Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Intervju

20. Aprila 2016.
 

Razgovor sa piscima: Bisera Suljić-Boškailo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Bisera Suljić-Boškailo rođena u Tutinu, studirala u Sarajevu, Mostaru i Njemačkoj. Doktor je filoloških nauka, germanista i dugogodišnji predavač njemačkog jezika u Ingolstadtu, Njemačka. Trenutno je predavač i šef katedre za Germanistiku na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, prevodilac, novinar, i književnik.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Njemačkog društva pisaca i Društva novinara Bosne i Hercegovine. Prevela je nekoliko značajnih djela sa njemačkog na bosanski jezik.
Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih nagrade A.B. Šimić za poeziju 1989. god. Prevod dječije knjige Nijemca, Paula Maara „Sedmica puna subota“ nagrađen je od strane Fondacije za izdavaštvo Bosne i Hercegovine, kao i od strane literarnog udruženja Traduki, koje finansira Savezno ministarstvo za evropska i internacionalna pitanja Austrije, Njemačke, Švicarske.
Dobitnica je godišnje Deretine nagrade za najbolji neobjevljeni roman u Srbiji za 2009. godinu. Njen roman „Karakondžula“ je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće ,,Bosanska riječ” za knjigu godine u Bosni i Hercegovini.
Zastupljena je u mnogim antologijama. Prevođena je na njemački jezik.

bisera-bosancica-640x330-640x330

Rođeni ste u Tutinu, u srbijanskom dijelu Sandžaka. Kako biste opisali, ili objasnili nekom iz unutrašnjosti Srbije, Crne Gore ili nekom u Njemačkoj, šta je Pešter, a šta Sandžak?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Sandžak, to je zemlja koja nije ni plodna, ni rodna, ali to je zemlja koja se nikada ne prodaje, jer je to domovina jakog čovjeka koji je tu od vajkada živio. Možeš ti otići i u najljepši dio svijeta, ali onaj trn u Sandžaku je za Sandžakliju najljepša rajska ruža. A razlike između Pešterca i Sandžaklije nema. Moj roman ,,Pešter” se mogao zvati i ,,Sandžak”. Pešter je bila samo riječ koja je bila poetskija i ljepše je zvučala, ali to je jedno te isto.

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva. Šta ste sanjali da postanete, ovo što ste sada, pisac i univerzitetski radnik ili nešto drugo?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Rasla sam pored škole. Učitelji i nastavnici su mi bili prvi komšije. Dvorište u kojem sam se igrala bilo je školsko dvorište. Mala školska seoska biblioteka i moj pjesnički nadareni učitelj koji je volio knjige, formirali su u mojim snovima moj životni put. U mom djetinjstvu ništa drugo nije postojalo do knjiga. I znala sam od samih početaka da želim da se bavim samo knjigom i pisanjem. Kada nas je jednom učitelj upitao šta želimo postati kada odrastemo, ja sam rekla: ‚‚Pjesnik! Ne pisac!‘‘ ,,Pjesnik ili pisac?‘‘ – upitao je učitelj. Odgovorila sam poslije malog kolebanja da ću biti pisac. Ova riječ pisac zvučala mi je tada nešto više od riječi pjesnik. I tako je bilo i kroz moj život. Kolebala sam se uvijek između pjesnika i pisca. Moja poetska proza je čisti dokaz tome da sam ipak u duši pjesnik koji se obrazovao da je postao pisac. Hoću time reći, pjesniku treba najviše talenat, ali pisac mora pored toga da ima i veoma visoko obrazovanje i znanje.

bisera-825x510

Pišete poeziju, romane, pripovijetke, putopise, bavite se književnom kritikom i esejistikom. Kako ste i kada počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove? Jeste li imali uzore iz književnog svijeta bivše SFRJ?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Mislim da sam najprije napisala pjesmu, pa onda školsku zadaću. Učitelj me tada upitao gdje sam prepisala tu pjesmu. Bila sam povrijeđena time, jer to je bila moja pjesma. Radilo se o buđenju proljeća. I sada se sjećam motiva, kako kaćunica gura visibabu da se pomakne kako bi malo izvirila ispod snježnog plašta na svjetlo dana.
Prvi rad mi je bio objavljen na radiju B(eograd)2, mislim da se tako zvao. Radilo se o nekoj nagradi za najbolju legendu ili narodnu priču. Napisala sam legendu o ‚‚Babinoj jami‘‘ i ‚‚Zvečaljki‘‘, mjestima na planini Zekavici više sela Dolova gdje sam se često kao djevojčica igrala i sanjarila o vilama. Nisu mi dali tu nagradu, koju sam dobila, jer su shvatili da je autor učenik četvrtog ili petog razreda, nisam sada sigurna koji razred sam bila.
Uzor u pisanju? Rasla sam uz srpsku literaturu. Ali Nijemci poput Tomasa Mana su ipak ostavili jak trag u mom pisanju. Od ovog velikog učitelja na kom sam i doktorirala naučila sam mnogo.

2-BiseraSuljicBoskailo2

Napisali ste pet romana: Goli otok, La perla, Pešter, Bilija i Karakondžula. Recite nam nešto o njima, o čemu pišete sada, šta Vas zaokuplja osim Sandžaka i sandžačkog čovjeka?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Volim da pisem o vidljivom i nevidljivom, o životu i osjećaju, o tome šta je to negdje nama zapisano i šta je čovjek iz toga uzeo ili promijenio – narodni motivi, mitologija, sujeverje, vjera, život i njegovi izazovi, duša i osjećaji… Sve to se mora naći u mom djelu. Buket svjetova, svjesnih i nesvjesnih, duboka psihologija čovjeka, posebno žene. To je moje polje i ruda koju obrađujem u svojim djelima…

Koja djela, kojih autora sa prostora Peštera biste nam preporučili da pročitamo? I da li pratite književna i kulturna dešavanja u Sandžaku? Da li biste izdvojili neko ime od mladih sandžačkih pisaca kao obećavajuće?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Ne mogu reći jedno ime, a da ne spomenem drugo. Ne želim da mi se kolege naljute, ali ‚‚Rod i dom‘‘ od Safeta Sijarića ne smijemo, a da ne pročitamo. Od mlađe generacije ne znam, nažalost, puno. Mladi Kajević iz Rožaja nam daje puno nade.

Na brojnim elektronskim tabloidima laž i govor mržnje se šire poput zarazne bolesti. Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Balkan je kao uspavani vulkan koji se nekad probudi i izbaci svoju vatru – opeče ili sprži mnoge. I tu čovjek nikada nije siguran. Nikada se ne zna kada će se opet desiti… Lijepa zemlja je i prokleta zemlja, jer lijepo svi žele da imaju. I tu su borbe, jednih koji žele da otmu, drugih koji to ne daju, jer niko ne da nešto svoje dobrovoljno. I zato će tu, nažalost, biti uvijek nemira i ratnih strahota, i na to moramo biti u svako doba spremni…

nv56500

Šta mislite o ideji da se organizuje kulturna manifestacija Sandžačko kulturno ljeto gdje bi kulturna udruženja organizovala u svim sandžačkim gradovima kulturne aktivnosti u vremenu dva-tri mjeseca kada dolazi bošnjačka dijaspora u zavičaj?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: To je divna ideja! Nešto što bi nas vratilo knjizi. Nešto što bi osvijestilo Bošnjake, i u matici i u dijaspori, te ukazalo na značaj knjige koja je naša budućnost. Nažalost, naši Bošnjaci u kući svega više imaju nego knjiga, iako su prve riječi u Kur‘anu – Uči! Uči! ,,Uči, u ime Gospodara tvoga Koji stvara…!‘‘

Živite u Evropskoj uniji. Kakvi su Vaši utisci o bošnjačkoj dijaspori? Jeste li aktivni u nekom udruženju?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Dijaspora je dio nas, koji je otrgnut od zavičaja i to silom. Silom kažem jer da je taj narod imao šansi da u svom zavičaju dobro radi i živi on ne bi otišao u bijeli svijet da se muči, i da i dan i noć radi kako bi preživjeo i kako bi nešto stvorio, te poslao onima koji su ostali u matici da preživljavaju. Tom narodu tamo nije lahko kao što mi mislimo. Tamo ne raste novac na grani kojeg mi samo uberemo. Tamo se dobro čovjek namuči da ima. A duša mu je bez zavičaja prazna i on sanja da se vrati jednog dana svom domu. On žudi za domom i gladni su sreće u duši… Isto tako nije lahko ni onima koji su ovdje ostali i gladni su da kažem hljeba… Tužno.
Bila sam predsjednica udruženja ‚‚Bosanski akademski krug‘‘ sa sjedištem u Minhenu. No, sva ta naša udruženja tamo slabo funkcioniraju jer nemaju podrške iz matice i sve se zasniva na dobrovoljnoj bazi, koja brzo ponestane… Naš narod nije navikao da daje jedan dio od sebe za kulturne stvari i za svopštu dobrobit.

Profesorica ste na univerzitetima, kako gledate na to što je Sandžak prvi put 2002. godine postao univerzitetska regija? S druge strane kuda vodi, na Zapadnom Balkanu sve prisutnija kupovina ispita, diploma i na kraju radnog mjesta?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Kad hoćeš da ubiješ i uništiš jedan narod, a ti mu ubiješ mozak. Nas su ubijali i nisu nam dali ni pristojnu srednju školu, sve dok nisu došli veliki ljudi i veliki borci za pravdu. Ponosna sam što sam dio tog prvog univerziteta u Sandžaku. Ja sam završila studije u Njemačkoj, isto tako magistarske i već sam pisala svoj doktorat u Njemačkoj kada se desilo da smo dobili u Sandžaku univerzitet. Tada sam rekla ja želim dati svoj doprinos svom narodu i vratila se i doktorirala na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Mentori su mi bili beogradski profesori, odnosno moj mentor je bio najveće ime u ex Jugoslaviji iz svijeta germanistike. Ja radim na tom univerzitetu, kao i na nekim državnim u Bosni i Hercegovini i mogu reći da nema razlike u studiranju između privatnih i državnih, čak su na privatnim univerzitetima studenti u prednosti jer su tu najčešće najveća imena, bar što se tiče Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Ja ne znam ko može kupiti diplomu i kako to ide i da li je to moguće. Sve sam krvavim radom stekla, i u to ne mogu da vjerujem.

Vidimo da nijeste pristalica nošenja dimija i šamija ali recite nam, ne samo kao neko ko potiče iz muslimanske porodice, već kao intelektualka i građanka EU, zašto (i kako je moguće) u 21. vijeku, s jedne strane vijeku seksizma, a s druge strane vijeku ljudskih prava i sloboda da nekome smeta ma(h)rama na glavi muslimanke?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Trebamo ići sa vremenom ako želimo da opstanemo. Kod nas se radi o ,,opstajanju‘‘. A pored toga, ne možemo koristiti internet i tehniku, a sa druge strane zadržati nešto što je prevaziđeno. Treba u svemu biti praktičar i olakšati sebi život. Recite mi kako se osjeća ona mala djevojčica u školi u Njemačkoj koja je jedina pokrivena i koja ne može da se igra slobodno sa ostalom dječicom jer će joj u igri spasti marama, ili će joj je neko povući sa glave. Muškarci su nezapaženi u Njemačkoj, a time i zaštićeni, ali žena sa maramom nije. Nju svi posmatraju i ona maramom nije zaštićena, već istaknuta. I mnoge ne mogu naći posao u zapadnim zemljama upravo zbog tog dijela odjece – marame, i zato ispaštaju. Zašto? Pa marama je bila simbol i prvih hrišćanki. Nije samo islam uveo maramu u vjeru. I u Kur‘anu se kaže: …i neka velove svoje spuste na grudi svoje… (En-nur 31) Znači li to, da su ti velovi negdje u vazduhu više glave i žene ih trebaju spustiti po kosi. Smatram da je marama više zaštita od pustinjskog pijeska i sunca, a ne nešto što se baš mora. Po meni je velika muslimanka ona koja se bori za dobrobit svoje vjere i naroda i uopšte, neko ko se bori sa knjigom, a ne samo da je velika muslimanka neko ko nosi maramu… Isto tako smatram da ovaj vakat nije baš za maramu, ali mislim da će doći vakat kada ćemo je svi nositi. I kada je svi budu nosili, onda će ona imati svoj potpuni smisao.

Već 25 godina u kontinuitetu se govori o islamizaciji Evrope… Vraća se u ,,modi’’ rasizam, ksenofobija, fašizam… Je li pretjetana zabrinutost da se preko ,,dnevne doze islamofobiije’’ priprema ambijent da ulogu evropskih Jevreja 30-tih godina 20. vijeka zamijene evropski muslimani 21. vijeka?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Sve ovo ne sluti na dobro. I bojim se da će biti svašta. Trenutno se pravi haos iz kojeg će neko izvući nešto što njemu treba, a ostali će platiti. Najjači će, kao i uvijek, pobijediti. Ko će to biti ja ne znam. Ali više ništa nije, niti će biti, kao prije i mi moramo biti na to spremni i toga svjesni. Ne trebamo se osloniti na to da će neko nas spasiti. Mi moramo svi na sebe prvo paziti i boriti se za sebe, a tek tada uz Božju pomoć moćićemo i opstati… Čuvaj se – čuvaću te! To je parola današnjice. I jedinstvo i zajedništvo je sada najbitnije. Uvijek su jača dvojica ili petorica od jednog… Zar ne? Zato se stvaraju zajednice. Pogledajte ko od krda životinja nastrada? Pa onaj ko je slab i sam, a nikada neće vuk na veliku zajednicu… Tako je i sa ljudima. Slabi uvijek nastradaju. Zato treba zajednica i jedinstvo.

Kako komentarišete nespremnost i nezainteresovanost islamske uleme u Sandžaku i uopšte na prostoru bivše SFRJ da reintegrišu i reformišu Islamsku zajednicu koja bi bila nukleus ujedinjenja svih muslimana u EU s ciljem bolje zaštite vjerskih prava i razbijanja stereotipa prema muslimanima?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Kaže se u narodu, radi ono što ti hodža govori, a ne radi ono što on radi. Ne znam ovdje odgovor. Mislim da će mnogi odgovarati pred Bogom za to što rade. No, koštaće nas sve ovo. Isto kao što košta cijeli arapski svijet. Ali treba čitati Kur‘an i sam ocijeniti, ako već ne znamo šta i kuda. Bog nam je dao tu mogućnost i svima je dostupna ta Knjiga, a uz to i naš intelekt je došao do tog nivoa da je možemo i sami razumjeti. Ja savjetujem svojoj djeci da se drže samo te svete Knjige i da ne vjeruju mnogo tim govornicima po internetu, jer mnogi svoje učenje okreću i svojim interesima. Naš narod treba tražiti jedinstvo, ako želimo opstati. No, najgori su ,,izdajnici‘‘ unutar nas koji rade za naše neprijatelje.

EU liči na tmušni logor za izbjeglice u kome se jedino još svjetla vide ,,na prozorima’’ Njemačke. Nije dozvoljeno izbjeglicama, da ako prežive na putu sedam gora i sedam mora uđu kroz žičane ograde, a ako već uđu u EU onda se suočavaju se sa govorom mržnje i napadima. Je li ovo EU koju ste znali?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Ja pomalo razumijem EU. Velike su migracije i svijet se mijenja. I ljudi iz EU su se prepali tih ogromnih masa koje su krenule put njihove zemlje. I zaista je napravljen haos sa njima. Nije ta stihija pokrenuta tek tako. Politika je tu velika. Njemačka se sada trese. Njemački narod je zabrinut i sada raste svakim danom sve veće nezadovoljstvo. I mržna i iz toga kulja, i opasan rasizam. Ja znam da će muslimani koji su tu godinama ranije živjeli sada isto platiti ceh. Jer mržnja protiv izbjeglica i muslimana svakim danom raste i sve je otvorenija. Ja to primjećujem. Ali, razumijem i Nijemce. Nije lahko prihvatiti za godinu dana dva miliona stranaca. Nije ni Njemačka baš tako moćna. A tu stižu ljudi sa velikim očekivanjima, koje im Njemačka ne može više priuštiti. S druge strane ovdje se radi o velikim masama ljudi koji dolaze iz rata. I ko zna šta sve ima među njima i da li ima i terorista. Jedan mali ispad kao u Francuskoj i bilo bi katastrofa po mnoge, posebno muslimane u Njemačkoj…

Šta trenutno pišete, šta možemo očekivati novo iz Biserine spisateljske sehare?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Trenutno se bavim historijom svog naroda. Lagali su nas dugo i zato želim dati svoj doprinos istini. Bog mi je dao mogućnost da naučim i studiram jedan veliki svjetski jezik i sada dajem ovim neki zekat u znanju. Godinama istražujem stare njemačke knjige i otkrila sam tolike stvari da se sama prepadnem toga. Upravo sam dovršila knjigu o Gotima u Bosni, starogermanskom plemenu i otkrila da je naše staro bosansko pismo, koje danas zovemo bosančica, najstarije na Balkanu, starije i od grčkog pisma, jer je ono istovjetno sa ilirskim, mezafiskim pismom, koje je nastalo iz fenicijskog pisma. Ali o tome više u knjizi…

Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Kur‘an.

Jeste li Vi za njih ili za nas? Ako ste za nas, zašto onda nijeste protiv njih? Pisali ste o ,,sandžačkim izdajnicima’’. Šta biste poručili Sandžaklijama u susret aktuelnim izborima u Srbiji kada je fejsbuk postao svinjac po kome njuškaju i huškaju i čopori bošnjačkih stranačkih botova?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Neka misle na svoju djecu. Neka ne daju da se kupe ni za kakve pare, a ne za 10 eura i tako prodaju svoj glas koji znači otimanje od usta svom djetetu. Neka svi izađu da glasaju, jer ako ne glasaju, oni time pomažu onoj uigranoj mašineriji koja dobija na izborima. Narod sam mora promijeniti svoje stanje, kaže se i u Svetoj Knjizi.

AVLIJA je objavila prvu knjigu iz edicije ,,Bošnjačka biblioteka’’. Da ste Vi urednica te edicije, koje bi to bile prvih deset knjiga?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Meša Selimović, Mak Dizdar, Ćamil Sijarić, Avdo Međedović, Ismet Rebronja, a ostala imena ću ostaviti u tajnosti: Samo bih na kraju dodala i svoje ime. Ne zato što treba imati žena tu, već zato što smatram sebe velikim piscem, iako to sada mnogima će zvučati nadmeno i da se sama hvalim. Ali to sam ja.

U trinaestom broju časopisa Avlija, objavićemo pored intervjua i Vaše pjesme, portret, biografiju, odlomke uz dva romana… Jeste li imali avliju u Tutinu, imate li je sada i šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

BISERA SULJIĆ-BOŠKAILO: Kao što sam na početku rekla, moja avlija u djetinjstvu je bila školsko dvorište. Živjela sam u sklopu tog kompleksa osnovne seoske škole, učiteljskih i nastavničkih barakica, i pomoćnih školskih objekata, te školskog dvorišta, sa odbojkaškim i fudbalskim igralištem, i to je bila moja avlija. Sada imam avliju u Mostaru i to je prostor gdje ima svega: i kamena i drveta i ruže i vode i sunca i ograđenog tihog kutka gdje sakrivena odmaram dušu. Avlija je svijet u malom.

Razgovarao: H. L.

Bisera Suljić-Boškailo, rođena je u Tutinu u srbijanskom dijelu Sandžaka. Studirala je u Sarajevu, Mostaru i Njemačkoj. Doktor je filoloških nauka, germanista i dugogodišnji predavač njemačkog jezika u Ingolstadtu, Njemačka. Trenutno je predavač i šef katedre za Germanistiku na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, prevodilac, novinar, i književnik.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Njemačkog društva pisaca i Društva novinara Bosne i Hercegovine.
Prevela je nekoliko značajnih djela sa njemačkog jezika.
Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih nagrade A.B. Šimić za poeziju 1989. god. Prevod dječije knjige Nijemca, Paula Maara „Sedmica puna subota“ nagrađen je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH, kao i od strane literarnog udruženja Traduki, koje finansira Savezno ministarstvo za evropska i internacionalna pitanja Austrije, Njemačke, Švicarske.
Dobitnik je godišnje Deretine nagrade za najbolji neobjevljeni roman u Srbiji za 2009. godinu.
Zastupljena je u mnogim antologijama. Prevođena je na njemački jezik.
Objavljena djela: Vilino kolo, pjesme, Oslobođenje, Sarajevo, 1991. Goli otok, roman, Ljiljan, Sarajevo, 2001. La Perla, roman, Bosanska riječ, Tuzla, 2004. Pešter, roman, Zalihica, Sarajevo, 2005., drugo izdanje, Zalihica, Sarajevo, 2009. Vilino kolo i druge ljubavi, pjesme, Zalihica, Sarajevo, 2005. Bilija, roman, Dereta, Beograd, 2010. Tomas Man na svojim izvorima, monografija (malo izmijenjena doktorska disertacija), Zalihica, Sarajevo, 2009. Pešter i druga djela, roman sa studijskim dodatkom drugih djela i recenzija, El Kelimeh, Novi Pazar, 2010. Karakondžula, roman koji su 2012. godine izdale zajedno tri izdavačke kuće iz tri države: Bosanska riječ iz Tuzle, ZORO iz Hrvatske i Nova knjiga iz Crne Gore.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Amina Bulić: Unutar i izvan sistema

(Hamza Hodžić, Farbanje, Vakat, Sarajevo, 2017)   Da napisati roman nije jednostavno, jasno je i laiku, a kamoli onima koji se književnošću bave. Primarni problem za savladavanje tu se ne pojavljuje u obliku obimnosti...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava

PREDGOVOR IZ KNJIGE ”LIRSKE NARODNE PJESME I PJEVANJE BOŠNJAKA IZ PLAVA AUTORA MR HALILA MARKIŠIĆA I SANELE ADROVIĆ   Narodno stvaralaštvo plavsko-gusinjskog kraja sačuvalo se do dana današnjeg u svom raskošnom s...
by Redakcija
 

 
 

Dajana Lazarević: Otac Arsenije

Knjiga „Otac Arsenije – Sećanje na duhovnog oca“ je novi autorski rad Dajane Lazarević. Riječ je o duhovnoj biografiji igumana manastira Kaona koja je štampana pod pokroviteljstvom Eparhije valjevske, sa blagoslovo...
by Redakcija
 

 

 

RADOVAN ZOGOVIĆ: DOŠLJACI (PJESME ALI BINAKA)

San se razbio Ali Binaku kao kamen krčag, i noći su postale tvrde i beskonačne. Duge i duge noćne sate leži on budan na staroj ugičini, a u gluhe večeri i rano pred zoru sjedi pred odžakom, u kome po običaju svojih pre...
by Redakcija
 

 
 

Faruk Dizdarević: S DUGOM NA HORIZONTU

Dino Krcić, Kapi jezerske vode, Biblioteka „Ikre“ Plav, Udruženje pisaca Sandžaka, Novi  Pazar, 2016.     Prva knjiga je prvi potpun kontakt sa sobom i sa svijetom (u sebi). Ona je više nego književna činjenic...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona