Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Intervju

27. Jula 2015.
 

Razgovor sa Eminom Jusufović: Žao mi je što će mnoge knjige ostati nepročitane

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Mlada bosanskohercegovačka spisateljica koja živi u Njemačkoj Emina Jusufović prvi roman je napisala  1996. godine kada je na poklon dobila pisaću mašinu, ali, nažalost, rukopis je izgubljen, tako da njen prvi roman zauvijek ostaje neobjavljen. Za portal Avlija.me kaže da inspiraciju nalazi u stvarnom životu, jer svaku sudbina i svaki život drži još nenapisanom pričom. Navodi Dostojevskog kao nekog ko joj može biti uzor, te posebno izdvaja u cjelokupnoj svjestkoj književnosti ruski realizam. Žali što će mnoge knjige ostati nepročitane, a time neće biti nanijeta šteta knjigama nego onima koji ih neće pročitati

458531_4191553906956_344803046_o (Custom)

Gospođice Jusufović, recite nam za čitaoce portala Avlija.me, nešto više o sebi, o svom djetinjstvu i odrastanju u Maglaju? Je li baš ima puno magle u tom bosanskohercegovačkom gradu ili je ime dobio po nečemu drugome?

EMINA:
Postoje mnoge usmene priče o nastanku imena Maglaj koje su se s vremenom prenosile s generacije na generaciju. Uglavnom su sve povezane, naravno, s maglom. Meni je jedna od najupečatljivijih, koju sam iz djetinjstva zapamtila, o nekom vojskovođi, koji je u periodu boravka Turaka na Balkanu prolazeći kroz Bosnu, svratio u Maglaj. Popevši se na maglajsku tvrđavu pogledao je u ambis ispod sebe, te je, zbog gustine magle, pomislio da je pamuk umjesto magle, skočio i, nažalost, izgubio život.  Oficijellno naziv Maglaj se prvi put spominje u povelji “Sub castro nostro Maglay” (pod našom tvrđavom Maglaj). Moje djetinjstvo i odrastanje u Maglaju mogu podijeliti na dve perioda, vrijeme do nesretnih devedesetih, kada je to bio prelijep gradić, i iz tog perioda nosim najljepše slike moga djetinjstva, i onog poslijeratnog Maglaja, koji nikada više, nažalost, u mojoj glavi nije isti grad.

Vi ste zapravo rođeni 1981. godine u Doboju ali ste osnovno i srednje obrazovanje stekli u Maglaju. Jeste li se preselili zbog rata ili privatnih razloga roditelja?

EMINA:
Kao odgovor na ovo pitanje ispričati ću anegdota, koja mi se nedavno desila prilikom boravka na Kosovu. Upoznala sam jednog gospodina, koji me je pitao iz kojeg dijela Bosne i Hercegovine dolazim, te na moj odgovor da sam rođena u Doboju, upitao, da li poznajem određenu familiju. Tada sam mu objasnila, da ne poznajem skoro nikoga iz Doboja, jer ja sam tamo rođena samo iz razloga što u Maglaju nije bilo bolnice, kao što je nema ni danas. Ali, bez obzira na to, uvijek volim otići u Doboj, i doživljavam ga, uistinu, kao rodni grad.

Kada je počeo rat imali ste samo 11 godina. Vjerovatno tokom rata nijeste imali pojma zbog čega je počeo rat. Da li danas znate zašto je moralo biti tako da se počine zločini između komšija koji su barem pola stoljeća živjeli u miru?

EMINA:
Danas, sa ove vremenske distance, smatram da je rat u bivšoj Jugoslaviji, a prvenstveno u Bosni i Hercegovini, bio izrežiran i dugo pripreman, a nikako slučajan. Žao mi je zbog toga, jer smo, uistinu, imali divan život, svi zajedno. Ni danas, poslije svega, ne vidim drugačije moju zemlju, nego u zajedništvu. Nadam se da će biti prilike i da će doći vrijeme kada će bar donekle greške moći biti ispravljene.

Kada smo planirali razgovor sa Vama prva asocijacija je bila ona je Bosanka a tamo je bio rat. Je li normalno što počinjemo intervju sa pitanjima o ratu i sada poslije 20 godina?

EMINA:
Da, to je sasvim normalno, jer svi mi iz Bosne i Hercegovine upravo tako određujemo svoje živote, na period prije i poslije rata.

Kada ste počeli da pišete? Čije ste pjesme i priče voljeli da čitate tokom školavanja a šta čitate danas?

EMINA:
Izuzetno rano sam se počela baviti pisanjem, prvi roman sam napisala sa petnaest godina, ali je, nažalost, rukopis izgubljen. Tokom života sam uvijek mnogo čitala, sada slobodno mogu reći sve što mi je dolazilo pod ruku, odnosno ne birajući mnogo, pogotovo u ratnom periodu, kada nije bilo nikakvog drugog izvora zanimacije, tako da sam mnoge knjige pročitala pod svijetlom kandila, a iz tog perioda posebno su mi ostale u sjećanju ogromni tomovi knjiga Marije Jurić Zagorke. Naravno, tokom školovanja čitala sam obaveznu lektiru, nekada i po dva puta, sve više uviđajući bogatstvo koje knjiga nudi. Što se tiče bosanskohercegovačkih pisaca, pored neizostavnih Selimovića i Andrića, uvijek ističem  i Musu Ćazima Ćatića, Aleksu Šantića, u čijoj poeziji istinski uživam. Spomenula bih i Edhema Mulabdića, pisca romana “Zeleno Busenje”, koji slovi za prvi bošnjački romana, koji je, također, rodom iz Maglaja. Danas, čitam ono što mi se dopada a ne što je trenutni hit, mada pročitam ponekad i neki trenutni bestseler, da ostanem u toku. Nedavno sam pročitala romane Gordane Kući, i izuzetno su mi se dopali. Posljednjih godina knjiga koja je na mene ostavila veliki dojam je “Kada duša zamire”, Lajoša Zilahija.

2000. godine se selite u Sarajevo. Ako bi Vas neki stranac pitao kakav je to grad Sarajevo, šta biste mu kazali?

Emina Jusufović

Emina Jusufović

EMINA:
Sarajevo je predivan grad, i, koliko god zvučalo patetično, uistinu, je grad koji ima dušu. Uvijek se s istom radošću vraćam Sarajevu.

Zašto ste upisali književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, da Vam to pomogne da bolje pišete ili mislite da svaki pisac treba da ima zapisano u biografiji da je studirao književnost?

EMINA:
Mislim da studiranje književnosti ne može u velikoj mjeri nekome pomoći da bolje piše. Talent za pisanje imate ili nemate, mada mislim da je studiranje književnosti svakako doprinijelo razvoju istog.

2007. godine selite se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen. A opet ne možete bez Bosne i Hercegovine već joj se vraćate. Šta je za Vas Bosna?

EMINA:
Najbolji odgovor na ovakvo pitanje je citat velikog bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića: “Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok…”

2010. godine ste objavili priču Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina. Rekli ste nam da sada pišete roman o bosanskoj kraljevskoj porodici. Hoćete li nam reći nešto više o tome, da li možemo očekivati dobar roman na temu koja nije mnogo eksploatisana do sada?

EMINA:
Da, moja velika želja je objaviti roman upravo na tu temu, za koju smatram da je nedovoljno obrađena, a ima izuzetan historijski značaj. Također, obraditi jednu takvu temu za pisca je jedan veliki  i primamljivi izazov, a ja se nadam da ću mu uspješno odgovoriti.

Bavite se i prevođenjem. Zašto još uvijek ima otpora da se prihvati naziv bosanski jezik?

EMINA:
Otpora ima ne samo prema jeziku nego i prema svemu što ima odrednicu “bosansko”. To bi se moglo objasniti velikom mukom nekih struja, koji u nedostatku vlastitih vrijednosti pokušavaju tuđe potirati i prisvajati. Takvi pokušaji ne samo da su tužni nego i izuzetno jadni, jer neosporna je činjenica da nas ima, a sve dok je nas postojat će i naš jezik i naša zemlja, prema tome za sve koji sumnjaju preporučila bih edukaciju.

Rekli ste nam da se bavite prevođenjem tekstova sa njemačkog na bosanski, srpski i hrvatski jezik, te da pišete i novinske članke. Neke priče su Vam prevedene na njemački jezik. Kako njemački čitaoci prihvataju bosansko-hercegovačku prozu i poeziju?

EMINA:
Nijemci su dosta zatvoren narod. Teško bi bilo reći kako oni prihvataju bosanskohercegovačku prozu i poeziju, odnosno koliko je uopće i poznaju, osim određenih krugova, naravno. Oni su, uglavnom, okrenuti sebi i svojoj naciji. Međutim, uvijek prepoznaju trud i to cijene.

Baviti se književošću, kako prije – tako i danas, nije zahvalno ni lahko, da li ste nekada sebi rekli ,,E dosta je više, prestajem da pišem, šta će mi to?”

EMINA: Bezvremenost svake napisane rečenice nadoknađuje sve eventualne teškoće s kojima se jedan pisac susreće.

Redakcija časopisa Avlija je sa zadovoljstvom čitala i objavljivala Vaše priče. Da li pronalazite inspiraciju za priče u stvarnom životu? Čitajući Vaše priče učinilo nam se da smo Vaše likove već negdje susretali ili čak i doživjeli nešto od pročitanog.

EMINA:
Većina mojih napisanih priča su inspirisane stvarnim dešavanjima, a takav pristup pisanju smatram  i najučinkovitijim, jer  u svakoj ljudskoj sudbinu krije se još nenapisanom pričom.

Objavili ste veći broj zapaženih priča, da li pripremate zbirku pripovijedaka?

EMINA:
Već duži period tražim odgovarajućeg izdavača za zbirku mojih priča, u kojoj bi bile sakupljene i one objavljene kao i one do sada neobjavljene priče.

Svaki pisac treba biti svoj, ali ipak postoje uzori, ko su Vam uzori u književnosti?

EMINA: 
Posebno izdvajam u cjelokupnoj svjetskoj književnosti ruski realizam, dok je Dostojevski, za moja shvatnja, jedan od najboljih pisaca uopće.

Rekli ste nam da ste u Sarajevu pored studiranja radili i na radio stanicama. Čini nam se da se danas sve manje sluša radio i sve manje čitaju knjige. Recite nam nešto za a nešto protiv interneta.

EMINA:
Danas u vremenu tehnološkog napretka žalim što će mnoge knjige ostati nepročitane, a time neće biti nanijeta šteta knjigama nego onima koji ih neće pročitati, vjerovatno ne znajući da čitajući knjige mogu naučiti kako lakše živjeti život, jer u svim tim likovima ima i svih nas pomalo. Istina, internet ima mnoge prednosti, mada mislim da bi reduciranje njegove upotrebe doprinijelo zdravijem životu.

Nadamo se Vašem još većem uspjehu na književnoj sceni Bosne i Hercegovine, Balkana i još šire i očekujemo uskoro nove priče i novi roman o bosanskoj kraljevskoj porodici.

EMINA:
Iskreno bih vam se zahvalila što podržavate moj rad i uputila bih iskrene pozdrave za sve čitaoce portala Avlija.


 

 

Emina Jusufović

Emina Jusufović

Emina Jusufović, rođena 24. 11. 1981. g. u Doboju, Bosna i Hercegovina.

Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju, u kojem boravi do 2000. godine kada se seli u Sarajevo. Diplomirala književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2007. g. U Sarajevu pored studiranja radi i na radio stanicama.

Još u osnovnoj školi piše pjesme i kratke priče, koje su bile objavljivane u časopisima, kao i pozorišne komade koji su, također, izvođeni.

2007.godine seli se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen.

2012. godine uvrštena je u publikaciju “Ko je ko u bh.dijaspori – pisci”, koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, a 2014. godine uvrštena je u leksikon – “Ko je ko u BiH”. Aktivno se bavi pisanjem. Njen književni rad koji je do sada predstavljen javnosti bio je proznog karaktera, a prva objavljena pjesma „Pokušaj“ osvojila je nagradu za „Najemotivniju ljubavnu pjesmu“. Tako da će njen rad u budućnosti biti, vjerovatno, usmjeren kako u proznom tako i u poetskom pravcu, mada ona smatra da je područje njenog djelovanja, u svakom slučaju, više prozno stvaralaštvo. Trenutno živi na relaciji Njemačka – Bosna i Hercegovina.

Zalaže se za promociju bosanskog jezika i osnivanje škole za bosanski jezik u Njemačkoj, čime bi se sačuvala omladina čiji će osjećaj pripadnosti u budućnosti biti uveliko umanjen bez poznavanja jezika. Trenutno, pored književnih interesa, angažirana je i u radu s djecom, što je svekoliko ispunjava. Imala je priliku da puno putuje i upozna druge kulture, te se i kroz sam rad uveže sa ljudima iz cijelog svijeta, te to smatra velikim doprinosom, ne samo za njen književni rad nego i za njenu vrijednost kao čovjeka.

Objavljena djela

  • Stjuardesa, Kapija istoka i zapada, Sarajevo, 2010.
  • Najkraća priča života, Najkraće priče 2010, Beograd, 2010.
  • Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina, Zenica, 2010.
  • Dva fildžana, (odlomak) Duhovna konekcija, Sarajevo, 2011.
  • Varljiva svjetlost, Jedan život u manje od devesto znakova, Beograd, 2011.
  • Traganja, Portal Bošnjaci.net
  • Neka zvone zvona, časopis “Avlija”, Rožaje, 2012.
  • No Place Like Home, Žena/Majka u vremenu rata, Univerzitet u Sarajevu, 2012.
  • Žena koja se nikada ne smije, Almanah “Večiti ram”, “Bijela 2013.” Umjetničko udruženje “Milutin Alempijević”, Frankfurt na Majni, 2013; (priča prevedena na njemački jezik)
  • Skandal, Priče sa neta, Beograd, 2014.


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Đura Šefer Sremac: Uskršnja nedelja

Ђура Шефер Сремац   УСКРШЊА НЕДЕЉА     Био сам дете близу девете… Ех, успомене походе мене!   Од трешње цвêта нежнија, ...
by Redakcija
 

 
 

Uskoro nova knjiga ”Rožaje nekada i sada”

U toku je priprema knjige sa ekskluzivnim starim fotografijama (iz bogate arhive od kojih većina do sada nisu objavljene) iz prošlog vijeka kao i novim fotografijama snimljenim iz iste pozicije. Knjiga ,,Rožaje nekada i sada...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta dobio prvu nagradu za najbolju novinsku priču

U okviru Međunarodne kulturne manifestacije “Zeničko proljeće 2017“, NIP „Naša riječ“ iz Zenice 5. aprila 2017. godine u Općoj biblioteci, priredilo je svečanost dodjele nagrada izabranim autorima, na k...
by Redakcija
 

 

 

Pjesma Mehmeda Akifa Ersoja (na bosanski preveo Sejfidin Haruni)

Mehmet Akif  Ersoj   HIMNA NEZAVISNOSTI   Ne strahuj! Sjaj crvenog bajraka što se po sumraku vihori, neće se ugasiti; Sve dok se posljednje ognjište, što se dimi nad mojom domovinom, ne ugasi. Taj bajrak je zvije...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona