Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

29. Novembra 2016.
 

Emina Smailbegović: Zlo sa cilindrom na glavi

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Jednom mi je jedan poslanik iz prvog saziva parlamenta Republike Bosne i Hercegovine ispričao kako mu je tamnoputi francuski general, dvije godine nakon završetka rata nenajavljen pokucao na vrata u pratnji svojih vojnika. Poželio je, sjeća se poslanik, dotaći se sa njim ključne teme za evropsku visoku politiku: ko i zašto želi kreirati islamsku državu u srcu evropskog kontinenta. Ovaj je, jelte, uz svo poštovanje koje naši ljudi, od rata na ovamo, ukazuju stranim dobročiniteljima, pokušao objasniti  gospodinu generalu da je, nažalost, krivo informisan. Ali kako ćete generalu, a povrh svega francuskom, reći, a kamoli dokazati da griješi? Ne volite kad vam neko kaže da ste u krivu? Probajte na osnovu toga zaključiti u kojoj mjeri to ne vole generali. Povlačeći dimove iz skupocjene kubanke, ponovio je svoje pitanje: što će vama islamska država? S kojim pravom? Poslanikovo strpljenje gubilo se u zadimljenoj prostoriji, nakon što je general po treći put spomenuo Bosnu i Hercegovinu i islamsku državu u istom kontekstu. Sabrao se. Gospodine, dakle, nikada nam to nije bio cilj, niti će biti… Ne znam kakvim informacijama raspolažete, ali uvjeravam Vas…

A zašto insistirate na stvaranju etnički čiste Bosne i Hercegovine? Znajte da to nije nimalo evropski, Francuz mu nije dopuštao da dovrši rečenicu. Bila je to jedna od onih situacija iz koje se izlazi pognute ili upotpunosti uspravne glave, osjećao je poslanik. General neće otići, znao je i to, dok god ne iznudi odgovor koji bi mogao zadovoljiti njegove nadređene. Odakle je vaš djed, najednom upita generala. Prevodilac zbunjeno pogleda poslanika, oklijevajući s prevodom. Postavio sam pitanje gospodinu generalu, pa prevedi mu, mirno će poslanik. Prevodilac nevoljno promrmlja nešto na francuskom. A zašto, iznenađen, odgovori mu general protupitanjem. Zato, nasmija se poslanik, jer Vi niste Francuz, a još manje Evropljanin, generalu. Pogledajte moju boju kože, i dohvati prstima svoj bijeli obraz, ja sam autohtoni Evropljanin. Zato ne možete meni govoriti o kontinentu na kojem ste Vi stranac. Razumijemo se? General na to ljutito poskoči, bacivši svoju napola dogorjelu cigaretu na pod, te pođe prema vratima. Tu se zaustavi i upirući kažiprstom u poslanika povika: Vidjećemo se nakon izbora!

 

Da bi tekst mladog čovjeka zapao za oko nekom uredniku i zavrijedio da bude objavljen u našim medijima, treba a priori, napisati da smo mi mladi ljudi prevareni i da nećemo oprostiti lutkama sa političke scene u Bosni i Hercegovini za slušanje jednih te istih replika već dvadeset godina, te da ćemo najradije pokupiti svoje stvari i otići odavdje. Međutim, mi, mladi ljudi dvostruko smo prevareni. Prvi put zbog sistema koji nam je nametnut, a drugi put, mnogo ozbiljnije zbog toga što ne znamo ko iza tog sistema stoji i što su za krvice prikazani neki posve sitni pijuni. Mi kao kolektiv, prihvatamo na sebe ulogu dobre duše, po kojoj se iživljavaju nedovoljno iživljeni fašisti, što je neusporedivo lakše nego pogledati istini u oči, reći svoje mišljenje i, na kraju krajeva, sukobiti se sa lihvarima koji će, kada jednom konačno nestane naše državne imovine, doći po naše duše. Liberi muratori ili ljudi koji imaju potpisan pakt sa đavolom. Što im dalje želite biti, oni su vam bliži, pravilo je koje vrijedi, a dešavanja na našoj političkoj sceni isto su što i igra sjenki na zidovima Platonove pećine. Igra koja se u njoj igra samo je privid, na koji je još Sokrat upozoravao. Pozivao je ljude na dnevnu svjetlost, gubeći, reklo bi se, svoje dragocjeno vrijeme. Poenta priče je da onaj koji jednom spozna istinu, ne može nikako da se vrati na staru, ohabanu laž u kojoj je živio. Niti želi. Likovi iz bosanskohercegovačke političke svakodnevnice sjenke su plamena, a sam plamen u sredini pećine, zapalio je čovjekov zakleti neprijatelj do posljednjeg daha.

Negdje sam jednom pročitala da nas iznevjeriti mogu samo ljudi kojima vjerujemo. Kad mi padne napamet ta banalna rečenica, nakostriješim se poput mačke na koju je ljutita domaćica istresla šerpu vode sa kuhinjskog prozora. Ako uzmemo u obzir faktor broj jedan, zvani vrijeme, vidjećemo da su ljudi kojima apsolutno ne vjerujemo u boljoj poziciji od ljudi kojima, tobože, vjerujemo. Jer ovi prvi, nemaju niti jedan razlog da nas izdaju. Sjećate li se ruske aneksije Krima? Pa što se drugo od Rusije, svijetu poznatog agresora, moglo očekivati? Ili Turske zabrane korištenja pojedinih društvenih mreža? A što očekivati od tih nazadnih nepoštovatelja demokracije? Kako se tek Sjeverna Koreja odnosi prema svojim građanima, pardon, robovima, a kako prema ostatku svijeta? Ti jadni ljudi ostaju uskraćeni za američko dobročinstvo, za toplu ruku prijateljstva Ujedinjenih nacija i razumijevanje koje su one kadre da im pruže. No, tu je ruku, čini mi se, slučajno ili ne, osjetilo isuviše mnogo nacija. Ruku koja je prijateljska do prvog stiska, koji obično biva dovoljno jak da se od njegove jačine nijedna druga ruka nikada ne oporavi. Rusija, Turska, Sjeverna Koreja ili Kina, malo nas zanimaju u bilo kojem kontekstu, osim onda kada ne rade onako kako to Ujedinjene nacije, koji opet rade za dobrobit svih, žele. Tada one, u medijima bivaju prikazane kao zemlje mrtve demokratije, počiniteljice genocida, moćne terorističke i nuklearne baze i šta sve ne. Dok su UN-ove organizacije, poput UNICEF-a i UNHCR-a, koje uostalom djeluju i u našoj zemlji, radile i još uvijek rade, za dobrobit afganistanske djece, gurajući ih u provaliju bez dna, zvanu opijum, umjesto da ih nahrane i obrazuju, u zemlji koju su upravo oni uništili, imali su samo jednu misiju: otvoriti slobodan put afganistanskom opijumu na evropsko tržište. I naravno, mission completed. Djeca, afganistanska ili bosanska, samo su statističke brojke koje stanu u jedan izvještaj. Blagodati djelovanja međunarodnih organizacija i NATO intervencije osjetili su mnogi. Šta je po vama manje zlo: kada siluju Miloševićevi ili NATO-ovi vojnici? Mora da se žene koje su silovali ovi drugi osjećaju mnogo bolje, jer, zaboga, prijateljima valja nešto i zaboraviti.

Na visokim prijemima, u luksuznim salama, gdje ozbiljna gospoda u skupim odijelima ispija slavljenički koktel, a gospođe u otmjenim haljinama kikoću se, potajno zavideći jedna drugoj na novim bisernim naušnicama ili, sve češće na novim silikonskim usnama, trideset međunarodnih organizacija proslavlja drugo desetljeće postojanja u Bosni i Hercegovini. Tamo nam se naši strani dobročinitelji i domaći ovisnici o moći, smiju. Isti oni posmatrači u izbornom procesu, oni koji pozivaju na to da naš izbor bude što demokratskiji jer od njega zavisi brzina ulaska Bosne i Hercegovine u u Evropsku uniju i NATO pakt, oni koji, čini se, noćima ne spavaju zbog brige o tome gdje će završiti naš križić na izbornom listiću, smiju nam se. OHR-u je, kao i OSCE-u, toj bogatoj instituciji za rano otkrivanje, prevenciju i rješavanje konflikata, onoj koja nam pomaže u procesu teške tranzicije u demokraciju, naš sud, kažu najvažniji. A ako pogriješimo, ta, u ime Boga, svakom se može dogoditi! Oni su tu da nam pomognu pri organizovanju demokratskih demonstracija protiv nedemokratske vlasti koja je do jučer bila opozicija, a odmah uz to i protiv opozicije, jer ona će nam, jasno, već za četiri godine biti vlast. Ljevica ili desnica, zar ne razumijete da to uopće nije važno? U našoj je zemlji iznad našeg suda, iznad naše volje i iznad našeg križića na glasačkom listiću, naizgled mumificirani visoki faraon međunarodne zajednice. On je tu da se u stilu sofiste bavi argumentima manje vrijednosti. Kada bi taj, sedmi po redu faraon izrekao istinu o svojoj sofističkoj ulozi, kada bi priznao da upravlja medijima i da smišljeno zaobilazi istinske probleme naše zemlje, koji su daleko od nacionalnih pitanja, onda bi građani Bosne i Hercegovine shvatili da oni svoje mišljenje, u biti, nemaju. Ono što mi nazivamo svojim mišljenjem, oblikovali su, iz godine u godinu, ljudi koji nam se smiju. Ljudi koji čine sve da naša centralna banka zauvijek ostane mijenjačnica u primorskom gradiću, u koju turisti ulaze, usput, da zbog kugle sladoleda razmijene eure za marke. Ali ta priča, ozbiljnija je od priče sa kuglom sladoleda, jer u našem slučaju turisti u svojim zemljama posuđuju eure koje u mijenjačnici naše zemlje mijenjaju u marke da bi dali kredite lokalnim mještanima, to jest nama. Stvaranje i rast duga, gori je od embarga na uvoz oružja, koji je ovu zemlju skoro koštao nje same. U međuvremenu se međunarodna zajednica sa svim svojim podorganizacijama bori za ravnopravnost spolova, prava nacionalnih manjina, kvalitetnu edukaciju mladih, zaštitu okoline, medijsku slobodu, dovršavanje bolonjskog procesa, borbu protiv terorizma, ilegalne trgovine oružjem, trgovine ljudima, (…), Bosna i Hercegovina u sve je pokornijem finansijskom položaju. O čemu oni govore? Mi dugujemo i naš dug raste. A kada ste nekome dužni, on vas, još kako, ima u šaci. On može i hoće, korak po korak, nametnuti svoja pravila u vašoj kući, odrediti šta ćete danas jesti i da li ćete uopće jesti sutra, šta će vaša djeca učiti u školi a šta ne, te koje reforme je nužno da sprovedete u domaćinstvu kako biste ostvarili novo zaduženje, sada čini se, po dosta povoljnijoj kamati. On će, ma koliko vam to sotonski zvučalo, odrediti cijeli vaš život na ovom svijetu.

Pozorišna predstava koja još uvijek traje, a kraj joj se ne nazire, ima za cilj samo jednu stvar: odigrati na ono najprljavije u nama – strah od scenarija iz devedesetih. Paravan je to globalnog lobija koji želi, najprije, nas, mlade ljude, natjerati da se odreknemo vlastite zemlje odlaskom u neki drugi, dobro uštimani mehanizam, jer nijedna zemlja članica EU nije neovisna. Stranci bi, od naše zemlje da prave idiličnu kućicu u cvijeću, u kojoj će svačije pravo biti zagarantovano i u kojoj će svako imati mogućnost da izrazi mišljenje o svemu onome što ga se ne tiče, osim o njima. Baš onako kako u Sjednjenim Američkim Državama možete govoriti protiv svih, sem protiv Izraela. Naši politički predstavnici šute, jer didaskalije koje slijede u predstavi jedini su garant za njihov ostanak i opstanak na pozornici. Uostalom, da je tako lahko istupiti i prije svega imati, a zatim izraziti vlastito mišljenje, historija čovječanstva bila bi puna heroja. Dakle, kako kažu Rimljani, slijedeći svoju više od dvije hiljada godina staru tradiciju: Non quia difficilia sunt non audemus, sed quia non audemus difficilia sunt, odnosno, / Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo.

 

eminaEmina Smailbegović rođena je 1996. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu Tuzla u Tuzli, odsjek klavir. Od 2014 do 2016. godine redovan je student klavira na muzičkom konzervatoriju „Benedetto Marcello“ u Veneciji, a od 2016. nastavlja studij klavira na nacionalnom konzervatoriju „Santa Cecilia“ u Rimu, kao stipendista Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije. U toku srednjoškolskog obrazovanja osvajala je u dva navrata književne nagrade u Novom Sadu: Treća nagrada petog međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Janoš Siveri“ 2013. (kategorija: srednjoškolci kratka priča), te Prva nagrada traćeg međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Pavle Popović“ 2014. (kategorija: srednjoškolci kratka priča).



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Objavljena knjiga ‘’Zaštita okoliša sa aspekta islama’’ dr. Ragiba es-Serdžanija

Sredinom januara rožajska ‘’Avlija’’ je objavila knjigu ‘’Zaštita okoliša sa aspekta islama’’ autora dr. Ragiba es-Serdžanija u prevodu prof. Afana Latića. Ovo djelo je prema riječima prevodioca 2012., god...
by Redakcija
 

 
 

Emir Džajić: Fukara

Ne znam kako mi je ime i prezime, ne znam  ni  ime oca, ne znam ni ime  majke. Upitati ćete se  kako se to može desiti. Rodio sam se u maloj varošici  koja  se  zvala  Oraščić. Ne znam  koje  godine  sam  se ...
by Redakcija
 

 
 

Cazin 1905. godine: Mala neiskvarena Turska

Češki fotograf Rudolf Bruner-Dvorak početkom 20. vijeka boravio u bosanskoj Krajini i snimio Cazinski sajam. Piše: Lejla Hairlahović Pored muslimana, na stočnoj pijaci se pojavljuju i kršćani; jedni od drugih se razlik...
by Redakcija
 

 

 

ŽENSKA NARODNA NOŠNJA ROŽAJSKOG KRAJA

ŽENSKA NARODNA NOŠNJA ROŽAJSKOG KRAJA Iz fonda JU Zavičajni muzej Ganića kula Rožaje Priredio: Omer Kalač, dokumentarista JU Zavičajni muzej Ganića kula Rožaje FOTO: Damir Skarep   Rožajska oblast se nalazi na k...
by Redakcija
 

 
 

Sanja Cvijović: O licima, glumcima, naličjima, sredini u kojoj živim (Mikro esej o licemerju)

Zdravo, Sredino moja! O vama, i za vas, ću govoriti iskreno, bez ustručavanja. I bez šaputanja! Može? I da ne može moraće. I te kako će morati. Kazaću vam sve što mislim, a vi se potrudite da razumijete ono što čujet...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona