Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

4. Juna 2016.
 

Vukosav Delibašić: ”Kako nijesi poludio?”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ostao sam dužan odgovor, čitaocima, kao i ljudima sa manjim ili većim mentalnim problemima i onima koji imaju člana porodice sa sličnim smetnjama, na pitanje koje mi je često postavljano: kako nijesam „poludio“ radeći cio radni vijek na odjeljenju za psihijatrijske bolesti. Da bi ljudi shvatili da psihijatrija nije nikakav „bauk“ nego bolnica kao i sve ostale, gdje se radi sa svjesnim ljudima izuzev rijetkih slučajeva koji se zbog stigme-stida, koji ovakva pitanja podstiču na razmišljanje, šta će im reći okruženje, pa se ne jave na vrijeme, te tako potpuno izgube samokontrolu, ali medicina je toliko napredovala da se i takvim pacijentima pomogne veoma brzo i uz pomoć psihoterapeta kasnije prihvate liječenje i shvate da je izlječenje moguće, ukoliko ta osoba prihvati da je bolesna i ukoliko i poslije liječenja u bolnici nastavi da sluša savjete ljekara

 

Ovaj tekst ću početi jednim svojim komentarom na temu o sreći:

Vukosav Delibasic  Ko na vrijeme shvati da je život samo jedna crtica između rođenja i smrti, taj će ga više cijeniti, a biće spremniji na ljubav, na praštanje, na razumijevanje, na poštovanje, manje će se ljutiti, manje biti lakom, više će razumjeti da je bogatstvo u zdravlju, a ne u novcu.

 

Latinska setenca kaže: Vladati sobom, najveća je vlast, – latini su znali šta pričaju, a naš narod, običan čovjek kaže: Sve ide iz glave.

 

Prava je umjetnost naučiti se, kontrolisati svoje emocije i znati razlučiti bitno od nebitnog, što se najbolje postiže prihvatanjem realnosti i stalnim učenjem kroz rad, a ja sam za radno učenje, koristio rad sa ljudima koji imaju psihosomatske zdravstvene probleme, i uporedo kroz rad i druženje sa psihijatrima i psiholozima, koji su uvijek bili spremni da objasne i pomognu, a uz to i obavezno čitanje literature iz oblasti psihoanalize. I sam pripadam krugu emotivnih osoba i sklon sam da emotivno reagujem na tuđe probleme, vjerovatno i zato što sam rastao i mladost proveo u doba visoke socijalne osviješćenosti. Emotivnost može biti mana, ali i vrlina, zavisi da li osoba umije da je kontroliše i kanališe u pravom smjeru. Stručnjaci za „dušu“ kažu da te osobe rijetko griješe u poslu, mnogo su opreznije i promišljenije kad je riječ o konkretnim koracima i akcijama, zato više razmatraju načine i opcije, koje im omogućavaju da riješe problem. Emotivci imaju istančan osjećaj za tuđe probleme, te lakše čitaju emocije drugih ljudi i često snažno s njima saosjećaju, a to je jedna od osobina koja je korisna u zanimanju, koje se bavi psihičkim problemima ljudi. Radeći godinama u svojoj struci na jednom teškom i odgovornom radnom mjestu, na Psihijatrijskom odjeljenju, gdje sam se sretao sa raznim problemima i dogodovštinama, vremenom sam naučio da u ljudima ne tražim onu lošiju stranu, kako bih zadovoljio svoju sujetu, omalovažavajući njihove vrijednosti, niti sam u privatnom životu, zadavao sebi bilo kakve nerealne ciljeve, koji bi kasnije neostvareni izazvali nezadovoljstvo i nervozu, koju bih, moglo bi se desiti, ispoljavao prema drugima, upravo prema pacijentima i kolegama, iako oni nemaju, ama baš nikakve veze sa mojim problemima. Naučio sam da privatni život i porodicu odvojim od posla i posao od kuće i porodice, tako sam vrlo malo u rijetkim trenucima odmora sa najdražim kolegama znao podijeliti nešto iz porodičnog života, ali u mojoj porodici se nikada nije pričalo o mome poslu i bilo kakvim problemima vezanim za nj.’ Otuda se rodila ona moja „floskula“, koja ipak nije besmislena, da na pitanje: ”Kako nijesi poludio na nervno?”, kako bih presjekao priču, odgovorim pitanjem: ”A što bih poludio?”

 

Devedesetih prošlog vijeka nailazi vrijeme, kada počinje nestajanje normalnog svijeta i prekonoći nailazi neki polusvijet,  kroz koji su tumarali ljudi čudnog odnosa prema životo, razne protuve, dangube i skitnice, narkomani i pijanice, klošari sa prostora ratom zahvaćene države, koje je tadašnja milicija dovodila da tu nađu utočište i prenoćište, ili okrijepe, otrijezne, i pruži stručna medicinska pomoć onima koje su nalazili po parkovima, ulicama i kafanama u besvjesnom ili polusvjesnom stanju, promrzle i mokre u snijegu, ili u blatu na kiši.

 

Ali su te devedesete i postdevedesete učinile da se povećao i broj osoba sa natprosječnom inteligencijom, onih suptilnih emotivnih, istančanih osjećanja i preosjetljivih, čiji je nervni sistem senzibilnije podešen na spoljašnje draži, pa detaljnije procesuira informacije iz spoljašnjeg svijeta. Osobe koje su bile ranjivije i osjetljivije na stres, zbog situacije koja ih je zadesila. Liječile su se stidljive, poštene, preosjećajne, marljive i radne osobe, brižne majke, dobri studenti, koji su postali žrtve sopstvenog perfekcionizma, kao i pošteni dobri radnici, žrtve tranzicije, kojima je trebala ljekarska pomoć i zdravstvena njega. Nijesu tu dolazili ”ludi”, nego pametni, koji su svjesni da su se sticajem niza okolnosti povukli u samoću i izgubili povjerenje i samopuzdanje, oni koji su znali da je to najsigurnije mjesto, gdje im se može pomoći da unutar sebe povežu neke pokidane niti i da ponovo pronađu ljubav i mir u sebi.

 

Priznaću da se i kod mene u početku javljao otpor, prema grupnoj terapiji, koju vodi psihijatar ili psiholog, ali sam brzo shvatio da je i zdravome korisno prisustvovati takvoj edukativnoj grupi i aktivno učestvovati u diskusijama, čiji je cilj konstruktivno uspostavljanje povjerenja među ljudima, konkretno u ovom slučaju između zdravstvnih radnika i pacijenata, kao i pacijenata i njihove porodice. Umješnost stručnjaka u vođenju takvih diskusija svakog ko hoće da sasluša, ponekad stavi na ispit svoje zrelosti i savjesti. Primjera radi, ako se bolestan čovjek žali na neku određenu situaciju, nepravdu, porodičnu ili komšijsku svađu, psiholog će ga pitati: ”Šta ti činiš i preduzimaš da ne dođe do toga, ili ako je već došlo, šta činiš da se to smanji, ili dođe do potpunog pomirenja”. Do čega dovodi netolerancija i apsolutno neprihvatanje mišljenja i nepoštovanje sagovornika, nama starijima, kao loš primjer i dobar nauk može poslužiti razgovaranje i dogovaranje naših političara, devedesetih godina prošlog vijeka, koje nas je bacilo u ćorsokak i dovelo do građanskog rata sa velikim posljedicama po sve narode. Stvorili su veliko nepovjerenje, koje oni nikada neće popraviti, ako sam narod ne bude radio na tome da se ono povrati. Od rata mnogi polude, a od rada ne, niko. Svi bi se mi morali, ne jednom nego vrlo često zapitati, šta činimo, da ne budemo u konfliktu sa drugima, pa onda i sa sobom. Spoznao sam istinu da nas tolerantan razgovor vodi u susret jedne drugima, razumijevajući sebe iz svojih riječi i riječi sagovornika i razgovor ne izržava samo mišljenje, nego i način života, kroz koji se učesnici otvaraju pravoj istini, zato što se u njemu razrješava svaka dogma i ne postaje problem ni za jednu stranu, dok nas razgovor bez tolerancije udaljava i stvara između nas neprovidnu zavjesu, koju nam niko neće ukloniti, ukoliko mi sami ne damo sve od sebe da to postignemo.

 

Istina je da u takvim ustanovama mogu raditi samo mentalno zdrave osobe, jer samo onaj ko se dobro osjeća može pomoći bolesnome, dok onaj ko je u vlastitim problemima ne može pomoći nikome drugome kad nije u stanju da razriješi svoje, a još manje onaj ko nije svjestan koliko je razgovor spasonosan za rješavanje konflikta i nesuglasica među ljudima i da je on jedino pravo sredstvo koje nas izvodi iz svijeta nasilja u svijet slobode, iz tame na svjetlost, jer mnogi su stigli ovdje zato što nijesu bili u stanju razgovarati i podijeliti svoje patnje i probleme sa drugima, ili stvarno nijesu imali validna sagovornika koji bi ih saslušao i razumio, pa ako i ovdje ne nađu onoga ko umije razgovarati, onda izgube svaku nadu u izlječenje.

Da bi čovjek mogao raditi ovaj poso mora posjedovati i dozu sugestivnosti, Ovaj postupak se koristi, kao predlog, nagovor, a u nekim slučajevima i u vidu naredbe, iako to već izlazi iz domena sugestije, potrebno je procijeniti šta će sagovornik, u ovom slučaju pacijent prihvatiti i šta ide u prilog njegovom izlječenju. To je umjetnost navođenja bolesnika da prihvati i uradi neku radnju, koja je u njegovom interesu, zato je potrebna zdravstvenim radnicima, kao sredstvo kojim bi se ulilo povjerenje bolesnom ili onome koga savjetuje.

I poslije toliko godina ponovo jedno te isto, ono nesuvislo pitanje: ”Kako nijesi poludio?” Pitanje koje nije vrijeđalo mene i moju sujetu, a i zbog čega bi kada kažu da nijesam poludio. Vrijeđalo me je zato što sam znao zašto to primitivci pitaju. Pitao sam se odakle daju sebi za pravo da vrijeđaju stotine časnih ljudi sa manjim ili većim zdravstvenim problemima, koje imaju, kao i svi ostali pacijenti. Niko sebi ne bira bolest i neka niko ne misli da će vječito biti zdrav ili da je siguran da se od neke određene bolesti ne može razboljeti. Zato postoje zdravstvene ustanove određenih specijalnosti u kojima se bolesni liječe, a ja sam u jednoj takvoj radio, kao zdravstveni radnik, ne da bih ”poludio” ili pričao šta sam tamo radio. Radio sam časno, posao za koji sam bio obučen, a ne površno i polovično, ili zato da bih zadovoljio potrebe šefova, nego potrebe pacijenata, jer nerad i obično ljenčarenje i izvlačenje na račun kolega, prividno čovjeka čini srećnim, a on je u dubini duše nezadovoljan i zbog nemirne savjesti nesrećan.

Nijesam poludio zato što sam bio svjestan da tu nijesu dolazili nikakvi ”ludaci”, nego oni pametni, koji su se sticajem niza okolnosti povukli u samoću u svoj kutak, koji su izgubili povjerenje i samopuzdanje, oni koji su znali da je to najsigurnije mjesto, gdje im se može pomoći da unutar sebe povežu neke pokidane niti i da ponovo pronađu ljubav i mir u sebi.

Nijesam poludio zato što sam znao da je jedna od uzvišenih ljudskih osobina pošteno i marljivo raditi na svom radnom mjestu, njegovati zdravo drugarstvo i solidarnost ne podavati se negativnoj ograničenosti i stalno unapređivati svoju radnu sposobnost.

 

Ne može od rada na svom radnom mjestu poluđeti čovjek koji slijedi osjećanje odgovornost i ne ponaša se suprotno od glasa svoje savjesti.

 


Vukosav Delibašić rođen je 1947. godine u Trepčima, kod Nikšića, gdje je završio osmogodišnju školu, a potom srednju medicinsku na Cetinju. Radio je u Opštoj bolnici u Nikšiću do penzionisanja 2014. godine. U braku sa Dragicom ima tri sina. Dvoje unučadi mu život čine ljepšim. Pisanje mu je hobi. Živi u Nikšiću.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Senadin Lavić: Ideologizirani vokabular antibosanskih politika (I)

Mi živimo u postgenocidnom društvu, ratom podijeljenom na etničko-religijska geta. U to slomljeno društvo neprestano se ubacuju zavodljive i sporne koncepcije koje služe ciljevima koji nisu ostvareni ratnim sredstvima. Tak...
by Redakcija
 

 
 

Energetski aspekt bliskoistočnog konflikta

Bliski istok ima vrlo drevnu i bogatu istoriju. Ali, u današnje vrijeme, veoma je tužno gledati na sve što se tamo zbiva, posebno u Iraku i Siriji. Događaji koji se tamo odvijaju nanose veliku štetu muslimanskom svijetu, m...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja – ”Krhotine stakla” (zbirka poezije)

Zoran Hercigonja – Krhotine stakla (zbirka poezije)   nakladnik: TIVA Tiskara Varaždin za nakladnika: Saša Kušter graf. priprema: TIVA Tiskara Varaždin tisak: TIVA Tiskara Varaždin CIP zapis je dostupan u račun...
by Redakcija
 

 

 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 
 

Belkisa Redžović: Ne gubimo dragocjeno vrijeme

Belkisa Redžović rođena je 2005. godine u Novom Pazaru od oca Seada i majke Edine. Još od ranih dana svog detinjstva, izdvajala se od druge djece mudrošću i strpljenjem. Najviše je voljela da gleda slike i na osnovu isti...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona