Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

16. Novembra 2015.
 

Emina Smailbegović: Bosanski lonac u venecijanskom getu

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ova priča je intimni osvrt na monodramu „Ritorni“ Filippa Tongazza izvedenu u jevrejskom getu u Veneciji. Vidio sam mir u ogledalu, stoji u podnaslovu djela. Iz Padove, preko Trsta, Ljubljane, Vukovara, Tuzle i Srebrenice protagonista stiže u Sarajevo. Ispričao je životne priče običnih ljudi koje je s namjerom ili slučajno sreo. Evropljani se osjećaju još više Evropljanima kad se vrate sa Balkana, to je činjenica. Prosto je: mir koji žive oni i mir koji živimo mi, dva su sasvim različita mira.

Da sam hindu krava, sada, u devetnestoj godini života komadi mog tijela plovili bi vodama Ganga. Reklo bi se da sam konačno proživjela svoju iluziju mira na ovom svijetu. Ostacima mojih tjelesnih tekućina umivali bi se hindusi u prvu zoru. I osjećali bi da su bliži, meni, njihovom božanstvu.

Venecija. Najstariji jevrejski geto u Evropi. Petak, devet sati navečer. Sa moje desne strane sjedi Sardijac, sa lijeve Venecijanka.

Kasno je da napustim sinangogu.

Naspram mene improvizovana pozornica upotpunosti je prekrila oltar, dok iz lijevog ugla prostorije dopire miris bosanskog lonca. Ljudi koji sjede u publici večeras, nose karnevalske maske. Treba voljeti ljude, mrsim sebi u njedra, treba im otvoriti vrata, primiti ih objeručke, zabaviti ih kad su neraspoloženi i utješiti kad su tužni, napraviti im večeru i smijati se njihovim šalama, biti dobroćudan i malo glup. Istraj!

Italijani ne mogu razumijeti bosanski tunel. Čitav život ga pišu sa dva n. Dva slova n su zapravo dva tunela. A naš je samo jedan. Ali istraj!

Možda još nije kasno da se klonim svih društvenih principa i pobjegnem odavdje?

Ostaću i škljiti. Takav je život u Veneciji u novembru. Vlažnost ovdje zatvara vidokruge i možeš lunjati danima bez da se dogodi nešto što bi doista zavrijedilo da bude proživljeno. Izložbe i predstave vidim napola. Kao na nekoj dalekoj periferiji gdje psi laju a svjetiljke kroz gustu maglu žmirkaju na prolaznike, sve je i živo i mrtvo.

Miris bosanskog lonca miris je kuhinje moje rahmetli nane. Koliko puta sam ga ponijela na svom kaputu samo jer je tih nekoliko koraka od kuhinje do studenog hodnika sa čivilukom za mene predstavljalo uspon na himalajski vrh. Čovjek mora ratovati protiv samog sebe, ali izaći iz te tople sobe, iz te dotjerane kuhinje sa pogledom na seosku stazu punu utabanog snijega, udaljiti se od tog glasa koji tako dinamično priča o minulim vremenima i malih zelenih očiju prodornog pogleda, to su bile moje bitke iz kojih sam uvijek izlazila poražena. Najgore je, naime, biti poražen a ne vidjeti, u mom slučaju ne namirisati poraz odmah. Dolaskom kući, dileme su bivale riješene. Bosanski lonac je pobijedio. Kapituliram zajedno sa svojim kaputom. Te su bezuvjetne predaje moje najljepše uspomene.

Spektakl je počeo u Padovi, komunističkom gnijezdu Italije. Tognazzo je govorio italijanskim koji više ne postoji, sa savršenim duplim konsonantima i akcentima. Ne čujem da se ljudi o čijim rastresenim djetinjstvima, pijanstvima, pustolovinama, ženama i muškarcima slušam služe tim i takvim jezikom. Ne moram se okrenuti desno, znam već šta Sardijac misli. Bosanski lonac neće jer veli, mijenja prehrambene navike. Ali pojeo bi šerpu ili čak dvije istog ukoliko bi zauzvrat propričao italijanski kojim se služi glumac. Jer tada niko ne bi primjetio da je sa otoka. Sloboda za jednog Sardijca jeste upravo to – asimilacija sa kontinentom!

Kako god, lonac moje nane bio je bolji od onog koji su pojeli Italijani tog petka uvečer. Bio je bolji jer mi smo ga jeli pravom a ne plastičnom kašikom, a hljebom smo umakali saft. I sinula mi je u toku monodrame ideja da odem do obližnje pekare i tako napravim iznenađenje svima. Scena u kojoj svi ti zaljubljenici u istinu o Bosni, sa velikom simpatijom prema stradalnicima, epskom rimskom dobronamjernošću, te srednjovjekovnom crkvenom humanošću, gospoda međusobno nepovjerljiva kao divlje zvijeri, uvijek na oprezu, gospođe koje se uzajmno mrze i zavide jedna drugoj na novoj šoljici za kafu, poluodgojena omladina koja „otkriva“ Balkan i priča o tom čudnom svijetu sa druge strane obale koja nekad bijaše obala njihovih predaka duždeva; svi zajedno umaču hljeb u veliku šerpu bosanskog lonca, ta scena razbija monotoniju sa početka drame u mojoj glavi. Od svih, samo je meni, priznajem, monotono. I od svih, samo je, priznajem, problem u meni. Toganzzo je za moj ukus izvrstan glumac, a spektakl je sam po sebi možda još izvrsniji.

Ali ta priča… Pritiskala me svojom težinom. Nešto kao Vagnerove opere. Trebaju ti dani i dani da ih svariš, ali jednom svarene – sve su iste. Najjednoličnije. Biti te noći u getu bilo je kao biti na liniji: tamo su oni, ovdje sam ja i zna se, zapucaćemo. Moramo. Oni će me gađati bolnim pričama, ja ću njih gađati grižnjom savjesti, oni će uzvratiti izvinjenjem i suzama, ja ću da se branim šprdnjama i odvratnim šalama, onda će izvesti performans i koncert i htjeće da kupe mir umjetnošću, tu potpisujem privremeni mir jer me mjehur tjera na povlačenje u rov zvani toalet.

Tih četiri stotine očiju uprto je sada u mene. Visoka djevojka u plavom kaputu, ustaje i šetka se ispred same pozornice bez ikakve žurbe, baš kad se Filippo konačno domogao Tuzle.

Neznalica! Umišljena Venecijanka! Odlazi!

Čujem ih, kao i Filippa koji je već u Tuzli u potrazi za izbjeglicama voljnim za razgovor. I pronalazi mladića koji je ostao bez… Ubrazavam korak. Sve naše priče sliče jedna drugoj kao crne i teget plave muške čarape. I ukoliko su bez ikakve šare i na dnevnoj je svjetlosti teško razaznati o kojoj je boji riječ. Ulazim u toalet i mada čujem glumčev glas, živim ipak neke sretnije trenutke. Zar sreća nije pronaći pregršt neupotrijebljenog toaletnog papira i čisto ogledalo?

Kad se pogledam u ogledalo, neću samo da vidim bradu i brkove, hoću da vidim čovjeka koji je oprostio, rekao je mladić u Tuzli a ispričao nam Toganzzo te maglovite večeri u getu.

Moj rat sa njima, ljudima koji pišu tunel sa dva n, jedu večeras bosanski lonac i inače nemaju na sebi nikakve građanske ili moralne ljage niti sjenke, rat je protiv njihovog saučešća. I biće da je moj zdravi um upotpunosti natrpan nekakvim ludim i blesavim konceptima, i baš zato uspijevam gledati u oltar koji viri iza pozornice, dok se protagonista večeri guši u sarajevskom tunelu i napetost auditorija raste.

Igram se… Zamišljam da su sarajevski tunel prokopali bogumili i njime pružili ruku spasa prestravljenim sefardima u bijegu od Izabelinih ubica. Tu se, kroz plod mašte ipak nameću dvije istine: prva, u zemlji i blatu nije samo naš kraj, dolje je vrlo često naš spas; i druga, bila bi to historijska priča za udžbenike, (konačno!) i svjetsko čudo koje izaziva divljenje. A patnja koja izaziva divljenje potvrđuje samo jedno: svaka moguća varijanta ovog svijeta je upravo njegova najgora moguća varijanta.

Italijan se nije ugušio. Otišao je na Žutu tabiju i gledao minarete u akšam, to znam napamet.

Uz miris bosanskog lonca lahko je biti na pravoj strani historije. Spektakl je završio. Sarajevo je danas normalan grad, kaže nam Tognazzo i pozdravlja nas. Prilično duga stanka nakon koje opet zaživljava ljudski žamor. Sardijac insistira da objelodanim svoje porijeklo. Čak ni pominjanjem kolektivnih interesa moje domovine nije me ubijedio.

Ne mogu spasiti nikog, sem jednu jedinu osobu:

Samu sebe.

U povratku, na brodu čitam vijesti iz Pariza. Svi su manje ili više spretno već te ponoći osudili događaje u glavnom gradu Francuske Republike.

Da je prije nešto više od dvadeset godina bosanski lonac kojim slučajem zamirisao venecijanskim getom ili pariškim kvartovima, sudbina moje zemlje bila bi zauvijek promijenjena.


 

 

eminaEmina Smailbegović rođena je 1996. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu Tuzla u Tuzli, odsjek klavir. Od 2014. godine redovan je student klavira na muzičkom konzervatoriju „Benedetto Marcello“ u Veneciji, kao stipendista italijanske ambasade u Bosni i Hercegovini. U toku srednjoškolskog obrazovanja osvajala je u dva navrata književne nagrade u Novom Sadu: Treća nagrada petog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Janoš Siveri“ 2013. (kategorija: srednjoškolci kratka priča), te Prva nagrada traćeg međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Pavle Popović“ 2014.(kategorija: srednjoškolci kratka priča). Predmeti interesovanja: klasična muzika, književnost, romanski jezici.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Tak...
by Redakcija
 

 
 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 

 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 
 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona