Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

21. Jula 2017.
 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Takvi pojmovi kakvi su federalizam, unitarizam i separatizam dolaze uglavnom kao političke igre aktera političkog života kod nas, ali po pitanju separatizma tzv. manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta velikosrpska politika je apsolutno usmjerena na taj cilj. Oblikovanje političke zbilje i glavnih ideja u njoj je posao ideologije par excellence, a to onda znači da su ovi pojmovi uglavnom ideološki određeni i zamišljeni u glavama njihovih konstruktora. Sjetimo se da je M. Kasapović 2005. nametnula i instalirala neupotrebljivi pojam konsocijacije kao teritorijalne separacije naroda u Bosni i kao jedinog mogućeg modela uređenja političkog sistema u Bosni, a onda je iza toga slijedila orkestrirana priča o federalizaciji i izbornim jedinicama. Na to je pridodata mutna koncepcija N. Kecmanovića o “nemogućoj državi” 2007. godine i do danas nas ta dva, zbratimljena srpsko-hrvatska projekta rastakanja Bosne guše i odvode na slijepi kolosjek povijesti. Kasapovićka je već došla do kiprizacije Bosne (cyprusization). Ova dva imena, Kasapovićka i Kecmanović, svjedoče o velikom moralnom problemu koji je prigušio našu današnju društvenu ziblju! Mi nismo zaboravili kako su na tlu Bosne nastajale “čiste etničke teritorije”. Nismo zaboravili genocid i progon stanovništva sa zamišljenih “srpskih teritorija”!

 

Na prigovor da se mora zaustaviti separatizam, separtističke snage odgovaraju da je separatizam reakcija na unitarizam i nepriznavanje tzv. manjeg bosansko-hercegovačkog etniteta ili neophodnost federalizacije zbog ugroženosti Hrvata od Bošnjaka. Tako je sintagma “unitaristička politika” dobar izgovor za nastavljanje politike podjela, getoiziranja, mržnje, velikosrptva i sličnih poduzeća. Dejtonski politički sistem s oktrojiranim ustavom u Anexu IV donio je mir u Bosnu, ali je, to trebamo naglasiti, ostavio nadu antibosanskim snagama da mogu nastaviti ono što nisu završili u ratu. To je velikosrpska politika odmah shvatila i tzv. manji bosansko-hercegovački entitet nazvala “srpskom državom”, “ratnim plijenom” ili “ostatkom ostataka srpske etničke teritorije” zapadno od Drine. Sam naziv entitet to omogućava u perspektivi! Mnogi ljudi su već “dresirani” da govore “srpski entitet” bez obzira što je napravljen genocidom nad Bošnjacima. Kao da je genocid normalan društveno-povijesni događaj?!

 

Unitarizam je lažno poistovjećen s majorizacijom u objašnjenjima separatističkih politika koje ustvari neće državu Bosnu ili hoće samo formalno prisutne državne institucije koje su podređene entitetskim. Unitarni sistem vlasti podrazumijeva da postoji državna vlast koja se ostvaruje na cijeloj teritoriji države. U odnosu na to ideju Bosna je visoko decentralizirana država podijeljena na entitete i kantone što uveliko usporava njezino funkcioniranje. Ključno je da separatizam i federalizam kao dijelovi političke ideologije antibosanstva ne žele jaku državu Bosnu. U ovako izdijeljenoj državi ne može biti govora o unitarizmu. Ekspanzionistički nacionalizam srpstva i hrvatstva svoj cilj vidi u prisvajanju bosanske teritorije, tada “teritorijalna vlast” etnije znači potiskivanje svega drugačijeg s “naše”  teritorije i nepristajanje da na “našoj teritoriji” državna vlast ili neka nacionalna (državna) institucija ima bilo kakav uticaj. Odatle do disolucije samo je korak. Tako plemenske igre idu do krajnosti. Srpski i hrvatski nacijski projekti traže “bošnjačku politiku” koja bi pristala da na ovaj način provede disoluciju bosanske države i završi s njezinim političko-povijesmim postojanjem.

 

Odvažna bosanska politika trebala bi ponuditi koncept ekonomsko-geografske regionalizacije  državnog prostora (nikakve etnizacije ili etnoteritorijalizacije bosanskog državnog prostora) i na njemu uporno insistirati bez obzira na sve srpsko-hrvatske dogovore protiv Bosne kao “unije” etničkih teritorija. Bosna ima pet povijesnih regija koje svoje smisleno postojanje vuku iz srednjevjekovlja i ne treba to smetnuti s uma. To nisu nikakve “federalne jedinice” ili “etničke republike”! Uz to se mora reafirmirati bosanska etatistička politička filozofija, dakle, novo razvijanje svijesti o važnosti države. Time bi trebala biti okončana bošnjačka jadikovka u zadnjih dvadesetak godina i porazna antipolitika.

 

Mi nikako ne smijemo pristati na ideologizirani vokabular antibosanskih politika. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno jaku bosansku politiku koja bi se mogla nositi s mnogobrojnim podvalama, simulakrumima, obmanama i zlouptrebama institucija sistema, a sva je naša muka što nije zaživjela vladavina zakona. Dijelovi zakona se primjenjuju samo na nemoćne ili politički neuvezane. Čini se da je sistem “prava” u ovoj zemlji glavno izvorište korupcije i manipuliranja građanima, takav monstruozan sistem kakav nismo ni slutili. Organizirane grupe su prisvojile “pravo”, institucije prava i ono se pojavljuje kao “stranačko” i “etničko” vlasništvo, plus porodični i rodbinski klanovi, a država je katastrofalno oštećena i pretvorena u “super-market” za pljačkanje. Sistem prava je podređen političkim grupacijama koje provode svoje konstrukcije društvenog života.

 

Slabe institucije države otvaraju prostor svim degenerativnim pojavama koje potkopavaju političku stabilnost. Država je ranjiva, institucionalno uskraćena i ne diše punim plućima. Dobro bi bilo kada bi unitarni sistem vlasti djelovao i preko devolucije organizirao politički život u državi. Bilo bi mnogo više reda, odgovornosti i boljeg života. Ne bi bilo anarhije, lova u mutnom, etnofaulizma u obrazovnom sistemu, anahronih ideologija, mitske svijesti, četništva i ustaštva, negiranja genocida, uskraćivanja prava na bosanski jezik djeci u školama… U postgenocidnom društvu potrebna je jaka i odgovorna država da bi se prevazišle ratne traume i dostigla pravna satisfakcija. Ovo što mi imamo jeste sklepana forma ratnih dostignuća i ispunjenih želja Miloševićevog režima.

 

Danas ne bi trebali biti naivni i vjerovati birokratima iz tzv. international community, ljudima kakvi su bili, naprimjer, B. B. Ghali, J. Akashi, J. Mayor, M. Lajčak ili C. Bildt i mnogi drugi, znani i neznani. Njima Bosna dođe kao redovni radni zadatak i oni nisu ništa učinili da se unaprijedi život u Bosni. Sjetimo se Cutilliera, Carringtona, Owena, Mitterranda, Mayora  i desetine drugih koji su sve uradili da se neka antibosanska ideja provede u Bosni i da se dovedomo do ludila podjele zemlje prema etničko-religijskim linijam ratnih osvajanja. Oni su bili “samo medijatori” – kao nevino to zvuči. Ovdje su dolazili kao maharadže sa svojim kolonijalnim naracijama. Današnje generacije ne smiju zaboraviti te ljude i mora o njima ostaviti realno sjećanje. Važno je, primjerice, ostaviti zabilježeno sjećanje na Mitterranda i slične likove  evropskog cinizma koji su nas uvjeravali da se može šetati u gradu pod opsadom srpskih haubica i snajpera pored spaljenje Vijećnice ili Markala. Oni su našu katastrofu pretvorili u “humanitarno pitanje” i sramotno zatvarali oči pred genocidom nad Bošnjacima širom Bosne.

 

Osim toga, Bosna je u srcu negdašnjeg južnoslavenskog prostora i ona je “idealna” kao žarište u kojem neprestano mogu učestvovati zapadnjački, evropski, anglosaksonski, germanski, civilizirani medijatori “stručnjaci” za podjelu teritorija i ostavljanje naroda u konfliktima. Kada to Evropljani prestanu raditi na Balkanu, sasvim sigurno, ovdje će biti mir – da ne kažem vječni mir, jer mi nismo nikada od sebe počinjali ratove. Osvrnimo se na 20. stoljeće i sve će nam se samo kazati.

 

Evropskim birokratima ne treba građanska Bosna niti mir među južnoslavenskim “plemenima”, jer šta bi onda oni radili i kako bi se nosili sa svojim problemima. Evropljani su četiri godine gledali agresiju na Bosnu i pisali pisma Miloševiću. Nisu osigurali sa UN zaštitu i odbranu jedne nezavisne države. U današnjoj konstelaciji oni se brinu o bosanskim i južnoslavenskim “primitivcima” koji ne znaju šta je “građansko društvo” i igraju ulogu civilizirajućeg faktora.

 

Valjalo bi iskazati skeptički stav prema sintagmi “građanske političke opcije” jer ona nema jasnu semantičku strukturu, kao ni “nacionalistička politika”. Sve dok ne počnemo precizno imenovati pojave oko nas mi nećemo znati šta se s nama dešava! U Bosni je od 1990-ih nametnuta politička matrica etničko-religijskog predstavljanja ljudi tako da se oni ne pojavljuju kao pojedinci, individue, državljani, slobodni građani, nego samo i isključivo kao članovi kolektiva, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali. U toj mizernoj matrici ljudi Bosne nisu autonomni i slobodni pojedinci. Oni moraju misliti kako “kazuje kolektiv” ili sveštenik u ime kolektiva (plemena, naroda, nacije, religije) i time im se oduzima individualitet a oni su samo “topovsko meso” nekih velikih “načertanija” i patoloških stanja hegemonijskih politika. Takav kolektivistički duh je pod kontrolom religijskih institucija i vladajućih političkih oligarhija. Ovdje je religija osnova nacije – i to nam govori gdje smo!

 

Iluzorno je politiku predstavljati kroz pojmovni par “nacionalistička” i “građanska” politika kad znamo da je to samo zavodeća površina projekta plemenskog razdjeljivanja naroda južnoslavenskog prostora i nametanja Bosni matrice koja se suprotstavlja njezinoj povijesnoj političkoj filozofiji. Naši “junački narodi”, koji su zaspustili svoju proizvodnju znanja i opću kulturu, kojima upravljaju ljudi sa sumnjivim projektima, tek će biti roblje i kmetovi u nadolazećim uspostavljanjima svjetskog poretka kao sistema hegemonije nekoliko sila. Pojmovni par “građansko” i “nacionalističko” ne odgovara bitnom smislu povijesnog procesa u kojem smo zadešeni s podaničkom političkom kulturom, feudaliziranim krajolikom u kojem se “ne mogu” pojaviti ni građani ni nacionalisti. Mi još nismo naučili da slobodno participiramo u demokratskoj kulturi kao građani sa svojim mišljenjima i interesima. Nama i dalje trebaju plemenske poglavice i sveštenici koji ne znaju ništa o bosanskoj političkoj budućnosti!

 

Trebamo postaviti pitanja koja nam pomažu da se primarno orijentiramo. Naprimjer, prvo – kako se dogodilo da mi jedini u današnjoj Evropi imamo “plemenski politički sistem” ili “državu plemena”, ovakav ustavni aranžman s nametnutim Anexom IV? Ko nam je to podmetnuo kao Ustav države? Zašto sve evropske diplomate šute po tom pitanju i govore da se “mi dogovorimo” kada su oni kao International community ispunili želje agresora i nacionalističkih snaga na Balkanu a protiv Bosne? Ta cinička evropska birokratija, prije svega, nezavisno od evropskih ideala, predstavlja samodovoljnu, statičnu i uvećavajuću političku grupaciju koja akumulira veliku moć u svojim rukama. Ona se pravi nevještom pred balkanskim fašistima, nacistima, fundamentalistima, jer joj takvi likovi služe kao primjer “primitivnog Balkana” i “divljih slavenskih plemena” koja se kolju bez milosti. Ta kolonijalna pozadina i orijentalistička slika o nama onemogućava realan pristup rješavanju problema na ovome prostoru. Tu su, također, prilično niski i licemjerni potezi hrvatske “evropske” politike koja glumi svoju malograđansku superordiniranost ovome prostoru i pokazuje se drugima kao “baštinik evropskih vrijednosti” dok podržava haške uznike s Tompsonovim pjesmama i ideologijom. To hrvatsko jednoumlje dovelo je do neviđenog egzodusa bosanskih Hrvata iz njihove domovine Bosne i otkinulo ih od njihovog bosanstva.

Drugo usmjeravanje koje nam pomaže da se orijentiramo jeste usmjereno na razumijevanje distinkcije nacionalnog i narodnog, građanskog i etnicističkog. Prije svega, valja podsjetiti da na prostorima jugoistočne Evrope gdje su smješteni južnoslavenski narodi nije uspjela državna konstrukcija tih naroda jer su uglavnom bili opsjednuti vlastitim mitskim, religijskim i etničkim konstrukcijama ili izmišljotinama koje su im služile da sebe predstavljaju kao naciju superiornu u odnosu na druge. U Bosni se to dešava tokom cijelog 20. stoljeća u velikim galamama srpskog i hrvatskog nacijskog umišljanja. Tako su nacionalno pitanje oblikovali na vrlo primitivnoj razini kao pitanje stvaranja etničko-religijske države iz koje će biti isključeni svi koji nisu “naši” po vjeri i narodnosti. Ta nesposobnost za razliku odvela je nacionalno pitanje pod kontrolu religijskih institucija srpstva, hrvatstva i bošnjaštva. U jednoumlju se primjećuju nijanse fašizoidnog odnosa prema drugačijem, o čemu je već odavno pisao R. Konstantinović, tako znalački i anticipatorski, kao i Miodrag Popović. Dakle, moglo bi se reći, južnoslavenski narodi, kao i narodi u Bosni, nisu još razvili i iskušali političku kulturu koja nadvisuje “plemensku sliku svijeta” i preferira slobodog čovjeka kao najveću vrijednost društvenog života ljudi.

 

Treba naučiti ljude da ono nacionalno nije plemensko, narodnjačko, pučko, regionalno ili etničko-religijskog određenje čovjeka, već se njime misli pripadnost slobodnog građanina jednoj državi-naciji koja mu osigurava sva ljudska prava kao njezinom građaninu. Nacionalno je time državljansko određenje, pravno-politički koncept života ljudi koji ne isključuje njihove kulturne predstave o sebi. Naciju treba misliti kao pravno–politički pojam, odnosno pod pojmom prava pojedinca da bude slobodan i zaštićen od svoje države bez obzira na etničko ili religijsko određenje. Znači, vrijeme je da naučimo razlikovati političko-pravnu razinu ljudskog života u zajednici od kulturološko-povijesne dimenzije preko koje se prepoznaje neko narodno biće kao specifično među drugima. Bosanski Srbi su zarobljeni u mitologem iz 19. stoljeća o “velikoj srpskoj državi” u kojoj će živjeti svi Srbi i – samo Srbi. Pred njima je veliki povijesni zadatak prevazilaženja vlastitih zabluda, samozavaravanja i povijesnog ćorsokaka. Bosna nikada nije bila srpska zemlja ili “jedna od srpskih zemalja”, kako to vole podvaljivati “naučnici” sa sumnjivim pretpostavkama, i vrijeme je da velikosrpska mitomanska konstrukcija preseli u povijest propalih projekata. Sličan proces oslobađanja od “osmanske slike svijeta” već su započeli Bošnjaci i provode ga.

 

Na kraju, treba istaći da na Balkanu građansko još uvijek nije sazrelo u svijesti o državi građana, nego za sobom povlači historicističke naracije titoizma, bratstva i jedinstva, komunizma i jednopartijskog svijeta, monolitne ljevice, bivstovanja bez identiteta, nerazumijevanja antifašizma, bipolarne diobe svijeta, nemoći da se anticipira nova bosanska ideja života i tako redom. Ustvari, građansko još nikada nije zaživjelo na ovim prostorima kao politička kultura poštovanja čovjeka, pojedinca, individue, slobodnog građanina bosanske nacije i društva socijalne pravde i jednakosti. Mi još ne znamo šta znači biti građanin, slobodan i osvješten u svome bosanstvu! O tome nismo ni razmišljali u ovih trideset zadnjih godina pod opsadom kolektivnih metafizika etničko-religijskih grupa. U ovim današnjim monstruoznim političkim sistemima to izgleda tako utopijski, nestvarno i nedostižno pred diktaturom partijskih oligarhija, vođa i njihovih pobočnika. U toj opasnosti raste i ono spasonosno – Heidegger bi podsjetio na Hoelderlina.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Sirađ Duhan: Balkan & big brother

Jedan je dovoljan za početak rata, dok za pomirenje i ostvarenje trajnog mira, potrebno je najmanje dvoje (a nekada troje i više) i proces traje jako dugo – u nekim slučajevima traje više generacija. Balkan je osjetljiv r...
by Redakcija
 

 
 

U Plavu promovisana zbirka pjesama “Između redova” mlade poetese Tee Selimaj

U Plavu je 17. avgusta 2017. godine promovisana zbirka pjesama “Između redova”, mlade poetese, Tee Selimaj, učenice Senade Đešević Promocija je bila izuzetno propraćena. Mnoge eminentne ličnosti su prisustvov...
by Redakcija
 

 
 

AUTORSKO VEČE DEJANA BOGOJEVIĆA U PODGORICI

I ove godine, kao i prethodne, Dejan Bogojević (Valjevo, 1971) je imao autorsko veče u glavnom gradu Crne Gore, u Podgorici. Radi se o izložbi slika i predstavljanju njegovih najnovijih knjiga. Autorsko veče je održano 28....
by Redakcija
 

 

 

Nova knjiga poezije ”Venac” Bepine Pinčić-Žigić

Izašla je nova knjiga poezije pod imenom “Venac” Bepine Pinčić-Žigić. Pročitajte, pokušajte, sanjajte… Ljubavni, romantični, uzdrmani, ožalošćeni, interesantni, ili neutešni događaji. Prošetajte...
by Redakcija
 

 
 

Jasna Jašaragić: Jedan mart, jedno proljeće

Jasna Jašaragić   JEDAN MART, JEDNO PROLJEĆE   Sjećam se marta prošloga ljeta, od same pomisli obuzme me sjeta, žubori rijeka, miriše cvijeće mi, i more sreće.   Povjetarac se igra u mojoj kosi, bič po ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona