Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

25. Novembra 2015.
 

Mirela Salkić: Feministička pitanja – nekad i sad

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Feministička pitanja su aktuelna od najstarijih vremena, pa sve do danas. Nakon pobjede antifašizma i partizanskog pokreta u čitavoj SFRJ označio je početak masovnih i značajnih društvenih, političkih i ekonomskih promjena. Promjene su se ticale iskorjenjivanja zaostavština Kraljevine Jugoslavije, kako u političkom i ideološkom, tako i u društvenom segmentu, ali i urbanizaciji i emancipaciji ruralnih jugoslavenskih sredina i stanovništva te industrijalizacije, i uopće izgradnje socijalističkog društva  ratom devastirane zemlje. Promjene koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata, uveliko su se ticale i žena i njihovog položaja i prava u državi. Nova prava koja su žene stekle u Jugoslaviji, u socijalističkom vremenu, zapravo su same osvojile. Pitanje koje nas zanima je, da li su, osim teoretski, žene Jugoslavije, pa tako i žene BiH, i u praksi uživale ravnopravnost sa muškarcima ili socijalizam nije uspio da riješi pitanje žena Jugoslavije. Ravnopravnost žena, je svakako bila i dijelom komunističke ideologije. Kako je i sam Lenjin isticao, ne može biti socijalističkog pokreta, ako ogroman dio radnih žena, ne uzima u njemu široko učešće. „Nama je potrebno da žena-radnica postigne, ne samo pred zakonom, već i u životu jednakost sa muškarcem-radnikom. Zato je potrebno da žene-radnice uzimaju sve više učešća u upravljanju preduzećima, i u upravljanju državom. Podrška i pohvala ženama, stigla je sa samog političkog vrha, od Tita, koji je istakao zasluge žena Jugoslavije, i napomenuo da mora doći i do promjene položaja žena u zemlji. Vidimo da žene za vrijeme Jugoslavije nisu imale poziciju kakvu bi trebale imati, ni u društvu, ali isto tako ni u bilo kojoj drugoj sferi života. Moderna feministička misao započela je potkraj 18. stoljeća. Tijekom 19. st., naglasak je bio na borbi za žensko pravo glasa, a ispunjenjem tog cilja početkom 20. st. završava prvi val feminizma. Spomenimo, i to da je, u kontekstu opće repatrijarhalizacije, centralni simbolički praznik, Dan žena, potpuno društveno marginaliziran. Posve je zaboravljeno borbeno nasljeđe tog datuma koji je, manje ili više uspješno nadomješten kombinacijom, i od države nametnutog Majčinog dana. Koji je oblik borbe na tom polju danas uopće moguć i imaju li feminističke ideje potencijal za društvene promjene? Čini nam se da se feminizam ne bi trebao svoditi na nekakav lifestyle pomodnost, niti se iscrpljivati kvotama žena u saboru. Treba imati na umu da liberalna varijanta feminizma počiva na dvije pretpostavke. Prva zagovara emancipaciju žena putem njihova pravnoga ujednačavanja sa muškarcima, a druga se rukovodi mjerilom broja koji bi trebao afirmirati žene na razini institucionalne politike, odnosno predstavničke demokratije. Propitivanje historije domaće i svjetske književnosti, kreiranje osobnog književnog iskustva, narušavanje samorazumljivih poimanja tradicije, i širenje granica diskursa, sačinjavanje novih poetika i emancipatornih politika unutar književnog izričaja, odlika je ženskoga književnoga stvaralaštva u jugoslavenskom periodu. Odlike te epohe će zapravo utemeljiti žensko književno stvaralaštvo BiH, isto tako će otvoriti vrata novim generacijama književnica, koje se javljaju nakon raspada SFRJ, kao što su Nasiha Kapidžić-Hadžić, Dara Sekulić, Jasmina Musabegović, Bisera Alikadić.

Bisera Alikadić je bosanskohercegovačka književnica od koje zapravo i započinje književno-umjetnička vrijednost ženskoga književnog stvaralaštva,  te jasno artikulisana feminilno-feministička književnost, kako je Grosz razumijeva. Granice između ove dvije kategorizacije nisu samorazumljive  kada se radi o književnim poetikama Bisere Alikadić, kao ni po toposima koji su dominirali u njenim tekstovima. Ključan topos njenog pozamašnog književnog opusa je svakako konstrukcija ženskoga subjekta i/ili identiteta, ona zapravo iskustvo i uslove nastanka ženskoga subjektiviteta postavlja u centar svoga književnog narativa. B. Alikadić se izravno bavila feminističkim artikulacijama i raščinjavanjima mizoginih i patrijarhalnih reprezentacija ženskih likova i ženskog iskustva u bosanskohercegovačkoj i južnoslavenskoj književnosti. U svojim književnim djelima je problematizirala zazorne ženske figure, ženskost kao drugost, žensku tjelesnost, patrijarhalni strah od ženske seksualnosti, intertekstualnim oslanjanjem na svekoliko iskustvo svjetske i domaće književnosti i književne tradicije, te raščinjavanjem tih mitova o ženskim i muškim reprezentacijama u poeziji ili prozi. Sa pojavom Bisere Alikadić propituju se označiteljske prakse koje su dovele do razumijevanja ženske seksualnosti unutar patrijarhalnih okvira. Nerijetko je muške likove prikazivala kao nesigurne, preplašene, submisivne i groteskne. Još od prvog romana Larva, objavljenog 1979. (koji je zapravo trebao biti objavljen 1966. ali zbog pretjerane erotizacije u romanu štampa je bila odgođena), Bisera Alikadić zapravo određuje topose svojih tekstova, poetskih ili proznih. Ono što se može odrediti kao jedna od značajnijih feminističko-književnih preokupacija jeste upravo nastojanje da se figurama kao što su Eva, Antigona, Medeja, itd. povrati dignitet i vrijednost koja se sada uspostavlja izvan krutih patrijarhalnih binarnih opozicija.  Simptomatičnim se smatra to što je književna kritika  iz ove jugoslavenske epohe nerijetko B. Alikadić držala za: osrednju autoricu, erotsku književnicu, ženu koja pati uslijed neostvarenog majčinstva, te njene književne tekstove posmatrala uvijek kao odraz osobnog iskustva, kao da neko drugo osim osobnog postoji. Drugim riječima, reprezentativno je jedno posve mizogino razumijevanje unutar kojeg se književnica nikada ne može distancirati od teksta/tijela, nije to sposobna racionalizovati, jer je navodno autorica, samim tim što je žena, neodvojiva od svoga teksta. Bisera Alikadić je, kao i Dubravka Ugrešić u Hrvatskoj pojašnjavala da književnost nužno ne nastaje iz života nego iz književnosti same, odnosno iz želje za pisanjem. Iako se nikada nije javno deklarisala kao feministkinja, njen angažman je posve feministički, prije nego feminilan. Sa pojavom Bisere Alikadić, Dubravke Ugrešić, Jasmine Tešanović, Mubere Pašić, Marine Trumić i Jozefine Dautbegović postaje posve jasno kako unutar južnoslavenske transliterarne zajednice književnost prestaje biti isključivo muška djelatnost. U Bosni i Hercegovini period samoupravnog i patrijarhalnog socijalizma je utemeljila Bisera Alikadić i izvršila ogroman utjecaj na savremeno bh. i jugoslavensko žensko stvaralaštvo uopće.

Poslije Bisere Alikadić, ne možemo a da ne pomenemo još jednu feministkinju sa naših prostora, a to je Jasmina Musabegović. Ako je makar i u aksiološkome smislu valjan Krležin zahtjev da „bi svaki čovjek bio po dubljim životnim načelima dužan da od svoga života stvori pjesmu“, onda se ne možemo oteti utisku kako je svojim sveukupnim ljudskim pregnućem tokom teških i sudbonosnih bosanskih ratnih godina, Jasmina Musabegović ispunila svoj zahtjev. Progovara kao intelektualka koja je razočarana i zabrinuta nad budućnošću svijeta. Još više, to je krik i opomena svijetu da ne dozvoli nesreći da „ako je kod nas več ručala, da kod nas i večera“, kako bi to Krleža kazao. Musabegovićeva nam svojim djelima šalje poruku da se nalazimo u svijetu hladne bešćutnosti i golog koristoljublja u kojem već odavno nema mjesta za čovjekoljublje. Autorica je smogla snage da nam poslije svega što joj se desilo (napada na fizički integritet, sve duhovne i moralne vrijednosti, rodnu grudu,  grad u kojem živi, porodicu, jetik, tradiciju, kulturu, itd.), progovori o svemu. Iz okrutne i nametnute joj borbe na život i smrt izašla kao pobjednik, bez obzira što je ona sama u „Skretnicama“ utvrdila da su žene u ratu jedini pravi gubitnici. Nadalje, u SFRJ, donesen je zakon o skidanju zara i feredže, i otkrivanju muslimanske žene. Stav islamske zajednice po ovom pitanju, bio je afirmativan, a potvrdilo se da sa vjerskog stajališta, nije bilo nikakve prepreke za skidanje zara i feredže te da je pokrivanje žena bio  bio više običaj, nego vjerski nalog. Akcija je pokrenuta sa ciljem da se žene muslimanke same organiziraju i promovišu skidanje zara i feredže. Pri tom je vrlo bitno da se ovaj čin uradi javno tako da ohrabri/podstakne ostale žene da učine isto. Akcija je donijela rezultat, i zaista su neke žene javnim činovima skidanja zara i feredže ohrabrile i ostale da to učine. Međutim, akcija je nailazila na otpor, a posebno otpor muških članova porodice, kako su neke žene navodile. Poslije II svjetskoga rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji, aktuelno je pitanje muslimanske ženske nošnje. Ta nošnja je okarakterisana kao prepreka emancipaciji muslimanke i muslimanske ženske nošnje. Obrazovni sistem reprodukuje patrijahalne modele rodnih uloga i ne nudi mogućnost potkopavanja naslijeđenih shvatanja o ženama. Školske čitanke veoma često sadrže tekstove koji potkrepljuju stereotipe i predodžbe o majci kao požrtvovanoj kućanici. Izražena je diskriminacija kada je riječ o stipendiranju djevojaka. Mnoga preduzeća, kao i javne službe iskazuju otpor prema stipendiranju djevojaka smatrajući to nesigurnom investicijom. Njihov je stav da žene češće ne ispunjavaju obaveze, da ih  udaja i majčinstvo ometaju da se jave npr. na posao.

Iz ovog kratkog pregleda položaja žena u SFRJ nemoguće je ne zaključiti da su žene zaista dosegle veći stepen emancipacije i ravnopravnosti nego što je to bio slučaj prije ovog perioda. Ono što je također bitno podvući jeste i to da su žene svojom borbom, neumoljivom požrtvovanošću i predanošću same izborile prava koja su im nakon Drugog svjetskog rata i zakonski omogućena. Ta njihova borba i socijalistički postulati doveli su i do javnog i političkog zagovaranja ravnopravnosti žena i muškaraca.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milijan Despotovć: Recenzija zbirke pesama Zorice Tijanić „Campana Immortale“

Poezija je i duhovni melem „u raskoraku teških misli“. U njoj pesnik nije okrenut samo sebi već i spoljašnjosti, tamo je njegov čitalac, vodeći često onaj Ničeovski dijalog „ljudsko, suviše ljudsko“. Pesnik ne s...
by Redakcija
 

 
 

Kosta – Kočo Racin: Kopači (Prevod s makedonskog: Sande Dodevski)

Kosta – Kočo Racin     KOPAČI   Nestaje noćca crna Kruni se stijena mraka Selom se pjetli čuju Zora se zori – Nad stijenom u krvi Tamu upija Silno Zasvijetlio Dan! Budite se umorni Kopačice i kopač...
by Redakcija
 

 
 

Osvald Tomović: Varljivi mesec

Niko na ovom svetu nije video zeleni mesec. Nije bio ni plav. Nikad baš. Umeo je mesec da bude crvenkast i narandžast, ponekad čak i potpuno crven, ali zelen nije bio nikad. Neće mesec da pozeleni, pa to ti je. Beo kao kre...
by Redakcija
 

 

 

Vaso Knežević: Kurta i Murta iz ugla konja

KURTA I MURTA IZ UGLA KONJA . Iz ugla konja, i Kurta i Murta su isti, oni koji jašu. Taj isti konj polako lipsava, dok se oni smjenjuju… A konj ko konj, trpi i nosi teret. Njemu je sve jedno ko ga jaše, teret je teret… Al...
by Redakcija
 

 
 

Rejhan Hot: Medicina ljekarima, magija čarobnjacima

U Časnom Kur'anu se na nekoliko mjesta spominje uslovno rečeno nadmetanje koje se odigralo između Faraonovih sihirbaza i Musa, a.s. Mada su oni to tako nazvali i takvim ga pokušali predstaviti to nije bilo klasično nadmeta...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona