Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Intervju

13. Februara 2017.
 

Razgovor sa Marijom Juračić

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva? Šta ste sanjali da postanete, ovo što ste sada ili nešto drugo?

 

MARIJA JURAČIĆ: Rođena sam u Osijeku, gdje je moj otac, Dubrovčanin, kratko vrijeme radio. Sjećam se široke padine prekrivene snijegom, dječje graje, sanjki koje jure, peći na drva, bake Ane i njezine kuhinje. Sjećanje na tu blagu, ali odlučnu ženu oživjela sam u svom romanu Toma. Od nje sam učila  da između generacija ne treba postojati onaj vječni sukob, nego suradnja u kojoj mlađi poštuju iskustvo i mudrost starijih, a stariji imaju razumijevanja za ludorije i nepromišljenosti mladih. Kada je otac umro, vodila je mene i moju braću kroz život, u najtežoj situaciji znala je naći rješenje i održati obitelj na okupu. Sjećam se vrta kojeg je njegovala, a koji je za mene bio prava čarolija. Često je znala reći, ponosna na svoj vrt: „Ne mora čovjek biti kralj da bi imao nešto kraljevsko.“

Ali sjećam se i dalmatinskog otoka na koji se obitelj vratila, njegovih stijena uronjenih u more, kamenih kućica, pogrbljenih maslina i mnoštva dječurlije s kojom sam se  igrala na pješčanim plažama tražeći školjke, koje smo zatim pekli negdje na žalu.

Nema više takvih djetinjstava. Sada su obaveze pojele veliki dio dječje igre, djeci uzele nešto što se nikada neće moći vratiti.

U ranom djetinjstvu maštala sam daleka putovanja po nepoznatim i divljim krajevima, strašne avanture, ali čim sam  u sebi osvijestila realnost života, još uvijek s glavom punom iluzija, poželjela sam postati pravnica, boriti se protiv zločina, braniti nevine i slati u zatvor one loše momke. Tada  sam još na život gledala u podijeljenoj, crno – bijeloj tehnici. Slijedila sam svoj san i položila ispite na prvoj godini prava u Splitu, ali su me financijske mogućnosti majke vratile u Zadar, što je odlučilo o mojoj profesiji. Danas mislim da me je taj prst sudbine dobro usmjerio.

Moje zanimanje postalo je moje poslanje. Obrazovanje djece nije samo posao. To je mnogo više. To je i život i ljubav i neprekidno učenje, promatranje, traganje i dijeljenje. Rad s djecom je posebno odgovoran i osjetljiv. Tu ne smije doći do pogrešaka, jer je svako mlado biće dragocjenost za sebe, vrijedno truda i poštovanja.

 

Ko je na Vas  najviše uticao od pjesnika, ko od prozaista? Kako ste i kada počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove?

 

MARIJA JURAČIĆ: Kao studentica književnosti morala sam mnogo čitati, ali to mi nikada nije predstavljalo problem. Rođena sam u obitelji u kojoj se uvijek čitalo. Otac je imao veliku biblioteku i pamtim neke večeri kada bi svaki član obitelji u nekom kutu prostranog dnevnog boravka nešto čitao.

Moj se književni ukus vremenom mijenjao, dopunjavao, ali neki su pisci ostali moje trajno bogatstvo.

Od pjesnika izdvajam Jesenjina. Moja zbirka pjesama „Pisci, ljubav i ostale trice“ puna je imaginarnih razgovora s tim pjesnikom, ali i s drugima koje volim. Naći ćete tu Tina Ujevića, A. G. Matoša, Dobrišu Cesarića, F. G. Lorcu, J. Polića Kamova…

Budući da sam uvjerena da je moj omiljeni pjesnik Jesenjin ubijen, da je slutio da ga Staljinov režim želi maknuti, napisala sam neke pjesme koje prostorno i vremenski razdvajaju sugovornike, ali pokazuju kako se totalitarni režimi uvijek bave pjesnicima; Razgovor s pjesnikom, Hotel Angleterre.

Što se tiče proze, već sam u  ranom djetinjstvu čitala Sjenkjeviča, Zagorku, Ćopića, Lovraka, a onda me cijelu prodrmao i osvojio Remarkque pa  Hemingway. Kasnije su došli Stefan Zweig, Johannes Mario Simmel, Ken Follett i mnogi drugi.

Mislim da stilom nije nitko na mene utjecao, jer kada pročitate nekoliko tisuća knjiga, teško netko može na vas utjecati, a osim toga, stil je u čovjeku i ovisi o mnogo čimbenika. Međutim, svi su oni na mene utjecali, stavom, idejama,  iskustvom koje sam indirektno dobila čitajući ih.

Kako to već obično biva, moja prva pjesma objavljena je na panou osnovne škole po izboru profesora književnosti, ali to me nije posebno uzbudilo, jer ja sam tada još željela postati pravnica. Zatim sam objavljivala po portalima, u zajedničkim zbirkama, a kada sam vidjela da se moje pjesme sviđaju ljudima, izdala sam vlastite zbirke.

 

Ko od živućih bosanskih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih književnika plijeni Vašu pozornost?

 

MARIJA JURAČIĆ: Voljela sam Antića i Arsena Dedića. Nažalost, utihnula su njihova pera. Od živućih pjesnika volim neke koji medijski nisu jako praćeni, ali meni su dragi;  Luku Paljetka, Aljošu Đuguma, Ivicu Grgića, Bobu Grljušić iz Hrvatske, Marina Čaveliša iz Crne Gore, Mirka Popovića iz Bosne i Hercegovine, a u zadnje vrijeme otkrivam poeziju Rade Jovanovića iz Srbije i neke druge koji polako osvajaju književni prostor navedenog područja.

Volim čitati i romane Pavla Pavličića, Hrvoja Kovačevića, Gorana Tribusona. Lagani su, pitki, ne opterećuju, odvuku misao čovjeka sa svakidašnjih problema.

 

Šta trenutno pišete, šta možemo očekivati novo iz Vaše spisateljske sehare?

 

MARIJA JURAČIĆ: Nakon kriminalističkih romana o istražiteljici Iki Ekl „Jedne zime u Hrastovu“ i „Zona“ nastavljam ciklus o avanturama tog književnog lika. Roman se zove „Dronovi, furešti, ubojstvo“.

Radnja romana dešava se na padinama Učke i u mjestima koja su se pod njom smjestila.

Ika Ekl i njezin pomoćnik Ninno Ritzi rješavaju ubojstvo mlade žene koja je vodila kafić jedne medijske kuće.

Sutkinja Rozaida Naglav, koja je urednica moje knjige, koja je u svom radnom vijeku imala priličan uvid u kriminal s našeg područja i koja je pročitala rukopis romana, ovako mi je napisala u jednoj poruci: „Uvijek su mi išli na živce tekstovi koji skrivaju činjenice i nejasno se motaju oko cijele priče. Utvrditi istinu je jako teško, jer je  ona mozaik sastavljen od niza sitnih dijelova. Cijenim krimiće koji  pošteno te komadiće nude  čitatelju i omogućavaju mu uvid u sve faze istrage. U njima polako slažeš komadiće i na kraju utvrđena istina mora biti logična i mora se oslikavati u svim onim malim komadićima iz kojih je sastavljena.

Naravno da krimić mora biti napet, ali napet mora biti zbog svoje žive radnje, niza događaja koji vjerodostojno oslikavaju realan život, mada je priča izmišljena. U „Zoni“ si to imala, jer tamo si vjerodostojno uhvatila mot života u koji su se upletali likovi. Na taj način si uspješno slikala naše društvo i probleme koji se u njemu pojavljuju. U ovom romanu udaraš u srž, razotkrivaš beskrajne igre kakve se igraju u našim medijskim prostorima…“

 

Unazad 25 godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto. Je li život u SFRJ bio bolji ili smo mi tada bili bolji ljudi?

 

MARIJA JURAČIĆ: U poraću, dok se još stvari ne poslože, uvijek smeće ispliva na površinu, uvijek se brzo ujedine i organiziraju oni koji pljačkom i prevarom žele zgrtati bogatstvo, a ako takvi imaju političku i financijsku moć, tragedija zemlje je neizbježna. Mislim da su ljudi uvijek isti i da se tu ne radi o mijenjanju karaktera ljudi. Radi se o organiziranosti pojedinih interesnih skupina. Ako se 2% populacije organizira, ona je u stanju nadvladati 98% onih koji samo promatraju ili djeluju individualno. Kriminalci su se brzo ujedinili, njihov poriv za grabežom je veliki motiv. Ako s druge strane ne postoji protuteža pa  institucije države nisu spremne odmah reagirati, stvar se razmaše, umreži pa na kraju i razbahati. U svojim romanima često oslikavam ovaj problem. Nitko iz Juge nije izašao bogat. Dakle, svakoga bi se moglo pitati, kako je zaradio svoj prvi milijun.  Treba u glavama ljudi osvijestiti misao da su naši političari odgovorni za svoje djelovanje svojim biračima, treba ih budno pratiti i reagirati.

Dugo su se kod nas isljeđivali samo sitni prevaranti, oni krupni bili su nedodirljivi. U romanu „Toma“ govorim o tom problemu.

Nakon sitne psine, prevare na račun nekih bahatih mladića, Toma, profesor povijesti, razmišlja o tim društvenim problemima, osjeća da nikada više neće moći reći da je moralno čist, da nije varao i krao. Međutim, s etičkog stajališta nije bio u dilemi. Momci koje je prevario, svjesno krše pravila misleći da se u jednoj divljoj, neuređenoj zemlji mogu divlje ponašati. On ne čini ništa drugo, nego provodi pravdu i brine se da bude plaćen za svoj rad. Duboko u sebi znao je da mu logika negdje šepa, ali neplaćeni računi mogli bi pokrenuti lavinu koja dovodi do tužbe, ovrhe, prodavanja imanja po damping cijenama, samo da se moćni namire.

Nisu mu nikada bile jasne radnice koje po nekoliko mjeseci nisu primile plaću i koje su tražile pravdu na Markovom trgu. Podsjećale su ga na Krležine domobrane koji su također tražili pravdu na Markovom trgu, a te pravde niotkuda. Zašto nisu štrajkale pred vilom svog poslodavca? Zašto njemu nisu priuštile bar neugodnost? Zato što bi taj poslodavac njihovim novcem, njihovom neisplaćenom mukom platio zaštitare koji bi ih otjerali grubom silom. Voli on svoju jadnu, napaćenu, iskorištenu zemlju, ali ne voli državni aparat i zato je ovaj njegov postupak pravedan, jer državni aparat nije, zato je njegovo ponašanje moralno, jer zaštita radništva to nije.

Na početku se i kod nas osjećao udarac divljeg kapitalizma koji je najviše gazio  prava radnika i donio sobom sve bezobzirne igre kojima su se pojedinci nametnuli narodu naviknutom vjerovati autoritetu pa je postao lagan plijen spoja kriminala i dijela politike. Čini mi se da su ljudi ipak zbacili sa sebe masku poslušnosti i bašmebriga stav i da sve više shvaćaju svoja društvena i ljudska prava, ali i obveze. Sve im je bliža misao da članovi Sabora i vlade nisu izabrani da im se povinujemo, nego da svoje sposobnosti stave u službu naroda. Ako to mogu, cijenimo ih, ako ne… neka idu!

 

Kako ste doživjeli raspad zajedničke države SFRJ? Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Zapadnom Balkanu?

 

MARIJA JURAČIĆ: Dugo sam živjela u jednoj državi, a sada živim u drugoj. No, cijelo to vrijeme ja živim u Hrvatskoj, u jednom lijepom,  pitomom kraju, za kojeg sam rođenjem i životom vezana. Voljela bih da sve države u okruženju žive u miru i da prosperiraju u ekonomskom i kulturnom pogledu, jer uvijek je dobro imati dobre susjede.

Vjerujem li u taj mir? Voljela bih vjerovati, ali povijest je toliko puta demantirala one koji su vjerovali pa moram reći da su sve mogućnosti otvorene. Uvijek postoje neke spodobe, interesne grupe koje na  način krčme znaju nahuškati narod i čine to izmišljajući probleme, tražeći u povijesti nešto čime bi mogle zakuhati novu kašu, zapaliti fitilj na buretu baruta. A „veliki igrači“ sa strane motre i čekaju najbolje vrijeme da povuku končiće.

Nije ugodno čuti otvorene prijetnje od nekih čelnika, koji bi opet  nekoga branili “svim raspoloživim sredstvima.“

Uvijek su ratovi počinjali od jednog čovjeka. Razmislite o tome!

 

Prisutni ste na Fejsbuku. Recite nam nešto za, a nešto protiv interneta. I kako zaštititi ne samo djecu već i mlade od zavisnosti od interneta pogotovo što su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama?

 

MARIJA JURAČIĆ: Internet nije ni dobar ni zao. Ovisi o korisniku. Može se upotrijebiti u jako korisne svrhe, bržu komunikaciju, štednju vremena i resursa, učenje, zabavu, a može se i zlouporabiti. Ponaša se slično kao živi organizam. Neće vas zaraziti, ukoliko se ne krećete u kužnom okruženju.

Kako sačuvati djecu od loših utjecaja? Koliko znam, postoji mogućnost da se za neke stranice uključi opcija roditeljske zaštite. Nisam pristalica cenzure koja bi manjoj grupi ljudi dala ogromnu vlast da odlučuje, što je dobro i podobno, a što nije.

Jedina zaštita je stalna edukacija djece, stalno, argumentirano iznošenje stavova, neprekidni, otvoreni razgovori o svim nabrojanim pojavama, iskazivanje vlastitog stava i razvijanje odnosa povjerenja prema članovima obitelji i odgojnim ustanovama. Danas nije lako biti roditelj i država bi trebala roditeljima dati bolju logistiku usmjerenu na bolje organizirane vrtiće, škole, na slobodu poučavanja. Amaterski sportski klubovi trebali bi biti više usmjereni na razvoj duhovnog i fizičkog zdravlja mlade populacije, a manje na postizanje rekorda.

 

Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

 

MARIJA JURAČIĆ: Ako bih bila tako surovo kažnjena, pročitala bih još jednom moje omiljene pjesnike i nastojala njihove stihove dugo zadržati u glavi. Onda bih uzela Bibliju  jer je ona jedno od izvorišta europske i hrvatske književnosti.

Ne, nisam klasičan vjernik, ali sam čovjek koji postavlja pitanja. Vjerujem da je cijeli Svemir posljedica jednog ogromnog uma, jedne ogromne, moćne svijesti, možemo je nazvati i Logos, čiji smo mi dijelovi. I o tome sam pisala u spomenutom romanu.

Jedne se noći duh bake javlja Tomi i priča mu o ustroju svih stvari, ovih vidljivih, koje zovemo realnošću i onih onostranih.

Toma leži lagano omamljen vinom u nekom stanju otvorene svijesti koja nalikuje polusnu, ne usuđuje se otvoriti oči da  ne izgubi viziju.

Od bake doznaje da ništa ne nestaje, da sve dolazi iz vječnosti i u vječnost se vraća. Naš zemaljski život je samo kratka postaja na putovanju. On je prolazan, etapa vječnosti koja se kreće krugom u krugovima. Postoji sila koja sve drži na okupu, koja je jača od smrti i koja ne dozvoljava da se dragi ljudi trajno rastanu. Ta sila je ljubav. Ona je tajna svijeta, tvar svemira, ona je tvorac i ona je vječnost. Zlo, koje je u stopu prati,  je destruktivna sila unutar tvari života, ništavilo, razaranje. Ona nagriza život, ali dok čovjek u sebi nosi zrno ljubavi, ona životu ne može nauditi.

Bog je Ljubav i svi smo mi njegov dio. O našem životu ovisi kakve ćemo darove donijeti kada se vratimo u Logos. Mi tražimo pomoć od njega, ali i on treba našu pomoć. U tom jedinstvu svaki entitet zadržava svoj identitet.

Skloni smo vjerovati samo u ono što možemo čulima osjetiti i eksperimentom dokazati, a jedina izvjesnost čovjekova  života je smrt. Čovjek ne voli misliti o njoj, ali zna da će ona doći. Po tome se razlikujemo od životinja. Po toj svijesti o prolaznom. Znamo da smrt dolazi, ta misao je stvarna. Tako su i druge misli stvarne. Ne možemo ih dotaći, zagrliti, mirisati, čuti, kao što ni smrt ne možemo, ali one nam govore stvarnost u kojoj jesmo i u kojoj ćemo se naći. Bez misli nema svijesti, bez svijesti nema čovjeka.

 

Vodite portal za objavu poezije „Očaravanje“. Što je za vas poezija?

 

MARIJA JURAČIĆ: Odgovorit ću kratko, onako kako stoji u motu portala. Poezija jest očaravanje, čaroban svijet mašte i razmišljanja. Ona je otvaranje duše novim svjetovima. Volim poeziju koja potakne neki misaoni proces ili legne na dušu, tako da me ošamuti, zanese, opije. Od nje tražim da zadovolji dva uvjeta: ljepotu i mudrost. „Ili budi lijepa ili budi mudra, a najbolje je ako si i mudra i lijepa.“

O poeziji razmišljam kao o individualnom  činu. Ona se piše u osami i najbolje se doživljava u osami. Razumijem pjesnike koji svoju poeziju prezentiraju pred masom ljudi, ali pravi doživljaj je onaj kada se čitatelj i pjesnik nađu sami „oči u oči“ pa makar ih u datosti realiteta dijelila stoljeća.

 

Marija Juračić

Marija Juračić, profesorica njemačkog i hrvatskog jezika i književnosti iz Opatije osnovala je 2012. godine internetski portal za promicanje pismenosti i beletristike “Očaravanje“ koji je te iste godine nominiran za jedan od najboljih webova za tu godinu.

Napisala je niz recenzija i bila urednica dvadesetak zbirki pjesama i romana mnogih autora.

http://top100.vidi.hr/ocaravanje-po2152-2-6-2

Objavila je sljedeća djela:

  • Pisci, ljubav i ostale trice – zbirka pjesama
  • Stope u pijesku – zbirka pjesama
  • Tara – pustolovni roman
  • Toma – ljubavni roman
  • Una – ljubavni roman
  • Ljubav u Pompejima – povijesno – kriminalistički roman
  • Buga – kriminalistički roman
  • Jedne zime u Hrastovu – kriminalistički roman
  • Zona – kriminalistički roman

Romani „Ljubav u Pompejima“ i Una prevedeni su na njemački jezik i izdani u ediciji ReDiRoma Verlag.

https://www.amazon.co.uk/Liebe-Pompeji-German-Marija-Jura-ebook/dp/B00TFIVD18

https://portal.dnb.de/opac.htm?method=simpleSearch&cqlMode=true&query=idn%3D1081731664

Jedna je od autorica zajedničkih zbirki pjesama portala Očaravanje:

  • Ljubavne pjesme
  • Pomaknuti haiku
  • Umreženi snovi
  • Čuvari riječi

IZ RECENZIJA

Stope u pijesku

Spoznavši  da su prave vrijednosti ljudskog života ljubav i ljepota netaknutog, ona svoje rimovane katrene plete oko tih motiva.

Iako je emocija snažna, otkinuta od srca, ton njezinih pjesama nije plačljiv, njezin je izraz jasan, snažan, često blago ironičan.

/Opsesija/

Ti si igra, i  džoker  u špilu

šum na srcu, sinkopa u bilu

ti si melem i u duši otrov

dah života i samrtni pokrov.

 

Ta njezina ironija, nonšalantni odnos prema boli, odmahivanje rukom, minoriziranje  ljubavnih osjećaja ponavlja se u mnogim njenim pjesmama, postaje njezin zaštitni znak i gradi prepoznatljivost njenih stihova.

 

Mr. sc. Božidar Pasarić, prof. književnosti i engleskog jezika

 

Pisci, ljubav i ostale trice

 

Marija Juračić je autorica koja iza sebe već ima nekoliko vrijednih zbirki poezije. Zbirka „Pisci, ljubav i ostale trice“ se unekoliko razlikuje. Iako ostaje vjerna vezanom stihu, katrenu, u ovoj zbirci ona ga povremeno napušta i piše jednako lijepe stihove intrigantnog sadržaja. Knjiga je podijeljena na tri cjeline. Prva cjelina predstavlja živi razgovor autorice s njoj dragim pjesnicima; Jesenjinom, Lorcom, Kamovom, Cesarićem… Razgovori su to o pisanoj riječi, o vremenu u kojem su ti pjesnici stvarali, o događajima čiji su sudionici bili, o životnim poja-vnostima, razgovori tako prisni, misaono bogati, a jednostavni kao da se vode među dobro znanim, dragim prijateljima.

U tim poetskim razgovorima dominira duhovnost kao sastavni dio realnosti.

 

/Hotel Angleter/

Hotel Angleter, soba broj pet

na bijelom zidu zlosutne sjene

pjesnik jedan pozdravlja svijet

teška vremena, cere se hijene.

 

Dobro je znao što ga čeka

slutio da je osuđen mrijet

do ušća stigla života rijeka

crnom se tintom oboji svijet…

 

Mr. sc. Božidar Pasarić

 

Jedne zime u Hrastovu

 

Kada je te snježne zime isljednica Ika Ekl stigla na odmor u mali obiteljski hotel „Serena“ u blizini planinskog mjesta Hrastovo, nije niti slutila da će se njen odmor pretvoriti u dramatičnu potragu za ubojicom i da će njezina istraga na površinu iznijeti skrivene tajne obitelji hotelijera Noe Kerna.

Zbog snježne vijavice odvojena od ostatka svijeta, bez podrške laboratorija, tehnike i ekipe, na koju je u svojem radu navikla, oslonjena samo na vlastita zapažanja i online pomoć svog suradnika Ninna Ritza, isljednica povezuje sve konce paklenog plana i nalazi rješenje.

Iako su nam sve činjenice podastrijete, do zadnjeg trenutka nećemo znati tko je počinitelj; lukava i pohlepna rodbina, zanosna crvenokosa ljepotica, druga hotelijerova žena Flora, šarmantni, cinični danguba Ruben ili netko treći tko s ubijenima naoko nije ničim povezan.

U ambijentu čarobne, surove prirode, Ika, koja iznad svega cijeni svoju slobodu i koja se ni pod koju cijenu ne želi udavati, srest će ljubav u liku pisca kriminalističkih romana. No, što će joj ta ljubav donijeti?

 

Prof. Mihovila Walner

 

 

Zona

“Zona je ime kamenjara na rubnom području grada, koji se širi i u kojem su našli dom beskućnici, marginalci društva, izmješteni iz normalnih života, ali će i taj kamenjarski svijet ubrzo postati betonski mravinjak, a Zona će se premjestiti dublje u kamenjar jer svaki grad, nažalost, ima svoju Zonu. I baš tamo je skončao s metkom u trbuhu Markan Šarin, tajkun koji je proždrljivošću grabežljivca na popis svoje imovine dodao i to neurbanizirano područje…

Istražujući ubojstvo Markana Šarina, istražitelji Ika Ekl i njezin partner Ninno Ritzi ubrzo utvrđuju kako je Šarin oko sebe stvarao žrtve pa svi iz njegovog okruženja nemaju alibi, ali zato svi imaju motiv za njegovo ubojstvo …”

– Rozaida Naglav

Članak o vrednovanju poezije

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=167147

 

Mnogi autori žele čuti stručno mišljenje o vrijednosti svojih pjesama. Postoji li uopće stručno mišljenje, tko ga može dati i koliko ono vrijedi?

Književna kritika  procjenjuje pjesme uglavnom temeljem subjektivnog viđenja, ali je u povijesti književnosti toliko puta bila grubo demantirana da bismo ju mogli smatrati ozbiljnim instrumentarijem procjene.

Da bi potkrijepili svoj sud o vrijednosti pjesme, neki se književni teoretičari služe književnoteorijskom analizom, naime, raščlanjuju pjesmu na njezine sastavne dijelove. Tada, temeljem takvog raščlanjivanja donose vrijednosne sudove.

I nakon što su pjesmu analizirali i utvrdili što sve pjesmi pripada, oni ne mogu donijeti vrijednosni sud o kvaliteti same pjesme.

Postavlja se pitanje; koji nam to znanstveni instrumentarij stoji na raspolaganju da bismo odredili vrijednost nekog teksta? Postoji li stručnjak za procjenu pjesme, čovjek – mjerilo kvalitete?

Mogu li razne književne nagrade odrediti vrijednost pjesnikova stvaranja? Teško. Poznato je da Tin Ujević nije nikada dobio niti jednu književnu nagradu, a njegova poezija traje. Živa i neponovljiva.

Znamo da postoji stručnjak za procjenu štete, za procjenu imovine, čak i mjesta zločina, ali na području umjetnosti, pa tako i poezije, jedan čovjek, ma koliko dobro poznavao znanost o književnosti, ne može biti instrument kvalitete, niti pouzdano mjerilo.

Sada će neki mladi pjesnik upitati, kako može znati vrijede li njegove pjesme? Odgovorit ću pitanjem. Hoćeš li prestati stvarati ako ti netko kaže da tvoje pjesme ne vrijede? Nećeš. Ti pišeš zbog poriva koji u sebi nosiš, ti pišeš jer pjesme koje u sebi nosiš žele van, žele živjeti.

I sada, nećemo postaviti ono procjeniteljsko pitanje, koliko pjesma vrijedi, nego koliko pjesma živi u svom vremenu i ima li ona dovoljno snage preživjeti i to vrijeme.

Život pjesme počinje u trenutku kada dopre do čitatelja, kada u njemu izazove neki emocionalni ili misaoni proces. Bez tog odjeka u čitatelju nema niti pjesme. Danas još uvijek rado čitamo nekog davno umrlog pjesnika, osjećamo njegove stihove kao dio vlastite misli, kao dio vlastite emocije i mi u tom trenutku postajemo mjerni instrument koji mjeri njegovu vrijednost koja je, eto, tolika da preskače vjekove. Osluškujemo glas tog pjesnika koji do nas dopire iz vjekovne tmine, dajemo mu život i shvaćamo koliko je njegovo djelo vrijedno.

Možemo zaključiti da je jedini mjerni instrumentarij za vrijednost nečije poezije protok vremena te um i srce čitatelja. Kada pjesnikova pjesma postane naša pjesma, odredili smo joj najveću vrijednost.

Pri tome ne smijemo zaboraviti lingvistiku teksta koja, inzistirajući na komunikaciji autora i čitatelja, proučava koliko je tekst vremenski horizontalno i vertikalno prohodan, ostvaruje li on dovoljno komunikacije s današnjim i budućim čitateljem.

Postavljajući osnovno pitanje, što pjesmu čini pjesmom, polazi od načela efikasnosti i efektivnosti. Ta se dva načela mogu međusobno pobijati, razilaziti. Efikasan je tekst onaj koji odmah razumijemo. Efektivan tekst ne moramo potpuno razumjeti, a on ipak u nama izazove snažnu emociju ili traganje za pjesnikovim svijetom.

Mnogi, pa čak i studenti književnosti, skloni su neku pjesmu koja nije efikasna odmah proglasiti ludošću, budalaštinom, bedastoćom i odustati od takvog teksta, od takve pjesme, dok drugi čitatelji s drugačijom razinom znanja i kulturne datosti, znaju postaviti pjesmu u kontekst. Neefikasna pjesma, od koje smo zbog njene slabe komunikacijske prohodnosti, željeli odustati, postavljena u kontekst odjednom postaje razumljiva, prihvatljiva pa i lijepa.

Hoće li buduće generacije razumjeti pjesmu koja će zbog protoka vremena biti odvojena od svog konteksta, također je pitanje na koje tek valja odgovoriti.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 17. broju časopia ‘’Avlija’’

Redakcija časopisa i portala za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova u 17. broju časopisa ”Avlija”: fotografija, crtež, kar...
by Redakcija
 

 
 

7. konkurs časopisa ‘’Avlija’’ za najbolju kratku priču i pjesmu u region za 2017. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 7. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2017. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
 

 
 

I ove godine NVO CAZAS će obilježiti 1. decembar

Pravo na zdravlje u fokusu  Svjetskog dana borbe protiv side “Moje zdravlje, moje pravo!”   NVO CAZAS realizuje kampanju “Pravo na zdravlje” u susret Svjetskom danu borbe protiv side. Kampanja će se realizovati o...
by Redakcija
 

 

 

Konkurs redakcije portala Srebrn ibrik

Redakcija portala “Srebren ibrik” objavljuje Javni poziv za dostavljanje radova iz oblasti književnosti, kulture i društvenih tema   I   Pozivaju se svi zainteresovani iz bh-sh-hs govornog područja koji...
by Redakcija
 

 
 

Objavljena knjiga ”Turcizmi u rožajskom govoru” Nerkese Kurpejović

U izdanju ”Orbisa” objavljena je knjiga Nerkese Kurpejović ”Turcizmi u rožajskom kraju” čije štampanje je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori   Izvod iz recenz...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona