Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

10. Novembra 2015.
 

Mirela Salkić: Nekad i sad

More articles by »
Written by: Redakcija

Kažu: „Bolje zemlju prodati, nego običaj izgubiti.“ Zapitah se, da li je to zaista tako? Moram priznati, ne tako brzo, ali opet dođoh do zaključka. Da! Zaista je tako! Danas strepimo za svoju budućnost, nadamo se. Nada! To je sve što nam preostaje. Teže od osvrtanja u prošlost je upravo sagledavanje sadašnje trenutne situacije spoznaja i definisanje sopstvene neadekvatnosti ili nedoraslosti trenutku. Tradicija i običaji u životu jednog naroda, pored jezika i religija, najpresudnije utiču na stvaranje i očuvanje etničkog identiteta te zajednice. U neprestanoj trci za  vremenom i profitom, čemu mnogi od nas robuju, eri globalizacije koja poništava mnoge posebnosti naroda i zemalja, zamjenjujući ih univerzalnim i bezličnim vrijednostima, znamo li mi šta su pravi običaji uopće? Kulturalni identitet neke zajednice stvara se na temelju zajedničkog iskustva koje neka grupa ili zajednica međusobno osjeća i kroz koje artikulira svoj identitet prema drugim ljudima, i čije se zanimanje razlikuje od njihovog. Takav kulturani identitet ostvaruje se terminima kao što su: tradicija, sistem vrijednosti ideje, institucionalni oblici, itd. Upravo, običaji su ti koji od najranijih vremena ispunjavaju jednu od svojih najznačajnijih uloga, a to je očuvanje identiteta naroda. Mi kao narod u BiH, možemo reći da imamo bogatu tradiciju, vjerovatno zbog spleta različitih okolnosti. Ali, u današnje vrijeme, mnogo toga se promijenilo. Mnogi od tih običaja su potisnuti. Međutim, postoji težnja da se ti običaji obnove i utkaju u kontekst savremenog života, mala, ali dobro je, ipak, postoji! Prije svega, ne smijemo zaboraviti da su običaji nastali iz različitih ljudskih potreba. Neki od onih koji su prije bili izraženi su: sijela, komušači…  A danas? Danas je sve podređeno pukoj mehanizaciji života. Komušače i sijela, danas su zamijenila višesatna čatanja na društvenim mrežama. Žalosno, zar ne? One prave stvari, zaista su izgubile vrijednost. Na tim sijelima su se pjevale pjesme iz narodne usmene književnosti. Pitamo se, šta se desilo, pa je došlo do ovih promjena? Živi se od danas do sutra, a sutra je daleka budućnost. Prozor. Pogled u daljinu. Šta nosi sljedeći dan? Šta nosi sutra? Ljudi prolaze kao na pokretnoj traci, brzo i neprimjetno. Nauka napreduje nevjerovatnom brzinom. Ljudi se sve brže otuđuju jedni od drugih. Svakim danom, satom, imamo sve više poznanika, a sve manje prijatelja. Surovo je vrijeme, svako je unaprijed predodređen za neki posao, nemamo izbora, sve ostale gledamo kao konkurenciju i pokušavamo da ih prestignemo na bilo koji način. Zašto? Zašto je svijet tako uređen? Zašto više ne možemo da odemo negdje i da se družimo kao ljudi, da stičemo nove prijatelje? Zašto je sve podređeno napretku, koji nikome nije donio bolji život? Šta meni znači slijetanje na Mjesec i otkrivanje šta ti ja znam kojih planeta, koje su milionima kilometara daleko? Novac postaje život. Ljudska vrsta izumire. Sve se mehanizuje, pa čak i mozak! Planeta se razvija, a mi nestajemo. Koja je svrha toga? Neću da budem dio svega ovoga. Neću da budem mašina, neću da budem rob! Hiljade i hiljade kilometara mehanike, džungle i džungle tehnike. Šume su odavno nestale. Vode su zagađene, hranimo se tableticama koje nam obezbjeđuju dovoljnu količinu energije.  Svijet gubi smisao. Ratna tehnika je dovedena do savršenstva, uloženo je toliko napora da bi neko mogao jednim klikom na dugme da uništi sve što je ikad postojalo, kao da nas nikad nije ni bilo. Ko zna, možda su ljudi živjeli sretno. Pronađen je način da se višestruko produži ljudski vijek. Sad smo praktično suočeni sa vječnim radom, dosadom, životarenjem. Onoga trenutka, kad više ne budeš mogao da radiš, odlaziš put zaborava. Nikome ne trebaš. Bilo kako bilo, ovo je vijek neprekidne modernizacije i totalnog otuđenja čovjeka od svih zadovoljstava. Glavni je cilj opstati, iako ni mi sami nismo sigurni da je to dobar put. Vrijeme teče sporo, kao nikad dosad. Zvuk telefona me trgnu iz misli. Vraćam se u sadašnjost. Kratak osmijeh odaje radost što nije uvijek sve tako loše. Sutrašnjica je neizvjesna, nemoguće je predvidjeti šta će se desiti sljedeće sekunde, a ne kroz par godina. Javljam se sa druge strane žice, čujem poznat glas. Tada se susrećem sa onim: „život je lijep!“ Vratimo se malo na stanje za vrijeme Jugoslavije. Žene su kratile kosu, dok muškarci nisu. Bile su „in“ fudbalerke. Fudbalerku je patentirao Englez koji je bio sklon sakoima sa uzorcima tigra, leoparda ili zebre. Biti tih godina bez fudbalerke, je bilo, ne znam, kao biti mlado bez ovce. Kako ćeš, recimo, izvršiti prodor po lijevome krilu, a da ti kosa ne zaleprša? Kako ćeš pobogu  proslaviti nezaboravan gol kratko ošišan? Kao da ga nisi ni dao! Cijelo to desetljeće 80-ih godina, trajala je rapsodija sa golovima i tim proslavama sa fudbalerkama što lepršaju na vjetru. Naravno, to nije moglo ostati nezapaženo, fudbalerke su se proširile  po glavama jugoslavenske omladine, da je postala obavezna stilska figura! Pa šta se to desilo? Vidite li vi prijašnji karakter u usporedbi sa sadašnjim, pohlepnim, gramzivim, nezasitnim?! Trend globalizacije koji vlada u svijetu, također, značajno utiče na promjenu odnosa prema tradiciji. Osim fudbalerke, imali smo i minival. Minival je danas više urbana legenda, nego popularna frizura. Opet, imamo i one metal ili hippie faze. Većina tinejdžera koja je odrastala 80-ih, imala je neku metal ili hippie fazu u kojoj se neminovno nosila duga, i po mogućnosti masna kosa. Posebno je bilo važno izdvojiti nekoliko pramenova i zalijepiti ih na čelo. Prije je trend najpopularnije muške frizure držala bekamica, ali i njeno vrijeme je prošlo.  Mnogo je onih koji će danas reći da se za vrijeme Jugoslavije bolje živjelo, općenito, da je život bio bolji.  Ko zna, možda i jeste! Prošlost! Ona uvijek izgleda bolja nego što jeste, zato što nije tu. Ne dajmo se zavarati, možda je tada bilo dobro vrijeme, ali šta nam vrijedi, to je sada iza nas. A na ono što je jednom bilo, što je prošlo, ne trebamo  se vraćati. Ako je jedina  nova stvar koju možemo ponuditi poboljšana verzija prošlosti, tada današnjica  može biti  samo inferiorna jučerašnjici. Hipnotizirani slikama prošlosti, riskiramo da izgubimo svaku mogućnost kreativne promjene. Pitam se, možemo li danas  uopće osjetiti miris ruže u ovome posve „kontaminiranom“ vremenu? Ne znam. Danas je to vrlo teško, mnogo teže je nego ikada prije biti slobodan čovjek, iako se toliko govori o demokratiji, slobodama manjina, itd. Nekada je rob bio u lancima, i nisi morao biti dovoljno pametan da vidiš u čemu si ustvari. Ali, danas, demoni ovog vremena koji se kriju iza politike i velikih korporacija, su vješto iscenirali ovaj naš film, tako da smo dobili jednu prividnu sreću, iza koje stoje stogodišnji krediti, gubitak slobodnog vremena, djetinjstvo ispred računara,  penzija sa daljinskim upravljačem uz kablovsku. Nemamo vremena razmišljati o sebi, jer razmišljamo o fudbalskim transferima, holivudskim brakovima, sreći junaka iz  turskih serija. Čak i kada odemo u prirodu da udahnemo svjež zrak, zvoni nam telefon, jer nam neko nudi besplatnu večeru, kako bi promovisali neki super usisivač, ili električni jorgan. Svako vrijeme, pa i ovo naše, jedan je veliki izazov sa kojim se moramo nositi. Da bi  nešto postigli, nužno je da mašemo zastavom političke stranke, da bi nam se neko smilovao. Žalosno, znam! Ali, tako je. Ipak, budimo optimiste, valjda će nekad ono što zaslužuje pažnju, izići na vidjelo, prije ili kasnije. Nekad hoće, sigurno! Trebamo li jednostavno promijeniti sebe, svoja očekivanja, i zahtjeve od života-prihvatiti život takvim kakvim jest! Možda tu i ima nečeg. Siromašni ljudi, također, mogu biti sretni. Naučiti kako napustiti vlastita očekivanja savršenog života, mogu dovesti do dubokog unutarnjeg zadovoljstva, koje ne može biti dataknuto izlaskom najnovijeg Iphonea. Istovremeno, pred nama je sve više i više nepravde kojoj se trebamo prilagoditi. Ponekad, jednostavno je samo prihvatiti da svijet nije fer, i promijeniti vlastita očekivanja. Budimo promjena koju želimo vidjeti u svijetu. To je aktivnija vrsta mijenjanja  koja ne implicira prihvatanje stvari takvim kakvim jesu. Ako mislite da je društvo bezobrazno, budite pristojni, ako se grozite mržnje, budite nježni. Problem današnjice je da svako razmišlja o mijenjanju svijeta, ali niko ne razmišlja o mijenjanju sebe, kako kaže Tolstoj. Događa se nešto prekrasno kad se prepustimo i jednostavno se volimo.  Svijet se mijenja, kad se i mi mijenjamo. Svijet omekša kad i mi omekšamo. Svijet nas voli, kad i mi odlučimo zavoljeti svijet. Zato se ne treba prilagoditi, treba se naljutiti, učiniti nešto. Ne zaboravi, dobrota je najviše što čovjek može imati. I najvrijednije što može dati. I ljubav. Eh, da je više takvih, kako bi lijep bio svijet!

 

Mirela Salkić, studentica četvrte godine Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću, Odsjeka za bosanski jezik i književnost.  Bavi se pisanjem radova na različite teme.  Dobitnica je nagrada za svoje pisanje. Najviše voli sve što je vezano za savremeni jezik, ali isto tako voli i historiju, kao i kniževnost!



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Faruk Dizdarević: O knjizi eseja „Blisko kraju“ Ramiza Hadžibegovića

Faruk Dizdarević   DIVNI TRENU                                    (Tkanica od uspomena) Ramiz Hadžibegović, Blisko kraju (Eseji), Čigoja štampa, Beograd, 2016.     Kao što nak...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: Objavljena knjiga ”Ključ” Mirsada Hadrovića

Početkom februara 2017. godine rožajska ‘’Avlija’’ je objavila pripovjetku “Ključ” Mirsada Hadrovića Kao što je Tolstoj kazao: ”Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, ...
by Redakcija
 

 
 

Ani Stajkova Ivanova: Ognjište babe i dede (prevod sa bugarskog)

Ани Стаjкова – Иванова     ОГЊИШТЕ  БАБЕ  И  ДЕДЕ   Уредно старо огњиште насред куће. Баба послује а деда дрва носи. Тр...
by Redakcija
 

 

 

Nova knjiga Borisa Marića ”Uvod u san” za slobodno čitanje na internetu

U junu 2016. godine, objavljena je nova zbirka pjesama Borisa Marića pod naslovom “Uvod u san”. Knjiga se može kupiti u knjižarama Buybook i knjižarama POINT, kao i na online biblioteci knjiga.ba Uprokos tome, a...
by Redakcija
 

 
 

INSTITUT ,,YUNUS EMRE“: Promovisan časopis ,,Avlija“

Petnaesti broj časopisa ,,Avlija“ promovisan je sinoć u Institutu ,,Yunus Emre“ u Podgorici. Direktor Instituta  doc. dr Džihan Ozdemir istakao je da je ovaj Institut ustanova koja se bavi promocijom turske kulture, kn...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona