive su dvije faze. U prvoj je izražena politička aktivnost u smislu aktivnog učešća u širenju Osmanske države i pridobijanje drugih za ideologiju islama. U drugoj fazi izražena je njihova aktivnost u njegovanju i širenju duhovnosti islamske civilizacije. U Foči je zabilježen derviški šejh kao zapovjednik vojnika, a zatim baba Hasan, mutevelija Džafer-begova vakufa, te baba Hajdar kao uživalac timara.[49] Zahvaljujući i njihovom djelovanju, autohtono je stanovništvo prihvatalo vjeru novog gospodara, potvrđujući time svoju lojalnost. Prihvatanje islama zasnivano je na principu dobrovoljnosti, podsticano pogodnostima koje je sa sobom donosila nova vlast: politička stabilnost, egzistencijalni mir, širok prostor djelovanja materijalnog prosperiteta, te mogućnost svakog pojedinca da se, u skladu sa vlastitim sposobnostima, uključi u sve tokove života ove zajednice. Do 1585. Foča je imala 92% muslimanskog stanovništva.[50] Pripadnici muslimanske zajednice usvajali su novi obzor islamskog svijeta koji će se ugrađivati u njihovo psiho-mentalno biće i stvoriti novu etniju. Zajedništvo sa drugim slavenskim narodima ostat će jezička osnova i na njoj afrmisane vrijednosti.[51]

[1] Bejtić, A., Povijest i umjetnost Foče na Drini, Naše starine III, Sarajevo, 1955.

[2] Šabanović, H., Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982, s.46. – Ovaj rad je pročitan na simpoziju u Foči u junu 1991. Zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu Srbije, Hrvatske i Crne Gore rad nije štampan.

[3] Oblast Stjepana Kosače obuhvatala je krajeve od Sokola na Drini, Mileševa, Meduna i Ostroga do Novog i Risna na moru, Omiša u primorju, Imotskog i Duvna na zapadu i do Hodi Dida na sjeveru. Naime, Stjepan Kosača je htio da mu kralj Alfons garantira navedeni prostor.
Vidjeti: Ćorović,V., Historija Bosne, Beograd, 1940, s. 26.

[4] Dinić, M., Bosanska feudalna država od XII do XV v., Istorija Jugoslavije,I , Beograd, l953, s. 550; Ćirković, S. Dve godine bosanske istorije, Istorijski glasnik, br. 3-4; Šabanović, H. Bosanski pašaluk, Sarajevo, Sarajevo, 1982, s. 26.

[5] Ćorović, V. n. d., s. 471 “… kada taj bude u ratu sa hiljadu konja, 32.250 dukata, a u miru onoliko koliko je dotle plaćao sultanu.”

[6] Ćorović, n.d., s. 482.

[7] M.Zarzycki, Varošica Ustikolina, Glasnik Zemaljskog muzeja (GZM), III, sv.II, Sarajevo 1891, s. 210; Redžić, A., Staro muslimansko groblje na Presjeci kod Ustikoline, Naše starine, br. XVI-XVII, Sarajevo, 1984; U sidžili Fočanskog kadiluka (SFK) nalazi se zabilješka da greblje datira iz vremena Murata II (1421-1451), kada je serasker Turhan Emin beg osvojio Ustikolinu. Tu je sagradio svoju džamiju i tu je umro. Sidžil se nalazi u Univerzitetskoj i nacionalnoj biblioteci u Sarajevu. To je jedini sačuvani sidžil koji se odnosi na ovu regiju.

[8] Šabanović, H., Krajište Isa-bega Ishakovića (Zbirni katastarski popis iz 1455), Sarajevo, 1964, s. 68, 110. Foča je označavana kao vojni logor.

[9] Šabanović, H., Bosanski pašaluk, s. 45.

[10] Kőprulu, M. F., Porijeklo Osmanske carevine (Prijevod Filipović N.), Sarajevo, 1955, s. 95-114; Inaldžik, H:, Osmansko Carstvo (prijevod Mihajlović, M.), Beograd, 1974, s. 208-213; Barkan O.L., Istila devirlerinin kolonizatordervišleri ve zawiyeler, Vakifar Dergisi, II, Ankara, 1942, 279-386; Handžić, A., O ulozi derviša u formiranju gradskih naselja u Bosni u XV stoljeću, Prilozi za orijentalnu flologiju (POF), br.XXXI, Sarajevo, 1981, s.169-177.

[11] Istanbul, Belediye kütüphanesi, No 0-76, folia (f) 33; Filipović, N.”Pogled na osmanski feudalizam”, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine (GDI), g. I V, Sarajevo, 1952, s. 131.

[12] Opširni popis Hercegovačkog sandžaka iz 1477, Istanbul, Osmanli Bašbakanlik Aršivi (OBB), TD no. 5. prijevod deftera uradio Aličić, A., Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Sarajevo, 1985, s. 174.

[13] Navedeni defter, f. 69b.

[14] Bejtić, A., Povijest i umjetnost Foče na Drini, Naše starine br. III, Sarajevo, 1955, s. 53.

[15] Mujezinović, M., Islamska epigrafka Bosne i Hercegovine (IE), Sarajevo, 1977, s. 26

[16] Mujezinović, M., IE, s. 26, 27

[17] Navedeni sidžil Fočanskog kadiluka, s.143.

[18] Omerdić, M., Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima (1992-1995), Sarajevo, 1995, s. 58.

[19] Hercegovački defter iz 1585, Ankara, TD No 483, f. 23. Mujezinović navodi da je ovu džamiju dao sagraditi hercegovački sandžak-beg Mustafa-beg u periodu svoje vladavine (1483-1486;1489-1493). Njena restauracija je vršena 1553. Vidi: Mujezinović, IE, s. 47, Bejtić, n.d., s 61. Džamija je bila u funkciji sve dok je Srbi 1992. nisu razorili.

[20] Hercegovački defter iz 1585, t 24. Ova je džamija sagrađena na desnoj obali Ćehotine. Predstavljala je remek-djelo islamske arhitekture. Na ulazu u džamiju nalazio se hronogram njezine izgradnje iz 1550. Vidjeti Mujezinović, IE, s. 35-39. I ovu su džamiju uništili Srbi u agresiji 1992-1995.

[21] Isti defter, f 26. Ova je džamija stradala od Srba l943. g.

[22] Navedeni defter, f. 24. Ova je džamija bila poznata po imenu Šehova džamija. Natpis koji su Mujezinović i Bejtić pročitali i koji datira iz 1593. ne može se odnositi na njenu gradnju, jer, kao što vidimo, ona je bila sagrađena prije 1585. Navjerovatnije se radi o njenoj rekonstrukciji. I ovu su džamiju uništili Srbi krajem 1992. g. Omerdić, s. 58.

[23] Navedni def., f. 25

[24] Isto. Pretpostavlja se da je džamiju dala sagraditi kći Bajezida II, koja se udala za člana porodice Čengića. Vidjeti: Mujezinović, IE, s 30, Bejtić, s. 55. Džamija je uništena 1943.

[25] Navedeni defter, t 25. Džamija se nalazila uz obalu Drine. Uništili su je Srbi.

[26] Mehmed-beg je dao sagraditi ovu džamiju 1569. Vidjeti: Najstarije vakufname u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1985, s. 151-159. Uz džamiju su postojali medresa i mekteb, što se vidi iz navedene vakufname. Džamija se nalazila uz obalu Drine i služila je svojoj svrsi sve dok je Srbi nisu uništili u aprilu 1992. Omerdić, s. 58. Ali-beg, koji je dao sagraditi ovu džamiju, bio je poznat po imenu Memišah. Šabanović navodi da je neko vrijeme bio alajbeg Bosanskog sandžaka, a zatim nadzornik sultanovih mukata u Hercegovačkom sandžaku. Umro je u Foči 3. januara 1585. godine i sahranjen u dvorištu svoje džamije. Šabanović, H, Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo, 1996, s. 404, 405, bilješka 29. Natpis na njegovom nišanu pročitao je i obradio Mujezinović, vidjeti IE, s. 51, 52. Više o njegovim zadužbinama vidjeti u navedenom radu o Foči ing. Bejtića, s. 56, 57. Popović T., navodi da je jedan od tada najvažnijih Turaka bio Memišah, nadzornik u Gabeli, te da ga je 1574. pozvao u svoju rezidenciju hercegovački namjesnik Hasan da pomogne oko rješavanja problema nastalog zbog poskupljenja soli. Također navodi da je 1574. godine vlada u Dubrovniku javila svojim poklisarima na Porti da će u Carigrad stići Derviš Muhamed iz Foče zbog nekih Memišahovih poslova, pa ih ovlašćuju da mu, u slučaju potrebe, na zajam daju 2.000 dukata. Dubrovačka je vlada odlučila da Memišahu za izgradnju njegovih građevina u Foči pošalju nekoliko majstora zidara, koje je on tražio. Popović, T., Kada je središte Hercegovačkog sandžaka premješteno iz Foče u Pljevlja, Prilozi za orijentalnu flologiju (POF) br. XXI , Sarajevo, 1961, s. 269.

[27] Džamija je sagrađena prije 1585, nav. def., t 25. Bila je u svojoj funkciji, sve dok je Srbi nisu uništili.

[28] Nav. def. f. 26. Džamija se nalazila više Aladža džamije. Porušena je u Drugom svjetskom ratu. Mujezinović, s. 52.

[29] Nav. def., f. 24.

[30] Nav. def., f. 27. Ibrahim je sin osnivača Aladža džamije. Mujezinović, s. 40, 41.

[31] Nav. def., f. 27. Džamija se nalazila na kraju grada. Njen je osnivač pripadnik derviškog reda. I ona je nastradala kao i druge džamije u Foči.

[32] To je bila kamena zgrada sa kamenim minaretom. Stradala je 1943. god.

[33] U mahali Petojevići nalazila su se 202 vinograda koja su uživali muslimanski stanovnici Foče, dok stalno nastanjeno stanovništvo u njoj nije bilo evidentirano.

[34] Vakufname, s. 152.

[35] Nav. djelo, s. 154.

[36] Navedeni sidžil, s. 154.

[37] Omerdić, 57-60, 207.

[38] Navedeni defter iz 1468/9, f. 33.

[39] Navedeni popis iz 1477. zabilježio je 232 nemuslimanska domaćinstva, 3 muslimanska i 15 neoženjenih punoljetnih osoba.

[40] Prema podacima već navedenog popisa iz 1585. evidentirano je 546 porodica.

[41] F.Sanjek, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975, s. 118-120; Dragojlović, D., Krstjani i jeretička Crkva Bosanska, Beograd, 1987, 222-231.

[42] Solovjev, A., Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, GDI, god. I, Sarajevo, 1949.

[43] Ćorović, s. 452.

[44] Dragojlović, s. 52

[45] Ćorović, s. 509, 585.

[46] Ćorović, s. 585.

[47] Navedeni defter iz 1477, f. 69.

[48] Isto, f. 69b.

[49] Citirani defter iz 1585., f. 24, 34.

[50] Navedene godine u Foči su zabilježene 534 muslimanske i 12 kršćanskih porodica. Aličić, A., Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini krajem 16. stoljeća, POF br. 40, Sarajevo, 1991, s.130-137.

[51] Hadžijahić, M., Sinkretistički elementi u islamu Bosni i Hercegovini, POF br.28-29,
Sarajevo, 1980, s. 301-331.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Tak...
by Redakcija
 

 
 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 

 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 
 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona