Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Književna kritika

29. Aprila 2015.
 

Adela Halilović: Osvrt na poeziju Amre Tahirović

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Svaki čovjek nosi u sebi određenu zapreminu ljubavi i uspomena pored onih svakodnevnih uspona i padova. Amra Tahirović na ubjedljiv način reafirmiše lirski izraz, posljednjih decenija potisnut u korist poetskog inltektualizma, koji često završava u jalovost. Njena poezija je refleksivna, emocionalna, baladična sa ispovijednim tonom; ono što je izdvaja iz produkcijskog prosjeka (jer naši učenici svakodnevno pišu i objavljuju) je naglašena emotivnost, unutrašnja drama i bol, neprestana zapitanost nad smislom postojanja i pokušaj prevazilaženja samoće. To je saznanje da su snovi jedno, a stvarnost drugo, te da nema bijega, spasa. Trancendentalno je ono sa čime se pjesnikinja bori. Pjesme su u težnji za bjekstvom iz egzistencijalnog, iz stvarnosti, u duhovnu stvarnost, iz racionalnog u iracionalno, iz tjeskobe života u prostranstvo kosmičke vizije, u svijet sveljudskog i univerzalnog.

Tahirovićeva pjeva zanimljivo asocirajući na nedostatku mira, izumrlim vremenima i načinima života kojima se nadala iz preegzistencije u egzistenciji. Iz pjesme u pjesmu promjenljivim intenzitetom pulsira nostalgija i bol za minulim: „Nepoznato mjesto čak i vazduh stran, / U neki sam novi život poslata/ Nestvarno dobar kao san“[1]. Kao neko ko je duboko svjestan svoje duhovne emigracije poručuje da je egzistencija nesigurna, samim poređenjem sa snom ni tamo ni ovamo ona promišlja pojavnost, osjeća strah i jednim neusiljenim, spontanim segmentom pretače život u stihove. Onaj „nestvarno dobar san“ sugeriše ruševine lirskog subjekta koje ne opjevaju jedan odlazak u nepovrat, tj. dolazak, već čovječanski problem, jer to je ljudska sudbina, ljudska neminovnost. Tako se nove gradnje još jednom nadovezuju na staro i čine neprekidni tok obnavljanja onoga što je nestalo u poharama nevidljive sile.

Pjesma „Još jedan san“ koja zauzima inicijalnu poziciju u zbirci „Ranjeni stih“, koja je Amrin prvijenac, podsjeća nas na bajku. Pjesnikinja započinje pjesmu svojom željom da se nađe u nekom novom, boljem svijetu: „Tog jutra otvorih neka nova vrata“[2], vrata su simbol nade i prilike, a uz odrednicu nova pojačava se njihova funkcija. Vrata stoje na ulazu u sedam rajskih zona, ali i na ulazu pakla stajanje pred tim vratima je za svakog uzbudljivo, bolno, nepoznato, lirski subjekat se našao u takvoj situaciji: „Nepoznato mjesto, čak i vazduh stran“[3], čime i nas kao čitaoce upućuje na lutanje i traženje tog svijeta za koji tvrdi da je „nestvarno dobar kao san“-za ono što ne postoji kažemo da je nestvarno, san je opet samo privid stvarnosti tako da naš lirski subjekat već ima razlog da se povuče, natrag, da napusti svijet tuge i bola. Zato s puno tuge pjeva: „Ko svaka ljepota dugo ne potraja, / Obasja me sunce, ja oči otvorih, /I ubrzo oči moje ostaše bez sjaja, / San odlete nečujno kao vjetar tih”[4]. Lirski subjekat je pogođen istinom, i u njemu se javlja želja za seobom: “Suze moje, novembarske kiše, bude sjećanja na prošle dane,/ I već sve na tugu miriše, / I žudim, žudim da zora svane”[5]. Seoba se aludira svanućem, lirski subjekat bi bilo kuda samo mu nije dobro tu gdje se trenutno nalazi. On nije ogorčen na okolinu i ljude, greške vidi i traži samo u sebi: “Krivica je moja ja to neću kriti”[6]. Dok ga tuga bije i nesanica mori za prošlim, lirsk subjekat, ipak, traži poštovanje: “Gledaj me u oči, trebam poštovanje / Trebam drage riječi, prijatelja dragog” [7]. U tuđini nemir bije, muče snovi o povratku u spokoj u preegzistenciju. U tuđem svijetu tuđe su, strane, neinteresantne njihove muke, jer to nije onaj svijet na koji je lirski subjekat navikao, koji mu je drag, nego drugi surov, materijalizovan, hladan, mračan, za osjetljivu dušu nepravedan. Otuda se u lirskom subjektu guši sve osim tuge: “Ne otvaraj ta vrata, vode u moj svijet / Svijet patnje i rata / Gdje nikad ne niče proljećni cvijet /… /Gdje nije srećno ni jedno biće, / Gdje mladost zasigurno strada /…/ Ovdje je sreća grijeh / Duša je svima prazna”[8]. Ovi stihovi bola i ponosa dati u obliku apostrofe upućeni svakom nerođenom biću sugerišu ovozemaljske tegobe, osnovno osjećanje koje vlada u pjesmi je bol,  a stil pjevanja je patetičan, dirljiv i uzvišen. Stvaranje čovječanstva je neshvatljiv podvig za lirskog subjekta, jer njegovo stvaranje je I njegovo padanje, stradanje. Nema poziva na mir i tišinu, kojima bi se iskazalo poštovanje prema egzistenciji, ovo je pjesma o neprihvatanju stvarnosti, koju će, ipak, prihvatiti nakon čina pisanja, jer je pisanje bježanje od onoga što nas muči, boli, steže. Možemo zaključiti, Amrini stihovi građeni  na figuri smrti pretvaraju se u metaforu života: “Ova    pjesma je puna boli, / Jer iz srca stihovi izviru. / A umorno srce više ne zna da voli, / Jer one što je voljelo u njemu u njemu umiru”[9], a samo okrenete stranu i pjesma “Moja pjesma” pjeva o životu “Neznanje me  spasi. Što manje znam, to me manje boli. / I sve ređe postavljam pitanja sve me ređe kopka. / Gdje leži spas? Gdje je ljepota života? Gdje je taj što me voli?”, ovako pjeva neko ko je pun iskustva i zreline, neko ko poznaje životne tokove i principe.

Dalje čitamo da ova poezija funkcioniše u izgradnji unutrašnje dramatike koja pruža opštu poruku. Tekstovi ovih pjesama satkani su od empirije bola ne jedinke, već čovječanstva, jer svi smo rođeni, svi smo ostavili neki bolji, ljepši svijet, a došli na ovaj i započeli ga svi na isti način suzama. Tako ove pjesme korespondiraju sa sličnostima stvarne tuge i fikcionog bola.

Eksploracija ovog stvaranja vodi nas do univerzalne ideje o životu i ujedno o smrti. Bol je intenzivana, nezavisna od lirskog ispovijedanja “Svaku strofu prati mnogo uzdaha… / Sve moje pjesme nestvarno bole, / Svi stihovi srcu rane sole / Svaka riječ neizmjerno boli“[10], što čini da imamo potpuni estetski doživljaj. Taj semantički odnos koji se ostvaruje  sa čitaocem, uspostavlja se kao nerelevantan zbog toga što ne razmišljamo šta smo izgubili  da bi živjeli ovaj život, prema tome taj bol se artikuliše kao filozofija koja iznad svega stavlja preegzistenciju, a život i smrt samo su iskušenje: „Prolaze neke slike kažu pred smrt tako, / Slike mog života, jako, jako kratkog“[11], ovi stihovi sugerišu svijet usamljenog i tužnog lirskog subjekta koji svoju tugu nosi, otvara srce  pred svakim, i u poznaniku i u prolazniku vidi prijatelja, ali dolazi do tragičnog saznanja da je zarobljenik tuđih navika, stalnog mijenjanja egzistencije. „Ti trenuci i sav život pred očima sad su, / Od prvog smijeha do posljednjeg daha, / I čudan me osjećaj obuzima svu / I lagano oči sklapam ja bez straha“[12] kroz smrt autor prenosi univerzalnu ideju opstanka i prevazilazi smrt kao lični bol, pa sad život pozicionira nad bolom, ostavljajući fenomen smrti kao čin, kao stvarnu figuru transformisanu  u simbol vječnosti. Pjesnikinja nam otkriva da naj ko se rodi žali za prošlim životom,  a onaj ko umre žale za njim, što čini samo još jednu univerzalnu poruku ovu zbirke. „Čula sam negdje glas, sličan tvome… /Vidjela sam negdje oči kao tvoje. / U jednoj od dvije nesrećne duše / Dvije duše što se silno bore.“[13] Poetski svijet funkcioniše unutar ideje čovjekovog suočavanja sa izazovima, promjenama, seobama, čak i ako su tragčni, lirski subjekat liči na brodolomnika koji se drži za parče drveta i moli. Glas, harmonija, ritam, intimnost i sporo i duboko ispovijedanje: “U daljini negdje, cvrkut ptica mio, / A u srcu tuga, samoća i strah, / Dzaba vrapče što si novu zimu snio, / Od sjutra sve ovo biće samo prah”[14], te orkestrirana i emancipovana misao naturaliziraju bol i smrt humanizirajući ih,  čak i kao iskustvo. “U dimu I magli nestaju polako, /Oči tvoje nježne, oči tvoje snene. / I njih boli neizmjerni, i njih boli jako, / Oproštajno pismo jedne mlade žene”[15], ova umjetnička ostvarenja možemo doživljavati kao knjigu života u kojoj čitalac osjeća i fikciju i činjenicu, koje su ponekad stopljene. Ipak, čitalac ne može da osjeti slom autora, jer tonalitet i ispovijedanje traju: “Pođi sa mnom u svijet snova, / Gdje je cio svijet ispod jednog krova, / Tamo gdje nikad ne umire nada”[16], ovim lirski subjekat pokazuje da ne može vječno da se živi sa bolom, zato traži kraj: “Ovdje se završava moj put, / Možda i nije bio za mene, / I ne vrijedi na život biti ljut”[17]. Kada se dočita ova poezija , koja ima nađeno i skladno ime “Ranjeni stih”, zaista se ima utisak da je pjesnikinja u dobroj mjeri uspjela da nam dočara nesklad između sna i jave, sreće i nesreće, sve je u ovoj zbirci između dvije riječi svijetla i tame, čovjek se bori sa ovim silama, srce mu krvari nekom iskonskom tugom, nekim prokletstvom od koga se ne može pobjeći, sudbinom koja je zapečaćena nad generacijama. Za lirskog subjekta svijetlo i tama nijesu nepoznati, nijesu san, razum je nadvladao i razbio zablude o spasu, pa čovjek istinski žali za preegzistencijom, “Nijesam ja za život među ljude. / Nepravda me lomi, ubija, / Tamo gdje  za iskrenost ti sude, / Tamo gdje je krivac sudija”[18], iako je riječ o prvijencu ovdje nema eksperimentisanja ni povođenja za pomodnim formama, već su opjevani neposredni životni momenti za koje je potreban veliki um da ih pojmi. U zbirci ima stihova koje je mogla ispisati samo ruka istinskog zaljubljenika: “Nestale su noći pune nadanja, / … /Ja sam samo još jedna izgubljena žena. / Nestale su čežnje skrivene, / Srce se lomi kao tanak prut / I sve vrele propivene suze, / Noćas obasjaće mi put…”, ruka onoga koji je duboko proosjećao ono o čemu pjeva koga je do najdublje nutrine prožela tematika života i postojanja. Čitajući Amrine stihove, natopljene najtoplijim lirizmom, ispunjene unutrašnjom snagom duha, svjetlošću koja pokušava da nadvlada tamu, optimizmom koji goni pesimizam, čitalac nehotično prolazi kroz katarzu.

Lirski subjekat kroz egzaltaciju otkriva duhovnu istinu o ljudskoj egzistenciji i to da se čovjek nikada ne bi utješio ako bi mu se iluzije raspršile, zato je potrebna bezuuslovna ljubav i težnja da se ona dosegne, jer ljubav je stvarnost, ali je ljubav  i iluzija. Njene pjesme su pjesme o visinama o svjetlosti kao izvoru života; o težnji za visinama i prostranstvima; o iskonskim težnjama ka idealima; o svjetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskim životima. U ovoj poeziji nema životnih sokova ona nije od krvi i mesa već od duha i inspiracije, to je poezija smještena izvan praktičnih zadataka i funkcija: “Nemoj draga majko, pokloniti mi jecaj, / Snagu svoju čuvaj, život niže teži, / Ne brini zbog mene, svakom dođe kraj, /  Svaka duša jednom odluči da bježi”[19], pa nam ostaje šta je moglo, kod tako mlade pjesnikinje, donijeti misli o prolaznosti i zaboravu. Zašto se sve pretvara u pjesme patnje, trpljenja i refleksije. Kod nje nemamo žalosti za majkom kao što imamo, npr. u Andrićevom Ex Pontu: “Žao mi je majke i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja. Misle li ljudi ikada kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosne ruke”[20], kod nje je to na drugačiji, suptilniji, način rečeno, ovdje lirski subjekat kao da gubi ravnotežu shvatajući da se ogriješio o ovaj svijet i ide kao otrovan, kidajući i posljednju vezu sa najbližima, sa majkom. Lirski subjekat nema puta, prisutna je samo brodolomna mladost lirskog subjekta.

Na drugoj strani odgovora nema, ćuti majka, ćuti sve što mu je pripadalo, Bog ne spasava lirskog subjekta, to je ono što je daleko i čemu se lirski subjekat ne nada. Lirski subjekat je razočaran, ali ne u ljude već u život, međutim to osjećanje univerzalnosti i samoće on prevazilazi: “Ne bih plavo nebo učinila sivim, / Ne bih pjesme svoje obojila sjetom, / Ne bih ljubav nikad učinila svetom, / Kad bih mogla ponovo da živim”[21]. Lirski subjekat se nalazi na pragu između bih i ne bih, u spletu poetskih slika, u njihovom zajedničkom prozračavanju smisla.

Zbirka “Ranjeni stih” na kompozicionom planu sastoji se od tri cjeline: Moj svijet u kojem pjeva o dolasku na ovaj svijet, ali dolazak naziva padom koji je obojen tamom i bolom; Sjenke prošlosti koje su opjevale ono između sna i jave- “Neke me nopoznate sjene prate, / Neka nova duša ko zvijezda treperi, /… / I na kiši sjetna, dok grmi i sjeva, / Sanja moja duša, kao da se boji”, i treća cjelina Na kraju puta, kako reče profesor Ismet Mujević “kulminaciju takvog raspoloženja, strepnji i slutnji nalazimo u pjesmi Nosi me zavijek: “Ako me poneseš, ptico crna / I crninom svojom prekriješ I mene. / Iskljucaj mi dušu poput zrna. Ispij mi krv što teče kroz vene…”, “[22]. Pjesme su  kompoziciono različito komponovane, bliske tematike i motivske strukture. Tahirovićeva njeguje kult forme pa su njene pjesme uzori stila i savršenstva forme.  Ono što ove pjesme čini jedinstvenim jeste njihova izoštrena misaona dimenzija, mudrost i filozofija egzistencije,  a u osnovi je čovjek i kao simbol i kao stvarnost, dakle kako je u stvarnosti tako je i u umjetnosti. Čovjekov život iako u ovim stihovima pomalo apstraktan, već ima svoje ljudske uzroke i posljedice.

U jezičkom korpusu pjesme su simbolične “Noć mi ova teško pada” iako riječ nije o smjeni dana i noći , pjesnikinja simbolično život naziva noć; metaforika i kontrastivnost slika , slikovite gradacije, alegoričnost, epiteti stvaraju saznanje da su snovi jedno, a stvarnost drugo.

U zbirci je dosta leksičkih jedinica koje u svom osnovnom značenju sadrže negaivna osjećanja I raspoloženja, tamne boje, mrtvilo, težinu, tugu, bol, patnju:

Nepoznato mjesto, zadrhta srce mije, oči moje ostaše bez sjaja, suze moje, novembarske kiše, hladna pusta novembarska noć, uvijek  ja ću stranac biti, svijet patnje I rat, ne ulazi u ovaj mrak, ovdje je bolan osmijeh, ovdje sunce ne grije, za ljubav nema mjesta, neki strah, riječi bole, rijetki trenuci sreće, željna toplote majčinog krila, nemir vlada čak i u snu, u srcu čežnja i strah, previše je rana, plašim se te tame, srušili se svi dugo snivani snovi, u srcu tuga, samoća i strah, u dimu i magli nestaju polako, i njih boli neizmerno i njih boli jako, plašim se onih besanih noći, ne, izlaza nema – i još mnogo sličnih sintagmatskih jedinica koje doprinose oblikovanju mračne atmosfere. Nesigurnost, neodređenost, sumnja u mogućnost saznanja karakteristike su ove zbirke. Za lirskog subjekta smrt je samo privid, u njoj je sakupljena sva bol, sve žeđi i žudnje ona nemilosrdno nosi.


 

[1] Tahirović Amra, Ranjeni stih, Centar za kulturu Rožaje 2014., Još jedan san, str. 9.

[2] Isto,

[3] Isto,

[4] Isto,

[5] Isto, Novembarske kiše,  str. 10.

[6] Isto, Stranac, str.11.

[7] Isto,

[8] Tahirović Amra, Ranjeni stih, Centar za kulturu Rožaje 2014.,  Moj svijet, str. 12.

[9] Isto, Pjesma za vas, str. 15.

[10] Isto, Sve moje pjesme, str. 16.

[11] Isto, Rezime, str. 23.

[12] Isto,

[13] Tahirović Amra, Ranjeni stih, Centar za kulturu Rožaje 2014., Sjećanja, stra. 29.

[14] Isto, Oproštajno pismo, str. 38.

[15] Isto,

[16] Isto, Pođi sa mnom, str. 57.

[17] Isto,

[18] Isto,

[19] Isto, Majci, sr. 55.

[20] Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, lirika, Sabrana djela, Sarajevo, 1984. str. 14.

[21] Amra Tahirović, Ranjeni stih, Centar za kulturu Rožaje, Da se opet rodim, str. 56.

[22] Isto, Nosi me zauvijek, str. 81.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Pet priča Veljka Bosnića

СКОКОВИ ПО ВОДИ   Масна велика вода, на доку усред дана, дрјемам као мачак и хватам посљедњи зрак сунца… Клупа је мој кре...
by Redakcija
 

 
 

U Beču promovisana knjiga Dragane Tomašević ”Bajram ide…”

Beč, 20. maj 2017, Bosansko Akademsko Društvo u Austriji (GBAA) organiziralo je druženje sa Draganom Tomašević povodom knjige „Bajram ide…“ Zanimljivo druženje koje će ostati u sjećanju svih prisutnih po atmo...
by Redakcija
 

 

 

Glavni program 25. Kotorskog festivala pozorišta za djecu

OBJAVA GLAVNI PROGRAM KOTORSKI FESTIVAL POZORIŠTA ZA DJECU PREDSTAVLJA PREDSTAVU O AUTORSKIM PRAVIMA ZKM – PRIRODA I DRUŠTVO   Kotorski festival pozorišta za djecu ove godine obilježava svoje jubilarno 25. izdanje ...
by Redakcija
 

 
 

Historijski čas povodom 75 godina Zeničke rezolucije

Kulturni centar „Karneol“ u Zenici je, četvrtak, 25. maja 2017.godine, u Muzeju grada Zenica, organizovao historijski čas u povodu obilježavanja 75.godina Zeničke rezolucije Piše: Said Šteta Nema dana a da nam Evropa ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona