Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Književna kritika

25. Decembra 2015.
 

Mirela Salkić: Elementi popularne kulture u romanu „Zovem se Crveno“, Orhana Pamuka

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

O piscu:

 

Orhan Pamuk je turski pisac. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2006. godine. Školovao se na istanbulskom Robert Collegeu, nakon čega na tehničkom sveučilištu upisuje studij arhitekture kako bi udovoljio želji svojih roditelja da postane građevinar ili arhitekt.

Ipak, nakon tri godine odustaje od arhitekture, te se odlučuje u potpunosti posvetiti pisanju. Godine 1976. završava studij novinarstva, a 1985. odlazi u New York, gdje na Sveučilištu Columbia, kao gostujući znanstvenik boravi sljedeće tri godine. Pamuk aktivno počinje pisati 1974. godine. Književni kritičar New York Timesa tada je napisao: Nova je zvijezda zasjala na istoku – Orhan Pamuk. Upravo se u to vrijeme Pamuk počinje odmicati od striktnog naturalizma, karakterističnog za njegove dotadašnje uratke. Mjesto u pop kulturi 1990. godine osigurava mu roman ‘Crna knjiga’, jedno od najkontroverznijih i najčitanijih djela u historiji turske književnosti. Nakon samo dvije godine, piše scenarij za film ‘Skriveno lice’, dok njegov četvrti roman ‘Novi život’ po objavljivanju 1995. godine postaje senzacija i najbrže rasprodan roman u historiji Turske.

Vrhunac Pamukove međunarodne slave označio je izlazak romana ‘Zovem se Crveno’ 2000. godine. Misterij, romansa, filozofska promišljanja, te radnja smještena u Istanbul, elementi su koji krase ovaj reprezentativni uradak svjetskog postmodernog stvaralaštva. Preveden je na 24 jezika, a 2000. godine osvaja najunosniju književnu nagradu, IMPAC Dublin Award.

Njegov zadnji roman, ‘Snijeg’ iz 2002. godine propituje konflikt islamizma i zapadnjaštva u suvremenoj Turskoj, a New York Times ga proglašava jednim od najboljih romana 2004. godine.

Samo godinu dana kasnije objavljuje memoarski putopis ‘Istanbul’, a 2005. osvaja prestižnu 25.000 eura vrijednu njemačku književnu nagradu, Friedenspreis des Deutschen Buchhandels (Mirovna nagrada njemačkih knjižara), kao priznanje za svoje književno stvaralaštvo u kojem se Evropa  i islamska Turska međusobno prihvaćaju. Ljudska izgubljenost uzrokovana gubitkom identiteta uslijed sukoba islamskih i europskih vrijednosti motiv je koji prožima cjelokupno Pamukovo stvaralaštvo. Riječ o teškim i uznemirujućim djelima, kompleksne i intrigantne fabule te duboke razrade likova.

 

Zovem se Crveno

Poslije ove knjige Istok nije ono što je bio prije. Neponovljivo putovanje u historiju islamske kulture kakvu ne poznajemo.

Orhan Pamuk ovoga puta vaskrsava čudesni svijet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umjetnošću, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovijest o umjetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umjetnosti i poimanja svijeta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. vijeka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura djela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog vijeka.

Knjiga Zovem se Crveno koristi umjetnost minijature kako bi istražila dušu nacije.

 

Veza između prošlog i sadašnjeg vremena sadržana je i u boji. Crveno je boja osvete i smrti, ali, ponajviše, boja strasti, nadahnuća i umjetnosti. A možda je, po Pamuku, ime univerzuma – Crveno! Odavno taj svijet Zapada i Istoka, novog i starog, nije tako sažeto, a sveobuhvatno opisan kao u ovom djelu: „Na Zapadu slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo.“

Ovaj roman možemo shvatiti kao originalnu ljubavnu priču. U istome, možemo pronaći spoj književnosti i kulture, koji je očigledno neraskidiv.

Da je Pamukova osobnost oduvijek bila istkana od niti kontradiktornosti, najbolje govori činjenica da je u djetinjstvu i mladosti maštao o tome da postane slikar, no ipak se odlučuje za studij građevinarstva kako bi ispunio san roditelja i nastavio koračati već utabanom stazom svojih predaka (otac i djed su bili inžinjeri). Ipak, njegov duh ne dozvoljava sputavanje ni zbog najplemenitijih namjera – ispunjavanja želje svojim najmilijima – pa se prebacuje na žurnalistiku i time približava onom zanatu koji mu najbolje leži, a da toga nije bio svjestan do dvadest i druge godine života. Naravno, riječ je o jednom manuelnom zanatu koji se služi perom i inspiracijom kao alatom. Britanski književnik i književni kritičar Tom Holland je povodom romana Zovem se Crveno rekao da Zapadnjaci mogu biti zahvalni što postoji romanopisac poput Pamuka koji je most između njihove kulture i podjednako bogatoga naslijeđa Istoka.

 

Za samoga autora, javljale su se brojne kritike. Jedna od njih govori o tome da je Pamuk  kritički pristupao islamskoj tradiciji, radi toga što je više težio postulatima Zapada. Orhan Pamuk je negirao tu tvrdnju sljedećom izjavom:

„Moj moto je uvijek bio: budi hrabar, budi zapadnjak što možeš više i isto toliko pokušaj biti istočnjak, istovremeno tradicionalan. Ljudi često misle da su te dvije stvari oprečne, ali što više ideš u oba pravca, više će se elektriciteta naći između ta dva pola. Mnogo puta sam u Turskoj sreo ljude, pogotovo među onima koji sebe zovu modernima, prozapadnim, da se plaše prihvatiti tradiciju. Postmodernizam jeste takav da vas može učiniti tolerantnijim, pokazati vam put u kojem možete biti otvoreniji za tradicionalne utjecaje. Što se tiče utjecaja, stvari, po mom mišljenju, ovako stoje: Servantes je pisac koji je apsolutno bio pod utjecajem Istoka, on je, uostalom, bio i zatočenik u Alžiru. On je, svakako, utjecao na Hoffmana i Edgara Allana Poea, a oni na Kiplinga. I onda dolazi Borges. Sve njih je nemoguće predstaviti isključivo preko kodova zapadne civilizacije. Moje knjige je nemoguće čitati isključivo u „istočnjačkom”

 

Također, važno je istaći da ovaj roman ima sve elemente kriminalističkog romana.

Iz jedne mastionice Orhana Pamuka potekle su različite nijanse crvene – jedna je slikala ljubav – kobnu opsesiju, druga bojila strast stvaralačku, a ostale fanatizam vjerski i krvavi zločin. I sve je to na prvi pogled izmiješano, rascjepkano po poglavljima u kojima junaci sami, u prvome licu, pripovijedaju svoje verzije događaja.

 

Ono što ovaj roman, svakako, čini specifičnim jesu upravo elementi popularne kulture. Naime, ovaj roman obiluje tim elementima, što se može vidjeti kroz sljedeće primjere, koji su potkrijepljeni citatima.

 

„Kao da ih je zahvatila zaraza, svi su naručivali svoje portrete. (…) Oni bogati i moćni naručivali su portrete da bi predstavljali svjedoke i uspomene na njihovo postojanje, i kao simbol njihovog bogatastva i moći. Da vječno stoje ondje, pred našim očima, jedan drugome dokazuju svoje postojanje, ističući svoju posebnost i različitost.“

 

„Ko je iluminator čarobne ruke koji je nacrtao ovog konja onako kako ga Alah vidi?”, pitao sam se kao da sam na trenutak zaboravio da je taj čovjek jedan bijedni ubica. Konj je bio preda mnom kao da je od krvi i mesa, ali jednim dijelom uma ipak sam bio svjestan da je samo nacrtan. Čarolija koja se javljala između te dvije misli budila je u meni osjećaj cjelovitosti i besprijekornosti. Neko vrijeme upoređivali smo konja urađenog za tetkovu knjigu sa konjima koji su na brzinu nacrtani na papiru i čije mastilo je bilo razliveno. Zaključili da ih je nacrtala ista ruka. Držanje konja nije odavalo pokret, nego mir, bili su ponosni, snažni i graciozni. Osjetio sam divljenje prema crtežu konja u tetkovoj knjizi. „Taj konj je toliko lijep”, rekao sam, „da čovjek odmah poželi da uzme papir i uradi isti takav crtež.” „Najveći kompliment za jednog iluminatora jeste kada mu neko kaže da njegovi crteži pobuđuju želju za crtanjem”, rekao je majstor Osman. „Ali, pozabavimo se sada ne vještinom tog šejta-na, nego pitanjem ko je on. Da li ti je pokojni Tetak ikad rekao za koju priču je nacrtan ovaj konj?” „Ne. Po njegovom mišljenju, to je mogao biti bilo koji konj koji živi u zemljama našeg moćnog padišaha. Neki lijep konj, konj koji pripada dinastiji Osmanovića, Konj koji venecijanskom duždu predstavlja zemlje i bogatstvo našeg padišaha.“

 

Dakle, u ovom citatu vidimo da je istaknuta žudnja za  vlastitim portretima, ali i drugima, što se ubraja u popularnu kulturu.

 

Ono što ovom romanu daje posebnu draž je upliv usmene književnosti u samu radnju, tematiku, dakle, prisutne su usmene predaje, priče, legende.

 

„Jednom davno u nekoj tvrđavi među brdima sjeverno od Herata živio jedan mladi kan koji je volio iluminacije i slikarstvo. Od svih žena u haremu volio je samo jednu. I prekrasna Tatarka voljela je samo njega. Cijele noći provodili su u vođenju ljubavi i bili su toliko sretni da su poželjeli da vječno traje. Shvatili su da je najbolji put do ostvarenja sreće posmatranje prelijepih crteža starih majstora nacrtanih u knjigama. Posmatrajući savršene crteže, koji su se neprestano ponavljali, osjećali su da vrijeme stoji i da se njihova sreća prepliće sa zlatnim vremenima o kojima priče govore. Na kraju ispričat ću vam nešto i o franačkim slikarima ; ako ima onih kojima služe kao uzor, neka im to bude nauk. (…) Šetali jednom tako nekom franačkom livadom veliki franački slikar i neki drugi veliki umjetnik te razgovarali o umijeću i umjetnosti. Tokom šetnje pred njima se pojavi šuma. Onaj vještiji u slikarstvu, reče onom drugom: „Slikanje novim stilom zahtijeva veliki talenat. Kad nacrtaš neko drvo u ovoj šumi svako ko pogleda sliku, ako poželi, može doći ovamo i prepoznati ga među ostalima na osnovu te slike.“ Allahu sam zahvalan ja, ubogo drvo pred vama, što me nisu nacrtali sa takvim naumom. Ne zbog toga što se plašim da bi me, nacrtanog na taj način, istanbulski psi zapišavali misleći da sam pravo drvo, nego zato što ne želim da budem pravo drvo, nego ono što drvo predstavlja.“

 

Također, možemo uočiti da ima elemenata koji nam predstavljaju taj jaz između bogatih i siromašnih, koji je, naravno, i danas prisutan.

 

„Međutim, Šekura iznad sebe nije imala ni baldahin od krvavaocrvene svile, koji su postavljali iznad svake bogate djevojke da bi je na njenoj svadbi zaštitili od urokljivih očiju(…) a ni sluškinju koja bi išla pred njom, noseći velike svadbene svijeće ukrašene voćem, zlatnim i srebrenim listovima (…) Skinuvši sa konja svoju prelijepu mladu onako kako to tradicionalno čine mladoženje i, uzevši je pod ruku, iz torbe koju sam ranije pripremio, laganim pokretima, kako bi me svako mogao pratiti i uživati u tome, posipao sam srebrne novčiće po njoj.”

 

Način darivanja najviših državnih vrhova te povođenje za zapadnim manirom oblačenja kućnih ljubimaca:

Mletački dužd, osim silne kineske svile i kineske grnčarije s plavim cvjetićima, Nurhajat, kćerki našeg padišaha, poklonio je još nešto. Ne znate šta? Jedno evropsko kuče krzna mekanijeg od svile i samurovine. Pas je bio toliko prefinjen da je imao i odijelce od prave crvene svile. Priča se da u toj evropskoj državi svi psi nose odijela i da je jedna dama kada je ugledala golog psa, ili njegov organ, ne znam tačno, vrisnula: ‘Pa ta životinja je gola!’ i onesvijestila se.“

 

Elementi popularne kulture, mogu se uočiti i na samim lokacijama, tj. mjestima koje se u romanu posjećuju.

„A sada su kafane mjesta gdje meraklije i bogataši uživaju sjedeći i izvodeći svakakve nepodopštine, zato kafane treba pozatvarati i prije nego tekije (…) Odu u kafanu i pijući kafu toliko se izgube da slušaju što im govori obična džukela, misleći da je istina.“

 

Također, prisutan je spoj ljubavnog i kriminalističkog žanra:

„Ko je moj ubica prema kojem osjećam toliki gnjev? Zašto me je ubio tako iznenada? Zapitajte se sami. Kažete jedan ko nijedan, svijet je pun bezvrijednih i podlih ubojica. Upozorit ću vas: iza moje smrti krije se gnusna zavjera upućena protiv naše vjere, tradicije i pogleda na svijet. ( Kada sam stigao u grad mislio sam da tu postoji samo smrt, a onda sam sreo i ljubav. No, tada ,kad stigoh u Istanbul, ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene na grad..“

 

Odjeća:

 

”Evo torbarke! Stigla torbarka! Imam najfiniji muslin dostojan svakog padišaha, sjajne šalove iz Kašmira, kadifu iz Burse, najbolje egipatsko platno za košulje, prekrivače od vezenog muslin, posteljinu, šarene maramice. Torbarka!“

 

U ovom romanu, osim toga, imamo prikaz i eksterijera, ali i enterijera, i njihovo uređenje:

 

„Izašao sam na ulicu i s uživanjem dugo šetao kao da nisam u Istanbulu nego u nekom drugom arapskom gradu na kraju svijeta, pa me interesuje kakav je to grad. Da li su se ulice suzile ili mi se samo činilo? Po nekim sokacima zbijenim među kuće hodao sam tarući se o zidove i vrata kako se ne bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se i bogataši umnožili ili mi se učinilo? Vidio sam raskošnu kočiju poput tvrđave koju vuku gordi konji, kakve nema ni u Arabiji ni u Persiji. Na Čemberlitašu vidjeh kako se nametljivi prosjaci u dronjcima tiskaju jedni uz druge u smradu kokošije pijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijeg kako pada i smješkao se. Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije bio siromašniji, manji, ali sretniji, ne bih mu povjerovao, no moje srce mi je baš to govorilo.“

„Skladno ukrašeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i ramovima, uvijene i okrugle šare na ćilimu crvenom kao bezglasni krik iz vašeg stisnutog grla, fino izvezeni žuti i plavičasti cjetovi na predivnom jorganu.“

Iz svega navedenog, možemo zaključiti da je  ovaj roman reprezantativan. Kako bi ga najbolje mogli opisati u jednoj rečenici? Najbolje i najočiglednije bi bilo reći da je cijeli roman zapravo oksimoronski. Pitamo se zašto? Razlog je vrlo jednostavan. U romanu imamo mnoštvo suprostavljenih strana. Prije svega, sam autor nam nudi priču o Istoku, a nasuprot toga je Zapad. Pravi primjer postmodernističkog romana koji obiluje elementima popularne kulture, (slikarstvo, odjeća, eksterijer-ulice, enterijer-prostorije, jaz između bogatih i siromašnih, usmena književnost, itd.). Ono što je zanimljivo jeste sama leksika Orhana Pamuka. Naime, on piše jednostavnim jezikom, a opet donosi nam tako zanimljivu, „sočnu“ fabulu. Zanimljivo je da nam u romanu sve pričaju sami likovi. Pamuk nam želi naglasiti da ne postoji jedinstvena istina, isto tako, možemo zaključiti da ne postoji jedan identitet, zapravo, mi cijelog života tragamo za identitetom. Uz sve ovo, veliku pažnju posvećuje nama (kao čitateljima), pa ga na neki način možemo porediti i sa Calvinom, jer i on, kao i Umberto Eco pridaje važnost nama čitaocima. Dakle, u pitanju su čitatelji koji mogu donijeti na neki način „presudu“, jer, kako je već istaknuto, ovo je roman u kojem pronalazimo elemente kriminalističkog romana, ili popularno rečeno „krimića“ koji je u interakciji sa ljubavnim žanrom, tj. „ljubićem“. Intertekstualnost, spoj nespojivog naizgled, sve je to dalo veliki doprinos u stvaranju ovog djela, koje je postalo kanonsko, po mišljenju mnogih teoretičara. Također, za ovaj roman, možemo reći da je primjer pravog postmodernističkog romana, i to u svakom pogledu.

 

Mirela Salkić, iz Velike Kladuše. Student četvrte godine Univerziteta u Bihaću, Pedagoškog fakulteta, Odsjeka za bosanski jezik i književnost sa izvanrednim uspjehom! Zanima je sve što se tiče nauke. U slobodno vrijeme čita, i piše radove na razne teme. Dosad je dobijala pohvale za to, ali i novčane nagrade.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dženis Šaćirović: Razmišljanja (IX dio)

  Iako se ove osobine u svijetu porobljene svijesti nikako ne savjetuju, buntovnost i prkos jedino pružaju šansu da nemoguće postane mogućim.   Poštovan je onaj ko poštuje sebe. Poštovati sebe, znači poštovati dr...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Dvostruki odgoj

Kažu da čovjek prvo treba pomesti pred svojim pragom. Pa, evo. Da ne bi ispalo kako u našoj kući ogovaramo samo političare, jer njih više nije vrijedno ni ogovarati, pomest ćemo pred svojim pragom. Radi se o mom unuku, m...
by Redakcija
 

 
 

Objavljen drugi broj magazina za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“

Objavljen je drugi broj magazina za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“. U novom broju koji je objavljen na znatno većem broju strana, čitaoce očekuju nova uzbudljiva putešestvija po raznim kulturama sveta. Ovoga puta, ma...
by Redakcija
 

 

 

Planet Poezija – Almanah 2016

Obavještavamo Vas da treći broj godišnjaka Planet Poezija – Almanah 2016 sadrži obilje informacija o (probranim) multimedijalnim programima u kojima su učestvovali pjesnici, književnici, slikari, svirači, kantautori, f...
by Redakcija
 

 
 

Enser Hodža: Noć sudbine

Enser Hodža   NOĆ SUDBINE (Lejletul kadr)   Kada iskrica svijesti kresne I spopadnu te, Iz srži potresu, pitanja: Šta sa mnom sutra, poslije, Nakon toga… Toga Dana, Na kraju, ima li kraja? Ne padaj u očaj, Ne g...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona