Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

1. Novembra 2015.
 

Anis Bajrektarević: O Evropi, Siriji i antropogeografskoj inverziji

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Nepodnošljivi pritisci sa nesigurnih rubova uzmičuće civilizacije

Kako možemo promatrati i tumačiti uspjeh i neuspjeh (i njihovu međusobnu udaljenost) sa povijesne ravni? Ovome je teško odgovoriti jed(instve)nim izričajem zadovoljavajućim za svakoga. Svaki je progres, tokom cjelokupne ljudske povijesti, kao i njegova horizontalna transmisija bio izuzetno polagan, sporadičan i mukotrpan proces. Prijenos znanja, još od vremena aleksandra Makedonskog i njegove glasovite aleksandrijske knjižnice, koliko god spor, analogan i konzervativan, bio je ipak brži od puževa koraka kojim su se kretali naši ciklusi tehnoloških modernizacija. kada su naša povremena otkrića po- čela da smjenjuju jedna druge većom brzinom od njihovog horizontalnog prijenosa – taj je momenat konačno označio tačku civilizacijskog preokreta. Jednostavno, naše su se civilizacije počele bitno razlikovati jedna od druge u njihovom tehno-agrarnom, političko-vojnom, etno-religijskom, ideološkom i gospodarskom okviru. U osvit tzv. velikih geografskih otkrića, ovaj je događaj transformirao ratove i pošasti od malo učinkovitih i lokalnih do većih, transkontinentalnih i globalnih.

New PictureNaš list objavljuje tekst dr. Anisa Bajraktarevića, profesora međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, Austrija. Njegova prethodna knjiga Geopolitika tehnologije – Ima li života poslije Fejsbuka (Geopolitics of Technology – Is There Life after Facebook?) objavljena je od strane njujorškog Addleton Academic Publishers. U pripremi mu je knjiga Nema azijskog vijeka (No Asian century…). Nedavno mu je u Sarajevu izašla knjiga Geopolitika – Europa Sarajevo 100 godina kasnije (Geopolitics – Europe of Sarajevo 100 years later). Tekst „Of Europe, Syria and antropogeographic inversion“ profesora Bajraktarevića kojeg na bosanskom jeziku objavljuje Preporod do sada je na engleskom objavljen u petnaestak zemlja na tri kontinentna svijeta

 

Brža smjena ciklusa tehnoloških otkrića, patenata i unapređenja desila se prvenstveno na Starom kontinentu. taj je događaj sa svim svojim reorganizirajućim efektima radikalno preustrojio tadašnja društva. Epohalan u svakom smislu, ovaj je momenat označio rađanje moćnih evropskih imperija. Shodno tomu, ti su se imperiji zaodjenuli svojim (liberalnim) školama primijenjenog biologizma, rasizma, genocida, organiziranih pljački različitih imena – od Konkviste do Pristupnih pregovora, etno-socijalnog inženjeringa i eugenike, te drugim sličnim formama ideoloških opravdavanja njihove geopolitičke i geogospodarske ekspanzije.

 

tokom minulih stoljeća, sve do danas – kada čitate ovaj tekst, mi smo tako živjeli strah a sanjali nadu – sve u ime budućih modernih vremena. Da li nas današnja modernost internet doba, sa svim trenutačno obznanjenim dostignućima i njihovim gotovo istovremenim transmisijama svud diljem planeta, dovodi u sigurnu luku pravde, harmonije i sveukupnog pomirenja – nas sa sobom i sa drugima?…

 

Da bi ste shvatili zašto, rezignirani, na ovo pitanje odgovarate sa ‘ne’, vratimo se na čas jedan korak nazad.

 

Varijabilna geometrija trijangularne prinude

 

Najvažniji razlozi brze i uspješne projekcije evropske moći i snage preko mora bila je zapravo kombinacija dva elementa: evropski gospodarski napredak – gdje treba imati u vidu puno manje sposobnost za sopstvenim otkrićama, a mnogo više spremnost da se preuzme od drugih (tzv. nadmoćna adaptivna sposobnost u kopiranju tuđih tehnologija, navigacije te transporta), i sve to udruženo sa jasnom demografskom ekspanzijom – počev od ranog XVI stoljeća nadalje. Ipak, je li priliči tvrditi kako je europska povijest napredovala progresivnom linearnošću kroz vrijeme i prostor, dok je ostatak ovog planeta bio i još uvijek jeste vođen regresivnim vrijeme-prostor ciklusima stagnacije? Ili je možda zapravo Gerard Delanty u pravu kada tvrdi da „Evropa nije izvela svoj identit iz sebe same, već iz nametanja cijelog niza globalnih kontrasta“?

20150828_220551_LLS

Ipak, iskreno govoreći te koristeći pri tom huntingtonovski vokabular, Zapad/ Evropa nije ovladao ovom planetom pomoću superiornosti svojih svjetonazora i ideja, čistotom svojih vrlina ili jasnošću svojih religijskih misli i praksi. Za malu i prilično nesigurnu civilizaciju iz antropogeografskog predgrađa u hladnoj temperaturnoj zoni (tek na domak vječnog leda), to je prije bila superiornost u efikasnosti primjene racionaliziranog nasilja i organizirane (legitimizirane) prinude, što su Evropljani uspjeli uspješno projicirati na ostatak svijeta. Ovo je naravno uklju- čivalo i mantru tzv. slobodnamora-za-slobodnu-trgovinu, što je bilo samo drugo ime za osnovno oruđe u priskribljivanju moći za Evropljane. (to biješe prije svega zahvaljući nasilno nametnutoj triangularnoj transkontinetnalnoj trgovini, brutalno diktiranoj od strane Evropljana: Ulovljeni afrikanci prebačeni brodovima i prodani kao robovi u americi u zamjenu za tamoš- nje zlato i srebro, koje se vraća istim galijama za Evropu. to blago zatim Evropljani koriste da pokriju sopstvene deficite nastale golemim uvozom vrhunskih tehnologija, finalnih proizvoda, drugih dobara usluga i začina, iz tada superiornije azije i Bliskog Istoka – kako bi ih kasnije gospodarski i vojno napali te potčinili. Da bi smo ilustrirali opseg, koristimo slijedeće podatke: počevši od ranog XVI stoljeća, u narednih 300 godina, 85% ukupne svjetske proizvodnje srebra, i 70% ukupne svjetske proizvodnje zlata dolazi sa koloniziranog američkog kontinenta. to nadalje znači da kolumbo nije otkrio ameriku /jer su to svakako kinezi učinili prije njega na desetke godina/. Za Evropljane, on je taj kontinent ‘izmislio’, a onda je Evropa samo racionalizirala amerike za svoje uske ciljeve. U periodu koji je slijedio nakon ‘Velikih Otkrića’, Zapad je ipak opredmetio nešto. Razvio je naširoko svoju derivativnu sposobnost, i pokazao se veoma djelatnim u kopiranju, absorbiranju i prepakiranju tuđih ideja.) Da zaključimo, trgovina nikada nije bila evropski izbor, to je oduvijek bilo njeno pitanje pukog opstanka. Evropljani 21. stoljeća često zaborave ovu ‘neugodnu istinu’ (po kojoj – slijedom argumenta Džejmsa Blata – afroazijski Istok je povjesno progresivan nasuprot agresivnom i grabežljivom atlantističkom Zapadu), dok ostali (ne-Evropljani) nikada ovo ne smeću s uma.

 

Velike, samoodržive, samopouzdane i sigurne civilizacije (npr. smještene na azijskoj kontinentalnoj masi) bijehu tradicionalno puno manje militantne i konfrontirajuće (ili ‘nacional-država’ isključive), te su povijesno vi- še ezoterične i širokogrude, uključive, obzirne i tolerantne. Manje i nesigurne civilizacije (npr. situirane na skromnom i uzanom, geografski izoliranom i perifernom, prirodnim bogatstvima oskudnom, i klimatski oštro isturenom kontinentu, Evropi) bijehu više fokusirane, opsesivno ‘postignimo-najbolji-rezultat‘ organizirane, i jednousmjerene. Ovo podrazumjeva i izum vrline iz nužde – nacional-države, također. Stoga i ne treba da čudi da je samo azija (uključujući zapadnoazijski Bliski Istok), a ne evropska civilizacija, iznjedrila sve relevantne religije. Iako da priznamo, Evropa jeste doktrinirala jednu verziju jedne od četiri bliskoistočne monoteističke religije – kršćanstva, utvrđujući kasnije tokom transcivilizacijskog procesa, na svojoj teritoriji i njen moćni kler. Sa druge strane, niti jedna druga, do evropske civilizacije, nije stvorila ozbiljniju ili čak relevantnu političku ideologiju koja je kasnije, stavljena u praksu, mogla da uniformno mobilizira mase. to je, naravno, najvažniji dokaz o identitetu koji je toliko dugo počivao na sopstvenoj nesigurnosti.

 

Sirija i njen dublji smisao

 

Bliskoistočna se pozornica (MENa) nalazi na jednom od najfascinantnijih mjesta na svijetu. Uz Balkan – kavkaz, ona zapravo predstavlja i jedini postojeći kopneni koridor koji povezuje bilo koja tri kontinenta naše planete, tzv. afro-euroazijski most civilizacija. Zašto se ova pozornica smatra buretom baruta, zaogrnutim plaštom stalnih nestabilnosti? Da bi smo tomu odgovorili, moramo prvenstveno istražiti jednu povijesnu anomaliju. ta povijesna anomalija pristigla nam je tek sa jednom nedavnom antropogeografskom inverzijom kojom se periferija nasr- ćući nametnula centru. Pa je tako centar periferiziran, dok se periferija samooktroirala i predstavila sebe kao centar. U današnjemu svijetu punom proturječja, geografski i demografski centar (rodonosan u urbanosti, naslijeđu i kulturama, plodan u biotama, te bogatih mineralnih nalazišta) ne predstavlja više strateški (političko-vojni, niti geogospodarski) centar. U civilizacijskom smislu, ovaj je prostor – po prvi put u znanoj povijesti – od zanemarljivog ili nikakvog značaja.

 

Sadašnji se geopolitički centar nalazi na geografskim periferijama naše planete (u rukama je kasnih civilizacijskih pridošlica, kao što su Velika Britanija, Skandinavija, Rusija, kanada, Sjedinjene Države, Japan, australija, Novi Zeland, koreja, Singapur). Da bi se postigla te kasnije održala ova kolosalna inverzija, po kojoj civilizacijska i geopolitička periferija predstavlja sebe za centar, zahtjevalo je više od puke intelektualne akrobatike. to bez prinude, nad vremenom i prostorom, nije bilo niti je moguće. Dakle, to zahtjeva kombinaciju fizičkih i metafizičkih (tvrdih/prinudnih i mekih/primamljujućih) instrumenata: fizičko vojno prisustvo periferije u centru (uključujući i česte akcije kažnjavanja koje kao cilj imaju specijalnu i generalnu prevenciju), kombinirano sa tijesno nadziranom naracijom (znanstvenom, informacijskom, umjetničkom, popularnom) nad vremenom i prostorom centra, posebice (ali ne samo) od strane atlanskog sektora. toliko iz svijeta koji Felipe Fernández-armesto identificira kao ‚ nesigurni rubovi civilizacije koja uzmiče‘.


 

Prevela mr Danka Skelin

Izvor:  Preporod, broj 20/ 1054 • 15. oktobar 2015.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Abdulah Talundžić: Altun-alem džamija u Novom Pazaru

Novi Pazar (Jeni Bazar) je osnovao glasoviti turski vojskovođa, krajišnik, graditelj i administrator, Isa-beg Ishaković 1459. godine, a dao mu ime Jeni Bazar za razliku od Trgovišta (Pazarišta) udaljenog 10 km od Novog Paz...
by Redakcija
 

 
 

Vukosav Delibašić: Prijateljstvo iz JNA koje se nije ugasilo ni nakon pola vijeka

Ne znam jesam li ja išao kroz vijeme ili je vrijeme prolazilo pored mene, bilo koje da je dosta toga vremena i dosta dana i godina je ostalo iza, a naravno da su ostajali i tragovi vremena, pa ponekad razmišljam kako je ono i...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: 10 IDEJA STVARANJA KRITIČKE MASE

Da bi se stvorila kritička masa koja može donijeti promjene u društvu, treba: Da se otrgne okvira diplome i zvanja i mišljenja da je sticanjem istog stekla intelektualni profil. Da uvede čitalačku kulturu i da proširuje ...
by Redakcija
 

 

 

Dino Kosovac: Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednoga djeteta

Rađanje djeteta je ostvarenje sna svakog roditelja i čovjeka. Najplemenitiji događaj u životnom vijeku. Na svijet je došlo malo, umiljato stvorenje koje će jednoga dana spašavati živote, odlučivati o bitnim pitanjima, ...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: Zapažanja, razmišljanja i komentari (VI dio)

Kada zlo pređe i onu posljednju granicu poslije koje dolazi potpuna propast, tada prestaju da rade svi digitroni i sve emocije. Tada borba više nije izbor, već obaveza.   Obrazovanje je osnova. Razumijevanje je suština...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona