Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

15. Jula 2016.
 

Vukosav Delibašić: Ja! Teška riječ

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Davno, još kao dijete čuo sam da naše bake kažu: „Nema on svoje Ja.“ Iako sam znao značenje rečenice, da se radi o nepouzdanom čovjeku, prevrtljivcu i smutljivcu, tome do nedavno nijesam pridavao neki posebni značaj sve dok po drugi put, poslije otprilike tri decenije nijesam pročitao pripovijetku Iva Andrića, Prokleta avlija u kojoj on kroz lik zatvorenika Ćamil efendije kaže:Ja! Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto…“

Kada sam vidio tvoj broj na telefonu, dok je zvonio, znao sam unaprijed, prije nego sam se javio, da si Ti. Ne zoveš da pitaš kako sam, a od danas i da pitaš, prijatelju, nikada Ti neću reći istinu, iako već sa tim nestaje moje „Ja,“ jer Te moram slagati. Povjerenje i istina su za prave prijatelje, a ne za bilo koga. Znao sam da je On poslije nekoliko godina stigao kod Tebe. Rekao mi je da će Tebe prvo posjetiti. Znao sam i da ogovarš, ali ne baš toliko da mi sve ispričaš preko telefona prije nego je On stigao do mene. Sve! Svaku riječ koju Ti je rekao.

Nije Ti On to pričao da se žali i da ga Ti žališ, nego što u Tebe ima povjerenje i što misli da u Tebi ima pouzdanog druga i prijatelja. Koliko si mi dugo pričao ne znam, ali me, dok se najavljivao da će doći, baš on pitao: „Što ti je to telefon dugo zauzet?“ Rekao sam mu da sam s Tobom razgovarao.

Odavno se On i ja, nijesmo vidjeli, kao što niste Ti i On, pa smo presjeđeli cijelu noć i razgovarali. Ništa mi od onoga nije rekao što si ispričao, da je Tebi rekao za sat vremena koliko ste sjeđeli i razgovarali. Nije da Ti ne vjerujem. Vjerujem ja Tebi, ali ne vjerujem sebi, da sam Ti to dozvolio, iako nijesam odobravao, jesam slušao, što znači da sam učestvovao, pa svejedno je. Trebao sam Ti skrenuti pažnju, ali to sam shvatio tek poslije razgovora s njim. Zapamti prijatelju, nije on to što Ti i ja kažemo, nego to smo Mi, To sam „Ja!“ iako, ja ne želim biti takav.

Zašto sam onda pristao…?

Nekada davno sam pročitao pripovijetku Iva Andrića Prokleta avlija, i razumio da je veoma zanimljivo djelo velikog pisca, ali tek poslije drugog čitanja, sada kada sam puno iskusniji i zreliji u njoj sam našao jedan pasus, kojemu sam posvetio posebnu pažnju, iako ga nisam uspio nigdje pronaći kao izdvojen. Svi iskusni i neiskusni se lako odlučuju da pišu i pričaju o drugima, a ja sam najdublje i najdetaljnije počeo analizirati sebe i svoje postupke, kada sam počeo pisati tekstove, koji su uglavnom vezani za moj život i tek tada sam shvatio koliko je teško o tome i polovično iskreno pričati i pisati. Kroz taj citat sam počeo preispitivati svoje „Ja!“, pa  sam ga u jednom trenutku, postavio na svoju fotografiju, iako sam bio svjestan njegove vrijednosti i znam da zaslužuje bolje mjesto:

 

vukosavJa! – Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim  onim  što smo zamislili  i rekli  sa čim  nikad  nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.“

 

Kasnije me veoma, zainteresovalo tumačenje ovoga citata na fotografiji od strane mojih prijatelja, ali i onih drugih. Uglavnom niko mi nije prigovorio, da se možda poistovjećujem sa robom Ćamil efendijom, likom iz ovoga citata, odnosno iz pripovijetke Prokleta avlija, nego hoću da istaknem to svoje „Ja!“ kako bih sebe poistovijetio sa nobelovcem. Onima koji su pročitali Prokletu avliju, jasnije je, ali njima je jasno i to da se nije lako upoređivati ni sa njegovim likom Ćamil efendijom, koji sa sobom nosi gomilu knjiga i koji je najobrazovaniji lik, ne samo u ovoj Andrićevoj pripovijetci nego moguće je u svim njegovim djelima. (Ja nisam kompetentan za tako krupno tumačenje i takvu tvrdnju, to bi bio posao za književne kritičare i analitičare.)

Ništa manje nije interensatno, da taj citat ne bi primijetilo više od desetak mojih pratilaca na Fejsbuku, da je samo napisan. Napisana i izgovorena riječ sve manje vrijedi. Sve se pretvorilo u vizuelno, bez slike sve je ništa. Na njoj se sve vidi. Vidi se ko si i što si. Važno je da si lijep spolja, da si dobro namazan i premazan. Neka te svi dobro vide. Ne moraju oni s tobom ni jednu riječ progovoriti, odmah će donijeti zaključak o tvome karakteru. Kakva si ti osoba, oni će zaključiti po tvome automobilu, po markiranoj garderobi. po tvome satu, po telefonu, pa i po kaišu u pantalonama, Ako si žensko a nisi, „botoksirana i voluminizirana“ loša si osoba. Da bi bila dobra usta ti moraju bit napumpana hemikalijama, moraš ih napućiti da se s nosom izravnaju, obavezno pirsling u jezik da zapetljavaš kad pričaš i onako si često pri alkoholu po uzoru na „rialiti zvezde“ i tetovaže ne smiju izostati, ako ti je koža šarena kao leopardova onda si „pametna tigrica.“ Moraš dobro voditi računa na koju ćeš se stranu nakriviti, pa i to ne valja ako svakog sata ne staviš novu sliku, ni poluobučena, sa drugačijom šminkom i obavezno da te neko fotografiše, kako selfiraš svojim skupocjenim telefonom, koji su ti možda kupili mama i tata.

Nije ovo kritika mladih, više je upućeno starim. Od vaspitanja zavisi kakvi će nam biti mladi: „Djeca su ogledalo roditelja.“ Generacije rođene devedesetih su danas stasale, i nisam siguran da su vaspitavane na dobrim osnovama razvoja ličnosti. Mnogi roditelji su zakazali, pa im se to vraća kao bumerang. No uprkos svemu, ima mnogo, više nego što mislimo, mladih i onih koji tek prispijevaju, veoma vaspitanih i dobrih ljudi, kojima nisu uzor „rialiti zvezde“ pa se ponašaju primjereno u skladu sa svojim godinama i novim vremenem, koristeći iz njega samo ono pozitivno i dobro, a sve loše odbacuju i neprimjećuju ga, shvatajući da sve novo nije dobro, niti je sve staro loše, pa se zato više kritika može uputiti starijoj i nekoj srednjoj generaciji. Rijaliti programe, danas najviše gledaju bake, a uz njih i mame i onda se tu nađu đeca, pa đedovi i tate da vide „Minut dva“ sa kojima se podržavaju režimi gdje god ima ove televizije, jer vlasnici znaju da im je tako najsigurniji opstanak u toj državi.

Djeca, a bogami u dobroj mjeri i odrasli iz tih programa, usvajaju model ponašanja prema kojem se najviše dobija psovkama, nasiljem i tučom, što je njihov sastavni dio, našto vlasnici posebno podstiču učesnike, radi povećanja gledanosti i profita, pa umjesto da gledamo obrazovne programe, ili pročitamo dobru knjigu mi slušamo  nebulozne izjave„zvezda rijalitija.“

Eto i ja sam se nakrivio na slici i stavio citat „Ja!“ Da se zna?

Za razliku od tumačenja jesam li „Ivo ili Ćamil“ ja sam u ovome citatu pronašao, ono „Ja!“ o kojemu su govorile naše bake, koje ne bi slučajno za nekog lošeg rekle: „Taj nema svoje JA“, i učile nas koliko je bitno, iako ga nisu mogle riječima dovesti do savršenstva, da bi na slušaoca ostavilo tako snažan utisak, kaošto je kazao veliki mislilac: „Strašna reč koja nas jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo…“

 

„Ja! Teška riječ…“ je uvijek sa mnom. Moje ime i ona su  moji vjerni pratioci i kada sam budan i kada spavam. Kad pričam o sebi to sam „Ja!“ Kada pričam o Tebi, ponovo sam „Ja!“ Kada pričam o Njemu još više sam „Ja!“

„Ja!“ sam kad poštujem ljude, kada volim, kada sam iskren i kada pričam istinu, kada sam pažljiv, kada sam pravedan i istinit i kada sam savjestan i samosvjestan.

Kada to znam, onda bih morao znati, iako je teško priznati da sam „Ja!“ a ne Ti ili još manje On; ako zavidim, ogovaram i lažem, ako sam sujetan i ako mrzim, ako sam bahat i pakostan, ako sam licemjeran i ljubomoran, ako sam dvoličan i povodljiv i ako sam pohlepan i zavistan.

Nije mana biti siromašan, niti je vrlina biti bogat, kao što nije mana živjeti u selu, niti je vrlina živjeti u gradu. Nije mana biti bolestan, niti je vrlina biti zdrav. Zdrav, bogat i obrazovan su neke prednosti koje je čovjeku Bog dao ili mu se ukazala prilika da ih u datim uslovima i okolnostima stvori ovako ili onako, a vrline su biti dobar pastir, pčelar, kosac, ljekar, pravnik ili radnik. Biti čovjek. Dobar čovjek!

 

Naš razgovor i naša priča ništa nije otkrila o Njemu, a Tebe i mene s Tobom je potpuno razgolitila i otkrila naše unutrašnje biće, naš strah, i manjak samopouzdanja, pa besomučno tragamo za tuđim slabostima, računajući na to; bolje je neka se priča o njima nego o nama, ne shatajući da smo Mi sa ovim rekli sve o sebi.

Prijatelju, nećeš mi više nikada postaviti zamku u koji ćeš me uloviti da Te slušam dok ogovarš Tvoga i moga prijatelja. Nijesmo Ti i ja bogom dani da mijenjamo ljude, moramo mijenjati sebe, a prijatelje prihvatiti onakve kakvi jesu, ili ako nam ne odgovara njihovo prisustvo i druženje sa njima, jasno im dati do znanja u lice, u četiri oka, da trebaju zauvijek otići iz našeg života.

Samo sa pozitivnim stavom percepcije sebe kao sposobne i vrijedne osobe, koja ne njuška po tuđim životima, mi možemo ispravni i uspravni proći kroz ovaj život sakupljajući različita bezbrojna iskustva, da se na što lakši i bezbolniji način približimo istini, pravdi i Bogu, a pri tome svakako vodimo računa da neživimo u „JA“ svijetu i zaboravimo na druge, nego da se približimo prijateljima i njihovim problemimima, ali ne da ih iskušavamo, tražeći da nam se povjere, kako bi im se kasnije podsmijevali, nego prepuštiti njma, ako imaju povjerenja neka sami pričaju, a naše je ako nam se povjere da ih umirimo i utješimo i da pomognemo, ako možemo.

Na kraju; On, Ti i Ja u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.“ Svi imamo svoje mane i svoje vrline. Vrline ističemo i to je svojstveno svakome čovjeku, a mane prikrivamo, pa i to ide uz čovjeka i nije nenormalno, ali nikako nije ljucki svoje mane pripisivati drugima, ili pak rovariti po njihovim životima da im se pronađu mane i tamo gdje ih nema.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 
 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 

 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 
 

Vukosav Delibašić: Ona je ipak dama

-Da hoće više, naići taj autobus? Ovo će biti još jedno uobičajeno dosadno putovanje međugradskim autobusom u kojemu me ništa posebno ne može zainteresovati, jer ko zna koliko puta sam u dosadi, skoro uspavan, prošao ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona