Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

30. Septembra 2015.
 

Dženis Šaćirović: Anatomija religijskog ubjeđenja

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

– Vječnost je bez sučeljavanja sa postojanjem Boga, nedokučiva smisao ljudskoj percepciji. Pitanje beskonačnosti je takođe pojam koji čovjek i u najdubljem promišljanju ne može zamisliti, a kamo li u materijalnom svijetu opaziti. Postojanje Boga, ne samo što samo po sebi ukazuje na postojanje beskonačnosti, ono nam jasno daje dokaz da je čovjek – samo čovjek, da beskonačnost i vječnost ne samo da nisu njegove osobine, već da ih nije kadar ni zamisliti. U toj manjkavosti sa kojom je suočena ljudska priroda, ogleda se prva pomama za vjerovanjem u Boga čak i kod onih najodanijih teorijama o “nadčovjeku”.

 

– Ako misliš da tvoj je grijeh “mali”, da ima “većih”. Ako ćeš pokušati opravdavati sebe, pa se usuditi da pomisliš kako bi Bogu čak i na Sudnjem Danu mogao sugerirati da po tvom mišljenju ima većih grešnika od tebe, odmah prestani s tim! Zamisli da na ovom svijetu uopće nema ljudi. Da samo postojiš ti, i Bog. Da samo postoje tvoja djela, i Bog koji samo tvoja djela ocjenjuje. Možda će ti tako iščeznuti suluda ideja da opravdavaš sebe u činjenjenju grijeha.

 

– Ateizam je mnogo bliži sotonstvu, nego li nepriznavanju svega nematerijalnog, nevidiljivog i neopipljivog. Kako se može tumačiti ateistička misao da nakon ovog života ne postoji slijedeći? Zločin, grijeh, rđavo djelo, a svo troje velikih razmjera i nenadoknadivi na ovom svijetu ruše sve moralne zakone koji se mogu proklamirati bez Boga. Ateisti time podržavaju sve loše što neko može učiniti, jer zašto i ne bi, ukoliko kazna ne postoji, niti se njen apsolutni smisao može osjetiti na ovom svijetu? Moral se nikada ne može usaglasiti sa svim ljudima, niti se oni mogu sa njim, ali je kazna onaj segment morala koji ga jedino održava prihvatljivim za sve. Pošto čovjek nije kadar izračunati stepen krivice i kazniti, ne može to pitanje ostati neriješeno. Bog obznanjuje sva čovjekova pitanja iz toga se jasno može zaključiti: Moral bez Boga je nemoguć.

 

– Religija ne poziva na zlo. Postoje ljudi koji je pogrešno tumače ili je uopće ne tumače, pa dakle, samim tim pozivaju na zlo. Ne prolijeva se krv nevinih u ime Boga, jer to nigdje ne piše. Ne pomjeraju se granice na ovom svijetu silom, jer ta sila mora proći preko mrtvih. Ljudi su granice, i ljudi će ih činiti dok postoji svijeta. Ne postoji kolektivna krivica, niti postoji kolektivna odgovornost. Ne postoji, također, ni apsolutna pravda koja zločincu može presuditi za počinjeni zločin. Zločin nadvladava mogućnost kazne, kao što, također, i kolektivna krivica nadvladava mogućnosti svog postojanja. Postoji jedan svijet,  koji se dijeli na dobre i loše – na žrtve i dželate – na pravdu i nepravdu. Moramo se oduprijeti svakom zlu, bilo ono loše djelo, ili barem loša zamisao. Osuditi djelo, i ne misliti  sa zlom. Ako poremetimo taj vrijednosni sistem (osuda zla), poremetićemo i formulu po kojoj nije moguća kolektivna krivica i kolektivna odgovornost, jer često se prihvatanje zla – djelom, odobravanjem, ili pak mišlju, pretvara u kolektivno zlo. Onda se ruše zakoni i kolektivna krivica postaje moguća. Postaje moguća i kolektivna kazna, a oni koji vjeruju u Boga, njima je lakše da shvate.

 

– Samo Bog sprovodi apsolutnu pravdu, ali je čovjeka, kao Njegovo stvorenje zavjetovao da na zemlji sprovodi pravdu onoliko koliko može, i koliko mu On dozvoli. Nesprovođenje pravde od strane čovjeka, neće umanjiti sprovođenje Božije apsolutne pravde, ali će pred Bogom umanjiti vrijednost čovjeka. Nepravdu može otkloniti dova/molitva Bogu, ali i borba. Bog je ljudima zavjetovao da koriste oboje.
-Zlo postoji da bi se cijenilo dobro, borba postoji da bi se ukinulo zlo. Svaka borba koja nije borba protiv zla, rđava je borba.  Dakle, uz Božju pomoć, borimo se protiv zla koliko možemo, a koliko ne budemo mogli, moći će On, Svemogući.
– Pasivnost prema zlu, potpločan je put u propast: i uzdržavanje od činjenja zla je rđavo, jer samo je borba protiv zla je pravi put.

 

– Na ovom svijetu ne postoji apsolutna pravda. Zato postoji budući svijet (na ovom se niko ne može niti adekvatno nagraditi, niti adekvatno kazniti).

 

– Možda su najiskonskiji, prapočeci razmatranja o pravdi, utjecaji koje je na čovjeka donijela šteta prema njemu samome: fizička, psihička bol, i materijalna šteta prema posjedovanome. U jednom momentu, čovjek se sučeljava sa pojmom sile, koji može utjecati na sprječavanju te štete, ali se i upotrijebiti u nanošenju te štete drugome. Sila je bila oslonac pravde, jer su ljudi smatrali da će biti zaštićeni, onoliko koliko mogu bili jaki – i obrnuto, destruktivni prema srazmjerama sile. Ako je sila sredstvo koje može uspostaviti pravdu, i koje je, s druge strane, može ugroziti, pojam pravde, pod djelovanjem isključivo ljudske sile se nikada ne može uspostaviti na zemlji. Sila jeste ekvivalent pravde, ali silu, niti pravdu ne sprovode ljudi, niti prema drugima, niti prema sebi samima, niti je pravilno mogu odmjeriti. Pravdu prema nekome u svojstvu kazne prema sebi, ne mogu na sebi primijeniti ljudi, naročito ekvivalentom sile. Zato, mjeru pravde koju u čovjekovoj svijesti, i u materijalnom svijetu, po shvatanju uspostavlja sila (odbranom, zloupotrijebom, suđenjem ili kaznom), čovjek nije moguće da može pravedno provesti. Na putu shvatanja sile kao mjere pravde, čovjek traži silu iznad ljudske sile – silu neutralnosti, silu odmjera kazne, silu spriječavanja od nepravde, i jedinstvenu silu lišenu ljudske prirode, ljudske manjkavosti za sprovođenjem pravde i krajnjeg dometa apsolutnosti provođenja pravde kao ljudskog ideala. Na putu traženja pravde, poslijednji stepen čovjekovog pronalaska je svijest o krajnjoj sili, krajnja misao o uspostavljanju apsolutne pravde, dovodi do svijesti o postojanju Boga. Nakon tog saznanja, čovjek shvata da postoji i budući svijet, kao rezultat dometa pravde u kojem će se ekvivalent pravde moći sprovesti. Shvatanje o postojanju nastavka života na drugom svijetu nakon ovog, odgovor je na pitanje koje svijedoči postojanju Sile (Boga), i s druge strane daje odgovore na pitanja o apsolutnosti izvršenja pravde silom, koja na ovom svijetu nije moguća, nije zbog ljudskog vijeka i oblika kazni prisutnih na ovom svijetu.

 

– A što se pak tiče fizičke i psihičke boli, i materijalne štete nad posjedovanim, nastale, ne od strane drugog čovjeka, već od strane neke druge Sile (prirodna biološka ostarelost, ili bolest uslijed starosti, ili pak bol uslijed smrti), opet u svijesti čovjeka strijeme gravitaciji koja vuče traženju pravde. Onoga trenutka kada se čovjek suočio sa činjenicom, da njegova sila ne može uspostaviti pravdu, i da ne može otkloniti svoju patnju, a koja na kraju rezultira gubljenjem onog najvažnijeg čovjeku –njegovog života, čovjek se susreće sa postojanjem Nadnaravne Sile, koja na sasvim nematerijalan način uzima život. Iako suvremena nauka može dokazati kako nastaje smrt iz svih uglova, da opravdava nastanak smrti ili nestanak funkcije čovjeka prema lancu otkazivanja vitalnih funkcija čovjekovog tijela, nije uspijela susresti se sa gubitkom duše, njenim nestajanjem ili gašenjem, kao kod ostalih organa. Medicina se ne može usavršiti da isprati gašenje duše, kao gašenje nekih organa, niti duša može prestati da funkcionira – razlika u tome je što je ona nematerijalne prirode i pokreće čovjeka nematerijalnom silom. Kada čovjek shvati apstrakciju postojanja duše, počinje tražiti čvrstu podlogu za tim uvjerenjima. Tada dolazi do čovjeku nesvojstvenih poruka kojima čovjek može objasniti nešto tako, aptraktno, ne dozvoljeno čovjeku za vidjeti, nesvojstveno ljudskoj ruci za napraviti – dolazi do Božjih poruka, do shvatanja, do načina dolaska tih poruka među ljude, i do konačne svijesti o postojanju Boga. Shvatanjem postojanja Boga, čovjek dolazi do početka svog puta traganja, sastavlja ga sa svojim krajem traganja, i pravi krug u svijesti, krug koji će mu svako naredno ubjeđenje kreirati jednosmjernom putanjom koja vodi istim putem, prolazi istim ciljem iznova – to su odgovori odkuda dolazi krajnja sila i konačna pravda? Odgovor: od Boga.

 

– Ko nečasno zemljom hoda, zemlja mu sudi (kaburski život).

 

– Zašto za ljude postoji vrijeme? I zašto su sva najveća ovosvjetska uživanja tako kratkog vremenskog perioda? Prvi smisao se može odrediti prema dvije osobine uživanja: prema Božjom naredbom ka  dobrom, i prema Božjem ukazu ka lošem uživanju. Prema Božjim kazivanjima, dobro uživanje je kratko jer nam Bog ukazuje da na onom svijetu (Džennetu) ta uživanja traju duže, pa se ljudska priroda prema tome treba povinovati Božjim kazivanjima i žudjeti da dobra (dozvoljena) uživanja želi više i raduje se budućem, vječnom boravištu u kome će ona duže trajati. Druga (nedozvoljena) ili loša uživanja, na koja nam Bog ukazuje, ulogom vremena, postavljaju nam pitanje: da li vrijedi uživati tako kratko, tako varljivo i tako uzaludno iznova i iznova produžavati kratku ovosvjetsku farsu, svjesni iste težnje za dužim uživanjima? A pored toga, i jedni, i drugi, svjesni su smrti koja je pečat kraja svih uživanja.. Nije za života samo uživanje u nedozvoljenom grijeh sam po sebi, ono je i jedan od oblika nevjerovanja u budući svijet, jer čovjek predan ovosvjetkim nedozvoljenim uživanjima, negira postojanje nastavka života na budućem svijetu, a sve to zarad obmane varljive naslade svoje prirode.

 

– Kada čovjek olako kaže da mu je svejedno u kom će od dva svijeta biti, neka prisloni sebi malo vatre pema koži i neka drži do krajnje izdržljivosti. Više mu zasigurno neće biti svejedno..

 

-Kada se čovjeku nešto ružno djesi, on najprije žali za tim. Njegovo žaljenje se ogleda u želji za vraćanjem vremena. Ali pošto prva zamisao nije ispunjiva, čovjek traga dalje. Tada, ili traži izlaz, ili očekuje povoljan rasplet. U jednom i drugom iščekivanju, kao nemoćan da utječe, priželjkuje neku silu, nešto svemoguće da mu otkloni nevolju. Tada i najveći bezbožnik, koji u svijesti nije mogao pojmiti da Bog postoji, poželi da On postoji. On zapravo poželi da nestane nevolja, tada se suoči sa tim da niti čovjek, niti beživa priroda, predmeti, ili bilo šta drugo mu ne mogu pomoći. Tada zaželi pomoć Onoga koji sve može.

 

– U svakom se grijehu krije odgovor zašto predstavlja grijeh, i u svakom se dobru krije odgovor zašto ono predstavlja dobro. Nemoralan čovjek će počiniti nemoral sa nemoralnom ženom pod izgovorom da nije učinio loše, tj. nije je on učinio nemoralnom. Čovjek koji je prisvojio nešto tuđe, ili nedozvoljenim putem stekao, naći će izgovor da je to učinio u nekoj egzistencijalnoj prinudi. Čovjek koji raznosi svoj imetak, ili pije alkohol, reći će da taj grijeh, iako je grijeh, ne škodi drugima. Sva tri primjera čovjeka, svjesna svojih grijehova, nalaziće hiljade razloga za odobravanje istih, ali će zažmiriti na jedan jedini razlog da to ne čine – haram. Haram prvog čovjeka je produbljavanje zablude i nemoralnog života jedne žene, umijesto da je u tome spriječi, ili pozove pokajanju. Haram drugog čovjeka je to što ne vjeruje, i ne iznalazi načina da od Boga traži načina da stekne imetak, i do tada se u saburu miri sa Božjom naredbom. Haram trećeg čovjeka je u tome što uništava svoje tijelo, savršeno Božje stvaranje, koje mu je na hair podareno. Neki su grijesi, okrenuti samo nama, a nekima možemo i drugima naškoditi, ali grijeh, nebi bio grijeh da barem nekome ne škodi, ili da barem ne remeti jedan segment harmonije na koju Bog ukazuje i koju naređuje zarad dobra čovjeku.

 

– Kada čovjek prođe pored prosjaka, beskućnika, ili bilo kog kojeg će neki nazvati bijednikom, treba sagnuti glavu i pomisliti: Mogao sam ja biti na njegovom mjestu, a on na mome mjestu. Bog je odlučio da bude ovako kako je. On  mogao, može, i moći će da sve stvori i izmijeni.

 

 

AUTOR – Dženis Šaćirović



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Osvald Tomović: Samo opušteno

Komedije zabune su super stvar: svastikin but, kljukana monarhija, niko ne zna šta se dešava, a svi nešto traže. Jure po sceni, ili preko ekrana, vrište, plaču, sapliću se, padaju, pa još ako je akciona komedija… Nema...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: RAZMIŠLJANJA (VIII) DIO

Ne može se biti i dobar i loš. Nije moguće ni ne biti ni jedno ni drugo. Moguće je biti samo jedno ili drugo. Svaki pokušaj da se bude nešto između, vodi ka lošem. Ne činiti dobro, znači biti loš. Ništa ne činiti, ...
by Redakcija
 

 
 

Rejhan Hot: Medicina ljekarima, magija čarobnjacima

U Časnom Kur'anu se na nekoliko mjesta spominje uslovno rečeno nadmetanje koje se odigralo između Faraonovih sihirbaza i Musa, a.s. Mada su oni to tako nazvali i takvim ga pokušali predstaviti to nije bilo klasično nadmeta...
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: O pisanju poezije

Da odmah budemo načisto. Ja sam jedna od onih koja misli da se pisanje poezije ne može naučiti, jer se ni jedna umjetnost ne može naučiti. Može se naučiti zanat, njegova se vještina može dovesti do zavidne razine, ali ...
by Redakcija
 

 
 

Rejhan Hot: Današnji ugovori na Hudejbiji

Kako je prenešeno u tradicionalnim komentarima Kur'ani-Kerima, mušrici Mekke odabrali su među sobom grupu uglednika za pregovaranje sa Muhammedom, s.a.v.s., i da mu predlože ideju za koju su smatrali da će riješiti spor i...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona