Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Historija

19. Marta 2017.
 

Zećir Ramčilović: Izbjeglice u Makedoniji kao posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992 – 1995)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Izbjeglice u Makedoniji kao posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992 – 1995)

Zećir Ramčilović

Institut za nacionalnu historiju – Skopje

zecir.ramcilovic@gmail.com

 

Sažetak

Ne tako davno, na tlu Evrope dogodila se nečuvena tragedija. Dogodio se rat, agresija na nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Slike Bošnjaka muslimana koji bježe u šumu, guraju se u kamione, ubijaju se kao legitiman cilj, urezala se u svjest čovjeka. Humanog čovjeka, a da li i civilizovanog društva koje je dozvolilo da se pogaze svi principi međunarodnog prava na pragu XXI vijeka? Iznemogli i uplašeni, stari i mladi, Bošnjaci su krstarili svjetom kao tužna rijeka koja je tražila svoje mirno more. Gdje god da su oni su promjena, teret, teskoba, rashod i (ne)poželjni – oni su izbjeglice. Dio njih je pristigao i u Makedoniju. Sa jedne relativno bliske vremenske distance, kada sva naučna javnost i svi fakti jasno ukazuju i osuđuju ličnosti i režime koji su izazvali rat i prije svega na stotine hiljada poginulih i raseljenih lica, pisano je mnogo, na žalost najčešće po nalogu određenih dnevno-političkih krugova i njihovih interesa. Kada nema takvih interesa, onda ne postoji ni naučni rad. Ovo posebno se odnosi na izbjeglice u Makedoniji o kojim nije napisan ni najmanji rad. Zbog toga smo se odlučili da istražimo ove događaje kako ih ne bi prekrilo velo zaborava. S ciljem da se ovakvo zlo, koje nije imalo granice, nikad i nikom ne ponovi i da brojke, ma koliko bile male ili velike, ne mogu prikazati tragediju zaboravljenih ljudi, slomljenih života, mogu opominjati. Nasuprot zla i dobro je pokazalo da ne poznaje granice, a Makedonija i njeni građani su takav primjer.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, rat, izbjeglice, Bošnjaci, Republika Makedonija.

 

Nezavisnostost i početak rata

Ustav Bosne i Hercegovine definira Bošnjake, Srbe i Hrvate kao “konstitutivne narode” i “ostale”. Prema popisu stanovništva iz 1991, stanovništvo Bosne i Hercegovine sastojalo se od Bošnjaka (43,5%), Srba (31,2%), Hrvata (17,4%), Jugoslavena (5,5%) i ostalih (2,4%) sastavljenih od 17 pripadnika nacionalnih manjina.[1] U 1991. godini u Bosni je bilo 109 opština. Po popisu stanovništva Bošnjaci su bili većina u 45 opština: u 13 relativna, u 31 apsolutna, Srbi u 34 opština: 5 relativna, 29 apsolutna, a Hrvati su bili većina u 20 opština: 6 relativna, 14 apsolutna.[2]

Slika 1. Nacionalna struktura većinskih naroda po općinama 1991. godine

Na prvim slobodnim demokratskim izborima u novembru 1990. godine pobijedila su tri najveće nacionalne stranke u zemlji: Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ BiH). Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu. Republika Bosna i Hercegovina je 1. marta 1992. godine proglasila svoju nezavisntost nakon što su se njeni građani na referendumu održanom 28. i 29. februara 1992. godine, opredelili za nezavisnu, suverenu, samostalnu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda i građana.

Prvi znak rata u Bosni i Hercegovini bilo je uništenje sela Ravno, u istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u novembru 1991. godine. Selo je napadnuto u djelovanju JNA u agresiji prema Hrvatskoj u akciji u smjeru Dubrovnika. Nakon uništenja sela, uslijed političke neorganiziranosti bosanskohercegovačkih političara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih političara, koje su unosile razdor i nesporazume u političkom vrhu. Od jeseni 1991. godine do početka rata, širom Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. U martu 1992. godine bilježe se mjestimična puškaranja (23. marta u Goraždu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od početka aprila 1992. proširili cijelom Bosnom i Hercegovinom. Ratni sukobi u Bosni i Hercegovini počeli su i prije službenog početka rata, 6. aprila 1992. godine, kad je napadnuto Sarajevo. Početkom sukoba i opsadom Sarajeva bosanske vlasti su zahtijevale vojnu intervenciju međunarodne zajednice koja je bivavši zapletena u interne politike bila nemoćna da zauzme jasan i snažan stav. Čitav niz primirja je bilo potpisano samo da bi ostali kao “mrtvo slovo na papiru”. Uloga međunarodne zajednice u ratu u Bosni i Hercegovini se danas u mnogim krugovima, lokalnim i međunarodnim, karakteriše kao najveća kolektivna greška u modernoj historiji.[3] Ta greška je prouzrokovala otežanje i komplikovanje konflikta, te dalja razaranja i žrtve. Grubo se posljedice mogu podjeliti na:

* Ekonomske posljedice. Promjene unutar ekonomskih tokova koje su nastale kao posljedica ratnih dejstava i sive ekonomije u godinama poslije završetka sukoba.

Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih Bosna i Hercegovina je pored Makedonije bila najsiromašnija republika u sastavu SFRJ. Infrastruktura unutar države kao i industrijske grane su bile slabo razvijene. Kao direktan rezultat rata i onako niska industrijska proizvodnja unutar zemlje je opala za oko 80%. Ratna dejstva su također dovela do uništenja infrastrukture u zemlji. Poslije rata ovo je dovelo do velikog porasta nezaposlenosti i pada životnog standarda stanovništva.

* Političke posljedice. Promjene u administrativnoj strukturi Bosne i Hercegovine koje su nastale kao rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Poslije pobjede nacionalno orijentariranih stranaka u prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini postojalo je mišljenje da će ove stranke postepeno napustiti nacionalnu retoriku i početi se profilirati kao i većina drugih evropskih stranaka na uobičajenoj lijevičarsko-desničarskoj skali. Dolaskom rata na tlo Bosne i Hercegovine ovaj proces je zaustavljen. Dejtonski sporazum je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, ali ujedno je to i jedini njegov pozitivan aspekt. Sporazum o miru nije bio pravedan i nije zadovoljio temeljni uvjet svakog prava, a to je pravedenost, što se jasno vidi iz njegovih ukupnih posljedica, ne samo onih koje je neposredno proizveo legalizirajući rezultate rata i genocida, nego i po tome što je upravo takav karakter ovog sporazuma proizveo potpuni zastoj u razvoju društva i države i izazvao ogromne teškoće u životu svih njenih građana. Sporazum je bio i ostao izraz moći nametanja rješenja najslabijoj strani, tj. žrtvi agresije i genocida.

* Demografske posljedice. Promjene nastale unutrašnjim i vanjskim migracijama prijeratnog stanovništva Bosne i Hercegovine.

Demografske posljedice su nemjerljive. I poslije monogo godina, kada na dvije strane hartije Rat u Bosni bude nastavno štivo, ni tada niko neće moći izmjeriti izgubljene ljudske živote, izgubljeno dijetinjstvo i mladost, ljudske sudbine, izgubljenu nadu i dom. Izbjeglička pokoljenja širom svijeta, žive život bez identiteta. Tragičan sukob u regionu i ratna razaranja od 1992-1995, prouzročio je ogromne posljedice demografske slike zemlje: više od 100.000 ubijenih i nestalih.[4] U proljeće 1995. predstavnica Srpskog građanskog vijeća iz Tuzle Nada Mladina iznijela je podatke o bilansu rata u Bosni i Hercegovini iz kojih se vidi karakter rata jer je srušeno više od 1.000 džamija i drugih islamskih vjerskih objekata kao što su mektebi i drugo, deset puta manje katoličkih i 100 manje pravoslavnih crkvi.[5]

Kratak pregled izbjeglištva u Bosni

Bosna i Hercegovina je po popisu iz 1991. godine, imala 4.364.484 stanovnika. Na bazi prikupljenih različitih podataka i izvora samo za prvu godinu rata s njenih kućnih pragova protjerano je 2.280.392 njenih građana, odnosno 52% ukupnog stanovništva. Na kraju rata u decembru 1995. godine bilo je 1.3 miliona unutrašnje raseljenih lica, oko 650.000 izbjeglica u zemljama bivše Jugoslavije, poput Hrvatske (200.000) i Srbije (300.000), zatim Slovenije (70.000), Makedonije (40.000) i Crne Gore sa 30.000 izbjeglica. Veliki broj Bošnjaka i ostalih njenih građana našao se u zemljama Evrope i drugih kontinenata. Po dostupnim podacima u Njemačkoj se nalazilo oko 345.000, Austriji 80.000, Švedskoj 57.000, Švajcarskoj 25.000, Turskoj 25.000, Holandiji 24.000, Danskoj 20.000, Italiji 15.000, Sjedinjenim Američkim Državama 3.000, te brojnim drugim zemljama s nešto manjim brojem poput Francuske, Velike Britanije, Norveške, Španije, Kanade, Pakistana, Jordana.[6] U zavisnosti od izvora broj raseljenih lica se kreće od 1.2 do 1.3 miliona.

Tabela 1: Broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine po zemlji domaćina[7]

Na osnovu brojnih izvora međunarodnih organizacija nevladiniog i vladinog sektora, prije svega UNHCR, U.S. Committee for Refugees and Immigrants, ICRC, IDMC, kao i svih relevantnih podataka bivših YU republika su izvedeni podaci na Slici 2. Lična iskustva, opservacije i razgovor sa ljudima koji su primili protjerane iz Bosne i Hercegovine kao svoje najrođenije ovdje u Makedoniji su mi pomogli da bliže shvatim izbjegličku tragediju, ali i da je broj izbjeglica uvijek veći nego što zbrinjavaju i pomažu nevladine i vladine institucije. U istraživanju postoje relevantni podaci o globalnoj izbjegličkoj tragediji Bošnjaka i situaciji u Makedoniji u devedesetim godinama dvadesetog vijeka. Naravno, sve ove brojke su tek nepouzdan okvir najveće izbjegličke tragedije nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, a apsolutni broj onih koji su bjegom od kuće pokušali spasiti sebe i svoje najmilije je daleko veći.

Slika 2: Raseljena lica iz Bosne i Hercegovine

U vihoru rata međunarodna zajednica nije bila na visini zadatka i sa veoma pogrešnim procjenama. Humanitarne organizacije i Ujedinjene Nacije na terenu su bile zatečene situacijom. Posljedica toga je veliki broj žrtvi i raseljenih lica. Samo do 10 maja 1992. godine, Krizni štab Bosne i Hercegovine je objavio da je za 44 dana rata poginulo 1.320 ljudi, ranjeno 6.700, nestalo 1.900, a 350.000 izbjeglo van, a 320.000 unutar republike.[8] Težak izbor koji je UNHCR morao napraviti bilo je i da li pomoći ili evakuisati civile. U početku, UNHCR  se opirao evakuaciji civila, ali kada je postalo jasno da su alternativa bili logori, gdje su se civili tukli, silovali, mučili i ubijali, organizacija je počela sa evakuacijom civila čiji su životi bili pod prijetnjom. Ova evakuacija, je dovela do izljeva kritike na UNHCR da olakšava „etničko čišćenje“.[9]  „U kontekstu sukoba koji je imao za cilj raseljavanje ljudi, nalazimo se suočeni s velikim dilemama. Uvjeriti ljude da ostanu gdje su, sa čime bi mogli ugroziti njihove živote i slobode? S druge strane, ako im pomognemo da se presele, da mi ne postanemo saučesnik etničkog čišćenja.“[10]

Ekspertska grupa Ujedinjenih nacija pod rukovodstvom Šerifa Basiunija “etničko cišćenje” definiše kao “etnička homogenizacija neke oblasti upotrebom sile ili zastrašivanja, sa ciljem da se iz te oblasti uklone osobe druge etničke ili religiozne grupe”.[11] Ovo uključuje ubistva civila, silovanje, mučenje i namjerno uništavanje civilne imovine, uključujući kulturnu i vjersku imovinu, kao što su crkve i džamije. Ali, ipak, postoje značajne kvalitativne razlike. Većina gorenavedenih metoda bila je načinjena od strane Srba prema Bošnjacima.[12] Procjenjuje se da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini poginulo oko 100.000 ljudi,[13] pri čemu se najčešće navodi studija sarajevskog Centra za istraživanje i dokumentaciju. Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva nakon četiri godine istraživanja objavio je Bosansku knjigu mrtvih, čiji je cilj bio dati identitet svakoj žrtvi i spriječiti manipulacije brojevima. Iako broj žrtava nikada neće biti dovoljno preciziran, knjiga zaključno s 2007. sadrži 96.895 imena građana Bosne i Hercegovine.[14] Podaci IDC-a govore da je od ukupnog broja stradalih, 57.523 vojnika te 39.684 civila. U ukupnom broju su i imena 3.372 djeteta koja su stradala u ratu. Prema ovim podacima, u ukupnom broju nastradalih je 89% muškaraca. Među stradalima najviše je osoba u dobi od 25 do 35 godina. Najveći broj stradalih su Bošnjaci, oko 65%, potom Srbi oko 25%, Hrvati oko 8%, te ostali oko 0,49%. Ako se analiziraju samo civilna lica, broj stradalih Bošnjaka je daleko veći sa oko 85% od poginulih civila. Veoma je interesantna analiza koja govori o broju poginulih po godinama. Najveći broj stradalih bio je 1992. godine, ali zanimljivo je da zatim sljedi godina kada se rat završavao 1995. godine, što upućuje na zaključak, da već izvjesni mir će prekinuti započeti plan čiji cilj je bio zauzimanje teritorija i uništenje Bošnjaka, prvenstveno muškaraca. Zapise treba promatrati kao minimalni broj koji i dalje će se lagano povećati.

Poslije završetka rata počinje proces vraćanja izbjeglica i raseljenih lica. U periodu najintenzivnijeg vraćanja poslije završetka rata do 2006. godine u svoje domove se vratilo 443.549 lica iz inostranstva i 573.884 interno raseljenih lica,[15] tačnije 1.017.433 izbjeglica. Iako ovo pretstavlja mali procent povratka, na terenu situacija je izuzetno drugačija u negativnom smislu. Veliki broj izbjeglica po povratku nisu se vratili u mjesta svojeg prijeratnog stanovanja. Time su promijenili status izbjeglice u status interno raseljenih lica. Uglavnom ova situacija se odnosi na one osobe koje su prisilno vraćene u Bosnu i Hercegovinu, kao i onih koji su se vratili nakon prestanka azilantskog statusa. Na ovaj način 60-65% povratnika iz Njemačke je preseljena.[16] Rezultat toga je i promijenjena etnička slika države po unatrašnjoj graničnoj liniji uspostavljenoj Dejtonskim sporazumom. S druge strane Aneks VII sporazuma vodi računa za potencijalno poništenje demografske posljedice etničkog čišćenja, više sa pravno-formalne strane na papiru jer je realnost i dalje drugačija. Paragraf jedan u članu jedan glasi: Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno da se vrate u svoje domove. Oni imaju pravo na povrat imovine koje su bili lišeni tijekom neprijateljstava od 1991. i na naknadu za imovinu koja se ne može vratiti na njih.[17] Ako saberemo brojeve i pogledamo relevantne cifre za Bosnu i Hercegovinu (4.364.574 stanovnika) 59.4%  stanovništva, ili drugim riječima, tokom rata izbjegličku sudbinu doživelo je više od svakog drugog stanovnika Bosne i Hercegovine. Procjenjuje se da broj poginulih ili nestalih stanovnika Bosne i Hercegovine je 258.000, što znači gubitak od 5,9% od prijeratnog stanovništva.[18]

Tijekom rata, 1995. je bila vrh u odnosu na broj raseljenih osoba kada su numerirane 1.282.000. Procjenjuje se broj raseljenih osoba na kraju 1997. bio je 866.000, a 1998, 816.000.[19] Do juna 2008, broj interno raseljenih lica po procjenama UNHCR-a i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice (MLJPI) je pao sa 1,3 milijuna na oko 125.000, što znači da više od milijon izbjeglica i raseljenih lica su se vratili u svoja prijeratna prebivališta. Do kraja 2009, vlada je izvijestila da su oko 114.000 ljudi ostala kao interno raseljena lica. Prema najnovijim podacima UNHCR-a u Bosni i Hercegovini ima još 113.000 interno raseljenih lica.[20] Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice van zemlje živi najmanje 1.350.000 emigranata, dok je prema podacima Svjetske banke taj broj još i veći i iznosi 1.461.000 emigranata, što iznosi 38,9 % ukupne populacije, a što Bosnu i Hercegovinu svrstava na 8. mjesto u Europi i Centralnoj Aziji po ukupnom broju emigranata ili na 12. mjesto u svijetu po broju emigranata u odnosu na ukupan broj stanovnika koji živi u zemlji.[21] Najveći broj bosanskohercegovačkih iseljenika živi u evropskim zemljama, oko 800.000 (od toga u Njemačkoj 240.000, Austriji 150.000, Sloveniji 150.000, Švedskoj 80.000, Švajcarskoj 60.000), zatim u SAD (oko 350.000), Kanadi (60.000) i Australiji (60.000).[22]

Slika 3. Djeca izbjeglice u reonu Tuzle[23]

Bosna i Hercegovina je danas podijeljena u gotovo etnički čista područja, a posljedice ratnih migracija su se samo produbile kroz dugogodišnje opstrukcije i administrativne barijere vlasti na svim razinama. Pouzdani podaci o povratku ne mogu se potvrditi na terenu, obnovljene ili popravlje kuće njihovi vlasnici prodaju ili razmijenjuju.[24]

Izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u Makedoniji

U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, Republika Makedonija je uspostavljala svoju nezavisnost uprkos svim pritiscima i problemima, prije svega njenog južnog susjeda Republike Grčke. I pored toga što je bila najsiromašnija republika bivše zajedničke države, Makedonija je pokazala svoju humanost i otvorila vrata svim nedužnim ljudima koji su morali napustiti svoja rodna ognjišta u Bosni i Hercegovini. Rijeka bosanskih izbjeglica stigla je i do Makedonije. 

Humanost građana Makedonije je probudio Apel za prihvatanje i pomoć djeci iz Bosne gospođe Gordane Zmijanac objavljen na Makedonskoj televiziji. Na njenom kućnom broju prijavljuju se građani nudeći smještaj i pomoć.[25] Aviokompanija MAT je prevezla prve izbjeglice, a zatim su se ređali autobusi, vozovi, automobili. Tada građanska inicijativa, dalje Dječja ambasada „Međaši“ radi na prihvatanju i pomaganju izbjeglica iz Bosne, ostavljajući trajni putokaz i primjer čovječanstvu. Zatim se uključuju Crveni krst i državne institucije i osim u porodicama, izbjeglice se raspoređuju i u kolektivnim centrima. Generalni dječji konzulat uspostavlja stalnu komunikaciju sa svim prihavatnim centrima i kontinuirano ih pomaže u hrani, odjeći, školskom priboru, organizira nastavu na bosanskom jeziku, ekskurzije i druge manifestacije sa ciljem da olakša izbjeglički život i pomogne u razvoju ličnosti nedužnoj bosanskoj djeci. U kratkom periodu uspješno organizira veliki broj dobrotvornih koncerta i drugih kulturnih manifestacija od kojih je cjelokupni prihod bio namjenjen djeci izbjeglica iz ratom ugroženih područja. Zatim akcije za prikupljanje igračaka, odjeće, slikovnica i dr. po svim osnovnim školama iz Skoplja, kao i javnu tribinu „Bosna i Hercegovina u paklu agresije“, sponzorstva radnih organizacija, turnire i izlete. U saradnji sa radiom Kanal 2000 otvara i redovnu emisiju za izbjeglice jednom nedeljno.[26] Osim rada na unapređenju statusa izbjeglica u Makedoniji, organizira i besplatan prevoz ka većem broju destinacija van Makedonije, s obzirom na slabe uslove koje je mogla pružiti mlada i ekonomski slabo stojeća država.

Tačan broj Bošnjaka koji je našao utočište u Makedoniji ne može se utvrditi. Različiti izvori, različiti podaci. Podaci oficijalnih institucija se veoma razlikuju. Kao svjedok događaja u Makedoniji, mogu reći da je taj broj bio izuzetno velik s obzirom da nisu svi tražili pomoć države i humanitarnih organizacija. Veliki broj domaćina Makedonije su primili izbjeglice, osobito bošnjačka domaćinstva koja su otvorila vrata svojih skromnih domova braći iz Bosne i Hercegovine. U prvom djelu o pregledu broja izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u bivšoj Jugoslaviji i svijetu za broj izbjeglica u Makedoniji uzeo sam vrijednost od 40.000 prema najčešće korišćenim izvorima koji se kreću od 30.000 do 75.000. Dalje ću samo nabrojati dio tih različitih izvora.

Približno 32.000 izbjeglica je došlo u Makedoniji iz Bosne 1992. godine.[27] Ured UNHCR-a u Skoplju je otvoren 1992. godine i od tada je pomogao vladi Makedonije da se spravi sa pristiglim 35.000 izbjeglica iz Bosne.[28] U proljeće 1994. godine u Makedoniji, prema podacima Ministarstva za rad i socijalnu politiku boravilo je oko 15.000 izbjaglica, mahom Bošnjaka. Tokom 1992. godine broj lica izbjeglih ratom bio je duplo veći. Zvanični podaci kažu da je u jednom periodu taj broj iznosio 30.000.[29] Crveni Krst Makedonije je pomagao oko 55.000 izbjeglica, a prema izjavi Aca Janevskog, Državnog sekretara Ministarstva za rad i socijalnu politiku govoreći o problemima sa romskim izbjeglicama sa Kosova iznio je podatak da je Makedonija prihvatila 64.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i 360.000 iz Kosova.[30] U Međunarodnom projektu u koordinaciji Makedonskog centra za Međunarodnu saradnju Civikus, u Prikazu III, tački 2.2: Događaji u regionu i zemlji koji su direktno uticali na ekonomsku i političku stabilnost Republike Makedonije, stoji: „Početkom rata u Bosni i Hercegovini (mart 1992.) Makedonija je prihvatila oko 75.000 izbjeglica, koji su boravili manje od godinu dana i najčešće su bili upućivani prema zapodnoevropskim državama i Turskoj.“[31] Na različitim mjestima različita procjena u vezu s brojem izbjeglih lica koja borave u Makedoniji. Uzrok tome je činjenica da se, najčešće, oni koji uspiju da odu ne odjave iz opštinskih organizacija Crvenog krsta gdje su evidentirani, istovremeno određeni broj njih nije prijavljen.[32] Na tabeli 2 su prikazani podaci Ujedinjenih Nacija (UNHCR, 1993:8, 1994:51, 1995:26, 1996:33, 1997:43, 1998:15,26, 1999:53, 2000:48) i Komiteta za izbjeglice Ujedinjenih Američkih Država. (U.S. Committee for Refugees and Immigrants, 1998 – 2005)

Tabela 2: Broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u zemljama bivše SFRJ od 1992-2005

Tabela 2: Broj izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u zemljama bivše SFRJ od 1992-2005

Razgovor sa koordinatorom Markovskim u odmaralištu “Bunec” je samo potvrdio prijatan i dobar odnos sa protjeranima iz Bosne i Hercegovine. U ovom kampu svoj boravak je našlo oko 1.300 izbjeglica većinom iz Srebrenice i okoline.[34] U maju 1992. godine u kampu je boravilo 677 djece do 18 godina.[35] Izbjeglice su kratko boravili ovdje u periodu od 1992-1994. godine. Najveći broj ih je otišao u zapadnoevropskim zemljama, a mali broj u početku u Tursku. Pomoć je pristizala preko kancelarije UNHCR-a iz Skoplja, u garderobi i hrani. Ono što je veoma interesantno je činjenica da je uprava kampa dala Bošnjacima potpunu nadležnost u pogledu organizacije života u kampu i distribucije pomoći. Zato je bio formiran poseban odbor, koji je imao svoju kancelariju i magacinski prostor, tako da u ovom kampu niko nije mogao pomisliti na malverzacije u pogledu podjele humanitane pomoći od strane domaćina. Najprije su se hranili zajednički u trpezariji, a zatim na njihov zahtev su uzimali hranu u kuhinji i hranili se u svojim sobama. Mi smo ih prihvatili kao “prijatelje, goste” kaže Markovski, oni su se slobodno kretali, išli u Gostivaru i vraćali se, a neki od njih su i radili.[36]

Slika 4. Djeca – izbjeglice iz Bosne i Hercegovine

Najpogođeniji ratnim sukobom, a najmanje krivi, istrgnuti iz ratnog haosa koji svakodnevno ugrožava njihovo osnovno pravo na život su djeca. Većina njih su samo sa jednim roditeljem, dok je oko 30% djece bez oba roditelja. Prema evidenciji Crvenog Krsta Makedonije, gdje se registruju sva lica koja dobijaju izbjeglički status do 07.05. 1992 godine, boravilo je 6.374 maloljetne djece, od kojih predškolskog uzrasta do 7 godina su 2.922 ili 46% od evidentiranih.[37] Leta 1992 godine u Makedoniji je boravilo preko 8.000 evidentirane djece.[38]

Slika 5. Crtež male Sanele Lončar u Odmoralištu Bunec

U istraživanju Instituta za Psihologiju čiji cilj je bio da se utvrdi aktuelno stanje djece i njihovih roditelja/staratelja, u uslovima iznenadnih i krupnih promjena u njihovom životu na uzoru od 237 djece, smještene u 123 porodice dobili smo sljedeću sliku. U pogledu obrazovanja, 52% ispitanika su  sa srednjim obrazovanjem, 24.6% sa visokim, a ostali sa osnovnim ili nepotpunim osnovnim obrazovanjem. Nespremni i zatečeni u uslovima prolongirane egzistencijalne neizvjesnosti, o čemu najbolje govori podatak da su u početku očekivali da će se vratiti za dvije do tri nedelje, sada čak 96% smatraju da je njihov povratak neizvjestan. Kao i fakt da 88% od njih su izdržavana lica, ovi ljudi najčešće se povlače u sebe i gube samopouzdanje i interes za sve ono što se dešava oko njih. Čak 76,6% roditelja ne pokazuju nikakvu inicijativu za promjenu vlastitog i položaja svoje djece, izjavljujući da čekaju da vide šta će biti. Interes roditelja za slanje djece u školu je veoma mali. Samo 20.49% ispitane djece posjećuju nastavu u našim školama, a za ostale rodtelji nalaze opravdanje u nepoznavanju jezika ili da je kraj školske godine.[39] Ovakvi rezultati ukazuju na pasivan stav i regresivno ponašanje odraslih u ulozi uzora i potpornog sistema za djecu, njihov razvoj i socijalizaciju u novoj sredini.

Opservacije i analize spiskova koji su mi bili na raspolaganju, prije svega najkompletniji iz Dječje ambasada „Međaši“ iz Skoplja, može se vidjeti da su izbjeglice bili uglavnom Bošnjaci po nacionalnosti. Boravili su širom Makedonije u privatnom smjštaju. Najveći broj, oko 60% je bio zbrinut od građana Skopja i okoline: Batinci, Dolno Konjari, Sredno Konjari, Ljubin, Saraj, Petrovec, Studeničani, Dolno Količani, Orlanci, Katlanovo, Čiflik, Ržaničino i Krušopek. Zatim slijedi Pološki region, Tetovo i Gostivar i veliki broj sela: Dobri Dol, Jelovljane, Kamenjane, Pirok, Siničane, Čelopek, Negotino Pološko, Raven, Čegrane, Novo Selo, Želino, Lešok i Podbređe. U Pelagoniskom regionu u Bitoli i Prilepu, osobito u prilepskim selima: Lažani, Desovo, Borino, Lokveni, Žitoše, kao i u bitolskom selu Rotino. Veliki broj izbjeglica utočište je našao u Velesu i okolini: Gorno Orizari, Gradsko, Crkvine i Kočilari. U spiskovima još se sreću i Kumanovo sa selima Lopate i Lipkovo, Struga i Labunište, Ohrid, Resen, Strumica, Štip, Kavadarci i Probištip.

 

Slika 6. Spisak lica izbjeglica iz BiH smještenih u Donje Konjare41

 

Na istim spiskovima postoje i domaćini koji su ugostili izbjeglice od kojih skoro polovina su Bošnjaci ili 45.28%, slijede Makedonci sa 24.11%, Albanci 17.91%, Turci 6,15%, Torbeši 3.91% i dr. Ovi brojevi samo potvrđuju moju prethodnu konstataciju kao domaćinstva koje je prihvatilo četvoročlanu porodicu iz bosanskog grada Rudo i očevidca i prijatelja Bošnjaka iz Bosne širom djelova Skopja i sela gdje žive i stvaraju Bošnjaci iz Makedonije. Makedonija je takoreći od nule započela uspostavljanje institucija sistema mlade demokratske države, iscrpljena ekonomski, politički, okružena blokadama s jedne strane, i dalja neizvjesnost i pogoršanje stanja u Bosni, bez ijednog znaka ka završetku rata s druge, morale su se tražiti solucije za održivo rješavanje problema bosanskih izbjeglica. Osim države koja nije bila u stanju riješiti problem izbjeglica dugoročnije, i oni sami su bili svjesni svoje pozicije i mogućnosti koje je su imali u ovom društvu. Kada se nisu mogli vratiti kući, njihova razmišljanja su bila usmjerena ka trećim državama, nadajući se na bolje životne uslove.

Slika 7. Zajednički pasoš grupe bosanskih izbjeglica

Uz pomoć međunarodnih organizacija, poslije par mjeseci boravka u Makedoniji, ljeta 1992. godine počelo je dobrovoljno napuštanje Makedonije u treće države. Jedni su čekali na granici odobrenje za ulaz, dok drugi su napuštali Makedoniju, neki su ostajali duže, za druge ovo je bila usputna stanica. Sa ili bez dokumenata, sa grupnim pasošima koje je izdavala naša država, prvi koji su napustili Makedoniju uputili su se prema Zagrebu i Ljubljani. U nekoliko navrata 1992. godine tamo su otišli 159 lica. Iste godine u Bugarsku su se uputilo 143 lica. Najveći broj 0d 16. 11. do 07. 12. 1992. godine, posredstvom Crvenog krsta otišlo je za Španiju 922 lica, mahom djece i onih koji su bili u najtežim životnim uslovima, kao u kolektivnom, tako i u privatnom smještaju. Crveni krst Španije i UNICEF ih je rasporedio širom zemlje po porodicama, najviše u Eskoriaci, Punta Umbriji i La Korunji.[41] Sljedeće godine ponudile su smještaj Turska, Amerika, Češka, zatim Švedska, Austrija i mnoge druge države koje su postale njihov novi dom.

Slika 8. Jedan od natpisa nakon odlaska za Španiju u listu „Nova Makedonija“ iz 1992. g.

Krajem 1997. godine, u Makedoniji je ostalo oko 3.500 bosanskih izbjeglica. Oko 300 izbjeglica živi u kolektivnim centrima u Katlanovu i Raduši,[42] većina i dalje boravi u privatnim kućama. Krajem sljedeće 1998. godine ima 1.250 izbjeglica. Kao što smo u prvom djelu govorili da je mir samo potvrdio etničke podjele u Bosni i Hercegovini, govori i podatak da 1.200 izbjeglica su porijeklom iz dijela Bosne i Hercegovine pod upravom tzv. manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta.[43] Bez razlike na objektivno stanje u Bosni i Hercegovini repatrijacija iz Makedonije se realizirala postepeno, krajem 1999. godine ostalo je 400 izbjeglica iz Bosne, a krajem 2000. godine 170, sljedeće godine njihov broj je dvocifren, 50 lica. Prema podacima Popisa 2002 godine u Makedoniji je bilo 43 izbjeglice, od kojih 13 muškaraca. Najveći broj ih je u Skoplju 9, Ohridu 8 i Velesu 5 izbjeglica.[44] Ako licima sa statusom izbjeglice dodamo i humanitarno zbrinuta i druga lica sa odobrenim prestojom manjim od jedne godine njihov broj 2002. godine je veći za 16 ili ukupno 59 lica. Posljednji podaci govore da u Makedoniji boravi još oko 20 lica sa statusom izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Ovo znači da se najveći broj vratio u Bosnu ili otišao u treću zemlju. Prema podacima istoga popisa vidjećemo da se dio Bošnjaka koji su došli kao izbjeglice integrisao u našem društvu. Tačnije danas makedonskih građana doseljenih iz Bosne je 3.619 lica, što i nije veliki broj s obzirom da smo bili dio iste države. Godišnje najveći broj makedonskih državljana rodom iz Bosne i Hercegovine došao je u vrijeme rata, tačnije 147 lica godišnje ili 591 lice u periodu 1991-1994. godine koji su sada neodvojiv dio makedonskog društva.[45]

Umjesto zaključka

Sve ove brojke, ma koliko bile velike, ne mogu prikazati najveću izbjegličku tragediju nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Nesaglediv je apsolutan broj onih koji su bijegom od kuće pokušali umanjiti ratne strahote. Mnogo njih i danas, s obzirom na i dalje teško stanje u Bosni i Hercegovini, pokušava ilegalno zaraditi neku paru, prelazeći iz jednog u drugo mjesto, iz jedne u drugu državu tražeći sigurnost. Sigurnost i utočište u dalekim, nepoznatim i prije svega različitim zemljama, noseći sa sobom ono što ne mogu ostaviti: emocije, navike, vjeru, običaje, kulturu… Upravo zbog toga dolazi do nerazumjevanja, koje zemlje utočišta najčešće prevode kao nezahvalost izbjeglica prema njihovim udomiteljima. Socijalizacija izbjeglica, najčešće, nije niti tema kojom se zemlja u kojoj su one smještene želi baviti i novčana pomoć je osnova za svaku analizu. Ono što se po pravilu zaboravlja jeste da se iza svih brojeva o izbjeglicama kriju zaboravljeni ljudi. Nekad su oni potrebni bosanskoj vladi za dokazivanje statusa žrtve, a nekada ostalim zemljama za javnim pokazivanjem humanosti.

Rat u Bosni i Hercegovini svaka strana objašnjava i opravdava sa stanovišta svojih političkih interesa. U naučnoj i demokratskoj javnosti preovlađuje mišljenje da je cilj strana koje su izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu bio ne samo osvajanje teritorija, nego i fizičko uništavanje i progon stanovništva koje nije poželjno za stranu koja pretenduje na određene teritorije. Tako je genocid postao i cilj i glavno obilježje rata u Bosni i Hercegovini. Genocid kao pojava odgovarajuće kategorije ratnog zločina u Bosni i Hercegovini je definisan kao pojam etničko čišćenje, koji sadrži i odrednicu prikrivanja njegovog zločinačkog karaktera. Ono što nesmijemo nikad zaboraviti je da postoji jedan jedini mir i da se nakon svakog rata moramo vratiti miru. On može da bude posljedica pobjede odnosno poraza ili može da bude isto što i neriješeno u šahu. U slučaju Bosne i Hercegovine bio je neophodan komplikovan put do mira. Pregovori, primirja i ratovi su se mijenjali naizmjenično do mirovnog sporazuma. Ako strane u konfliktu nisu u stanju da pronađu rješenje bez upotrebe sile, onda je svako rješenje koje postane moguće nakon rata nužno manje pravedno.

Po završetku rata međunarodna zajednica za najviši državni organ Bosne i Hercegovine postavlja tzv. Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Prvobitna namjera je bila ukinuti ovaj položaj 2008. godine, ali je produžena na neodređeno vrijeme dok Bosna i Hercegovina ne postane mirna, stabilna država na sigurnom putu Evropskih integracija. Po svom državnom uređenju ona je jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje je republičkog karaktera, iako ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nacionalne tenzije se ne smiruju, većina bosanskih Hrvata i Srba svoju budućnost vidi u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. S druge strane Bošnjaci u zapadnoj Europi kao ratne izbjeglice ili odmah nakon rata se masivno odriču državljanstva kako bi dobili austrijsko, njemačko ili neko drugo, dok se s druge strane jako malen broj protjeranih vratio u svoja prvobitna mjesta življenja i potvrdio genocid u regionima koja su pripala tzv. amnjem entitetu. Ne treba još analiza koje će potvrditi da bošnjačko stanovništvo sasvim sigurno ne može biti zadovoljno sadašnjom situacijom. S pravom, jer u odnosu na Srbe i Hrvate iz Bosne i Hercegovine koji će sa svojim nacionalnim državama biti u privilegovanim odnosima, bošnjačka većina stanovništva na ovaj način gubi svoju nacionalnu državu. Alternativa, kao na kraju svakog rata, mir ili pravda, a nade ili čak dogmatske tvrdnje, da je mir nezamisliv bez pravde, ponovo na primjeru Bosne i Hercegovine pokazuju se netačne i da je svaki održiv mir bolji od rata. Ako nam je od Boga dat razum, ako su pregovori i sporazumi jedino riješenje prije ili poslije rata, rješavajmo probleme nenasilnim sredstvima u miru. Saživot nacija na ovom prostoru je neminovnost i mora se uložiti napor svih u prevazilaženju mržnje i želje za osvetom. Kada se izgube životi, unište ljudske sudbine, ugase dječji snovi, pogaze svi principi vjere i morala, nema srećnih i zadovoljnih ni na jednoj zaraćenoj strani.

Literatura

  1. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine (2011), Demografija: Tematski bilten 02, Sarajevo.
  2. Ball, Patrick i dr. (2007), The Bosnian Book of Dead: Assessment of the Database (Full Report), HiCN Research Design Note 5, 2007, Brighton.
  3. Brunnbauer, Ulf (2002), The Implementation of the Ohrid Agreement: Ethnic Macedonian Resentments, Center for the Study of Balkan Societies and Cultures, Journal On Ethnopolitics And Minority, Issue 1/2002,
  4. Carpenter, R. Charli (2006), Innocent Women And Children: Gender, Norms And the Protection of Civilians, Ashgate Publishing Ltd., London.
  5. Државен завод за статистика (2003), Попис 2002, Вкупно население според причините за присутност-отсутност, возраста, полот и изјаснувањето за национална припадност, Книга I, Скопје.
  6. Државен завод за статистика (2003), Попис 2002, Вкупно население според миграциони, витални и етнички карактеристики, Книга IX, Скопје.
  7. Federalni Zavod za Statistiku Bosne i Hercegovine (2008), Stanovništvo Federacije Bosne i Hercegovine 1996 – 2006, Statistièki Bilten, Sarajevo.
  8. Helsinki Committee for Human Rights in Bosnia and Herzegovina (2008), Report on the status of human rights in Bosnia and Herzegovina (Analysis for the Period January – December 2007), Sarajevo.
  9. Holbrooke, Richard (1998), To End a War, Random House, New York.
  10. Ibrahimagić, Omer (1998), Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo.
  1. IDMC, Norwegian Refugee Council (2010), Internal Displacement Global Overview of Trends and Developments in 2009, Geneva.
  1. Јосифовска, Ели (2008), Интервју со Карлос Малдонадо Кастилјо шеф на Канцеларијата на УНХЦР во Скопје, Нова Димензиjа, Сkoпјe, 2008.
  2. Клековски,Сашо (2005) Индекс на граѓанското општество во Р. Македонија: По 15 години транзиција – од стабилизација кон граѓанско учество, Македонски Центар за Меѓународна Соработка Цивикус, Скопје.
  3. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine (2010), Revidirana strategija Bosne i Hercegovine za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, Sarajevo.
  4. Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine (2011), Sektor za imigraciju, Migracioni profil Bosne i Hercegovine za 2010 godinu,
  5. Ministry for Human Rights and Refugees (2003), Bosnia and Herzegovina: Comparative Indicators On Refugees, Displaced Persons And Returnees, from 1991 To 30 June 2003, Sarajevo.
  6. Nelson, Donna-Lane (2007), Healing Hands for the Forgotten War in Bosnia: Volunteer Therapists Treat the Scars of War One Person at a Time, The WIP, Monterey.
  7. Ogata, Sadako (1991), Refugees: A Humanitarian Strategy”, Royal Institute for International Relations, Brussels.
  1. O'connor,  Mike (1996) Along an Ethnic Fault Line, Bosnians Fear Hard-Liners, June 01, 1996 The New York Times, New York.
  1. Papić, Žarko i dr. (2011), Mit i stvarnost civilnog društva, Uloga civilnog društva u jačanju socijalne uključenosti i smanjenju siromaštva Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju (IBHI), Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini (FSU u BiH), Sarajevo.
  2. Поповска, Мирјана, Разговор со Државен секретар на Министерството за труд и социјална политика Ацо Јаневски, Вести на Канал 5 од 06.2005.
  3. Radaković T. Ilija (1997), Besmislena Yu-Ratovanja 1991-1995, Društvo za Istinu o Antifašističkoj Narodnooslobodilačkoj Borbi u Jugoslaviji, Beograd.
  4. Službeni list SRBiH (1992), Odluka o raspisivanju Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, Službeni list SRBiH br. 2, 27. januara 1992, Sarajevo.
  5. Službeni list SRBiH,(1992), OBJAVA o rezultatima republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine koji jeodržan februara i 1. marta 1992 godine, Službeni list SRBiH br. 7, 27 marta 1992, Sarajevo.
  6. Stefanovska, Rajka (1994), Izbeglice u Makedoniji, AIM, 17 rue Rebeval, Aimpress, F-75019 Paris, 23.03.1994.
  7. Špirić, Željko i dr. (2004), Tortura u ratu, posledice i rehabilitacija, Jugoslovensko iskustvo, IAN, Beograd.
  8. Tuathail, Ó Gearóid (2009), After Ethnic Cleansing: Return Outcomes In Bosnia-Herzegovina a Decade Beyond War, Annals, Vol. 99, no. 5, Association of American Geographers, Washington,2-24.
  9. Унковска, Лина Ќ. и други (1992), Акутните последици од војната врз процесот на социјализацијата на децата – бегалци, Институт за Психологија, Филозофски факултет, Скопје.
  10. UN (1994), Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992) – Annex IV The policy of ethnic cleansing, UN document, 28 December 1994, Add.2 (Vol. I), S/1994/674.
  11. UN (1995), Report of the United Nations High Commissioner for Refugees 1994, General Assembly Official Records, New York.
  12. UNDP Bosnia and Herzegovina (2003), Bosnia and Herzegovina Human Development Report/ Millennium Development Goals 2003, London.
  13. UNHCR (1993), Annex I.1, Refugee Populations by Country or Territory of Asylum and by Origin:1991 – 1992, The State of the World's Refugees 1993,
  14. UNHCR (1994), Populations of Concern to UNHCR: A Statistical Overview (1993), Origin of major refugee populations and Others of concern to UNHCR by country of asylum and assistance status as at 31 December 1992 and 31 December 1993, Geneva.
  15. UNHCR (1995), Populations of Concern to UNHCR: A Statistical Overview (1994), Origin of major refugee populations and Others of concern to UNHCR by country of asylum and assistance status as at 31 December 1993 and 31 December 1994, Geneva.
  16. UNHCR (1996), Populations of Concern to UNHCR: A Statistical Overview (1995), Indicative number of refugees by country or territory and region of asylum and assistance status as at 31 December 1994 and 31 December 1995. Geneva.
  17. UNHCR (1997), Populations of Concern to UNHCR: A Statistical Overview (1996), Origin of major refugee populations and Others of concern to UNHCR by country of asylum and assistance status as at 31 December 1995 and 31 December 1996, Geneva.
  18. UNHCR (1998), Refugees and others of concern to UNHCR: 1997 Statistical Overview, Indicative number of refugees by country/territory of asylum and origin, end-1996 and end-1997, Geneva.
  19. UNHCR (1999), Refugee population by country of asylum and origin, 1997-1998.,Refugees and Others of Concern to UNHCR – 1998 Statistical Overview, Geneva.
  20. UNHCR (2000), Major refugee populations by origin and country/territory of asylum, 1990-1999, Refugees and others of concern to unhcr 1999 statistical overview registration and statistical unit programme coordination section UNHCR, Geneva.
  21. UNHCR (2000), The State of The World's Refugees 2000: Fifty Years of Humanitarian Action War and humanitarian action: Iraq and the Balkans, Chapter 9, State of the World's Refugees, Oxford university press, Oxford.
  1. UNHCR (2001), Asylum applications in industrialized countries: 1980 – 1999, Trends in asylum applications lodged in 37, mostly industrialized countries, United nations high commissioner for refugees, Geneva.
  1. UNHCR (2012), Global Appeal 2012-13, The UN Refugee agency, Geneva.
  2. S. Committee for Refugees World Refugee (1998), United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 1998 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington.
  3. S. Committee for Refugees World Refugee (1999), United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 1999 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington.
  4. S. Committee for Refugees World Refugee (2000), United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 2000 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington.
  5. S. Committee for Refugees World Refugee (2001), United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 2001 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington.
  6. S. Committee for Refugees World Refugee (2002), United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 2002 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington.
  7. S. Committee for Refugees World Refugee (2003), United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 2003– Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington.
  8. S. Committee for Refugees World Refugee (2004), United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 2004 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington.
  9. S. Committee for Refugees World Refugee (2005), United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 2005 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington.
  10. Williams, C. Rhodri (2006), Post-Conflict Property Restitution and Refugee Return in Bosnia and Herzegovina: Implications for International Standard-Setting and Practice, 37 N.Y.U. J. Int’L L. & Pol. p. 441-555.
  11. Witmer, D. W. Frank (2008), Satellite data methods and application in the evaluation of war outcomes: Abandoned agricultural land in Bosnia-Herzegovina after the 1992-1995 conflict, Institute of Behavioral Science University of Colorado, Association of American Geographers Vol. 99, no. 5, p.1033-44.
  12. Xhaferi, Arben (2001), Problem Makedonije nije semantičke prirode, “Bosanskohercegovački Dani”, br. 205, 11. maj 2001, Sarajevo, 19-20.
  13. Zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine (1993), Popis stanovništva, domaćinstva, stanova i poljoprivrednih gazdinstva, Etnička obilježja stanovništva: Rezultati za Republiku i po opštinama 1991, Statistički bilten 233, Sarajevo.

____________________________________

[1] Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Demografija: Tematski bilten 02, Sarajevo, 2011, 21.

[2] Zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Popis stanovništva, domaćinstva, stanova i poljoprivrednih gazdinstva, Etnička obilježja stanovništva: Rezultati za Republiku i po opštinama 1991, Statistički bilten 233, Sarajevo, 1993., 15-20.

[3] Richard Holbrooke, To End a War, Random House, New York., 1998, 22-34.

[4] Pojedinačan popis broja ratnih žrtava u svim općinama Bosne i Hercegovine / Prometej.ba

[5] Ilija T. Radaković, Besmislena Yu-Ratovanja 1991-1995, Društvo za Istinu o Antifašističkoj Narodnooslobodilačkoj Borbi u Jugoslaviji, Beograd, 1997, 261.

[6] UNHCR, Major refugee populations by origin and country/territory of asylum, 1990-1999, Refugees and others of concern to unhcr 1999 statistical overview registration and statistical unit programme coordination section UNHCR, Geneva, 2000, 218-233; UNHCR, Populations of Concern to UNHCR: A Statistical Overview (1995), Indicative number of refugees by country or territory and region of asylum and assistance status as at 31 December 1994 and 31 December 1995. Geneva, 1996, 6

[7] Ministry for Human Rights and Refugees, Bosnia and Herzegovina: Comparative Indicators On Refugees, Displaced Persons And Returnees, from 1991 To 30 June 2003, Sarajevo, 2003, 14.

[8] Ilija T. Radaković, Besmislena Yu-Ratovanja 1991-1995, Društvo za Istinu o Antifašističkoj Narodnooslobodilačkoj Borbi u Jugoslaviji, Beograd, 1997, 251.

[9] UNHCR, The State of The World's Refugees 2000: Fifty Years of Humanitarian Action War and humanitarian action: Iraq and the Balkans, Chapter 9, State of the World's Refugees, Oxford university press, Oxford, 2000, 222.

[10] Charli R. Carpenter, Innocent Women And Children: Gender, Norms And the Protection of Civilians, Ashgate Publishing Ltd., London, 2006, 138.

[11] UN, Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992) – Annex IV The policy of ethnic cleansing, UN document, 28 December 1994, Add.2 (Vol. I), S/1994/674, 1994, 674.

[12] Borislav Radović, Kratak numericki osvrt na problem izbeglištva tokom jugoslovenskih ratova (1991-1999), Život u posleratnim zajednicama, IAN Medunarodna mreža pomoci, Beograd, 2005, 11-29.

[13] Frank D. W. Witmer, Satellite data methods and application in the evaluation of war outcomes: Abandoned agricultural land in Bosnia-Herzegovina after the 1992-1995 conflict, Institute of Behavioral Science University of Colorado, Association of American Geographers Vol. 99, no. 5, p.1033-44, 2008, 2; Donna-Lane Nelson, Healing Hands for the Forgotten War in Bosnia: Volunteer Therapists Treat the Scars of  War One Person at a Time, The WIP, Monterey, 2007, 12

[14] Patrick Ball i dr., The Bosnian Book of Dead: Assessment of the Database (Full Report), HiCN Research Design Note 5, 2007, Brighton, 2007, 20.

[15] Federalni Zavod za Statistiku Bosne i Hercegovine, Stanovništvo Federacije Bosne i Hercegovine 1996 – 2006, Statistièki Bilten, Sarajevo, 2008, 32.

[16] Ministry for Human Rights and Refugees, Bosnia and Herzegovina: Comparative Indicators On Refugees, Displaced Persons And Returnees, from 1991 To 30 June 2003, Sarajevo, 2003, 8.

[17] Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Revidirana strategija Bosne i Hercegovine za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, Sarajevo, 2009, 1-3.

[18] UNDP, Bosnia and Herzegovina Human Development Report/ Millennium Development Goals 2003, London, 2003, 15.

[19] Žarko Papić i dr., Mit i stvarnost civilnog društva, Uloga civilnog društva u jačanju socijalne uključenosti i smanjenju siromaštva Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju (IBHI), Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini (FSU u BiH), Sarajevo, 2011, 13.

[20] UNHCR, Global Appeal 2012-13, The UN Refugee agency, Geneva, 2012, 248.

[21] Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, Sektor za imigraciju, Migracioni profil Bosne i Hercegovine za 2010 godinu, Sarajevo, 2011, 63.

[22] Isto, 65.

[23] Displaced children in the Tuzla area, december 1994, UNHCR, Roger LeMoyne.

[24] Helsinki Committee for Human Rights in Bosnia and Herzegovina, Report on the status of human rights in Bosnia and Herzegovina (Analysis for the Period January – December 2007), Sarajevo, 2008, 3.

[25] Razgovor sa Gordanom P. Zmijanac, Program menadžer i Osnivač Prve djetske ambasade u svjetu “Međaši”- Republika Makedonija, 17.05.2011, Skopje.

[26] Izveštaj o dosadašnjem radu i aktivnostima Generalnog dečjeg konzulata za Republiku Makedoniju, 07.07.1992, Arhiva na Prva Detska Ambasada “Međaši”, Klaser 2, Skopje.

[27] UNHCR, Populations of Concern to UNHCR: A Statistical Overview (1994), Origin of major refugee populations and Others of concern to UNHCR by country of asylum and assistance status as at 31 December 1993 and 31 December 1994, Geneva, 1995, 46.

[28] Ели Јосифовска, Интервју со Карлос Малдонадо Кастилјо шеф на Канцеларијата на УНХЦР во Скопје, Нова Димензиjа, Сkoпјe, 2008., 2008, 6.

[29] Rajka Stefanovska, Izbeglice u Makedoniji, AIM, 17 rue Rebeval, Aimpress, F-75019 Paris, 23.03.1994, 1.

[30] Мирјана Поповска, Разговор со Државен секретар на Министерството за труд и социјална политика Ацо Јаневски, Вести на Канал 5 од 01.06.2005., 2005, 1.

[31] Сашо Клековски, Индекс на граѓанското општество во Р. Македонија: По 15 години транзиција – од стабилизација кон граѓанско учество, Македонски Центар за Меѓународна Соработка Цивикус, Скопје, 2005, 59.

[32] Rajka Stefanovska, Izbeglice u Makedoniji, AIM, 17 rue Rebeval, Aimpress, F-75019 Paris, 23.03.1994, 1.

[33] Pismo do IREX, Mr. Obrad Kesic, od Lina Unkovski, Generalen detski konzulat za RM, Arhiva na Prva Detska Ambasada “Međaši”, Klaser 3, 1992,Skopje.

[34] Razgovor sa Nebojšom Markovskim, Koordinator Detskog odmarališta “Bunec” – Mavrovo, za vrijeme Rata u BiH, 16.05.2011, Skoplje.

[35] Гордана Змијанац, Извештај од посетата на Детското одморалиште во с. Бунец, 1992, Arhiva na Prva Detska Ambasada “Međaši”, Klaser 2, Skopje.

[36] Razgovor sa Nebojšom Markovskim, Koordinator Detskog odmarališta “Bunec” – Mavrovo, za vrijeme Rata u BiH, 16.05.2011, Skoplje.

[37] Pismo do IREX, Mr. Obrad Kesic, od Lina Unkovski, Generalen detski konzulat za RM, Arhiva na Prva Detska Ambasada “Međaši”, Klaser 3, 1992,Skopje.

[38] Izveštaj o dosadašnjem radu i aktivnostima Generalnog dečjeg konzulata za Republiku Makedoniju, 07.07.1992, Arhiva na Prva Detska Ambasada “Međaši”, Klaser 2, Skopje.

[39] Лина Ќ. Унковска и др., Акутните последици од војната врз процесот на социјализацијата на децата – бегалци, Институт за Психологија, Филозофски факултет, Скопје, 1992, 11-18.

[40] Spisak lica izbjeglica iz BiH koja su smještena u s. Donje Konjare, Opština Gazi Baba, Skoplje, do dana 03.06.1992. g. (Prema spiskovima i terenskim istraživanjima u ljetu 1992. g. u Donje Konjare je živjelo oko 1.000 lica, od kojih 700 (706 po Popisu stanovništva iz 1991.g.) lokalnih i 300 izbjeglica ili cjela jedna trećina stanovništva.

[41] Putni spiskovi, Generalen detski konzulat za RM, Arhiva na Prva Detska Ambasada “Međaši”, Klaser 1, 1992, Skopje.

[42] United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 1998 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington, 1998, 1.

[43] U.S. Committee for Refugees World Refugee, United States Committee for Refugees and Immigrants, Survey 1999 – Macedonia, accessed 29 January 2011, Washington, 1999, 1.

[44] Државен завод за статистика, Попис 2002, Вкупно население според причините за присутност-отсутност, возраста, полот и изјаснувањето за национална припадност, Книга I, Скопје, 2003, 194-385.

[45] Државен завод за статистика, Попис 2002, Вкупно население според миграциони, витални и етнички карактеристики, Книга IX, Скопје, 2003, 101-143.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Sadržaj 16. broja časopisa ”Avlija”

U 16. broju časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” čitajte: REKLI SU… Noam Čomski UZ SLIKU SA NASLOVNE STRANE Kaubojska politika ubija  – zabranjeno pušenje RAZGOVORI SA PISCIM...
by Redakcija
 

 
 

Vukosav Delibašić: ”S kim si, taki si”

Koliko sam potrošio životane energije, gubeći dragocjeno vrijeme u nebitnim stvarima sa nebitnim osobama, zadovoljavajući njihove potrebe za nekakvim druženjem i popunjavanjem neke njihove praznine, prepuštajući se ču...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: Razmišljanja (IX dio)

  Iako se ove osobine u svijetu porobljene svijesti nikako ne savjetuju, buntovnost i prkos jedino pružaju šansu da nemoguće postane mogućim.   Poštovan je onaj ko poštuje sebe. Poštovati sebe, znači poštovati dr...
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: Dvostruki odgoj

Kažu da čovjek prvo treba pomesti pred svojim pragom. Pa, evo. Da ne bi ispalo kako u našoj kući ogovaramo samo političare, jer njih više nije vrijedno ni ogovarati, pomest ćemo pred svojim pragom. Radi se o mom unuku, m...
by Redakcija
 

 
 

Objavljen drugi broj magazina za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“

Objavljen je drugi broj magazina za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“. U novom broju koji je objavljen na znatno većem broju strana, čitaoce očekuju nova uzbudljiva putešestvija po raznim kulturama sveta. Ovoga puta, ma...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona