Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Historija

27. Marta 2016.
 

Prvi novinari i publicisti u Bosni i Hercegovini (II)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Prvi bh. listovi najčešće su objavljivali tekstove bez potpisa tako da nije jednostavno saznati prve saradnike prvih listova ali arhiv i literatura bilježe neke.

Prvi novinari i publicisti u BiH (I)

Nakon Ivana Frane Jukića, prvog publiciste u Bosni i Hercegovini koji je uređivao list Bosanski prijatelj, Nijemca Ignjata Soprona, vlasnika prve štamparije u Sarajevu koji je 1866. godine odštampao Bosanski Vjestnik, novinara Miloša Mandića, Salih-Sidki efendije Muvekita i drugih, podsjećamo na još nekoliko istaknutih imena među prvim novinarima i publicistima.

Urednik Mehmed Hulusi

Mehmed Hulusi, glavni urednik mostarske “Neretve”, prije dolaska u Mostar bio je upravni činovnik u Sarajevu, odakle je premješten za direktora Vilajetske kancelarije i urednika novopokrenutog lista u Mostaru. U njegovoj novinarskoj fizionomiji posebno se ističe dugogodišnje urednikovanje u vrijeme austrougarske okupacije u prorežimskim listovima na turskom jeziku “Vatan” i “Rehbar”.

On je rođeni Sarajlija (1843.), a školu je, osim u zavičaju, učio i u Carigradu. Po povratku je započeo činovničku karijeru. U Sarajevo je vraćen iz Mostara godinu dana prije okupacije. Na mjestu upravnog službenika u novoj vlasti, jedno vrijeme bio je kajmakan u Travniku. Od 1880. godine službovao je u okružnoj oblasti u Sarajevu, a tri godine kasnije postavljen je za mufetiša (nadzornika) vakufa u Privremenoj zemaljskoj vakufskoj komisiji i na mjestu predsjednika Zemaljske vakufske uprave ostao do smrti 1907. godine.

Među bosanskim muslimanima uživao je visok ugled, jer se – kako pišu njegovi biografi – “odlikovao inteligencijom, velikim iskustvom i dobrim poznavanjem zemlje, naroda i vakufskih stvari”.

U vrijeme muslimanske autonomne borbe potpuno je na strani vladinoj. Kad se u početku borbe pronio glas da je u ime vakufa prišao pokretu za autonomiju, on je to odlučno demantovao u listu “Bosnische Post”. Uz više domaćih i stranih odlikovanja, Hulusi je za dugogodišnje izdavanje i uređivanje listova u Bosni na turskom jeziku dobio od carigradske vlade počasni naziv “paša”.

Poliglota Jozef Alkalay

Svoje prve redakcijske poslove Jozef Alkalay obavljao je u “Neretvi” – zvaničnom glasilu Hercegovačkog vilajeta. Sedam godina prije pokretanja “Neretve”, 1869., on je premješten u Mostar, gdje je ostao sve do austrougarske okupacije. U ovom listu prevodio je turski tekst za izdanje na bosanskom jeziku. Njegov biograf Todor Kruševac kaže da mu je u prevodilačkom poslu pomagao Risto Aleksijević, učitelj u mostarskoj Srpskoj školi. Tvrdi se da je Alkalay prevodio turski najprije na njemački, a zatim na bosanski.

On je rođen 1847. godine u Sarajevu. Još kao dijete preselio je u Beograd, gdje mu se otac bavio trgovinom i odakle je otišao radi učenja kod rabinera Alkalaya u Temišvar. U zavičajni grad Sarajevo otuda se vratio kao znalac turskoga jezika, pa je primljen za činovnika vilajetske uprave. Osim turskog, vladao je arapskim, persijskim i jevrejskim, a od evropskih njemačkim, francuskim, italijanskim i španskim jezikom.

Iz Mostara se nakon austrijske okupacije ponovo vratio u Sarajevo. Tamo se zaposlio kao tumač u prevodnom odjeljenju Zemaljske vlade. Sve do smrti (1897.) povremeno je sarađivao u sarajevskom listu “Vatan” na turskom jeziku.

Uz štamparstvo i – novinarstvo

Svoju javnu djelatnost don Franjo Miličević počinje nastojanjem da se u Mostaru otvori štamparija. Njemu je to i pošlo za rukom i ta štamparija objavila je više knjiga, kalendara i drugih periodičnih publikacija još u tursko vrijeme. Tom svom štamparskom radu dodat će kasnije i – novinarski. Ovaj vid njegove djelatnosti doći će naročito do izražaja u periodu koji je izvan okvira ove teme posvećene prvim novinama u Bosni i prvim novinarima u njima. Posebno će to biti intenzivno razvijeno pod austrougarskom upravom. Od aprila 1885. godine on pokreće “Novi hercegovački bosiljak”, sedmični beletristički list, koji će proširivati političkim člancima i bilješkama. “Bosiljak” će, za kratko vrijeme, prerasti u političke novine “Glas Hercegovca”.

Na istovjetnim prorežimskim stavovima “Glas Hercegovca” se nalazio, uostalom, i sa još nekim drugim listovima slične provenijencije kao što su “Vatan”, pa “Rehbar”, a kasnije i “Bošnjak”.

Osnivač prve štamparije, pokretač i urednik spomenutih novina u Hercegovini rođen je 10. oktobra 1835. godine u Velikom Ograđeniku kod Mostara Marijan – po zaređenju Franjo Miličević. Stupio je u Franjevačko sjemenište u Širokom Brijegu. Tamo se zaredio 1856. godine, pa poslije upućen u Italiju da uči filozofske i bogoslovske nauke. Pet godina kasnije, pošto je završio školovanje, 1861. godine vratio se u domovinu. Nakon dužnosti duhovnog pomoćnika u selima Veljaci i Gradinići prešao je na rad u Dalmaciju. Tamo je boravio više godina za koje vrijeme je izučio tipografski zanat u štampariji Spiridona Artale.

U Mostar ga je pozvao biskup Kraljević s kojim se prethodno dogovorio da osnuju štampariju. Miličević je za to preduzeće odvojio 2.000 for. “nešto dijelom iz vlastitih ušteda a dijelom iz pomoći braće i sestre”, a pomogli su materijalno još i biskup Kraljević i austrougarsko ministarstvo. U Češkoj je nabavio slova i štamparski pribor, a iz Trsta ručnu mašinu za štampanje i sve smjestio uz biskupski dvor u Vukodolu. Štamparija je počela rad u septembru 1872. godine. Kako je s pozivom redovnika bilo nespojivo posjedovanje štamparskog preduzeća, on je od Svete Stolice zatražio dozvolu za privremeno istupanje iz reda, kako bi kao svjetovni svećenik mogao imati štampariju u svom posjedu. Takva njegova želja je i prihvaćena. U svojoj štampariji don Franjo Miličević izdavao je kalendare i udžbenike, a od 1883. godine i list. U redakcijskim i izdavačkim poslovima pomagao mu je i njegov sinovac Ivan Miličević Aziz, književni radnik i novinar. Ivan Aziz, koji je 1882. godine spjevao i štampao svoju prvu pjesmu o Agi Dviscu, sjeća se da je don Franjo Miličević pokrenuo u Mostaru 1883. nedjeljni list “Hercegovački bosiljak”, a dvije godine kasnije umjesto “Bosiljka” – “Glas Hercegovca”.

Pred kraj 19. stoljeća don Franjo Miličević napustio je štamparsko-izdavački posao, a posljednje godine života proveo kao župnik u Blagaju. Umro je u Mostaru 1903. godine.

Autentični baštinik bosanskog novinarstva

Bljesnuo je snažno, poput munje, jarko osvjetljavajući prostrano podneblje i široke horizonte Bosne, pa naglo i iznenada – iščeznuo. Pojava ove izuzetne ličnosti, raskošnog duha i rijetkog dara, i danas zrači dubokim tragom u kulturnoj povijesti naše zemlje. Obuzet uzvišenim pobudama, Mehmed Šakir Kurtčehajić visoko je zasvijetlio u gluhom dobu istorije, doprinoseći da ono bude manje nečujno, tajnovito i zakulisno. Traži od svojih zemljaka da otvaraju škole, da obrazuju djecu.

“Kod nas nema vjerozakona koji zabranjuje učenje. Učenom čovjeku oči se pretvore u dubine kojima sve krajeve svijeta pregleda, svakome mu se oruđe pretvori u grane koje cvjetaju i donose plod svake koristi svome rodu”.

Upozorava na novo vrijeme koje traži i drugačiji odnos prema svijetu i životu. Taj odnos on vidi u evropskim narodima i njihovom napretku u znanju. Tako 14. februara 1870. godine obznanjuje i svoje dosezanje “u uzroku za koji doznajemo kad se duboko razmislimo, a taj je uzrok što su gore spomenuti narodi svoje darove, to jest snagu govora i misli bogato iskitili dragijem kamenjem nauke, zanata, trgovine, a najviše trudom, a oni nazadni i mučno živeći narodi ne samo da su te darove lišili toga nakita, nego su i svoju prirodnu radinost izgubili”.

Listajući “Sarajevski cvjetnik”, čitajući osobito tekstove Mehmeda Šakira, čitalac ostaje zadivljen bistrinom njegovih misli, čistotom i bogatstvom jezika. Naši filolozi već su ukazali na jasnoću, jezgrovitost i izražajno bogatstvo stila i jezika kojim je pisao. Koliko je, poprilično romantičarski, vjerovao u snagu i moć pisane riječi, toliko je teže podnosio sve ograničenosti u težnji da dosegne više nego što je to izvodljivo samom pisanom riječju u novinama.

“Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna.”

Ali, isto tako, iz teksta u tekst, iz strane u stranu ovog lista i novinarskih i publicističkih napisa, on se uzdiže i izdvaja kao izrazito darovit čovjek, lucidan i ambiciozan, pronicljiv i dinamičan. Ličnost koja je svojom pojavom pobudila veliku znatiželju mnogih savremenika iz raznih krajeva Turske carevine. Brojna su bila pisma u kojima se čitaoci interesuju o ovom mladom čovjeku koji je umno pisao “na svom maternjem jeziku kojim se u mom zavičaju najviše govori”. Nepoznatom čitaocu Rašid-begu koji, hvaleći njegov stil i razboritost njegovih članaka, želi da zna više o autoru i njegovom obrazovanju, 30. marta 1869. godine ovako odgovara:

“Ja sam u dvadeset i trećoj godini. Šta sam mogao naučiti?” pita i u riječima njegovog odgovora kao da progovara čitava njegova generacija. “U našim krajevima nema škola gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić“.

Svoju nasušnu, strasnu želju za sricanjem znanja ispoljavao je od najmlađih dana, još u svom zavičaju, malom mjestu na Limu – Bijelom Polju, perifernoj kasabi Bosanskog vilajeta. Sin je kadije Mehmeda Emina, koji mu je pomogao da upozna glavne pojmove iz osnovnih znanosti. Mehmed Šakir bio je samouk, donekle upućen u orijentalne znanosti, mnogo je čitao, upijao znanja do kojih je dolazio. Priželjkivao je odlazak u Evropu radi višeg obrazovanja, za šta nije imao sredstava. Marljiv je i, kako se to kaže, od prirode obdaren, samoučki je akumulirao najnužnija znanja, ovladao turskim jezikom i rano stupio u državnu službu. Bio je, najprije, pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim kod suda novopazarskog sandžaka. Odatle je premješten, 1866., u vilajetsku upravu, a početkom (u januaru) 1868. godine postavljen za urednika “Bosne” u Sarajevu.

Putovao je, urijetko, bosanskim varošima, ali bosansku granicu – do jednom – nije prelazio. A kad ju je prešao, već teško obolio, više se nije vratio. Bolest je presjekla njegovu plemenitu misiju. Njegovo zdravstveno stanje nije moglo podnijeti teret istovremenog uređivanja dvaju listova (zvanične “Bosne” i “Sarajevskog cvjetnika”), oba nedjeljna i dvojezična, direktorskih obaveza u Vilajetskoj štampariji i funkcije predsjednika beledije – gradonačelnika Sarajeva. Zbog toga su neki brojevi “Cvjetnika” kasnili. Njegov kratki životni vijek završen je nepunih 28 godina nakon rođenja – 1872.

A 1. jula 1872. godine izišao je zadnji broj njegovog “Cvjetnika”. U njemu je i obavještenje urednika da bolest još nije minula “iako danima leži u postelji”. To su bile njegove posljednje riječi upućene čitaocima. Iako je objavljena bilješka slutnja na teško zdravstveno stanje Mehmeda Šakira, malo je ko mogao pomisliti da će to biti definitivni oproštaj i čitalaca sa “Cvjetnikom” i ovog lista sa mladim urednikom. Ophrvan tuberkulozom, u julu te godine otišao je na liječenje u Beč s nadom da izliječi tada neizlječivu sušicu. Tamo je ovaj velikan našeg novinarstva i naše kulturne povijesti proveo zadnje dane života. Na uredničkom mjestu u “Bosni” naslijedio ga je Salih ef. Biogradlija. Mehmed Šakir je umro u bečkoj klinici u septembru 1872. Pokopan je na Centralnom groblju u glavnom gradu Austrije.

Posljednje što je napisao bila je želja jezgrovito iskazana: da mu zavičaj procvjeta. Procvjetati su, uistinu, i njegovi bezbrojni autorski prilozi objavljeni na stranicama “Bosne” i, ponajviše, “Sarajevskog cvjetnika”. U njima se njegova ličnost može sagledavati iz više uglova – nacionalnog osvješćivanja muslimanskog življa, bosanske tolerancije među pripadnicima različitih vjerozakona, iz kulturno-društvenog, povijesnog, žurnalističkog. Ostavio je iza sebe novine – na sreću sačuvanih svih 170 brojeva. I u njima opsežno autentično djelo koje svjedoči o njemu i njegovom vremenu. Iza njega, u njegovim napisima, ostala su “kazivanja putova civilizacije i pričanja dnevnih događaja”.

Tekst “Prvi novinari i publicisti u BiH” u skraćenoj formi preuzet je iz knjige „Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini“, autora Fadila Ademovića, u izdanju Nezavisne unije profesionalnih novinara BiH i Soros media centra.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. 


 

Preneseno: Media.ba



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dženis Šaćirović: Razmišljanja (IX dio)

  Iako se ove osobine u svijetu porobljene svijesti nikako ne savjetuju, buntovnost i prkos jedino pružaju šansu da nemoguće postane mogućim.   Poštovan je onaj ko poštuje sebe. Poštovati sebe, znači poštovati dr...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Dvostruki odgoj

Kažu da čovjek prvo treba pomesti pred svojim pragom. Pa, evo. Da ne bi ispalo kako u našoj kući ogovaramo samo političare, jer njih više nije vrijedno ni ogovarati, pomest ćemo pred svojim pragom. Radi se o mom unuku, m...
by Redakcija
 

 
 

Objavljen drugi broj magazina za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“

Objavljen je drugi broj magazina za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“. U novom broju koji je objavljen na znatno većem broju strana, čitaoce očekuju nova uzbudljiva putešestvija po raznim kulturama sveta. Ovoga puta, ma...
by Redakcija
 

 

 

Planet Poezija – Almanah 2016

Obavještavamo Vas da treći broj godišnjaka Planet Poezija – Almanah 2016 sadrži obilje informacija o (probranim) multimedijalnim programima u kojima su učestvovali pjesnici, književnici, slikari, svirači, kantautori, f...
by Redakcija
 

 
 

Enser Hodža: Noć sudbine

Enser Hodža   NOĆ SUDBINE (Lejletul kadr)   Kada iskrica svijesti kresne I spopadnu te, Iz srži potresu, pitanja: Šta sa mnom sutra, poslije, Nakon toga… Toga Dana, Na kraju, ima li kraja? Ne padaj u očaj, Ne g...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona