Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Intervju

24. Maja 2016.
 

ŠESNAEST TEZA – Prof. Anis H. Bajrektarević

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Bosna i Hercegovina i članstvo u Europskoj uniji.

– Smatram da je velika sramota da aplikacija za članstvo dolazi sada i na ovakav unilateralan način gdje se i sam Brisel iznenadio tom činu. Ovo tim prije što je BiH principijelna žrtva preko koje se prelomio kompletan krvavi raspad južnoslavenske zajednice zvane SFR Jugoslavija. Hoću reći da je BiH trebala po jednom posebnom statusu, po hitnom postupku biti primljena u pridružnu članicu, a potom i u punopravno članstvo. Za to je uvijeta bilo – prijeratna Jugoslavija već je imala pridružni status – činenica koja se sada krije, i nastoji zaboraviti. Dakle, južni Slaveni su bili u pridružnom odnosu prije Austrije, Poljske i niza drugih. I post-Mastrichtska EU (nakon 1992) često će činiti iznimke i ustupke. Ona je u 1990-tim i 2000-tim, mijenjala svoja pravila, i ako bismo pogledali ulazak baltičkih zemalja, ako bismo pogledali ulazak Bugara i Rumuna, pa posebno Kipra koji je tek jednim dijelom svoje državne teritorije ušao u članstvo. Time mi jasno možemo vidjeti kako su činjeni ustupci i mijenjana pravila. A, prema opustošenoj, deindustrijaliziranoj i razognjištenoj BiH danas insisitira se na nekim pravilima koja su, ustvari, apsurdna, ponižavajuća i daleko cinična. Ono što mi često zaboravljamo je da je jedna zemlja preko noći nestala i bez ikakvih pregovora i ugovora – i to još 1989. Sjetimo se DDR Njemačke koja je bila jedna država sa svojom monetom, policijom, vojskom i dr., a jednim dekretom je nestala i ušla u Uniju. Znači, nikakvih pristupnih pregovora nije bilo. Zbog čega? Zato što se tu, zaboga, radilo o Njemačkoj. To je taj ustupak unutar Evropske Unije jednom imperijalizmu žurbe koji je već dva puta platio povijesnu cijenu (gurajući i nas ovde u taj svoj pakao), a plaća je evo i po treći put. To je taj imperijalizam žurbe Njemačke, odnosno germanofona.

 

Evropska Unija i njeni aršini (geopolitički igeo-ekonomski interesi)

– Moj prijatelj i kolega iz Singapora, prof. Mahbubani, veli: „EU nije toliko multietnička, multirasna i multikonfesionalna kao što je to ASEAN,  jer i dalje oklijeva da primi prvu nekršćansku naciju u svoj klub.“ BiH, kao jedna od svega dvije pretežito muslimanske zemlje u Europi, nije suverena. Ona je fizički, industrijski, kulturno i demografski opustošena i pauperizirana, i to kao objekt indirektne uprave preko fantomskog ureda OHR, koji priliči instrumentima međunarodne politike XIX stoljeća. Tim Uredom vladaju germanofoni 10 od ukupno 20 godina te sramne uprave (ostalih 8 g. to su bili namjesnici iz Atlanske Europe, a samo skromne dvije godine iz slavenske Istočne Europe, Lajčak). Na tlu Europe takva je i Albanija kojoj se u dva navrata umalo desio građanski rat, i koja je daleko od ulaska u Uniju. Tako je to sa onima koji, kao što veli Mahbubani, ne spadaju u Europsku kršćansku Ummah.

 

Turska u EU – Čekajući Godoa

– Porad geostrateških razloga bilo je jako važno držati Tursku podalje od SSSR i tako ojačati takozvano jugoistočno krilo obrane Amerike i NATO-a, koje se nadalje naslanja na Bliskoistočnu središnjicu CEANTO, svojevrsnu ‘Mažino’ liniju prema Rusofonima, Iranu i Centralnoj Aziji. U načelu, i Amerika i Engleska su decenijama uzastopno slali signale Turskoj naglašavajući da će ovoj biti otvarane tzv. europske perspektive. To je njoj iz Pariza i drugih europskih prijestonjica, također, decenijama ponavljano. Jednostavno, Turskoj se te perspektive kontinuirano obećavaju. No, rezultat je posve drukčiji: Turska ostaje tek graničar koji čuva bogati klub (EU) mrznući se na snijegu i kiši, u iznimno teškom geopolitičkom okruženju. Turska je – ne zaboravimo – najuspješnija muslimanska zemlja svih vremena, koja svoj razvitak nikada nije temeljila na izvozu sirovina, i koja je gotovo stoljetna demokracija u izuzetno kompleksnom nedemokratskom okruženju. To u Europi nitko neće da zna i prizna, nego voli demonizirati ovu zemlju (nomadski i selektivno se baveći ljudskim i drugim  općim pravima uključujući pravo na rad, te pravo na azil). Danas, kada je ‘Bolesnik sa Bosfora’ u Briselu, a na Bosforu posljednja zemlja Europe koja ima i gospodarski i demografski rast – to nitko ne priopćava u tzv ‘mainstream’ medijima kao iznimnu stvar.

Dakle takova Turska, koja je bila izričito protiv oružane intervenciju u Iraku prije 15 godina, gdje su odmah zatim iz tog obezglavljenog Bagdada po principu domino-efekta počele da se destabiliziraju zemlje svuda po Bliskom Istoku, dakle takva Turska mora sada biti sunđer koji absorbira sve šokove za Europu. Dakle, taj Europski graničar i budni čuvar mora štititi bogati kršćanski klub, ali on u tom klubu ne može da spava. Turska je, da se tako izrazim, poslušni vojnik koji gine, kisne i smrzava se, ali on ne može u toj kući da spava. A, kuća je bogata, kuća ima mnogo soba, puna je toplote.

 

Politika Tuge

– Pa Dubioza Kolektiv je to lijepo definirao – Apsurdistan. Tako upadate u groteskni apsurd, kada EU kaže da BiH nije ispunila očekivanja na svom euro-atlanskom putu, oni to zapravo daju loše ocjene sami sebi, a ne našoj domaćoj politici koju oni sputavaju i demoniziraju na svakom mogućem koraku. (EU Komesar za Proširenje, Austrijski državljanin, dadne lošu prolaznu ocjenu šefu OHR-a, Austrijskom državljaninu – pravi Ionesco-ov teatar apsurda, samo što su ovdje pozorišna rekvizita životi ljudi BiH).

Biti poličarem u BiH tako je bolno i tužno. Stranci vas ridikuliziraju, majoriziraju i sataniziraju gdje god stignu, a narod vam po definiciji – još od početka mandata – ne vjeruje, jer mu tako stalno priopćavaju iz stranih centara i medija. Bez međusobne podrške, te povjerenja politike i izbornog tijela nije moguć niti najmanji društveni konsenzus – u bilo kojoj državi bilo kog kontinenta svijeta. A bez njega društvo ne može naprijed. Rukopis ispisan u BiH, tzv. Međunarodna zajednica ispisuje u svakoj zemlji u kojoj je na djelu indirektna uprava. Strateški je interes da zavade političare i sopstveni narod, te da vode računa da do pomirbe slučajno ne dođe. Jer ako dođe, oni mogu pakovati svoje kufere. Zato sve afere i hapšenja. Mi svaki dan moramo nekoga uhapsiti, iskopati neku jamu – kako bi smo tkivo naroda držali u stalnom šoku i omogućili najboljima od nas, našoj (demografskoj i djelatbenoj) mladosti da se razognjištava.

 

Kriza kao Način življenja

– Tu sada imamo više slojeva mogućih odgovora. Spomenuli ste gospodarsku (ekonomsku) krizu. Ona (kriza), ipak, nije tolika i takva da je možemo prihvatiti. Naime, u ovom kosmosu koji nam je dat od Stvoritelja ili prirodnih sila (tko kako poima i definira svijet), u ovom prebogatom kosmosu prepunom energije – imati gospodarsku odnosno energetsku krizu je čist oximoron. To nije činjenično stanje već to epitomizira stanje našeg siromašnog duha. Prema tome, ako kriza nije utemeljena na činjenicama, a mi smo duboku uvjereni u njeno postojanje, onda naša kriza može biti samo opažajna, dakle, kognitivna. Stoga, ne postoji gospodarska, ni energetska a ni ekološka kriza, nego ima samo naša kognitivna kriza. Mnogi od nas u svijetu obnašamo funkcije i pozicije kojima nismo dorasli. Mi obnašamo državne, gospodarske funkcije, mi distribuiramo neka dobra, stvaramo forume (institucije i instrumente), mi raspolažemo nekim energijama, a ne shvatamo osnovne postulate svijeta i vaseljene. Mi se i ne trudimo shvatiti to i najmanje. Iz te i takve jedne sistemske greške mi dolazimo do kriza. Dakle, kriza nije pojava, nego način življenja – da budem precizniji, poluga moći i instument kontrole. Dakle, uporaba uma da se stvori anti-um/ne-um, je moralni zločin. Stoga, ako govorimo o krizi, onda ona – stvarno i realno – obitava samo kao duboka kriza morala. Zato je vrhunski zadatak intelektualca da na to ukaže – ‘da žvalje tame odgovara od galame’.

 

Kriza kao kognitivno mjesto

– Mi nemamo ni jedno uporišno mjesto da damo ezoterično ili znanstveno, fizičko ili metafizičko tumačenje u tom smislu. Kako god to značenje tumačili kriza je u kognitivnom pristupu. Kada npr. pogledate mandarinsko kinesko pismo, pojam krize ima dvojno značenje. On znači poteškoću  ali i šansu. Etimološki to znači da kriza ne može sadržavati samo negativnost/i. To je jedna poteškoća ali ujednoi mogućnost. Na taj način pojam nam je već definiran, i ishodišna tačka ponuđena. Ali mi smo daleko od toga.

 

Blisko Istok – daleko pamet

– Nagnani mimo svoje volje na beskoncepcijsko stanje u kretanju, mi smo sljedstveno polupali lončiće brkajući sredstvo i cilj, instrument i učinak, prijevozno sredstvo i put. Nama Euroatlanske integracije ne mogu biti cilj, jer je to tek puko sredstvo, jedno od sredstava – kao što je to sjajno primjetio moj prijatelj prof. Slavko Kulić (nekadašnji direktor ekonomskog instituta Jugoslavije a kasnije Instituta u Hrvatskoj), definišući briljantno pristup NATO-u i EU: Hrvatska strojnica o američko rame, hrvatska lisnica u njemački džep. Dakle, sredstva su različita a cilj je uvijek samo jedan: opšte dobro zajednice i svakog pojedinca u njoj. U suštini, mi smo tako zamijenili teze. Smatramo da nam je Brisel cilj. Znači, EU i NATO mogu biti samo neko od niza sredstava da bi se došlo do opće dobrobiti i blagostanja svakog pojedinca na prosotoru BiH i njegovom okruženju, koje je isto tako slavensko okruženje. Mi  dijelimo zajednički jezik i baštinimo istu kulturu na ovom prostoru koji nakaradno zovemo regionom. Mi moramo da shvatimo gdje smo u vremenu i prostoru. Mi u BiH jesmo dominantno muslimani, ali smo i Slaveni. I jedan i drugi civilizacijski korpus dožio je sunovrat. Najveći gubitinici u posljednjih 25 godina su Slaveni od Jadrana do Vladivostoka, i muslimani (suniti) Bliskog Istoka. A ovdje u Bosni, među nama kršćanima i muslimanima Slavenima to se dvostruko prelama. Zbog toga će od nas ovdje i sada, doći svijetu i najbolji odgovori. Nijemcima je to jasno (jer nas pomno proučavaju, nameću svoje verzije povjesti – kao što je to sjajno primjetio vrli Domagoj Nikolić, i znaju gotovo bolje od nas samih). Podmićuju nas Medvjedima kako stignu, plaše se kad od filma krenemo ka demografiji, gospodarstvu i ukupnom ovladavanju našom vlastitom naracijom. Time ne želim umanjiti sjajan domet Jasmile ili Danisa, nego da podcrtam da nas sjajnih u drugim oblastima itekako ima. Oni se nas boje, pa prema tome stalno marginaliziraju. Nama Muslimanima ovdje naši bosanski kršćani treba da pomognu da zaštitimo kršćane Bliskog Istoka kojima prijeti totalno istrebljenje (na koje ih je mučki, kao i nas ovdje nekoć, osudila indolentnost Europe). A bliskoistočni muslimani nam trebaju pomoći da nas ispoštuju u prakticiranju vjere i svjetovnog života kakav smo imali vijekovima uz naše komšije triju vjera. Ako smo mi ovdje da opstanemo, onda ima nade za Europske muslimane drugdje, ali i za bliskoistočne kršćane na njihovim vjekovnim ognjištima… Vidite kakve mi sve Oskare, Palme i Medvjede zaslužujemo ovdje….

Nije slučajno da je promocija moje nedavno objavljene knjige u Njemačkoj ‘Geopolitika – Energija – Tehnologija’, i tamo i u Austriji bila pod naslovom: ‘Muslimani Europe – Kršćani Bliskog Istoka’. Sazrijeva svijest i tamo da je za Njemačku kudikamo bolja konstruktivna kritika kakvu im npr. ja pružam. Neselektivno veličanje Nadmajke (Über-mutti, kako zovu Kancelarku Merkel) dovelo ih je u nezavidnu današnju poziciju imperijalizma u žurbi – izolirani su, u Europi ih nitko ne voli, a svaka izbjeglica svijeta želi doći da se ‘prikači’ na njihovu socijalnu pomoć. Mada naoko lako, izgleda da je najteže usvojiti prostu mudrost da se aplauderi plaćaju 2 dolara na sat, a dobar savjet mnogo, mnogo više.

 

Kako prepoznati tko je subjekt sopstvenog bivstvovanja, a tko to nije?

Kada se dva pojedinca sretnu, te odmah (gotovo intiutivno) počnu stvarati atmosferu povjerenja, i konačno grade raznorodne vetikale svoje socijalnosti, iz sebe i za sebe – tada govorimo o pojedincima nacija koje su subjekti svog bivstvovanja, napose subjekti međunarodnih odnosa. No, ako u susretu dva pojedinca iste nacije, ovi zaziru jedan od drugog, medjusobno se denunciraju, te razvijaju i održavavaju stanje napetosti i nepovjerenja – tu se radi o podaničkim nacijama. Oni time šalju dvije poruke svom zamišljenom ili stvarnom gospodaru-tuđinu: ‘ne udružujem se niskim, da Ti, gospodaru, ne bi to protumačio uperenim protiv Tebe’, te ‘bolji sam od onog drugog; ponizniji, pristupačniji i spremniji – stoga, gospodaru moj, uzmi mene’. Makijavelističkije, te stoga brze organizirane države (mahom nacioni koji dolaze sa antropogeografskih rubova naseg planeta) često takova stanja nameću i održavaju spram nacija koje su ezoteričnije, te manje Makijavelistički organizirane. Vremenom se ovaj socijalni inženjering nastoji predstaviti kao mentalitet, a on to, dakako, nije. (Svojstveno, ne samo ljudskoj vrsti, već i svim sisarima je da se horizontalno prepoznaju, prihvataju i uvezuju, te multidisciplinarno obogaćuju svoju grupnu dinamiku, stvarajući pored ostalog vertikalne/hijerarhijske stubove za svoj opstanak i dobrobit.) No, pozivam vas na mali ogled. Promatrajte što se dešava kad se sretnu dva Engleza a što kad se sretnu dva Bosnaca.

 

Slaveni i Arapi su žrtve

– Pod kraj Hladnog rata nama je obećano planetarno doba blagostanja, harmonije i sreće. Kako se to ovaplotilo, manifestiralo? Nikada se više Arapa i više Slavena nije međusobno ubijalo. Arapi prednjače u jednom. Slaveni nemaju pan-Slavensku organizaciju da izglasaju i svojim novcem finansiraju bombardiranje jedne svoje članice od strane grupe stranih zemalja, kao što to Arapi imaju. Slaveni uništavaju lica i imovinu jedni drugima, zapravo sebi i svojima, na očigled i dubok prezir cijelog čovječanstva (npr. pogledajte tu tugu istoka Ukrajine danas), ipak nisu smaknuli lidera svoje zemlje na sveti vjerski praznik kao Arapi. Tamo, u Arapa, su se izvodila stalna zračna bombardiranja tjekom cijelog svetog mjeseca posta, a lidera te zemlje svirepo se umorilo, ranjenog i silovanog, praktično pred TV kamerama. Ali o čemu se ovdje govori? Poljaci čine krupne zločine prokazujući najprogresivnije među sobom. Tako obezglavljeni i dezorijentirani oni zatim anatemišu i svoje, poljske Jevreje. Sami poljski Jevreji zbijeni u Varšavski geto kao životinje, prokazuju jedni druge, denunciraju čak svirepo ubijaju za koru kruha. Je li to zločin, jeste. Ali to je ŽRTVA KOJA SE PRETVARA U ZLOČINCA. U svijetu današnjem to su Slaveni i Arapi. Dok se pravi zločinci zamagljuju i skrivaju praveći se nevješti, i postupno pretvaraju u žrtve'nezanja’ – ma, tko to tamo na koga puca, i zašto?! Stoga, ne smijemo zaboraviti staviti događaje u Poljskoj tada, kao i ove među Arapima i Slavenima (uključujući i nas južne Slavene) danas u valjan kontekst: Poljska je obmanuta, izdana i prevarena od strane Zapada, ostavljena sama, siromašna i nespremna da se suoči sa najvećom armadom svijeta. Uz indiferentnost Rusije kojoj je sama doprinijela (međuslavenskim ratom za račun Zapada iz 1920.) Poljska, tako dovedena u situaciju psihofizičke nihilacije, i onda u tom stanju – s onu stranu izdržljivosti i razuma, među žrtvama se pojavljuje po neki zločinac. Koga ti Poljski ‘zločinci’ i zločinci ubijaju? Njemačke okupatore, fašističke falange koljača? Ne! Ubijaju svoje vlastite komšije, subraću. Pustoše SVOJE živote i imovinu. Koga se ubija u Bosni 1990-tih, bilo iz Beograda ili Zagreba ili iz unutar Bosne – Anglofone, Frankofone, Germanofone? Naravno, ne. Ubija se svoju vlastitu subraću. Mi smo Jugoslaveni zbijeni u ‘Varšavski geto’ onog momenta kada reformski paket vlade Markovića nije podržan kao skup. Skup? Haj'te molim vas? Tadašnji stepen zaduženja zemlje 45 puta je manji od kumulativnog zaduženja (po glavnici, kamati i ostalim anuitetima) svih sljednica SFRJ, a o ljudskim patnjama i da ne govorimo. Nedavno preminuli Umberto Eko, gledajući naš jugoslavenski ‘varšavski’ geto s početka 1990-tih napisao je glasoviti esej o ‘ur-fašizmu’ koji iznova jezdi Europom. Bilo mu je sve jasno i drhtao je pred budućnošću koja dolazi 2000-tih i 2010-tih. To smo mi ovdje u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Podgorici i Skopju – sluđene žrtve sa žutim trakama iz podzemlja Varšavskih ruševina. Svi mi, južni Slaveni, svi mi istočni Slaveni. Kao nigdje drugdje u svijetu tri su se državne zajednice raspale u Europi. Sve tri samo na istoku Europe, i sve tri slavenske. Nestala je Jugoslavija, Čehoslovačka i SSSR. Ne brkajte to sa ideologijom. To su bile slavenske države. Libija, Sirija Irak – rasturene su. Ne brkajte to sa Gadafijem, Asadom i Sadatom – ta se destrukcija dešava Arapima. Zašto? Kad nam je iz Istočnog Berlina euforično poručeno da više zidova u svijetu neće biti, te romantične 1989, kada su lahkovjerni Slaveni pomislili da eto više nikad neće biti žrtvom fašizma.

 

Diktatura nad Naracijom

– Ono što smo dobili jeste slika koju ja nazivam ‘antropogeografskom inverzijom’. „Preporod“ je na tu temu objavio prijevod jednog mog teksta (jesen 2015. g.), a radi se o nametanju jedne periferne civilizacije kao što je anglosaksonska koja nasrće na geografski civilizacijski centar. Od njega nastoje napraviti periferiju, a sebe predstavljaju kao centar. Nekada sjajno mjesto povijesti na kojem je djelovao jedan od najvećih vertikala čovječanstva Ibn Sina sada je mjesto bijede, smrti i masivnog egzodusa. S druge strane dominira se naracijom. Praktično, mi kompletne vijesti dobivamo samo iz dva do tri centra. Uz to  misli, potrebe i odnosi se proizvode i oblikuju u nekih 6 do 7 sveučilišta (dva tri u Engleskoj i ostalo u Sjedinjenim Državama). To govori, o našem odnosu. Nikada svijet ideja nije bio siromašniji nego danas. Mi  time prihvatamo servirano stanje i ne činimo ništa da ga promijenimo.

U civilizacijskom kontekstu, treba istaći da okolnost u kojoj Arapi žive u više država jeste jedna povjesna novina. Od vremena Poslanika pa sve do propasti Otomanskog carstva predominantno su živjeli u jednoj jedninoj državi, počev od Bagdadskog Kalifata pa nadalje. Između propasti Otomaskog Carstva i kraja II S.R. Arapi povjesno lutaju tražeći svoje mjesto, ponekad na pravoj a ponekad na pogrešnoj strani povjesti. Nakon Drugog Svjetskog Rata u jednoj globalnoj hladnoratovskoj ravnoteži straha i trenutku dinamičkog ideološkog ekvilibriuma, Arapima je na jedan čudan način dato vrijeme ‘povjesnog predaha’. Naime, to je stanje globalne napetosti, ali ipak jednog balansa, ravnoteže, gdje su Arapi u tom ‘predahu ekvilibriuma’ mogli da njedre svoju sopstvenu debatu o tome šta predstavlja islam, kakav odnos Arapi imaju prema državi, kako vide svijet, kako poimaju sebe i ono fundamentalno pitanje- na koji način interpretiraju islam koji će voditi Arape ka modernizaciji tj. Islam za 21.stoljeće. Propašću SSSR i Varšavskog Pakta, geopolitička ravnoteža na Bliskom Istoku je značajno narušena. Imamo kompletnu asimetriju. I na ideološkoj i na geopolitičkoj ravni putpuni je debalans. To dovodi do jednog cjelovitog iščašenja pozicije koju Arapi nisu shvatili i u kojoj se nisudovoljno brzo snašli. I, ono čemu mi sada svjedočimo je jedno grubo miješanje, strana uzurpacija autohtone arapske naracije, gdje je Bliski Istok onemogućen da iz sebe i za sebe vodi svoje vitalne debate. Bojim se, pogotovo za  arapski sunitski svijet, da dok ne ovlada sopstvenom tišinom i prostorom za jednu samorefleksiju- neće doći bolji dani.

 

Zaprega treba konja, konfrontacionoj nostalgiji treba Korisni Idiot

– Naracijom danas dominira pitanje Da li se neprijatelji izmišljaju od kako je komunizam doživio svoj krah?Ovo naravno nije naše pitanje, niti će ikada postati. To je dilema Amerike. To me podsjeća na odlaske u Aziju gdje me kolege iz tamošnjih Ministarstava Inozemnih poslova ili uglednih novinskih redakcija redovito pitaju o pregrijavanju i rastu Kine koja dovodi u pitanje i supremaciju Amerike. A ja im kažem to nije vaše pitanje. Zašto prihvatate tuđu naraciju? Suština je kako mladima i novostasaloj srednjoj klasi odgovoriti na egzistencijalna pitanja gdje ovima rastu gospodarska iščekivanja jednakomjerno kao i njihova društveno-politička nestrpljivost, dakle kakav će biti odgovor Malezijske, Indonežanske, ili Filipinske vlade na te izazove. Dakle, mi moramo prepoznati šta je naša naracija. Suština pregrijavanja Kine nije indonežansko pitanje. To je američko pitanje (jer su ovi zarad profita identificirali kinesko priobalje kao sopstvenu industrijsku zonu). Znači, suština rata protiv terora je američka stvar. Kisindžer je to vrlo pošteno definirao kao ‘konfrontacionu nostalgiju’. Jednostavno imate sigurnosno-policijsko-vojne centre moći koji su nostalgični. Njima treba pomoći konfrontacijom. I, onda se nađu oni koji služe tom cilju. Još 2011. sam napisao da se (pojam) Arapsko Proljeće rimuje sa Korisno goveče. Zaprega treba konja, konfrontacionoj nostalgiji treba Korisni Idiot.

Konačno, da bi smo shvatili gospodarski ustroj Bliskog Istoka ne morate u Damaskus ili Kairo. Dovoljno je otići na Ilidžu i sjesti u fijaker za Vrelo Bosne. Poslušni mršav konj će vući i vas i zapregu i bijesnog kočijaša koji će ga povremeno bičevati, psovati i zvati pogrdnim imenima. Ipak na kraju, nećete platiti konju za vožnju, nego dabome – kočijašu. To vam je glabalna ekonomija i unutar nje Arapski svijet.

 

Antifašizam, ne kao pitanje ideološkog izbora, nego pukog opstanka

– Moramo da shvatimo da pitanje antifašizama nije stvarnašeg ideološkog izbora, nego je pitanje pukog opstanka. Jer je fašizam/nacizam operativna ideologija centralne Europe koja treba prazan prostor –lebensraum, i  kojoj je osnovna teritorijalna smetnja slavenska država. Često se izjednačava horor nacizma sa holokaustom – genocidom nad jevrejima. Jevreji su jedna od osnovnih neteritorijalnih smetnji nacizmu (uz druge manjine poput Roma i bihejviorističkih manjina). Slavenska država je primarna teritorijalna smetnja. Npr. mi često velimo; dva ili tri miliona jevrejskih žrtava u Poljskoj. Naprosto, to su bili državljani Poljske koje su nacisti na brutalan način rasistički eliminirali. Dakle, nisu to imaginarni Jevreji, nego državljani Poljske. Cilj je bio uništenje Poljske i njenog biokapitala. To je naravno uključivalo i Jevreje, ali ponavljam, kao neteritorijalnu smetnju. Ovdje su oni bili državljani  Kraljevine Jugoslavije, tamo Čehoslovačke ili SSSR-a. Ali moramo shvatiti da su ovako radikaliziranim ideologijama Centralne Europe osnovna teritorijalna smetnja Istočnoeuropske, prema tome, Slavenske države. Zbog toga su svi, baš svi, Koncentracioni logori samo u Istočnoj Europi (kod žrtava) i u centralnoj Europi (kod dželata). Drugdje, u Atlanskoj i Skandinavskoj Europi tek je po neki radni logor. Nas 36 miliona državljana slavenskih država je platilo cijenu bitke protiv nacizma. Uporedite to sa ukupnim žrtvama Atlanske Europe uključujući ovdje i broj poginulih Amerikanaca na Europskom tlu – tek jedva 1 milion! 36 na prema 1! Mi tu imamo veliki moralni kapital.

 

Imperijalizam u Žurbi platiće golemu povjesnu cijenu po treći put

Povijesne okolnosti su takve da smo mi ovdje stalna meta germanskih država, jer njima treba prostor. Oni ne mogu da dobiju kolonije. Kolonijama vlada Atlanska Europa. A onda se centar ‘pregrije’, pa se plaća golema cijena imperijalizma u žurbi. I vidite, po treći put za sto godina povjest nam se ponavlja; krene od krvavih sakaćenja među južnim Slavenima, a završi sa konačnom ispostavom računa Centralnoj Europi. Njemačka tu cijenu upravo plaća dolaskom izbjeglica iz Sirije i Bliskog istoka. Zašto idu tamo? Zato što smo se mi svi ovdje deindustrijalizirali i odustali od antifašizma. Samo Njemačka proizvodi, a mi svi ostali zadužujemo se da bi od Njemačke kupovali. Danas je najantifašističkija zemlja Njemačka. Kao takva Njemačka je jedino svjetlo koje danas gori u Europi. Nitko te izbjeglice neće zaustaviti da idu od mraka ka svijetlu. Kada sam prije 7-8 godina govorio da je Njemački problem debalans industrijske baze (previše tamo, a premalo drugdje u Europi), rekli su da ne razumijem business modele. Pa neka to sada objasne tisućama Sirijaca i Afganistanaca koji neće nigdje drugo do u Njemačku.

 

Zašto nam je zabanjeno biti Slavenima?

– Nitko od aktera neće da preuzme odgovornost i cijenu. To su pogreške činjenja Atlanske Europe koja neće da preuzme odgovornost za ono što je činila kroz svoje čelično-plutonijumske ‘koalicije voljnih’, a činila je to od Jugoslavije 90-ih godina pa sve do Afganistana, Iraka, Jemena, Libije, Malija, Sirije i Ukrajine. Činila je i kreirala trajno disfunkcionalne države i režime. Ne zaboravimo, Bosna i Hercegovina je bila solidno razvijena centralna republika jedne velike države. Od nje je sada napravljen Bantustan koji ne može da stane na svoje noge, jer je to jedno latentno žarište zamrznutog konflikta. Ne napada virus taj program, virus je ovdje sastavni dio programa zvanog državno ustrojstvo. Isti takav rukopis se ponavlja u Afganistanu, Iraku, Libiji,Siriji, Ukrajini. Naprosto, Atlanska Europa ne želi da preuzme odgovornost za svoje politike tamo. S druge strane, nama ovdje je zabranjeno da budemo Slaveni, ne smijemo biti antifašisti niti se industrijalizirati. Samo se smijemo zaduživati, uvoziti i raseljavati. Jeste li primjetili da ni jedan izbjeglica nije došao u BiH. Neće da dođe u evropski Afganistan. Ne treba im takva disfunkcionalna država, koja je samo malo blaža nakarada tzv. međunarodne zajednice od one iz koje oni sami bježe.

 

Na Balkanu će biti bolje živjeti no u Njemačkoj

– Na jedan čudan, ali istinit način sigurnosna prognoza za BiH u narednih 10-20 godina puno je bolja nego za Nizozemsku, Njemačku, Austriju i Švedsku. Jedini je problem što se to nama još nije priopćilo. Svi još duboko vjeruju u ono što je Nadmajka rekla, a zapravo pokušala nam podmetnuti (kao onamad potomka austrijskih Habzurga u Sarajevo, na 28. juni 2014. o trošku njemačkih poreskih obveznika, da se nama ovdje dalje hrane podjele), da će na Balkanu biti rat. Zasigno, neće u nas rat, nego će oružanih obračuna biti diljem EU.Mi niti imamo ljudi da ratuju, niti imovine za opljačkati, a Njemačka, Austrija, Nizozemska, Danskaje puna i jednog i drugog. No, htio sam nešto drugo reći…

Sam smisao življenja čovjeka ogleda se u zasnivanju obitelji kako bi se biološki produžio. Najveća mjerljiva emocija čovjeka jeste ljubav majke prema svom djetetu. Šta se ovdje dešava? Majke odgajaju svoju djecu do navršenih 18 godina da bi ih na kraju otpratili na autobusni kolodvor za put u Njemačku. Mi  ne možemo zaustaviti demografski odliv naših ljudi, a kamoli  zbrinuti nekog Afganistanca. Ovo područje je za njih besperspektivno na osobnom i društvenom planu, te od njihovog ostanka nema ništa. Da je zadržana tvornica VW-a, TAS, i mnoge druge za koje su nam ‘dušebrižnički’ govorili da ih pogasimo, danas bi bilo posla za naše ljude i po kojeg Afganistanca. Ovako ovdje su nas natjerali da ugasimo svijetlo. I onaj tko vam je ugasio svijetlo zahtjeva sada od vas, da vi iz mraka pomognete njima da sami ono svoje sjajno svjetlo uživaju. Da ih nitko ne ometa u sjaju i raskoši. Npr. jednu od najsiromašnijih zemalja Europe, Makedoniju (koja je nekoć iznjedrila Aleksandra Velikog, Aristotela i Ptolomejeviće) dalje pauperiziraju i kriminaliziraju, a nedaju joj da se razvija ili čak nazove svojim ustavnim imenom – to je tek Poranešna (bivša) republika Jugoslavije, ali mora zaustaviti izbjeglice od ulaska u Centralnu Europu. Dakle, branimo bogatu Centralnu Europu do zadnjeg Makedonca, svakako su poranešni.

 

25 godina vožnje naprijed uz gledanje u retrovizor

– Nisam stručnjak međunarodnog krivičnog prava, ali dok sam bio u Sarajevu pratio sam temu. To je iznimno važno pitanje. Prvo ono je bolno i emotivno, ono je bitno za  povijest, ono je i etički važno na osobnoj i kolektivnoj ravni, kao i na međudržavnom nivou. Međutim, mi moramo biti svjesni da svojim činjenjem u proteklih dvadeset i nešto godina nismo doveli istinu do kraja. Tu ne optužujem BiH, nego opominjem sve južnoslavenske zajednice koje nisu prepoznale da razgradnja i dalje podjele sve nas uništavaju i čine nas nesretnim. (Ako npr. Slovenci misle da se ovo njih ne tiče, neka odu do Tržića, svojih željezarni ili tvornice TAM – da se tužno podsjete da su ipak južni Sloveni). Mi nismo bili u stanju da ovladamo našom poviješću, mi nismo bili u stanju stvari posložiti i staviti na njihovo mjesto. Ističem, BiH od svih republika bivše južnoslavenske zajednice naroda je najviše žrtva a najmanje saučesnik u ovoj međuslavenskoj gernici i dvopipodecenijskom sramu. No, ako danas mi u BiH govorimo o genocidu i agresiji, pomalo je apsurdno da zaboravljamo nirnberške principe – principe antifašizma kojih se tek selektivno sjećamo. Mi trebamo u ravan staviti ono što se zbilo u Srebrenici sa onim što se zbilo na Neretvi ili Sutjesci, kao i Soču i Kolobaru/Cer iz I S.R. Znači, mi moramo iz sebe samih dovesti se u ravan da afirmiramo jednu ideju antifašizma. Nirnberški proces nam u tom pogledu može biti primjer. A i ono kako smo se, mi odavde tada, odredili spram nacizma ali i staljinizma. Mi smo jedini pored SSSR koji su se sami oslobodili nacizma i platili to krvlju, a onda jasno i odlučno rekli NE totalitarizmu i staljinizma. Takvih naroda nemate u Europi.

Mi umjesto upravljanja krivnjom moramo dovesti do istine i pomirbe, vratiti se jedni drugima i shvatiti Slavenstvo i antifašizam kao ulog za naš biološki opstanak na ovim vjekovnim ognjištima. Stepen raseljavanja u BiH je golem. Ali demografsko starenje i razognjištavanje Slovenije, Hrvatske i Srbije u kojima nije bilo masovnih stradanja kao u nas, je alarmantan. Nekad prosperitetna Vojvođanska i Šumadijska mjesta bilježe masovne egzoduse. Slovenci su najstariji narod Europe, koji će 2040 u prosjeku imati 52 godine. Uskoro u Dalmatinskom zaleđu neće biti Hrvata da se voze sjajnim Hrvatskim autocestama. Bio jednom jedan narod koji je sam sopstvena ognjišta oslobodio od ljudi i stvari.

anis

Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor Međunarodnog prava i globalnih

političkih studija Univerziteta IMC u Austriji, i viziting profesor Ženevskog UFEM Univerziteta na predmetima Diplomatija, te Medjunarodno pravo i Arbitraza.

 

Dugi niz godina surađivao je sa različitim odborima i komisijama UN-a, OSCE-a i Savjeta Europe, te sa Pariškom Međunarodnom Trgovinskom Komorom, Američkom Advokatskom Komorom, i Malezijskog Trgovinskom Komorom. Član je cijelog niza odbora diljem svijeta (kao što je Njujorški Addleton, Kanadski Energetski Institut CERI, Pekinški 4th Media, Moskovski RIAC, Indonežanski JP i THC, Rimski IsAG Institut, itd.). Pokretač je i predsjednik Upravnog odbora Modern Diplomacy – najbrže razvijajuće platfome ekonomsko-političkih vijesti unutar EU, koja već ima partnere na četiri kontinenta.

 

Šef je stalne misije IFIMESa za Austriju i Međunarodne Organizacije locirane u Beču i Ženevi. (IFIMES je jedini institut na svijetu koji svojom analitikom povezuje Balkan i Bliski Istok. U njegovom Odboru su bivši premijeri i predsjednici iz Regiona, kao npr. Stipe Mesić, Zoran Živković, Budimir Lončar, itd.)

 

Ovaj rođeni sarajlija, do sada je objavio Ima li Života Poslije Facebook-a – Geopolitika Tehnologije (Addleton, 2013 New York), Geopolitics – Europe of Sarajevo 100 years Later (Sarajevo 2014), Geopolitika – Energija – Tehnologija (Hamburg, 2015), a u pripremi mu je knjiga Nema Azijskog vijeka.

 

Na predmetu Geopolitika, koji na matičnom univerzitetu predaje pored ostalih pred-meta kao što su Politički sistemi, Međunarodno i EU pravo, Samoodrživi razvoj (ins-trumenti i ustanove), ima preko 1.000 sati predavanja na svim meridijanima svijeta.

 

Vjerojatno je najobjavljivaniji, najcitiraniji i najprevođeniji živući Bosanac u oblasti Prava, i geoekonomije. Autor je stotina publikacija objavljenih u preko 50 zemalja svijeta na svih pet kontinenata. Radovi su mu prevedeni na 26 jezika. Živi u Beču.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Đura Šefer Sremac: Uskršnja nedelja

Ђура Шефер Сремац   УСКРШЊА НЕДЕЉА     Био сам дете близу девете… Ех, успомене походе мене!   Од трешње цвêта нежнија, ...
by Redakcija
 

 
 

Uskoro nova knjiga ”Rožaje nekada i sada”

U toku je priprema knjige sa ekskluzivnim starim fotografijama (iz bogate arhive od kojih većina do sada nisu objavljene) iz prošlog vijeka kao i novim fotografijama snimljenim iz iste pozicije. Knjiga ,,Rožaje nekada i sada...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta dobio prvu nagradu za najbolju novinsku priču

U okviru Međunarodne kulturne manifestacije “Zeničko proljeće 2017“, NIP „Naša riječ“ iz Zenice 5. aprila 2017. godine u Općoj biblioteci, priredilo je svečanost dodjele nagrada izabranim autorima, na k...
by Redakcija
 

 

 

Pjesma Mehmeda Akifa Ersoja (na bosanski preveo Sejfidin Haruni)

Mehmet Akif  Ersoj   HIMNA NEZAVISNOSTI   Ne strahuj! Sjaj crvenog bajraka što se po sumraku vihori, neće se ugasiti; Sve dok se posljednje ognjište, što se dimi nad mojom domovinom, ne ugasi. Taj bajrak je zvije...
by Redakcija
 

 
 

Sende Dodevski: Slatko od kajsija

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963. godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje… Nepregledna šatorska naselja po parkov...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona