Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

19. Marta 2017.
 

Marija Juračić: O pisanju poezije

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Da odmah budemo načisto. Ja sam jedna od onih koja misli da se pisanje poezije ne može naučiti, jer se ni jedna umjetnost ne može naučiti. Može se naučiti zanat, njegova se vještina može dovesti do zavidne razine, ali zanatsko djelo  ipak ostaje samo vješto izrađeno zanatsko djelo.

Dakle, bez urođenog talenta nema ni umjetničkog djela. Ima dopadljivih uradaka koji  gode površnom doživljaju, ali nam ne pokreću osjećaje, a um ostaje netaknut. Ukoliko čovjek nematalenta, uzalud mu sve škole i  htijenja.

No ako ste uvjereni da je vaš poetski talent  neupitan, onda ste ga dužni  razvijati; učiti, saznavati, raditi na njegovom brušenju jer talent je nebrušeni dijamant, vrijedan, ali neugledan,  izbačen tek na površinu papira.

Talentirani ljudi snažnije osjećaju svijet pa obično nemaju problema s inspiracijom. Njihova je koža tanja, njihovi nervi  drugačije vibriraju i inspiracija ih sama pronalazi. Ona se dešava u trenutku, ona je eksplozija koja navire na oči, koja se ugnijezdi u grlu, koja odjednom obuhvati sva čovjekova čula. Siliti se na pisanje jer se želi pod svaku cijenu nešto napisati, neće nikoga  daleko odvesti. Istina je, dogodilo se već da su pisci pišući po narudžbi, napisali nezaboravna i vrijedna djela, ali istine radi treba reći da se uglavnom radilo o proznim djelima.

Inspiraciju treba dočekati spreman. Pomete nas u trenutku i ako joj tog trenutka ne odgovorimo, ona nestane, prođe. Ne zamara se s nezahvalnim srcem. A prikazuje nam se u stotine boja, oblika i sadržaja. Nalazimo je u prirodi, na cesti, na mokrom trotoaru, u osmijehu prolaznika, u sjenama života, u stihu dragog pjesnika, u kori starog panja, društvenom zbivanju…i da, najčešće u dragim očima naše Muze.

Inspiracija  je naš izvor, rijeka, ponornica, ćudljiva poput mora. Poznaje plime i oseke. Ona je čist, silan osjećaj koji nas tjera na pisanje. Pjesnikovi su osjećaji snažni bez obzira otkrivaju li njegove tuge, nježnosti ili veselja. Međutim, osjećati svijet oko sebe snažnije od drugih ne znači da nas je sudbina učinila pjesnicima. Možda smo samo osjetljivi, pretjerano upućeni na sebe i svoje probleme.

Čitala sam neke autore koji  znaju oslikati sliku, sročiti tečnu rečenicu,  ali njihov osjećaj ne prelazi na mene, ostavlja me ravnodušnom, osjećam da je lijepa slika samo slika vještog zanatlije iza koje stoji praznina.
Ne dišem je, ne začuđuje me, ne ispunjava me, ne nadahnjuje. Onaj fini unutarnji instrumentarij kojim upijam pjesmu i suzom i smijehom, ostaje neuključen.
Ustvari, ne zanima me što čovjek govori, a pjesmu doživljavam kao  lijepu haljinu na vješalici.

Ne mora pjesma imati isključivu zadaću da u nama pobudi suosjećaj i divljenje umjetnosti. Ona može pokrenuti i one misaone procese kojih možda nismo ni svjesni pa nas bogati na poseban način. No, da bi se napisala takva pjesma, treba znati što se želi kazati.
Ako nakon pročitane pjesme ni jedan nerv nije zatitrao, ako je izostala ona čudna toplina koja se razlije tijelom, ako je misao ostala nenastavljena u umu čitatelja, teško možemo reći da se radi o pjesmi.
Pjesma me mora raznježiti, začuditi, naljutiti, zaprepastiti, iz čitateljice pretvoriti u suučesnicu.
Ako kažete da vam to suučesništvo čitatelja nije važno jer vi pišete   samo zbog sebe, onda ste ili neuračunljivi ili lažljivi.  Autor piše zbog sebe, ali osjeća potrebu da svoje misli i emocije povjeri nekome, nekoj srodnoj duši, današnjem ili budućem čitatelju. Kolikogod voljeli osamu i tišinu, mi smo ipak društvena bića i potreban nam je otkucaj srca drugog čovjeka.

Pjesma me se mora dojmiti, a da bi to mogla, ona mora imati atmosferu, ono nešto neopipljivo, živo,  ono što misliš da možeš  kušati svim svojim čulima. Ona mora djelovati slikom, glazbom, mirisom, umiljavati se skladom, nametnuti se drsko i fino, mangupski i damski, nametnuti se svojim pjesničkim šarmom.

Sada dolazimo do dijela koji znači rad na pjesmi.  Osnovni pribor pjesme je jezik. Ono što slikar čini bojom, glazbenik zvukom, pjesnik mora učiniti riječima. Nitko pametan neće  tvrditi da glazbenik ne mora poznavati sve note, da slikar može zanemariti tehniku miješanja boja i dobivanja nijansi.  Svladavanje zanata bitno je da bi vrelo umjetnosti moglo žuboriti svježinom. Od pjesnika se očekuje da ima bogat vokabular, da dobro poznaje značenja riječi u njihovoj prostornoj i povijesnoj dimenziji. Koje će riječi i na koji način koristiti ovisi o njegovom talentu, o osjećaju umjerenosti i sklada.

Postoje autori koji vole kićenost u tolikoj mjeri da se u toj kićenosti izgubi i duša i razum pjesme. Čitatelj se zaplete u razgranate metafore, misli koje se pobijaju pa odustaje od takve pjesme.

Neki autori traže pravu riječ i kada je nađu, čuvaju jezgrovitost svoga stiha, svakoj riječi poklanjaju dužnu pažnju. Kod tog postupka moraju paziti da im pjesma ne izgubi na ugođaju, da ne postane nalik pustoj poljani bez ijednog detalja na kojem bi se oko zaustavilo.

Dok za one prve koji vole napirlitati svoju poeziju ne vidim pomaka, ovi drugi, ako nađu mjeru, mogu ostvariti zaista dobre stihove.

Postoje i autori koji vole nejasnim aluzijama iskazivati neka svoja nezadovoljstva pa put do njihove misli, jer osjećaj ne pobuđuju, postaje neprohodan i trnovit, a budući da stvarno ne kažu ništa do čega prosječan čitatelj već nije i sam došao, takve pjesme uglavnom ostaju nepročitane.  Ako čitatelj u pjesmi ne nađe umjetničku ljepotu, onda on očekuje da pjesma ima svoju logiku pa čak i onda kada na prvi pogled djeluje kao nonsens. Autori ne bi smjeli podcjenjivati svoje čitatelje jer onaj tko čita poeziju može biti sve samo ne glup.

Jasno je da pjesma ne mora biti posve otkrivena. Ona može biti slojevita, imati velove koje će čitatelj otkrivati postepeno prema svom viđenju, literarnom i životnom iskustvu. Nije važno što je pjesnik htio reći, već je važno kako pjesma odjekuje u duhu njezinog čitatelja.

Poneki autor  zaboravlja da pjesma nije ljubavna izjava, da ne može jednostavno govoriti kako on nju voli, kako žudi za njom, kako pati zbog rastanka, kako je ona lijepa… jer to zaista nikoga ne zanima. Umjesto toga, on nam mora dočarati njenu ljepotu, jačinu svoje emocije, slike koje mu promiču umom, glazbu koju čuje; dočarati, a ne reći i konstatirati.

Pjesma je po svom karakteru kratko lirsko djelo. Ona može oslikati neki događaj, ali naracija nije njezina  karakteristika. Pjesnik stvara dušom, razumom koji je u službi plemenitog i lijepog, on riječima boji stvarnost, glazbom komponira svoje pjesme,  stvara novi, poetski svijet.

A kako to čini? To je tema nekog drugog članka.

 

Preneseno sa: Hrvatski glas Berlin



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Tak...
by Redakcija
 

 
 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 

 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 
 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona