Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Intervju

20. Jula 2015.
 

Razgovor sa Brahom Adrovićem: Laž i mržnja su najgore zarazne bolesti savremenog čovječanstva

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Braho Adrović, pjesnik, novinar i publicista iz Berana. Član Udruženja književnika Crne Gore sa zamrznutim članstvom od l991. godine. Objavio devet knjiga poezije: Biti živ, Juče na ulici, Balkanske elegije, Hiljadu dana ljubavi, Objava nezaborava, Gorki vijenac, Vječno uzaludno i S one strane nade. U pripremi mu se nalazi još jedna knjiga poezije i jedno prozno djelo.

.

Portret Braha Adrovića. Crtež: Aldemar Ibrahimović, 2015.

Portret Braha Adrovića. Crtež: Aldemar Ibrahimović, 2015.

Rođeni ste u Donjoj Vrbici u Gornjem Bihoru u crnogorskom dijelu Sandžaka. Pjesnik ste, znate da lijepo pišete i govorite. Kako biste opisali ili objasnili nekom iz unutrašnjosti Crne Gore ili bijelog svijeta, šta je to Lim, Bihor i Sandžak?

BRAHO ADROVIĆ: Teško je ukratko odgovoriti na to beskrajno kratko, a u isto vrijeme i “dugo” dugo pitanje. Objasniću zašto mislim da je tako: Ja sam svojevremeno napisao jednu pjesmu (moguće – opisnu) u kojoj sam sa svega nekoliko strofa pokušao da opišem svoje rodno selo, Donju Vrbicu. (”Razglednice iz Vrbice”) i vidjećete da nije lako predstaviti i samo jedno viđenje jednog malog sela, a nekamoli Lima, Bihora i Sandžaka:

.

Na tri rijeke selo sjelo
Na tri brda-tri planine
Prislonilo lice bjelo
Ko uz grudi otadžbine

.

S neba sunce pozlaćene
Sije zrake ko pšenicu
Da nahrani oči snene
Ko da kiti ljepoticu

.

Rijeka čista šumi blista
Biser rosa-oči trava
Voćnjak cvjeta drvo lista
Plavet nebo podrhtava

.

Na livadi otac radi
A na njivi život živi
Selo puno čabančadi
Nebom kruži soko sivi

.

Plućna mi se krila šire
Od čistote poslastice
Uspomene žive vire
Iz mog srca kao ptice

.

Našeg sela živa slika
Iz albuma od sjećanja
Izvađena bez mog lika
Uzaludno koji sanja

.

Ovo je samo jedno viđenje mog sela. Sada je slika izuzev u geografskom pogledu bitno drukčija i mogao bih, čini mi se danima pričati o ljepoti tog sela i problemima koji su ga pratila i koji ga sada prate: Tišina i poražavajuća praznina je sada mnogo “glasnija” a i geografska ljepota bez njenih žitelja od kojih su mnogi preselili, a mnogi bježeći od krize, siromaštva, nacionalizma i ratnih prijetnji legalno ili ilegalno – kako su morali, odselili za inostranstvo, nije više onakva kakva je bila. Sada je mnogo tužnija i obeshrabrujuća, iako u geografiji ništa nije promijenjeno, sem što to selo više ne pripada beranskoj, već novoformiranoj, petnjičkoj opštini. Kada je riječ o našim iseljenicima najviše ih je u Zapadnoj Evropi, a ima ih na svim kontinentima. Čak i Americi, Australiji i Africi. Ista je stvar I sa Bihorom i Sandžakom. Recenzent i urednik moje prve knjige pjesama “Biti živ”, Ćamil Sijarić je napisao znameniti roman “Bihorci”, Rašku zemlju Rasciju i većinu pripovjedaka koje skoro isključivo govore o Bihoru i Sandžaku, pa još taj kraj nije do kraja opisan. Jedno nevladino udruženje iz Petnjice u okviru manifestacije “Zavičajne staze” jednom godišnje raspisuje konkurs za kratku priču inspirisanu Bihorom i ja koji sam na tom prostoru rođen, proveo djetinstvo i veoma često u njemu boravio sam se prijatno iznenadio koliko je novih priča i od koliko novih autora nastalo i do sada objavljeno. A sve te priče predstavljaju jedan mali dragulj, jedan segment u mozaiku priča koje se odnose na Bihor i Sandžak i život u njima. Za mene je Bihor i uopšte Sandžak jedan predivni krajolik sazadan od neponovljive ljepote i čistote, ali (kao da je neko namjerno to htio) bačen i odbačen od očiju šire javnosti i svijeta kao da je ostavljen samo nama koji smo u njemu rođeni i koji u njemu živimo da ga nosimo u srcu kao najbolju dragocjenost u sehari i da ga rasuti po svijetu vječno u srcu nosimo i sanjamo dan kad ćemo mu se vratiti, a da pri tom mnogi to i ne dočekaju. A o kakvoj je ljepoti riječ dovoljno znaju oni koji su samo jednom vidjeli Bratunjin vir i njegove vodopade u kanjonu Popče, koji su vidjeli ostake Bihorgrada, koji su satima pješačili na sabor na Lađevcu da gledaju kako se okreću narodna kola okićena mladim djevojkama i nevjestama, da vide nezaboravne trke konja i druge narodne igre. Kada se tome dodaju priče iz narodnog predanja i legende, e to je već čitavo jedno neispričano i nesagledano more bez kraja. Crno more zlatne duše.
Lim je za nas koji živimo u Beranama, na njegovim obalama, zaštitni znak – znak prepoznavanja, takođe jedna nemjerljiva ljepota. Pjesnik Risto Ratković je “vidio” kako “po moru teče Lim”, a vjerujte i meni samom se pričinilo da sam prepoznao njegove modre brzake i u talasima moćnih svjetskih rijeka Dunava, Save, Sene, pa čak i Volge sa kojom se prvi put “sreo” u gradu Romanovih u Kostromi. Ja sam za jednu pjesmu o Limu dobio prvu nagradu na susretu pjenika sa Lima koji je okupio stvaraoce od njegovog izvora iz Plavskog jezera do Drine. O Limu je divno pisao Lalić i Zogović i Radonja Vešović i mnogi drugi pjesnici, književnici i novinari, ali ni njegovu ljepotu nije moguće u nekoliko rečenica opisati. Lim je priča za sebe, Lim je pjesma i prva I POSLJEDNJA ljubav, Lim je naš nezaborav, moj sada već rahmetli otac stari, koji me je preko njega prvi put proveo visećim mostom kod Harema, koga takođe više nema, i koji je u mojim, tada dječjim očima izgledao tako moćno i zastrašujuće, kao da se prosulo čitavo jedno more koje i šumi i urliče i galami objavljujući neku svoju nemuštu istoriju koja mi je do tada bila pozanata samo po imenu.

Kako ste i kada počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove? Jeste li imali uzora među pjesnicima sa prostora bivše SFRJ i čije pjesme volite da čitate i danas?

BRAHO ADROVIĆ: Ja sam sklonost ka pisanju, čini mi se, ispoljavao još u osnovnoj školi. Sjećam se da sam tada bio napisao nekakvu “pjesmu” o pogibiji dvojice prvoboraca iz našeg kraja, Mahmuta i Sabita Adrovića, u LJešnici nedaleko od Petnjice. Takođe, sjećam se da je jedan moj nastavnik u Osnovnoj školi u Petnjici (Stevo Cimbaljević) jedan moj rad “objavio” na tada za nas đake mnogo važnim “Zidnim novinama”. Inače, intenzivnije sam počeo da se bavim u srednjoj školi koju sam učio u Nikšiću. Tada sam u jednom tadašnjem omladinskom listu (ČIK) koji je izlazio u Beogradu, objavio jednu pjesmu od svega četiri stiha, kojih se i sada sjećam: Ja volim opasno/ /Iz lude potrebe/ /Da zavolim svakog/ /kao samog sebe/, a to je za mene bilo značajno kao da sam napisao i objavio “Rat i mir”. Tih dana u jednoj nikšićkoj srednjoj školi je izlazio list na šapirografu gdje smo mi mladi stvaraoci objavljivali svoje prve pjesme. Već na prvoj godini studija nas nekoliko studenta Pedagoške akademije smo zajedno sa mladim literarnim stvaraocima iz nikšićkih srednjih škola formirali Književni klub “Vladimir Mijušković” i skoro svake nedjelje smo imali susrete na kojima smo čitali svoje radove. Meni je rad u tom Klubu mnogo značio i zbog samog imena Vladimir Mijušković. Ne znam zbog čega, ali ime tog pisca je manje – više poznato u pravom smislu samo u Nikšiću. A meni je posebno drag jer je on napisao jedan roman “Zaloga” koji za temu ima događaje u vrijeme kada su Nikšić ‘’ONOGOŠT” držali Turci. Tu, u tom romanu, imate prave i neponovljive primjere čojstva i junaštva i to na strani junaka romana – Crnogoraca, ali i Turaka. Takve primjere još jedino možete naći u literature kod Marka Miljanova, i ja ne razumijem zašto to nije više afirmisano, makar u crnogorskoj književnosti. Ubrzo smo počeli da organizujemo književne večeri na Pedagoškoj akademiji, u srednjim i osnovnim školama, kao i radnim kolektivima i većim mjesnim centrima gdje je uz ostali program obavezno bilo rezervisano i mjesto za mlade pjesnike. U to doba u Nikšiću je boravio i živio i pjesnik Vito Nikolić sa kojim smo nas nekoliko mladih pjesnika gostovali u skoro svim većim nikšićkim radnim kolektivima. Nikšićani su tada posebno cijenili i voljeli Vita Nikolića pa smo i mi mladi stvaraoci uz njega polako dobijali u značaju, ili se to meni tada činilo? Možda, ali ja sa sigurnošću mogu tvrditi da nas je nikšićka publika tada sa pažnjom pratila i sa puno ljudske topline i razumijevanja i prihvatala, tako da smo i mi tada mladi stekli uvjerenje da je književnost mnogo važna stvar i to nam je mnogo pomoglo da se zauvijek okrenemo i posvetimo tom najljepšem, najzavodljivijem uzaludnom poslu i zanatu. U to doba u gradu pod Trebjesom su organizovani prvi Nikšićki književni susreti i ja sam kao mladi stvaralac učestvovao na istoj književnoj večeri gdje i tada poznati pisci iz čitanki i Pregleda jugoslovenske književnosti kao što su bili Mihailo Lalić, Mak Dizdar, Sait Orahovac, već pomenuti Vito Nikolić, Velimir Milošević, Brana Patrović, Desanka Maksimović i mnogi drugi. Tih dana smo i mi zajedno sa grupom studenata iz Podgorice u Kotora pokrenuli list studenata Crne Gore “Studentska riječ” čiji sam ja bio jedan od osnivača i jedno vrijeme i odgovorni urednik toga lista. Jedan primjerak ovoga lista u kome su bile objavljene i moje pjesme i jedan humoristički prilog je uručen tadašnjem predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu i mi, kada smo vidjeli fotografiju predsjednika Tita sa našim listom u rukama osjećali smo se u tom periodu kao da smo dobili Nobelovu nagradu. Od tada sam i ja i u svojim očima postao “pisac”. Kasnije, kada sam u potrazi za poslom pošao za Podgoricu, a godinu dana nakon toga vratio se u Berane, mnogo mi je u književnoj afirmaciji pomogla tada veoma aktivna i na prostorima tadašnje Jugoslavije mnogo poznata Međurepublička zajednica za kulturu sa sjedištem u Pljevljima. Od tadašnjeg sekretara te Zajednice, sada rahmetli Kema Šećerkadića i njegovih saradnika Ismeta Šljuke, Draga Bojovića, Sadika Strunjića, skoro svakoga mjeseca po jedanput dobijao sam pozive za učešće na različitim književnim manifestacijama od Pljevalja, preko Foče i Tjentišta, Prijepolja, Priboja, Pive i Plava do Goražda i Bijeljine, Sjenici na Susretima Muhamed Abdagić u Sjenici, do Pernika u Bugarskoj i mnogim drugim gradovima. Međurepublička zajednica mi je objavila i prvu knjigu pjesama “Biti živ” čiji je urednik i recenzent bio naš najveći sandžački pisac Ćamil Sijarić, koga tada nijesam lično poznavao a sa kojim sam kasnije učestvovao na mnogim književnim susretima, a najviše na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju i na suretima “Slovo sa Lima” u Prijepolju. Kasnije sam na Jabuci kod Pljevalja učestvovao na jednoj književnoj manifestaciji sa Desankom Maksimović i drugim poznatim piscima i publika je dobro prihvatala moje pjesme i u tako jakoj konkurenciji, što mi je služilo kao podsticaj da nastavim sa poezijom i tako je to počelo. Poezija mi je, prije svega zbog književnih susreta na kojima sam učestvovao i ljudi sa kojima sam se sretao pružila mnoga zadovoljstva i nezaboravna druženja, iako u materijalnom smislu od poezije, bar na prostorima EKS Jugoslavije samo su rijetki i to oni vrhunski uspjeli da profitiraju. No, nije mi žao. I kad bih opet počinjao, ne bih mijenjao put. Samo bih poneke ljude, istina nema ih mnogo, pokušao da zaobiđem i ništa više…
Kada su u pitanju uzori, odnosno pjesnici sa prostora Jugoslavije većina nas je tada polazila od Miljkovića, Dučića, Tina Ujevića, Rakića, Desanke Maksimovič, Izeta Sarajlića, Ivana Gorana Kovačića, Miloša Crnjanskog, narodne epske i lirske poezije… Ja još od, Maka Dizdara, Abdulaha Sidrana, Vita Nikolića, Rada Drainca, Lesa Ivanovića, Huseina Bašića, Mirka Banjevića, Sretena Perovića, Branka Banjevića, Petra Đuranovića, Mila Kralja, Jevrema Brkovića, Radovana Zogovića, Ratka Vujoševića, Brane Petrovića, Vojislava Ilića… Krleži se vraćam kao enciklopediji znanja i visokog nivoa kulture a Njegošu kao vrhunskom dometu poezije, iako mi se poruke i podtekst nekih stihova i neke ideje, bez obzira na vrijeme u kojem su nastale ne sviđaju niti ih mogu podijeliti. Ali da je vrhunski pjesnik, to niko ne može poreći. Pročitajte makar “Noć skuplja vijeka”… Ipak, najradije bježim, ako mogu od dobrih pjesama jer se plašim da mi nesvjesno u poeziju ne uđe, ili se prelije nešto od te vrhunske energije.

Sa ove vremenske distance, da li Vam je novinarski posao pomogao da budete bolji pisac ili Vam oduzeo vrijeme, kreativnost, energiju…?

BRAHO ADROVIĆ: Novinarski posao je veoma lijep, ali prokleto težak, pogotovo ako se obavlja u tako složenom vremenu i uslovima u kojima sam ja radio. Prvo: u “Pobjedi” sam radio u vremenu kada je taj list izlazio samo dva puta nedjeljno i potom prelazio na dnevno izlaženja. Drugo: ja sam samo godinu dana radio u Podgorici, a potom sa vrlo malo profesionalnog iskustva prešao u Berane na mjesto dopisnika iz jedne najnerazvijenije sredine. Pokrivao sam još i područje rožajske, plavske i andrijevičke opštine, bez elementarnih uslova za rad. U televiziji sam bio dopisnik punih 25 godina i vjerovatno sam jedini novinar koji je taj posao obavljao iako nije imao kameru niti montažu već su kamere dolazile iz Podgorice i kasnije iz Bijelog Polja, a montažerima sam telefonom sugerisao kako će montirati moje priloge, a to je skoro nezamislivo za one koji znaju šta je televizija, a to je i razlog što se na pravi način u tom mediju nijesam iskazao. Uspio sam da napravim svega četiri dokumentarna filma, par reportaža i zapisa i samo slao na hiljade izvještaja i informacija. To mi je oduzimalo mnogo energije i vremena. Pogotovo je bilo teško kada se uzme u obzir da sam tako težak i odgovoran posao obavljao u vremenu kada se rušio jedan sistem i prelazilo na drugi, kada se rušila jedna država i stvarale nove, kada je divljao nacionalizam i fašizam, kada su divljali najprljaviji ratovi. Opstati u tom i takvom vremenu i sačuvati obraz i dušu nije bilo lako. I ja se ponosim što sam ipak zadržao i održao, čini mi se onaj neophodni minim dostojanstva i ljudskosti i mislim da bi to potvrdila dobar dio slušalaca i čitalaca iz tih vremena. Uprkos svemu tome novinarski posao i pomaže poeziji. Ne može se pisati dobro o onome što se nije vidjelo, doživjelo i preživjelo, a jedino novinarski posao može čovjeku da obezbijedi da gleda i upozna život izbliza i iz raznih uglova: da bude sa vrhunskim političarima, naučnicima, kulturnim i javnim radnicima, sportistima, ali i sa radnicima, seljacima, siromasima, da “pregazi’’ svaku stopu ove zemlje i da proputuje još po negdje vani. S te strane novinarstvo mi je pomoglo, ali na nekom drugom mjestu, vjerovatno bih napisao više knjiga. No veliko je pitanje da li bi one bile bolje. U prozi, teško se oslobađam žurnalističkog stila i vjerovatno je to razlog što sam napisao tek nekoliko priča, više u pokušaju, ali nije isključeno, ako me zdravlje podrži, da napišem i još nekoliko priča, pa čak i jedan roman. Zapravo već imam dosta građe za realizaciju te ideje, ali ne znam šta će na kraju ispasti, upravo zbog toga što se teško oslobađam novinarskog načina kazivanja. No, bol piše najbolje pjesme, piše romane, stvara slike, a meni bola. Nažalost nikako nedostaje, a pisanjem se, čini mi se, najlakše oslobađam tog tereta: Cure crna slova i preko njih iz moje duše, srca i uma na taj način izlivaju se rijeke bola i bude mi lakše. Inače ja od poezije ne očekujem ništa više. Čak, iako poeziju beskrajno volim duboko sam razočaran u moć poezije. Ja sam napisao čitavu jednu knjigu poezije (Rat u kući). Pisao sam je i objavio dok je rat još trajao. Zbog dvije pjesme iz te zbirke (“Seobe i Elegija za Suadu) na dvijema sjednicama Skupštine opštine tražena je da me smijene sa mjesta dopisnika Televizije Crne Gore, a moji antiratni stihovi nijesu mogli da zaustave ni jednu jedinu granatu koja je letjela prema mom Sarajevu, mom Vukovaru i mom Dubrovniku. Pa šta da kažem o moći i nemoći poezije. Ipak, kada sam bio mlad i kad sam čuo da neka djevojka recituje pjesme iz mojih Limskih refrena ljubavi, bilo mi je u duši toplije. Zbog tih sitnih i bitnih fascinantnih treperenja u duši ja i sada pišem pjesme. Sve ovo iako sam potpuno svjestan da se poezija sada sve manje čita. Ali, ne zbog poezije, nego što nema pravih pjesnika. Hajte, naučite napamet neku pjesmu nekih “modernih“ pjesnika. I nek vam poslije toga duša zatreperi. A ja čitavog života, pišem ne bi li napisao makar jednu dobru pjesmu. A čini mi se da ipak ponekom ponešto zatreperi u duši kad čuje moje stihove: I traganja je konačno već dosta / Ljubav je pepeo u srcu što osta ili: Ne pričaj o godinama / Ne pričaj ni o čem drugom / Pusti da gorim na tvojim rukama / I da te obradujem divnom pjesničkom tugom/.

U Rožajama Vam je početkom maja promovisana deveta po redu zbirka poezije “S one strane nade“. Opet su počele velike seobe… Rožajaca, Bihoraca i drugih koji kreću put Zapadne Evrope. Napisali ste pjesme ‘’Pečalba’’, ‘’Seobe’’… Dokle će muhadžirluk sunarodnika da Vas ‘’inspiriše’’?

BRAHO ADROVIĆ: Nažalost, to je izgleda sudbina ili prokletstvo ljudi sa ovih prostora. Ta rijeka izbjeglica i seoba nikako da presahne još od 1912. godine. To je užas sa produženim dejstvom kojim se do sada niko nije ozbiljno bavio. Mislim na one koji su po prirodi posla najodgovorniji a koji su bili u najvišim državnim organima, na najboljim i na najuticajnijim mjestima u politici, ekonomiji, vojsci i policiji i političkim partijama. Sreća je što se ove najnovije seobe ne događaju zbog “događanja naroda”, ratnih prijetnji, teškog nacionalizma i fašizma, već je prije svega riječ o seobama iz ekonomskih i teških socijalnih razloga. Ja bih bio srećan da sam mogao da ne napišem pjesmu Seobe i mnoge njoj slične u zbirci Rat u kući, da nije bilo razloga da se progovori. Mada sam poprilično oguglao od prevelikih količina bola i patnji zbog odlazaka naših ljudi u pečalbu, ako se sve ovo nastavi, ko zna možda će bol iz mene opet progovoriti, iako bih ja volio da do toga ne dođe. No i to iseljevanje i te seobe imaju i svoje lijepe strane. Sada mi u skoro svakom kutku Evrope i svijeta imamo po nekog svog malog amabasadora iz našeg kraja. Te divne ljude široke duše koji svim bićem vole svoj Bihor, svoju Petnjicu, svoje Berane, svoje Rožaje i Plav sretao sam u Luksemburgu, Parizu, dalekoj Kostromi, Bursi, Istambulu, Pragu, Kamniku, u Italiji, Študgartu, Trijeru, Kajzeslautenu, Frankfurtu, Moskvi… I vjerujte bio sam i tužan i ponosan i mnogim drugim gradovima. I vjerujte da sam bio i tužan i ponosan kada me je jedan moj mlađi bliski rođak iz Vrbice koji je dok je živio u svom selu jedva imao novca da kupi opanke “piroćance” a koji me je kada sam prvi put posjetio Pariz vozio njegovim ulicama i bulevarima do Versaja, preko Sene, do Mon Marta, Luvra i Ajfelove kule kao da je tamo živio stotinu godina. Da je ostao u Vrbici ne znam da li bi imao sredstava da kupi bicikl. E, kad je tako, a tako je – bolno i prebolno, ali nekad se nešto i mora bez obzira koliko boli.

Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje se šire poput zarazne bolesti. Pjesnik ste mira. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu?

BRAHO ADROVIĆ: Laž i mržnja su dvije najgore i najopasnije zarazne bolesti savremenog čovječanstva, a pogotovo, ovdje kod nas, na Balkanu: šire se poput epidemije i nalaze plodno tlo u sitnim i ničim dokazanim dušama, u ološu, šlamu i ljudskom otpadu koji, samo sanja i proizvodi mrak, ne bi li ikako isplivao na površinu da proizvede nove količine mraka–mržnje i laži. Upravo zbog tog mraka i otpada u svijetu na Balkan uglavnom gledaju sa rezervom i podozrenjem jer nikada nijesu sigurni kada će i koga sresti, iako je u cjelini gledano čovjek sa Balkana, u fizičkom pogledu jedan od najboljih. Pogledajte ljeti uveče kad izađe na korzo u bilo kom od naših gradića ovdje na sjeveru, u Podgorici, Nikšiću ili ljeti u Budvi i kažite ima li gdje na svijetu ljepšeg i zanosnijeg cvjeća mladosti na tako malom prostoru. A tu balkansku ljepotu možete lako prepoznati i u ljudima u Istambulu, u Bursi i mnogim gradovima širom svijeta. Šteta je što naša mladost u potrazi za poslom često i bez ‘‘papira’’, odnosno radne i boravišne dozvole traga za poslom i često tumara po evropskim i drugim gradovima i bez eura u džepu i zato često izgledaju izgubljeno i beznadežno. No, dako se i ta slika vremenom popravi. Da ne govorim o genijalnim umovima i ličnostima koje je Balkan podario svijetu.
Kada se ima to u vidu, ja ipak vjerujem u mir i na Balkanu, iako niko to ne može sa sigurnošću tvrditi.
Nadam se i vjerujem, ali nijesam u potpunosti siguran: jer još nijesu na pravi način rasvijetljeni svi zločini, mnogi zločinci i zlikovci su ostali nekažnjeni. Ko zna možada neko od njih preobučen u novo “demokratsko ruho” šeta na ulici među nama, pije kafu u kafanama i kafićima, a ko jednom počini zločin, a ako još ostane nekažnjen, on će u nekom pogodnom trenutku sigurno postupiti na sličan način, a kod nas čim se nešto zamuti mi prvo idemo: svoj na svoga, komšija na komšiju, brat na brata. Mi smo sami sebi najveća opasnost. Ipak, ja sam još uvijek jedan od onih zaljubljenika u ljudskost i ja vjerujem u ljude i vjerujem u mir na Balkanu, iako se mi lako ne možemo osloboditi balkanskih komplesa, lažnih mitova i mitomanije. No za sve je potrebno vrijeme, nekada čak i vjekovi. Valja se nadati da sa ulaskom u Evropsku Uniju i te teške bolesti, konačno, prohuje i da se okrenemo, pravim vrijednostima po kojima se raspoznaju ljudi od neljudi, od ološa i šlama koji nam je vjekovima zagorčavao život i upropaštavao sadašnjost i u dobroj meri i budućnost.

Pisac ste, novinar, publicist, kulturni poslenik i vjerovatno imate vrijednu kućnu biblioteku. U ‘’Avliji’’ su u toku završne pripreme na pokretanju edicije ,,Bošnjačka biblioteka’’. Da ste Vi urednik te edicije, koje bi to bile prvih deset knjiga?

BRAHO ADROVIĆ: Zvuči nevjerovatno, a sigurno mi nećete povjerovati, ali ja zbog stalne jurnjave za poslovnim obavezama, evo sve do sada, nijesam uspio da na pravi način sagledam književnost, makar bošnjačkih svaralaca sa prostora Sandžaka. Da bih napravio pravi odabir trebalo bi mi nekoliko mjeseci čitanja, a da sada mogu odvojiti samo za to vrijeme, teško bih došao do potrebnih knjiga. Na književnim večerima i s vremena na vrijeme u pojedinim časopisima, uspijevao sam da dođem i do ponekih knjiga pisaca sa ovih prostora i bio sam u prilici da se fragmentalno upoznam sa stvaralaštvom bošnjačkih pisaca: Ćamila Sijarića, bošnjačkog Homera – Avda Međedovića, Huseina Bašića, Safeta Sijarića, Sinana Gudževića, Refika Ličine, Safeta Hadrovića Vrbičkog, Zuvdije Hodžića, Murata Baltića, Muhameda Abdagića, Ibrahima Hadžića, Sadudina Burdževića, Redžepa Nurovića, Zaima Azemovića, Ismeta Rebronje, Nadije Rebronje, Bisere Suljić Boškailo, Enesa Halilovića, Šefketa Krcića, Ismeta Markovića, rahmetli Hilma Hadžića, Faruka Dizdarevića, rahmetli Ejupa Mušovića, koji je istina više bio naučnik, mada sam čitao i jednu njegovu veoma interesantnu priču, Rasima Ćelahmetovića, Muvedete Kreho, Faiza Softića, Isa Kalača, Envera Muratovića Enisina, Hamdije Kalača, Emine Kalač, Zumbera Muratovića, Mirvete Islamović i par mlađih stvaralaca čijih imena ne mogu da se trenutno sjetim. Ali svejedno, sigurno, ne sjećaju se ni oni mene – pa neka tako ostane. Ipak, to nije dovoljno da bih napravio pravi izbor.
No takav izbor od deset knjiga ne bi mogao da prođe bez “Ženidbe Smailagić Mehe”, Avda Međedovića, “Bihoraca” Ćamila Sijarića, epskih i lirskih pjesama i pripovjedaka koje je sakupio i objavio Husein Bašić i njegovog romana “Tuđe gnijezdo”, neke od knjiga poezije predobrog i premudrog Zaima Azemovića, Izabranih pjesama Rasima Ćelahmetovića, jednog djela Muhameda Abdagića, tragedije ”Žrtva” Safeta Hadrovića ili njegovih Izabranih pjesama, Sinana Gudževića, jednog romana Zuvdije Hodžića ili jedna njegova zbirka pjesama za koju znam da je dobra, neke od zbirki Fehima Kajevića, Ibrahima Hadžića, ”Pod Kun planinom” Faiza Softića. Ne bi bilo loše da se tu nađe i knjiga epske poezije “Sa londže zelene” koju je štampao Ibiš Kujević, jedne knjige Safeta Sijarića a potom tu bi negdje došle i moje izabrane pjesme koje su u Izboru Faruka Dizdarevića upravo izašle iz štampe. Žao mi je što zbog života kojim je živio, nekog za mene čudnog odnosa prema rodnim ROŽAJAMA I ROMANA O MUHAMEDU u tu prvu postavu ne bih mogao svrstati neko od djela, inače darovitog i čudnog pisca Isa Kalača.

Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

BRAHO ADROVIĆ: Ipak, iako nijesam praktični vjernik, na pusto ostrvo bih ponio Kur’an, a pokušao bih da “prošvercujem” makar po jednu Krležinu knjigu, Šekspirovu i Balzakovu, makar “Izgubljene iluzije’’ i bez obzira što se on za života u rezignaciji ili iz drugih razloga drugačije nacionalno određivao i roman “Derviš i smrt” Meše Selimovića, jer je on, ipak, najveći bošnjački pisac i jedan od najvećih pisaca ondašnje Jugoslavije.

Šta mislite o ideji da se organizuje kulturna manifestacija ‘‘Sandžačko kulturno ljeto’’ gdje bi kulturna udruženja organizovala u svim sandžačkim gradovima kulturne aktivnosti u isto vrijeme?

BRAHO ADROVIĆ: Ideja je odlična i ja je svakako podržavam. Ali, ne zaboravite na tim susretima i u toj manifestaciji nikako ne bi bilo dobro da učestvuju isključivo stvaraoci Bošnjaci, jer u Sandžaku je živjelo ili i sad živi dosta stvaralaca iz raznih oblast i to različitih nacionalnosti. A i kada je riječ o književnosti, sve da smo svaki od nas Meše Selimovići ili Krleže i Andrići ne bih želio da budem dio tog projekta. Ne volim zatvaranja u uske nacionalne krugove jer upravo Sandžak ni u kakvom pogledu i nikad u istoriji nije bio to. Zašto bi to sada bio? Dakle: ja sam za Sandžačko kulturno ljeto, sa stvaraocima Bošnjacima ali obavezno i gostima, pripadnicima drugih naroda koji žive ili su živjeli na prostorima Sandžaka i to kako ovog dijela koji pripada Crnoj Gori i dijela koji pripada Srbijii kao i stvaraoci sa ovih prostora iz dijaspore. Sandžačko kulturno ljeto, prevashodno namijenjeno za stvaraoce sa svih prostora i za sve druge prave stvaraoce pa ma odakle dolazili, ako su pravi i ako su dobronamjerni!

U dvanaestom broju časopisa Avlija, objavićemo pored intervjua i Vaše pjesme, portret, biografiju, putopis, reportažu, esej Safeta Hardovića Vrbičkog o Vašem pjesništvu ‘‘Zar ti je malo što si pjesnik?’’… Jeste li imali avliju, imate li je sada i šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

BRAHO ADROVIĆ: Naziv Vašeg časopisa ‘‘Avlija’’ vraća mi i uspomene na mladost, na moje prve dane koje sam proveo u toplom porodičnom gnijezdu, na moju Vrbicu koja je, tada za mene bila čitav svijet. Budi mi sjećanja na starog oca, rehmetli Šemsa koji je danonoćno radio na našim, a ponekad i na tuđim imanjima, da bi sa svojih deset prsta sa majkom Umihanom prehranio nas devetoro djece: pored mene još sestre Rabiju, Rukiju i Šehidu i braću: Đula, Vejsa, Sadriju, Rešida i Haruna! Gledano iz moje današnje perspektive, to je ‘‘nemoguća misija’’ koja je uz takav rad i takvo zalaganje, ipak bila moguća! A ja bih svakoga danas u našim današnjim uslovima proglasio istinskim herojem rada. Istina, otac je dvadesetak godina pred smrt uspio da zbog rane koju je zadobio na samom početku rata, kao pripadnik tadašnje vojske uspio da reguliše neku malu invalidninu (svega 20 odsto) iako je neko drugi mogao ostvariti i status prvoborca! No za svaki komentar sada je kasno. Sve u svemu, iako najniži procenat invaliditeta za koji se dobijala neka nadoknada, nama je, za našu višečlanu porodicu to mnogo značilo i pomoglo je kod školovanja mog starijeg brata sada rahmetli Đula koji je bio profesor književnosti i jezika i mene, brata Rešida koji je završio ekonomski fakultet, kao i najmlađeg Haruna koji je inženjer elektrotehnike. Za ostalu djecu, iako su svi bili odlični đaci sredstava i mogućnosti jednostavno tada nije bilo. Čak i toliko ne bismo mogli uspjeti da i mi djeca nijesmo pripomagali, što smo znali i umjeli. A, kad je u pitanju majka, ona je, kako sam napisao u jednoj mojoj pjesmi odista bila takođe radnica nad radnicima: mijesila divne pogače i pravila pite, kuvala jela čiji miris i ukus i sada osjećam; uz sve to muzla krave, pojila ih i polagala im, a onda kuvala mlijeko, pravila maslo i sir. Osim toga u vrtu sadila raznovrsno povrće, kupila šljive i od njih pravila pekmez, a ostalo stavljala u velike drvene bačve iz kojih je kasnije otac pekao rakiju. Majka je zajedno sa sestrama žnjela pšenicu, ječam, ovas i kukuruz, pomagala u sađenju krompira i kasnije u njihovom vađenju i sakupljanju. Majka i sve tri moje sestre su tkale i predivne ćilime i dekice i druge predmete koje smo i prodavali, a zapamtio sam i kako je od konoplje sa ‘‘trljicom’’ izvlačila vlakna koja je kasnije grebenala i prela na kudeljici i od njih, kasnije tkala platno od kojih se mogla, u tom najranijem dobu dokle sada dosežu moja sjećanja, napraviti košulja i nešo što sad zovemo donji veš, ali sa dugim nogavicama. Sve u svemu, majka je bila uz svu brigu i pažnju koja je morala posvećivati nama djeci – prava mala fabrika hrane, odjeće i obuće. Znala je čak, ako je otac bio negdje odsutan i sama da odnese u vodenicu džak žita sa tavana ili iz ‘‘salaša’’ i da ga samelje. Sve je to za mene, dragi moji prijatelji, AVLIJA. Za mene je AVLIJA i trenutak kada bismo se uveče mi djeca sa ocem i majkom posijedali za sofrom i svi skupa večerali. Sve bih na svijetu danas dao za samo jedan takva trenutak, kada bi moglo biti. Za mene je i AVLIJA kada bi nam uveče, naročito zimi, dolazili svojte, rođaci i komšije u goste, na posijela, kad bi se do u noć kasno, pričalo, nekad igralo raznih i prigodnih za te prilike igara, od traženja ‘‘prstena’’ i kasnije do ‘‘trakamice’’, domina i šaha. Avlija me podsjeća i na prvi dan u školi u Donjoj Vrbici kada sam sam morao prepješačiti svakoga dana po pet-šest kilometara, pa zatim put do Petnjice u višim razredima osnovene, kada se moralo ići oskudno odjeven i kroz snijeg i kišu. Nikada kasnije nijesam osjetio toplinu rodnog ognjišta, kao tada, kada bih se vratio iz škole i ušao u toplu sobu. To mi sada, iz ove perspektive izgleda na nešto nemoguće. Kasnije sam proputovao čitavu Crnu Goru i Jugoslaviju. Putovao sam u Bugarsku, Tursku, Čehoslovačku, Poljsku, Rusiju. Vidio daleke gradove: Pariz, Frankfurt, Prag, Krakov, Budimpeštu, Istambul, Bursu, Teramo i druge gradove Italije, vidio Moskvu i daleku Kostromu na Volgi i vidio i doživio mnoge ljepote. A svud na tim putovanjima, nosio sam i osjećao miris rodnog doma, miris avlije, nosio slike svoga zavičaja i njegovih divnih, dobrih i predobrih ljudi, neumornih radnika, poštenjaka, siromaha velike duše… Eto, to i još mnogo više od toga za mene je AVLIJA.
Mogao bih vam još mnogo, mnogo toga pričati, ali onu prisnu topinu, onu nježnost i brigu oca i majke ne bih vam mogao dočarati i neka samo to bude moj odgovor Vama.
I još želim istaći da sam pročitao jedan ili dva broja “Avlije”. Nešto sam čitao i putem interneta i mogu da kažem da je “Avlija” prijatno kulturno osvježenje, upodobljeno savremenom trenutku i trenutku modernih komunikacija sa čitaocima i saradnicima, a sam naziv me, kao što sam spomenuo podsjeća na nešto toplo, prisno, poput rodnog ognjišta i tako sam časopis prihvatio, iako ne mogu dati kompetentan sud s obzirom da nijesam imao u posjedu sve brojeve.

 

Braho Adrović

Braho Adrović

Braho Adrović, od oca Šemsa i majke Umihane, rođen je 25. jula 1947.godine u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu je završio u Vrbici i Petnjici, a Pedagošku akademiju (odsijek srpskohrvatski jezik i književnost) u Nikšiću. Bio je član prve redakcije lista studenata Crne Gore “Studentska riječ” a jedno vrijeme i odgovorni urednik toga glasila. Bio je zamjenik glavnog i odgovornog urednika revije “Naši dani” koja je jedno vrijeme izlazila u Beranama, član Redakcije lista “Sloboda” i književnih časopisa “Mostovi” i “Tokovi”. Pune tri decenije radio je kao profesionalni novinar lista “Pobjeda” i Televizije Crne Gore i to kao dopisnik iz Berana, Plava, Rožaja i Andrijevice. Nepunu godinu dana bio je vršilac dužnosti direktora Centra za kulturu u Beranama a potom potpredsjednik Opštine Berane u dva mandata.
U toku svog profesionalnog rada u novinarstvu Adrović je povremeno sarađivao i sa zagrebačkom “Arenom” i ‘‘Vjesnikom”, beranskom “Slobodom”, TANJUG-om, i ‘‘Univerzitetskom riječi” ”Ježom” i drugim glasilima. Junaci njegovih reportaža između ostalog, dva puta su proglašavani “Podvigom godine” stručnog žirija zagrebačke “Arene” u ondašnjoj Jugoslaviji, a mnogi njegovi tekstovi su preuzimani i u mnogim drugim glasilima i publikacijama.
Braho Adrović je zastupljen u knjizi “Ko je ko u kulturi Crne Gore’’, knjizi “Ko je ko u humoru i satiri Jugoslavije’’, Leksikonu pisaca Jugoslavije, Leksikonu kulture Crne Gore, Antologiji pisaca manjinskih naroda Crne Gore, Antologiji beranskih pjesnika, Antologiji pjesnika o Limu ”Limopis”, Izboru crnogorskih pjesnika u Perniku (na bugarskom jeziku) i više drugih izbora. Pjesme su mu objavljivane u Stvaranju, Ovdje, Književnoj reči, Oku, Tokovima, Mostovima, Odzivima, Bošnjačkoj reči, Univerzitetskoj riječi, Omladinskom pokretu, Prosvjetnom radu, Slobodi, Televiziji Crne Gore, MBC televiziji i Televiziji APR i drugim glasilima i publikacijama.
Adrović je učestvovao na mnogim književnim manifestacijama kao što su Nikšićki književni susreti, Ratkovićeve večeri poezije, Pivske večeri poezije, Plavski književni sureti, Slovo sa Lima, Abdagićevi književni sureti, Smederevskoj pjesničkoj jeseni, Jugoslovenskom rodoljublju, Susreitima “Miroslav Đurović” kao i na mnogim drugim književnim manifestacijama u Beogradu, Novom Sadu, Bijeljini, Podgorici, Goraždu, Tuzli, Novom Pazaru, Tutinu, Peći, Đakovici, Perniku (Bugarska), Kamniku (Slovenija), Luksemburgu i drugim mjestima.
Braho Adrović je objavio knjige poezije ”Biti živ”, ”Juče na ulici”, ”Hiljadu dana ljubavi”, ”Balkanske elegije”, ”Objava nezaborava”, ”Gorki Vijenac”, ”Vječno uzaludno” i “S one strane nade”. Za štampu je pripremio i desetu knjigu poezije.
Za svoj književni rad Braho Adrović je dobitnik prve nagrade na susretu mladih pjesnika Crne Gore u Podgorici, prve nagrade na susretu Pjesnici s Lima o Limu, treće nagrade na susretu mladih pjesnika u Nikšiću a dobitnik je i najvećeg opštinskog priznaja, Nagrade “21. jul” u Beranama.

 

Istaknuta slika: Braho Adrović sa suprugom Rabijom

Razgovarao: H. L.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Yohann Koshy: Kako je bombardovanje iz vazduha promijenilo svijet

Proučili smo istoriju posmatrajući je iz oblaka. Istaknuta slika: Drezden, 1945, pogled sa gradske vijećnice (Rathaus) na razoreni grad (Foto via Deutsche Fotothek‎) Kad je čovjek prestao da vjeruje u Boga, počeo je da ...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Bar: Kako prepoznati karakteristike narcizma i psihopatije u poslovnom i političkom okruženju?

Da li ste ikada doživeli mobing ili bili svedok istog? Pitate li se kako funkcionišu i kako se nose sa grižom savesti osobe čije odluke i delovanja direktno štete drugima? Ovde se prvenstveno podrazumevaju one ličnosti ko...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja: Semezdin Mehmedović – Poezija apatrizma u ”Devet Alexandrija”

Kada se čovjek malo bolje zapita tko je on uistinu, u dubini duše pročita odgovor: „ti si vječiti apatrid, beskućnik i lutalica.“ I cijeli život  je neka vrsta lutanja, skok s jednog  mjesta na drugo, prolaz kroz vr...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Batonovo književno veče sa prijateljima

U petak je, 3. februara 2017. godine, organizovan je još jedan kulturni događaj u Klubu paraolimpijskih sportova „Baton“ Zenica, koji okuplja najteže invalide prošlog rata. U Muzeju Grada Zenica „batonci“ su za lju...
by Redakcija
 

 
 

Razgovor sa Vesnom Radović: Ni danas nismo mnogo odmakli od ”devedesetih”

Djetinjstvo je možda najbezbrižniji dio života, pa samim tim i najljepši. Recite nam nešto o odrastanju i školovanju u kamenom gradu, pored mora. VESNA RADOVIĆ: Tek mnogo godina kasnije, prošavši dosta svijeta, shvatil...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona