Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Hrvatska

13. Aprila 2015.
 

Poezija Antonie Kralj

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Antonia Kralj (djevojačko Padovan), rođena u Splitu 1987. godine.  Završila 2. jezičnu gimnaziju u Splitu, te samo prvu godinu Filozofskog fakulteta u Zadru (hrvatski jezik i književnost). Kao (na prvom mjestu) majka dvoje djece, a onda tek pjesnikinja – objavila je prvu zbirku pjesama Prašnjava staza (Studio TiM, Rijeka, 2013.) i time započela svoje eksponiranje. Od 2013. redovna je članica udruge DADAnti (udruga za promicanje eksperimentalne umjetnosti, Split). Objavljivala na web portalima Studio TiM, Književnost uživo, Blacksheep.rs, Kutija ljubavi, Glas naroda, Urlik, Avlija te u časopisima Afirmator, Književnost uživo, Kreativni magazin, Radio Gornji Grad, Književno pero, Zvezdani kolodvor… Objavljivana i u fanzinima, te zbornicima (‘Goli život u umetnosti’ 2014., Srbija, ‘Sve boje leta’ 2014., zbornik DŽP  – Društvo živih pjesnika 2015.; Srbija, ‘Zbornik 2. Gornjogradskog književnog festivala’ 2014., Zagreb). Redovito objavljuje poeziju i tekstove na web stranici Blacksheep.rs, na kojoj je ujedno i član redakcije (suradnik). Surađuje s brojnim pjesnicima na području Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Osvojila četiri druge nagrade na međunarodnim festivalima poezije i kratke priče 2014. godinu, sve četri u kategoriji poezije do 30 godina, i to redom: 2. nagradu osmog međunarodnog festivala ‘Duško Trifunović’, 2. nagradu šestog međunarodnog festivala ‘Trifun Dimić’, 2. nagradu šestog međunarodnog festivala ‘Magda Simin’, te 2. nagradu šestog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Stanislav Preprek“. Pjesmom “Procjena udaljenosti” osvojila 3. nagradu na konkursu časopisa Avlija za najbolju pjesmu u regionu 2014. godinu. Samim početkom 2015. godine osvaja četverostruku drugu nagradu na dva festivala – 7. međunarodnom festivalu poezije i kratke priče “Mihal Babinka”, te 5. Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Vojislav Despotov“; dakle, na oba festivala po dvije druge nagrade – po  jednu za poeziju i po jednu za kratku priču (sve četiri u kategoriji do 30 godina). U veljači 2015. objavljena joj je za sada druga  zbirka pjesama “Prvi sentiš bez mozga”, izdana u samo 30 tiskanih primjeraka, kao bibliofilsko izdanje Bratsvo duša (Zagreb, 2015.). Pripremljena joj je i treća zbirka ‘Omjeri i doze (i ponešto otrova)’, ali nije (još) objavljena jer je odbivena (za financiranje izdavanja iste) i od grada Splita i od ministarstva kulture RH. Nadalje osvaja drugu nagradu 4. međunarodnog festivala poezije i kratke priče mladih “Pavle Popović” 2015. za poeziju u kategoriji do trideset godina; treću nagradu za kratke priče u kategoriji do trideset godina istog festivala, te zatim dvije druge nagrade 7. međunarodnog festivala poezije i kratke priče mladih “Janoš Siveri” za poeziju u kategoriji do trideset godina i kratku priču u istoj kategoriji.

Piše, živi i radi u Splitu.

 

DAN ZALJUBLJENIH

 

Dobro jutro?
Jel to alarm želi tebi ili alarmu ti?
Danas je dan zaljubljenih
Ili dan ljubavi?
Što još o njoj imaš za reći
Ti svijete okrutni i prljavi…
S ciljem da je istrjebiš
Sve više paklu sličiš…
Skoro pa nema čovjeka,
Sve sami otuđeni klonovi,
Sivilom isprani polu-robovi,
polu-strojevi… al ne zaboravi,
svijete sjebani, da čovjek sam po sebi nikad neće moći istrijebiti
taj urođen nagon jači od pameti…
da je baš sasvim sličan beštiji;
da mu svo biće nalaže
da mora s nekim dane dijeliti,
I da je život u suštini
od sve patnje vrijedniji…
Instikt za preživjeti.
a opet, i van nagona,
zar nas nisu učili
da su i u davnom
(i sad već upitnom) potopu
spašeni od sve vrste parovi,
al ‘čovjeka’ je bilo najviše –
ne da bi mogao vladati,
već mu je društvo neophodno
za preživjeti…od svih beštija –
Po mnogočemu najslabiji…
i takvi bi možda mogli
čak i tebe spasiti,
ti svijete – jadni …potlačeni.
Danas je dan ljubavi?
U prirodi je to baš svaki dan u godini.
Svake godine u vječnosti.
Danas je dan zaljubljenih?
Uz sve kalupe u koje smo ljubav strpali – krila joj srezali – slobode je lišili…
u vrijeme kad ‘čovjek’ svaki za sebe postaje sve otuđeniji i neshvatljiviji,
a ironično ; sve jedan drugom sličniji… zaljubljenost je jedina
koja nas još podsječa
da bi ljubavlju
svijet mogli od sivila oživjeti…
jer beštije su opasne kad su same…
ogorčene ih je teško kontrolirati.
Tad se stado ovaca pretvara
u vukove samotnjake,
A oni se ne povode za ničijim pravilima,
I goni ih samo mjesec i glad…
Zna li vuk za ljubav
ili samo u prazno zavija?
Tom scenariju se neću radovat…
ja još vjerujem u ljubav
i ne odustajem od zaljubljenosti,
i znam da nje neće tako lako nestati…
Još se zaljubljuju;
Najhrabriji, koliko i oni najnaivniji…
Jer barem u ljubavi
Još uvijek su svi jednaki.
pa svijete, uspavani i probuđeni,
“sretan ti dan zaljubljenih”
(već pjeva jedan meni od najdražih… )
Pa ću uz cijelu bajku samo nadodati –
zaljubljujmo se u život
i nikad se nemojmo odljubljivati…
Ljudi su možda
već čovječanstvo osudili,
Al čovjek čovjeka još može spasiti…
Tko zna, možda i svijet,
Umoran od zla,
pred ‘novom ljudskosti’ popusti …
Pa onda i on,
ranjen, ipak preživi.
I svaki dan će biti dan ljubavi…
Ni četrnaesti ni drugi –
jer ljubav teži slobodi,
ni u brojeve ni u kalupe,
ni granice ni vrijednosti.
Sretan joj dan, najsretniji želim…
Taj jedan ‘blijedi’ ali ‘sveti’
Precizan dan (ograničeni)…
što sivilo, barem malčice,
na nju podsjeti.

 

DIŽEM JEDRO U OLUJAMA

 

Da bih lakše doplovila

do suncanih razdoblja…

Prodastireš mi opet bure

pred mahnitalo ostvarivanje

neuhvacenih stihova…

razum gubi igru skrivaca…

blijed i iscrpljen od južina,

pred burom

sve prozore vrtoglavih buđenja

Otvara.

Tijesno iskrojen san,

Otplovljena iluzija

Neutješnih placeva.

 

ZABRANJENI (PO)GOVOR LUTKICA

.

Tristo sjenčenja
Pa dvi-tri tone ocrtanog hira
Našvrljalo mene, lutku sa greškom,
Jer promaknuo im na traci najbitniji šav;
Nema konca na kojem bih se njihala
Po naredbi volje
Njihovih masnih šaka i papaka.
Pa se ne hvalim slobodom,
Jer svijet je mravinjak pun kukaca,
A mrave izgurala ‘evolucija’
Ili tek ruganje potezača končića-
Iza kulisa, brutalna tragi-komedija
I cerek prežderanih grkljana
Što su uvjerili vjetar da je oltar novca
izvor bića i svega svetoga.
Nebo se obraduje kiksu tvorničke trake-
Svakim stvaranjem ‘s greškom’ lutkice
Ono slavi tajnim aplauzom božanske zrake
Što kao duga prati baš ovakve –
Jer slobodna lutka se bez straha ušulja
U tjesne redove sljepo-gladne publike,
Gubi lažljivu maglu ‘gospodara’
i ne vjeruje olako scenariju sivila;
da je smisao tek mrtvo vješanje bez razloga,
Da je neuravnoteženost posve prirodna
i da sve što ispljunu oni u odjelu,
iz čvalja punih taštine, a u riječima vještine;
Ne može biti ni apsolutno ni istina.
Pa ko vjerni asistent bez ljudske nagrade,
A kamoli u obliku ‘iz rukava’ kuverte,
I ja-kao i sve ‘s greškom’ sretnice
Šapućem ukornim suosjećanjem
Razborite pouke iz šarene dimenzije
izvučene razumom bez kritike;
Od slobodnog duha iskrojene,
Poticajem svemira bojane
A srebrom čarolije zaštičene…
Jer nastupaju masni prsti držača konaca,
Samo ih ne vide oči masovne dioptrije,
A jadne lutkice rastežu umorne udove
I šute,
Jer sinkroniziraju ih lažnim strahom
podmitljivo licemjernog
bogatstva kritike ili kritične mase;
Lisice škrto primitivnog vokabulara…
Zamrse se njihovi balavi jezici
U proždrljivom jurišu za što deblji đep,
Pa smetnu s uma
Da predstavu sabotiraju
Tihi šaptači – zaboravljeni ‘s greškom’.
Ali Nebo ipak tuguje
za svim preumorenim ‘glumcima’
I ne proklinje ni publiku ni lutkice,
Jer nije li nebo za najslabije i najstrpljivije:
Ono bezuvjetno boja, u sve boje,
propuštene falinge
Na dizajnu svake ‘slobodne’ slugice,
Honorar je svemirom osvjetljen san;
Da će debeli papci
ostati nadrogirani pohlepom,
I neće skužiti odbjegle ‘greškice bez konca’;
Što u tihom buntu spašavanja –
Iz prvih redova pozornicu osvješćuju
Riječima buđenja anđeoskih razmjera;
Nikad istim frazama, iz srca slobode,
Bez nabubanih tekstova…
Možda u utopiju nitko ne vjeruje,
Ali Nebo je očitije od kazališne zavjese;
Ono sipa note spasa na svaki pogled
Oživljenog daha
lutaka što se istrgnu kanđama zabluda,
Baca im magiju zvjezdanog praha
Da im sjaj nikne u drvenim očima.
Zavjese mističnog bordo baršuna,
S druge strane istine,
Nemaju namjeru ništa dati na dar,
Njihova je lažljivost uzdignuta
Publikom što za predstavu
još i kartu apsurdom plača –
I to bez pobune, bez pitanja,
Glavama usijanih strahova
I aplauz sinkronizira na temelju reflektora.
Misija nije, baš kao ni zasluga,
Nešto što se zarađuje utrkom…
Svaka ‘s greškom’ lutkica vrijedi Nebu
Zato što radi bunt iz razuma, ali i iz srca,
Koliko i zbog ponosa što se kreće slobodan;
Vezan za Nebo samo zahvalnošću osmijeha,
Bez imalo sumnje u svoje šapate,
Ne boji se Neba, pa ono ga samo radovat može!
No ne boji se ni konca,
Naknadna ugradnja više nije moguća:
To je obečanje objavljeno s rajskih dvora,
I najveća obrana bajkovito sretnih krajeva…
Prošlo je vrijeme kraljeva zlatnog straha,
‘S greškicom’ –
blagoslovljeni dugom i njenim šarenilom,
šapuću svakim danom sve više i jače;
Riječi što lječe sljepilo aplauza,
Pa strpljivo doziraju ukore za buđenje,
A tek onda lakim vjerovanjem
Kažu ‘zarobljenima’ da im Nebo čuva sjaj
bez dugova zlu i prisilne naplate straha;
Osmjehnuto samouvjereno vele:
Trgaj konce, Pinokio, ima nas još…
Pomozi zubima za pregristi i one
Što svakog Petra Pana još iza zavjese drže,
Jer neki se Palčići debelih papaka plaše
Baš iz srama od pada,
ne zbog cereka hipnoze što ko kugu šire…
I svaki junak makar nezapamčene bajke
Unaprijed će buntom biti obdaren
Kao zamjena konca za krila,
Pakla novčanih grezosti za utopiju –
raj. Tu je. U rezu svakog končića,
U aplauzu Neba lutkicama kao junacima,
U nestanku tvornice mrtvih strojeva
i u smrti đepa debelih ljuštura
zmija i zlih zmajeva
što su samo pepeo i prah,
Jer kada im četa Pinokija pobrka plan,
Vođeni srcima bojanih dugama,
Rame uz rame s vilama i princezama,
svaki za svakoga u čast Neba
ali time i svaki slobodan-
Stotine Ivica i Marica što pomoću ‘greškica’
Mogu pobjediti bjedni urok straha,
Tad ce se osušiti masno salo na šakama
i nestati u sjenama
bez krinke odjela
i lažne misterije baršunastih zavjesa.
To je ‘the end’ moje verzije
konačnih pobjeda bajkovitog Neba
nad tamom i pohlepnim umom
izmišljenog kazališta podzemlja.
Svijetu dugujemo ništa manje od tog;
da ga ostavimo sa sjajem
Koje će naši budući anđeli
nazivati ‘živom čarolijom’,
A ne utješno smješnom titulom
‘s greškicom’. Nebo je strpljivo.
Duga kao nagrada-
Nepobjedivo šarenilo.
Novcem nepotkupljivo.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Said Šteta: Batonovo književno veče sa prijateljima

U petak je, 3. februara 2017. godine, organizovan je još jedan kulturni događaj u Klubu paraolimpijskih sportova „Baton“ Zenica, koji okuplja najteže invalide prošlog rata. U Muzeju Grada Zenica „batonci“ su za lju...
by Redakcija
 

 
 

Ani Stajkova Ivanova: Ognjište babe i dede (prevod sa bugarskog)

Ани Стаjкова – Иванова     ОГЊИШТЕ  БАБЕ  И  ДЕДЕ   Уредно старо огњиште насред куће. Баба послује а деда дрва носи. Тр...
by Redakcija
 

 
 

Igor Divković: Ljubavni conto

Igor Divković     LJUBAVNI CONTO   Puno sam manji, nego se čini. Nemam ja tu korpulencu. Da nisam zaljubljen, kao što jesam, ne bih bio ni blizu toj visini.   Da nisam grijan ljubavnim žarom, bio bih hla...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Budimira Stefanovića

Budimir Stefanović     N E P O V R A T N O . Sećanje na sopstvenu utrobu bledi, pred apsolutnom nevidljivošću dočarane nutrine, rosa na izrezbarenom čelu, zadirkuje tugu koja curi ispod nozdrva, zlate se u izmag...
by Redakcija
 

 
 

Slobodan Ž. Obradović: Balada o pohlepi i škrtosti

Мука, богме, а не шала, како ћеш без капитала?… Празног џепа?… Док је шака пуна козји` брабоњака… . Но, ко жели преко ноћ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona