Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Hrvatska

14. Jula 2015.
 

Ladislav Babić: Hladno jelo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Kneževina Cropopo, nastala raspadom prosvjećenog Južnog carstva, čiji su se stanovnici siti desetljetne međusobne ljubavi i bratimljenja, u žaru nezadovoljstva jedva suzdržali – pod pritiskom međunarodnih faktora – od međusobnog istrebljenja, bila je prilično zaostala zemlja. Jedna od najzaostalijih u Zapadnom carstvu, kome se skoro istog trena nakon stjecanja nezavisnosti – iživivši je u svega desetak godina – pridružila. Njeni stanovnici, većinom bogobojazni ali osioni ljudi, što oni nazivaše ponosom, smatrali su se najstarijim narodom kugle Zemaljske, direktni preci izumrlih Cromagnonaca, odaklem vuče porijeklo i ime njihove države. No, prepustimo ih sebi i njihovom ničim posebno izazvanom samoljublju, sem možda željom da pokažu kako su stariji od susjeda s kojima su se u uzajamnoj mržnji razišli, i usredotočimo se na Međurječje. Samo ime govori gdje se smjestila ova provincija spomenute kneževine; gotovo podno visokih, snijegom pokrivenih planina, plodna ravnica između dviju rijeka koje su je ograničavale sve tamo do utoka jedne u drugu. Shvatimo li da bijaše dio kneževine netom preminulog, prosvjećenog kneza, kakvim se sam volio smatrati, dok ga je pretežni dio javnosti doživljavao prilično prevrtljivim paraderom, a razvijenije okolne zemlje razmišljale o njemu kao jednom od zločinaca Južnog carstva iz kojeg su se ispilile dobrano pitoreskne (u smislu društveno ekonomskog sistema koji su uvele) državice – ništa posebno. Hrpica međurječkih Cropopovaca, dio kojih bismo mogli svrstati u ljudsku vrstu, a dio s naslijeđenim karakternim osobinama velmože, otišlog tragom svog pokojnog uzora na drugi svijet. Što će reći, sebični, zagriženi, kradljivi i agresivni stvorovi nad čijim djelima se pitomiji dio stanovništva zgražavao. S pravom, jer u procesu (njihov uobičajeni eufemizam za krvavo klanje) raspadanja bivše carevine, bijahu terorizirani i pokradeni ponajviše od tih svojih zemljaka. Koji su stečeno, razumije se, rukama i nogama čuvali od otimačine – kako nazivahu potraživanja popljačkanih za povratom imovine. A ponajbolje se oteto može očuvati zasjednete li na pozicije vlasti, i ogradite stečeno bogatstvo nerđajućom ogradom ustava, zakona i lokalnih propisa.

 

Lokalna vlast provincije bješe smještena u najvećem, da ne kažemo glavnom gradiću MeđurječjaZrinkopanu, od poldrug desetak tisuća stanovnika (nazvanom po čuvenim komploterima s Osmanilijama, koje žitelji slave kao velike nacionalne junake i katoličke mučenike), s uglavnom preslikanim obilježjima centralne vlade. Mora se reći da je stega nad državljanima, time i provincijalcima (smijemo li tako nazvati stanovnike ove provincije) ponešto popustila pod utjecajem međunarodne javnosti, tek toliko da se (prilično neuspješno) maskira uspješni nastavak daljne, mnogo sofisticiranije pljačke građana. Gradska vlast, na čelu sa Provincijatorom, poprilično bolesnim ali ne manje upornim u očuvanju svoje vlasti, osnovala je niz tvrtki u svom vlasništvu, preko kojih se novac slivao u gradsku kasu, čije ključeve su ljubomorno čuvali članovi interesno i rodbinski povezane klike. Ilustracije radi, osnovana je firma imenom „Stanokrad“ (STANOinvestna Kneževska RADionica), čiji navodni cilj bijaše održavanje zajedničkih velikih stambenih objekata, sa desetak i više stanova. Naravno, kako ništa nije džabe (a ponajmanje su to na umu imali njeni osnivači), mjesečno su stanari morali izdvajati izvjestan iznos – navodno na svoj bankovni račun, ali kojim je upravljalo vodstvo firme – zvan stanokradska rezerva. Provincijator imaše kćerku, pa je kontrole radi nad spomenutom firmom, namjestio direktorsko mjesto svome zetu. Novac se gomilao na račun „Stanokrada“, gomilao se i na ličnim računima njegovih formalnih i neformalnih upravljača, ali ga bijaše sve manje na računima građana, na koje je nazivno sjedao. Mora se dodati kako ne bijaše jedina djelatnost poduzeća održavanje stambenih objekata, već i njihova izgradnja te prodaja na dovitljiv pljačkaški način. Tako, primjerice, nisu obračunavali porez na prodano, takozvani PUV (Porez na Ukradenu Vrijednost), mada su ga sasvim uredno fakturirali, razliku trpajući u vlastiti džep. Na sličan su način poklonili stan lokalnom ribolovnom šampionu, pobjedniku „Svjetskog prvenstva u hvatanju somova“, za što – jasno – ovaj nije bio ni najmanje odgovoran. Primjera je doista tuša i tma, a sve je lijepo šljakalo dok se nije zalomilo!

 

Počelo je sve glasnijim pričama o nepotizmu u „Stanokradu“, te optužbama za sukob interesa. Kako, šaptali su isprva potiho a potom sve glasnije, može Provincijatorov zet sjediti na čelu firme od provincijske gradske vlasti osnovane? Nije li to sukob interesa? Mora se reći kako su zakoni Cropopoa, kako god zemlja bila primitivna, dekoracije radi unijeli u svoje članke i stavku da javnu funkciju ne smije obavljati „djelator“ (tako su nazivali radnike) koji bi se nalazio u mogućem sukobu interesa – odnosno došao na položaj kojim bi (ne)prikriveno mogao ostvarivati vlastitu korist na uštrb javnosti. U sličnom položaju bijaše i Provincijator, preko instaliranog rođačkog povjerenika (dakako, i on sam) na čelu gradske firme. Sve deblji računi pojedinaca, sve tanja stanokradska rezerva, sve glasnije – i u ostatku kneževine tim čujnije – optužbe o prijevarama i sukobima interesa u „Stanokradu“, prisilile su državni organ zadužen za otkrivanje zlouptreba položaja i kriminalnu djelatnost, takozvani „JATAK“ (Javna Anti Tatovska Agencija Kneževine), da djeluje. Rezultat poduže istrage je, da se protiv smijenjenog direktora „Stanokrada“ i cijele firme upravo vodi sudski postupak, na kojem se mogu čuti kojekakve smiješne obrane optuženih. Tako, svrgnuti direktor uvjerava kako nije bio u nikakvom sukobu interesa, jer je maltene iz vlastitih sredstava pokrivao manjkove, kako je praktički bio jedini kvalificirani kandidat u kneževini za to radno mjesto, da se nije obogatio i slično – želeći zamagliti pred javnošću jasnu poruku zakona da to ni nije potrebno; dovoljna je samo mogućnost da se to ostvari, čime se automatski zabranjuje zapošljavanje takve osobe na funkciji od javnog interesa.

 

Provincijator, rekosmo teško bolestan čovjek, je u međuvremenu umro, izbjegavši poput preminulog kneza sramotno suđenje, dok je proces firmi i njenom smijenjenom čelniku u toku. U međuvremenu, „Stanokrad“ nastavlja svoju djelatnost pod dirigentskom palicom novog direktora. Čudno je u svemu, što se javnost baš i nije upitala, kako je moguće da su svi firmini pravnici – iz redova kojih potiče i Treći čovjek (tako ćemo zvati novog šefa) – ostali na svojim pozicijama, kad su upravo oni morali dijeliti odgovornost sa bivšim direktorom, s obzirom da im je u opisu radnog mjesta kontrola zakonitosti poslovanja? Naivni stanovnici Međurječja se doduše toga ne dosjetiše, ali je Treći čovjek itekako držao na umu. Ako ste mislili da se u Cropopou stvari mijenjaju preko noći, da barabe postaju uzoriti akoli već ne završavaju iza rešetaka, a lopovi poštenjaci za ogled nakon farsičnih sudskih procesa, onda vam je izmakla činjenica o mentalitetu stanovnika kneževine, a napose o međunarodnom ugledu njihova pravnog sustava. Jednom riječju, nikakvom! Zadržavši cijelu lopovsku ekipu iz koje je i sam potekao, shvatio je čelnik firme kako treba promijeniti taktiku, ali ne i strategiju potkradanja građana. Da puno ne zamaramo čitoce, ilustrirajmo to na jednom primjeru. Svjetska ekonomska kriza, izazvana većim lopovima od onih o kojima govori ova pripovijest, a još većma pljačka vlastitih državljana od vladajućih elita kneževine, osiromašila je njeno stanovništvo do gole kože. Ljudi postadoše nesposobni ne samo vraćati kredite, plaćati režije i davanja kneževini, već mnogi od njih jedva navlačiše kraj sa krajem, prehranjujući se namirnicama koje razvijene zemlje uglavnom smatraju otpadom. Namnožiše se pučke kuhinje, pod patronatom socijalne skrbi bijaše sve više osoba – doduše, više radi očuvanja privida pred svijetom negoli od koristi za pojedince s mjesečnom pomoći od stotinjak Krokuna (Kr – službena valuta Cropopoa), učestaše zapljene imovine dužnicima, izbacivanja iz stanova i slične radnje ozakonjene čak i ustavom države. Što se čudite, postoje i ustavne kneževine, ako ne drugdje onda u ovoj storiji. Ljudi, u strahu od beskućništva, gledahu prvo „nahraniti“ nezajažljivu državu, njene organe i podorgane, a tek potom – ostane li što – sebe i svoje obitelji.

 

U priču na ovom mjestu ulazi naivac, odgojen po nekim drugim standardima od vladajućih u kneževini i njenoj provinciji. Nazovimo ga Mišo. Samac, dalekih finskih korijena, sa dva nezaposlena odrasla sina – usto i sam bez posla – primatelj socijalne pomoći, živio je u jednosobnom stanu osrednje zgrade od desetak stanara, noseći se nekako sa životom preko socijalne potpore i „snađi se druže“ metode. Da ne bi zaribao svoje dijete – vlasnika stana koji je naslijedio od bake – redovno je namirivao režijske troškove, uključivo i uplatu stanokradske rezerve na bankovni račun stanara, pod „Stanokradovom“ kontrolom. Bijaše u zgradi i nekoliko sustanara nemoćnih da uslijed jadnih okolnosti u kojima se našla kneževina, uvukavši u njih svoje popljačkane podanike, uplaćuju mjesečni iznos za održavanje. Ostavit ćemo druge makinacije firme za upućenije, ili sudstvo nekih sretnijih vremena koja nikako da dođu, pa se usredotočiti na našeg Mišeka – kako ga je pokojna majka zvala. U zakonu i statutu firme koja treba brinuti o održanju zgrada – iz prikupljenih mjesečnih sredstava – lijepo je stajalo da se to odnosi samo na vanjski dio zgrade i zajedničke prostorije; stanari sami namiruju štete nastale unutar vlastitih zidova. Stoga je, pod patronatom socijalnih službi, vlasti, propisa i zakona Cropopoa i njene provincije, naš Mišek više no oči u glavi pazio da mu se ne dese kvarovi koje nikako ne bi svojim nepostojećim sredstvima uspio sanirati. Al’, znate kako je; paziš gdje ideš, pa te potrefi s neba! Tako se pokvarilo – vjerojatno, jer su ga najčešće upotrebljavali zaboravni stanari, poštari, dimnjačari i ini posjetitelji bez ključeva – zvono njegova portafona na ulazu u zgradu. Kolektivistički sistem uveden u upravljane zgradama Cropopoa – države koja se nominalno javno grozila kolektivizma, jer je njime ugroženo dostojanstvo svake pojedine osobe – izgledao je ovako. Stanari moraju imenovati Stanadora (svojega predstavnika) koji jedini – uz „Stanokrad“ – ima uvida u račun na koji sjedaju stanokradske rezerve, i jedini kontaktira firmu u slučaju potrebe. Za sanaciju kvarova, naravno. U to ime Stanador prima s tog računa neku sitniju godišnju naknadu, a cijela firma si naplaćuje 10% plus PUV za manipulativne troškove. Tako to funkcionira teorijski, što je glavni mozak prerazmještenih lopova unutar firme taktički prilagodio svojoj strategiji. Lijepom i bezbrižnom nastavku života na račun osiromašene stanarske sirotinje.

 

Naš naivni Mišo (naivnost mu se očitovala već u tome da je – usred zemlje gdje i ljudi rastu iz tla – svoje „korijene“ smatrao posve nebitnima), suočen s banalnim kvarom zvonceta koje onemogućava svima – od sinova do poštara i očitavača plinomjera – da najave svoj dolazak, odluči zatražiti od Stanadora da prijavi kvar „Stanokradu“. Jedva se uspio pojadati i ispričati svoj problem, kadli ga ovaj odbije riječima kako je iluzija očekivati popravak kvara, jer – stanokradski račun je prazan! Dobrih odnosa radi sa susjedom, Mišek ga nije poslao znate već kamo, već odluči lično kontaktirati firmu kojoj redovno, svaki mjesec uplaćuje dio svoje socijalne skrbi upravo za potrebe kakva se nesrećom pojavila. Direktni i indirektni – internet (mislite da se radi o Srednjem vijeku ako se sve zbiva u kneževini!?) – kontakti rezultirali su maltene ismijavanjem jadnog građanina, s jednakim opravdanjem: ne dolazi u obzir, jer je stanokradski račun prazan! Kao, nekoliko stanara ne vrši uplatu već godinama, puno su dužni a dug je praktički nemoguće naplatiti, i tralala i trilili i trikabila trikabila – puna usta izgovora!

 

„Dozvolite“ – reče im Mišek„ja svaki mjesec već godinama uplaćujem pristojbu na račun koji mi šaljete. „Daklem“ – nastavi on, uzdajući se u logiku više no se ne pouzdavajuću u pamet sugovornika – „svakog prvog, račun nikako ne može biti prazan! Sem toga, osim mene i većina stanara uplaćuje novac na račun. Sem poslijednjeg ‘sem toga’, kako li uspijevate naplaćivati svoju i Stanadorovu proviziju sa ‘praznog računa’? Sem prethodnog ‘sem toga’, zašto bih ja – umjesto firme i njenih pravnika – brinuo o nenaplativosti vaših potraživanja od neplatiša (čiju situaciju, usput rečeno, sasvim razumijem). Ja vam redovno plaćam“ – dalje će naš naivnež – „i nemojte me svoditi u kolektivističke okvire; za svoj novac želim protuvrijednu uslugu! Sem ranijeg ‘sem toga’, vi primate plaću od mene (na što se sugovornik grohotom nasmijao, pretvarajući se da ne shvaća kako živi od doprinosa stanara), daklem imate obavezu koju ne ispunjavate!“.

 

Svi argumenti jadnog korisnika zvonceta koje ne zvoni, obijaju se o glavu šefa lopovske firme. Ni u njoj zvono izgleda nije radilo.

 

Lopovi ne moraju biti baš praznoglavi, dapače – često su izuzetno inteligentni stvorovi koji samo stvaraju privid nerazumijevanja, pozivajući se na hrpu formalizama (kakvi su zakoni Cropopoa i statut „Stanokrada“) da eskiviraju jedinu, poštenom čovjeku relevantnu, logičku i humanu istinu. Mišek daje novac, i za njega želi protuvrijednost koja mu se otima, krade pod prozirnim izgovorima! Vidi naivčina – nije baš toliko naivan – da protiv sistemski ukorijenjene pljačke ne može ništa, pa naglasi da mu više ne pada na pamet uplaćivati stanokradsku rezervu, na što šef oštro zaprijeti prislinom naplatom, zapljenom imovine, deložacijom i inim radnjama, neshvatljivim pobunjenom građaninu. Kako će ih ostvariti firma koja tvrdi da ne može naplatiti dug od višegodišnjih neplatiša? Danima, žrtva legalizirane pljačke pod okriljem „Stanokrada“, žitelj provincije u kojoj ima dom i države čiji je državljanin, iznerviran ne može spavati razmišljajući što poduzeti u ostvarivanju svog ljudskog prava – da za novac koji daje dobije „robu“ koju je platio, a ne rog za svijeću? Kune se svime na svijetu da više neće lopovima plaćati naknadu za usluge koje mu ne pružaju, iskaljujući frustraciju na svemu čega se dohvati; tanjurima koje ispire poslije ručka, telefonu što ga budi iz sna, vratima tuš kabine jer se ne zatvaraju u potpunosti ili slivniku koji čisti od nahvatanog kamenca, kad shvati. Njegov sin, a ne on, je vlasnik stana. Odbijajući zakonski propisanu pljačkarinu, svoje bi dijete ni krivo ni dužno – a ne sebe – doveo u nevolje, konfiskacije i ine prisilne metode grabeža, kad već ne ide sofisticiranim, kvazicivilizacijskim cropopomanjonskim putem! Mora smisliti neki način osvete, posebno prena „kumu“ te mafijaške organizacije kojeg je ne jednom, u mislima svakojakim metodama otpremao za pokojnim vladarom kneževine. Odsutnog pogleda na ispražnjenu bocu solne kiseline kojom riba školjku, pada mu na pamet sjajna zamisao; da tako će učiniti, tako mora učiniti – baciti ljagu na šefa stanokradske bande koju ovaj više nikada sa svojeg lica neće moći oprati, koja će ga cijeli život pratiti u javnosti poput vječno urezane maske na njegovu lopovsku facu!

 

Jutrom idućeg dana, prolazi Mišek sa posudom netom kupljene solne kiseline pored kuće šefa „Stanokrada“, upravo u trenutku dok bandit napušta svoj dom. Zastaje, gleda ga u oči jedan trenutak, a potom, čvrsto stiskajući bocu solne kiseline u ruci, jednim zamahom u smjeru glave prestravljenog direktora, drugom baca podeblju kuvertu u poštanski sandučić na zidu. S pričom koju upravo čitate. Osveta je jelo koje se servira hladno!

 

 

(Svi likovi priče, kao i ostali njeni elementi, su plod spisateljeve fantazije. Ukoliko se netko prepozna, znak je da mu je mašta bujnija od piščeve ili ga mori nečista savjest, što nije više autorov problem.)

 

 

 

Picture1Ladislav Babić, rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“ proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine – i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“ izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje sa internetskim portalima. Zastupljen u  dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski jezik. Nagrađivan.

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Emina Vildić: Savjest

Desile su se noći. Crni izvori našeg postojanja, užasavajući krici prošlosti, neizmirene prošlosti. Nije sve tako tamno, pomisli svijeća u sobi našeg kutka gdje skriveno čučimo pružajući ruke k zidovima, bijelim zid...
by Redakcija
 

 
 

Sadržaj 16. broja časopisa ”Avlija”

U 16. broju časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” čitajte: REKLI SU… Noam Čomski UZ SLIKU SA NASLOVNE STRANE Kaubojska politika ubija  – zabranjeno pušenje RAZGOVORI SA PISCIM...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Dvostruki odgoj

Kažu da čovjek prvo treba pomesti pred svojim pragom. Pa, evo. Da ne bi ispalo kako u našoj kući ogovaramo samo političare, jer njih više nije vrijedno ni ogovarati, pomest ćemo pred svojim pragom. Radi se o mom unuku, m...
by Redakcija
 

 

 

POKRENUT VEB-PORTAL „ISTOČNI BISER“ POSVEĆEN KNJIŽEVNOSTI, UMETNOSTI I KULTURAMA ISTOKA

Veb-portal „ISTOČNI BISER“ je osmišljen kao veb prostor na kome će se objavljivati raznovrstan sadržaj iz oblasti književnosti, umetnosti i kulture zemalja Istoka (Japana, Kine, Turske, zemalja Zakavkazja, Irana, araps...
by Redakcija
 

 
 

Novi krimić Marije Juračić ”Dronovi, furešti, ubojstvo”

DRONOVI, FUREŠTI, UBOJSTVO, Marija Juračić 80.00 kn – PDV je uključen u cijenu – trošak dostave nije uključen u cijenu Sažetak: “Roman spisateljice Marije Juračić „Dronovi, furešti, ubojstvo“ tre...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona