Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

24. Novembra 2016.
 

Tomislav Jakić: SIROČE EVROPA

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima (pobjede što je bila iznenađenje samo za indoktrinirane, zavedene, zaluđene ili kupljene), Evropa – točnije: Evropska unija ponaša se kao siroče koje je ostalo bez snažnog oca koji ga je do sada držao za ruku i vodio kamo je on htio. Evropa ne zna. Evropa pita. Evropa mora saznati. Evropa upozorava. Koga? Novoga čovjeka koji će polovicom siječnja iduće godine zasjesti u Bijelu kuću. Kada kažemo “Evropa” mislimo, naravno na Evropsku uniju, mada je i ono malo zemalja Staroga kontinenta što još nisu postale njezinim članicama u čudu i ne zna kamo da se okrenu i od koga da očekuju smjernice za dalje ponašanje.

Upravo to, potpuna izgubljenost, dezorijentiranost i – ne pretjerujemo – strah od situacije u kojoj sama mora misliti za sebe i preuzeti odgovornost za ono što radi, to je karakeristika Evrope nakon Trumpove pobjede. Jer, ako je njemu vjerovati “ništa više neće biti tako, kako je bilo”, a Evropa se već od prvih dana nakon pobjede nad naci-fašizmom i završetka Drugoga svjetskog rata, a osobito od vremena hladnoga rata i krajnje napetih odnosa između Istoka i Zapada, naprosto naučila na ulogu “američkog potrčka”. Izuzetak je bila Francuska u vrijeme predsjednika Charlesa de Gaullea koji je svoju zemlju čak izveo i iz vojne strukture Atlantskoga pakta, smatrajući da tom organizacijom dominiraju Amerikanci na način, nespojiv s njegovim poimanjem francuske uloge na međunarodnoj sceni. Ostali su, međutim, pokorno slijedili, mada bi se njihova javnost povremeno i krajnje otvoreno pubunila protiv američke politike (napr. val prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, žestoki otpor stacioniranju raketa srednjega dometa s nuklearnim glavama u Njemačkoj). Bitno je, međutim, da su vladajuće elite prihvatile ulogu sljedbenika Sjedinjenih Država, i to sljedbenika koji ne postavljaju suvišna pitanja (da ne bi naljutili vođu).

Čak i posljednjih godina kada je na svjetlo dana izbila afera globalnih razmjera, akcija američke obavještajne službe NSA koja prisluškuje širom svijeta koga god joj se prohtije, uključujući i vodeće političare savezničkih zemalja, nitko se od tih saveznika, svedenih u stvarnosti na položaj sljedbenika, nije usudio uraditi ono što bi svaka država što drži do sebe  u sličnoj situaciji učinila: uputiti prosvjednu notu, oštro zatražiti prekidanje svakoga prisluškivanja i pozvati svojega veleposlanika iz Washingtona na konzultacije neutvrđenoga trajanja. Ne, stari kontinent kojemu mnogo toga u njegovoj povijesti daje za pravo da se postavi u ulogu onoga tko je superioran Americi (mada ne i ekonomski i vojno), ostao je pri ulozi isturenoga igrača u igri koju nije sam ni osmišljavao, ni vodio.

Moglo je to do neke mjere biti i razumljivo kada je kontinent bio podijeljen na zapadni (demokratski) i istočni (autoritarni, socijalistički) dio i kada je “veliki brat” s onu stranu Atlantika Zapadu bio potreban kao protuteža hegemonu s Istoka. Mada je i u ono vrijeme bilo jasno – svakome tko je realno sagledavao stvari – da se u Evropi može voditi (i) politika usmjerena u prvome redu na dobrobit Evrope. Najevidentnije to potvrđuje razdoblje zapadnonjemačkog kancelara Willya Brandta i njegove “istočne politike”. Priznavanje (istočno)njemačke granice prema Poljskoj, nalaženje zajedničkog jezika s “drugom” Njemačkom (DDR), mada Bonn nikada nije službeno priznao Berlin-Pankow, to su  bile stvari gotovo nezamislive u scenariju do tada vođenoga hladnoga rata. No, prošle su, jer su u Washingtonu u to vrijeme Nixon i Kissinger kovali strategiju detanta, nastojeći (što će im i uspjeti) otopliti i normalizirati, koliko je to realno bilo moguće, odnose između Amerike i Sovjetskog Saveza. Primjer vlastite politike na evropskome tlu nedvojbeno daje i tadašnja Jugoslavija (to je tema za sebe, odiozna mnogim nazovi-povjesničarima u današnjoj Hrvatskoj), a čak i pokret nazvan “evrokomunizam”, nastao na stečevinama jugoslavenske samostalne politike (u odnosu na Moskvu), demonstrirao je kako u Evropi ima i ideja, i znanja, i hrabrosti da se ide putem koji neće biti ničiji, nego evropski. I kako ima političara spremnih da tim putem idu.

Kroz cijelo to vrijeme razvijao se projekt evropskog ujedinjenja, započet kroz Zajednicu uglja i čelika (prva brana nekome novom sukobu u Evropi generacije koja je iskusila rat), da bi u naše vrijeme bio oformljen kao Evropska unija. No, mada je Unija (tada još Zajednica) nakon sloma tzv. socijalizma i dezintegracije Sovjetskog Saveza doživjela prvi veliki val proširenja i postala stvarno sve-evropski projekt, ona je istodobno napravila i krupan korak unatrag, kada je – za volju nikada pobijeđenoga nacionalizma na Zapadu i naglo probuđenoga nacionalizma na Istoku, definitivno odbačena – čak i u perspektivi – ideja o Sjedinjenim Evropskim Državama. Mada je Washington uvijek verbalno podržavao EU, objektivno tamošnjim stratezima nije bila u interesu jaka Unija. Oni su željeli jak NATO kojega su iz isključivo evropskoga obrambenoga saveza pretvorili u moćno oružje svoje politike na globalnoj sceni. Ogledalo se to, uz ostalo, i u nepisanom pravilu da svaka zemlja – aspirant na članstvo u EU najprije mora biti primljena u NATO, što se tretira kao neka vrsta uspješno položenoga predispita i kvalificira je i za članstvo u Evropskoj uniji.

Američka politika nakon poznatih terorističkih napada u New Yorku godine 2001. inaugurirala je i podjelu na “staru” i “novu” Evropu, pri čemu su u toj “novoj Evropi”, gledano iz perspektive Washingtona, bile zemlje spremne slušati i provoditi instrukcije što bi došle s onu stranu Atlantika. Ta “nova Evropa” oslobođena sovjetskog jarma, a tako željna prihvatiti novi s druge strane svijeta, bespogovorno je pljeskala i tzv. Arapskom proljeću i kursu zaoštravanja s Rusijom nakon poznatih događaja u Ukrajini (koji bi također drugačije izgledali bez aktivnog miješanja Zapada i SAD). A danas i stara i nova Evropa ostaju bez “oca” koji ih vodi za ruku i koji im govori što, kako, kada i gdje treba raditi – bez obzira o  čemu je riječ. Odnosno, dolazi novi, nepoznati otac. A instrukcija nema!

Donalda Trumpa može se doživljavati ovako, ili onako, kao oličenje crnoga vraga, ili kao čovjeka koji ima nove ideje od kojih su neke ohrabrujuće (odbacivanje politike nametanja režima), a neke zabrinjavajuće (negiranje fenomena globalnog zagrijavanja). No, nije ovdje riječ o Trumpu, nego o Evropi i o Evropskoj uniji. A niti taj kontinent, niti ta Unija nisu pokazali kako zavređuju da ih se tretira kao punoljetne, kao zrele. Evropska je unija, ne od jučer, proigrala jedinstvenu šansu da na svjetskoj sceni postane jednakopravan partner SAD, Rusiji, ili Kini, demonstrirajući svoju nesposobnost da utvrdi zajedničku bilo vanjsku, bilo sigurnosnu politiku, pokazala je – jučer – tragično nesnalaženje u sučeljavanju s izbjegličkim valom (kojemu bez američke politike, takve kakva je bila, sigurno ne bismo svjedočili) i demonstrira – danas – potpuno nesnalaženje i izgubljenost u trenucima kada postaje jasno da u Bijelu kuću ulazi kandidat koji nije po volji moćnim ni financijskim, ni političkim krugovima.

Pa zato Evropa na svjetskoj sceni stoji kao siroče.

 

Tomislav Jakić (rođen 1943. u Zagrebu, diplomirani pravnik) je dugogodišnji novinar TV Zagreb (Hrvatske televizije), dopisnik Deutsche Welle i Radija slobodna Evropa, kolumnist nekoliko novina u Hrvatskoj: Vjesnik, Slobodna Dalmacija i Novosti. Bio je punih sedam i po godina savjetnik za vanjsku politiku drugog predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Konkurs za objavljivanje rada u 16. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa i portala za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova u 16. broju časopisa ”Avlija”: fotografija, crtež, kar...
by Redakcija
 

 
 

Salko Luboder: O novoj knjizi Halila Markišića

TRADICIJA PJESMOM ISPJEVANA   „ Zemlja koja nema pjesme umire“ Adonis (Ali Ahmed Said Asbar)     Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava  je zbornik, zbirka, odnosno antologija narodnih lirskih p...
by Redakcija
 

 
 

Said Šteta: Slomljeni cvijet

Said Šteta   SLOMLJENI CVIJET   Odavno misli rove dok hodim nogama bosim šta bih ti mogao dati? Kako da poklonim snove koje svoj život nosim i ne daju se poklanjati   Na prste nožne sam stao ja pjesnik i nezn...
by Redakcija
 

 

 

Amina Bulić: Unutar i izvan sistema

(Hamza Hodžić, Farbanje, Vakat, Sarajevo, 2017)   Da napisati roman nije jednostavno, jasno je i laiku, a kamoli onima koji se književnošću bave. Primarni problem za savladavanje tu se ne pojavljuje u obliku obimnosti...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: Lirske narodne pjesme i pjevanje Bošnjaka iz Plava

PREDGOVOR IZ KNJIGE ”LIRSKE NARODNE PJESME I PJEVANJE BOŠNJAKA IZ PLAVA AUTORA MR HALILA MARKIŠIĆA I SANELE ADROVIĆ   Narodno stvaralaštvo plavsko-gusinjskog kraja sačuvalo se do dana današnjeg u svom raskošnom s...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona