Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

4. Marta 2015.
 

Mehmed Meša Delić: Reminiscencija

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Kada bijah mlad, pisao sam pjesme. Puno su bile čitane u „Spomenarima“ u školi koju sam pohađao. Bilo je i onih pjesama koje sam čitao svojim drugovima, svojoj braći,  sestrama, majci, ocu, čitao i curama sa kojima sam tada hodao. Svi su govorili: „Lijepe ti te tvoje pjesme“.  Samo bi moj babo često rekao: „Eh, dijete drago, šta će ti to?“ To čovjeka mami i zavodi, a para ne donosi“. Babo je bio materijalist, ali mu nisam protivrječio: On je teške poslove radio, a da misli na pisanje ili čitanje vrijeme mu nije dozvoljavalo. Ako bi imao vremena slušao bi radio, a posebno kada su bile emitovane sevdalinke.  Dugi su mu bili dani zbog teškog posla, a noći kratke da bi se odmorio, naspavao, a ne da sluša moju poeziju, od koje koristi nisam imao.

Bože, kako smo tada bili siromašni i srećni!

Pročitavši moju pjesmu „Mati“ koju sam napisao povodom 8. marta – „Dana žena“ na času profesor jezika mi reče: „Lijepa ti pjesma!“ Pa ti si već „budući pjesnik!“ Majka je tada zdrava i čila bila, a na nju sam mislio i sročio stihove:

 

Ovo je pjesma za nju

ona je pravi dragulj,

posjeduje divnu narav,

a srce joj k'o špiglo.

U krošnjama njenih ruku,

na  njenom vitkom stasu

krunili se behari.

U pletenicama bujnim

vile iz raja uvezale bešiku,

da me ljuljaju  i pjevaju mi uspavanku…

 

Profesoru jezika sam tada (po)vjerovao, on nas je učio da znamo pjesme, priče, romane,  analizirati i iste razumjeti, pa pokušati nešto i sam napisati.

Tada u mom gradu nije postojao „Književni klub“ u koji bi se mogao učlaniti. Pisao sam i čitao svoje pjesme, a čitao i  tuđu poeziju. Tada su mi se sviđali „mladi pjesnici“ oni su me opijali poezijom. Često smo u društvu čitali i razglabali o toj poeziji. Koliko sam stihova u vjetar izgovorio, na maglajskom korzu, moševačkom sijelu, a koliko u Bosnu bacio dok sam se vraćao iz grada!

A kada sam otišao u vojsku, prvi put otrgnut od zavičaja počeo sam više pisati. Što sam više pisao, što sam o poeiziji više znao, sve manje je ljudi govorilo: „Lijepa ti pjesma, ova, ona“.

A pjesnike, one afirmisane, nisam imao priliku upoznati, a ni oni moje pisanje za koje bi možda rekli:

„Ne valja to! Ništa to ne valja! Nije to poezija!“

Godine su prolazile, a ja sam sve ređe i sve teže pisao, dok jednog dana nisam shvatio da ja više ne mogu pjesmu napisati.

Sjednem uzmem bijeli papir, mučim se, mučim uzalud… A želja me gura, tjera. Hitio bih… Poneke pjesme u ladicama, u sveskama stidno čekaju, a tinta blijedi sa kojom su napisane. Niko ih ne čita, niko ih ne hvali, a ja zanesen čežnjom čekam da ih izvedem iz ladica i teki, pa da neko kaže: „Lijepe ti pjesme“

Nakon odsluženja vojnog roka, trbuh za kruhom, sudbina me odvodi na Zapad (Njemačku). Tamo  upoznajem druge ljude, jezik, običaje… Upoznajem i drugove po peru i na njihovo nagovaranje učlanjujem se u: „Jugoslavensku književnu radionicu“, u Frankfurtu na Majni. Radionica je okupljala pisce amatere sa svih područja bivše „YUGE“, a koji su živjeli, radili i ponešto pisali, crtali, pjevali, daleko od domovine.

Preko radionice objavljujemo zajedničke zbirke poezije. Putujemo po gradovima Njemačke, organizujemo „Večeri poezije“, družimo se čitamo svoje pisane radove, jedni drugima stihove hvalimo.

„YUGU“ je rat razorio, a nas pjesnike, drugove po peru „podijelio“. Teško je tada bilo slušati ratnu poeziju onih „pjesnika“ koji su (ne)ljude, zlikovce, u  svojim hvalospjevovima kao heroje opisivali. Tada napisa pjesmu:

 

PJESME IZ BOSNE

.

Čitam pjesme iz Bosne

koje su napisali:

Bosanci, Serbi, Hrvati, Muslimani,

 mnogi su u dva grada rasli

kroz njihova tijela granice prolaze.

 

A sada,

u dvadesetom vijeku

pijesnici i njihovi gradovi stradaju,

 na tijelima njihovim

granice crtaju, pomjeraju…

 

Tada sam  iz „Jugoslavenske književne radionice“ izašao, a oni koji su ostali  naziv su joj promijenili, stavili su svoj prefiks.

Tada sam shvatio da su (po)neki „pjesnici“ glumili  „bratstvo i jedinstvo“ i da  „YUGU“nisu nikada ni voljeli. Tom prilikom napisao sam  ovu pjesmu:

 

ZA KAMEN IZNAD GROBA

.

Jedno je tijelo drugome reklo:

Ti si mi blisko al’ mrzimte eto!

Roboti smo ovog rata

u kome svi  gubimo:

Od voljenog svoga, tvoga i moga,

za kamen iznad groba…

 

Danas kada čitam pjesme koje su (na)pisali Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali, obuzme me jad i tuga. Svi oni pišu kako su svi sretno  živjeli u istom gradu, pohađali  istu školu, išli na ista korza i na teferiče, plivali u istoj rijeci, urezivali imena na klupama i stablima  u istom parku, prelazili mostove koji su spajali ljude i obale.

Neki od (ne) ljudi za tren jedan  sve to zaboraviše pa razoriše, sve u krvavo blato rata potopiše. I gradove, i rijeke, i parkove, i ljude i mostove. Na tom krvavom blatu granice (na)crtaše i  tarabama od kostiju ogradiše. Sada u tom „svom toru“ po tuđim suzama, kapima krvi, urliku i plača hodaju.

Stotine mojih pjesama i porodičnih slika bačene su na smeće – agresorski vojnik koji je nasilno uselio u moju kuću nije volio poeziju niti slike.

Nije mi bilo na umu da svoje pjesme učim napamet, pa se sada pokušavam istih sjetiti, kao što sam se sjetio pjesme „Mati“. Kao što se sjetim i rahmetli majke koju je rat ubio.

Da, teško pišem. Zaista mi je teško napisati pjesmu, koja će se dopasti bilo kome, kamoli svima, kamoli nekolicini…

Ne nadam se da ću ikada više čuti onu rečenicu: „Lijepa ti pjesma“.

U međuvremenu sam uvidio da je babo, osim što je bio materijalista, bio i u pravu.

Od pisanja poezije se ne može živjeti, nego je to dodatni trošak življenja.

Objavljivanje (štampanje) knjiga pisci (autori) plaćaju.

Nema onih koji su moje pjesme slušali, hvalili, sudbina ih po cijelom svijetu  posijala, kao ratar ječam po svojoj oranici. Mnoge je dušmanska ruka ubila, samo zbog drugog  imena, drugog vjerovanja u istog Boga.

Rat je sve (od)uzimao, pa i ljubav:

 

RAT NAM LJUBAV UZE

.

Znao je samo junski lahor

za nju,

za ljubav našu.

Isprepletene i polegle

stabljike zrele pšenice,

cvijeće i ptice

znali su.

Znale su

i noći pune mjesečine,

i modre zore,

 i mi smo znali

i svi  u gradu na Bosni

znali su.

I lahor i isprepletene i polegle

stabljike zrele pšenice,

cvijeće i ptice, noć i zore.

Svi za ljubav našu

znali su,

ali ne i za suze

koje smo lili zbog rata

što nam ljubav uze.

 

Eto, više ne čujem  pohvale za moje pjesme ali, hvala Bogu čujem ljepše pohvale: „Lijepa ti djeca, a lijepa ti i unučad!“

Sretan sam i zahvaljujem se Bogu zbog ljepote koju mi je darovao.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Osvald Tomović: Samo opušteno

Komedije zabune su super stvar: svastikin but, kljukana monarhija, niko ne zna šta se dešava, a svi nešto traže. Jure po sceni, ili preko ekrana, vrište, plaču, sapliću se, padaju, pa još ako je akciona komedija… Nema...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: RAZMIŠLJANJA (VIII) DIO

Ne može se biti i dobar i loš. Nije moguće ni ne biti ni jedno ni drugo. Moguće je biti samo jedno ili drugo. Svaki pokušaj da se bude nešto između, vodi ka lošem. Ne činiti dobro, znači biti loš. Ništa ne činiti, ...
by Redakcija
 

 
 

Rejhan Hot: Medicina ljekarima, magija čarobnjacima

U Časnom Kur'anu se na nekoliko mjesta spominje uslovno rečeno nadmetanje koje se odigralo između Faraonovih sihirbaza i Musa, a.s. Mada su oni to tako nazvali i takvim ga pokušali predstaviti to nije bilo klasično nadmeta...
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: O pisanju poezije

Da odmah budemo načisto. Ja sam jedna od onih koja misli da se pisanje poezije ne može naučiti, jer se ni jedna umjetnost ne može naučiti. Može se naučiti zanat, njegova se vještina može dovesti do zavidne razine, ali ...
by Redakcija
 

 
 

Nermin Neno Zejnelagić: Sjećanje na Selima Ganića – rožajskog Ikara (1927-1956)

Nermin Neno Zejnelagić . 90 GODINA OD ROĐENJA I 60 GODINA OD SMRTI SELIMA GANIĆA – ROŽAJSKOG IKARA (1927-1956) . Ovo je priča o mladom Rožajcu Selimu Ganiću, nastavniku vazduhoplovnog jerdriličarstva, prvom i jedinom ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona