Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

29. Novembra 2016.
 

Vukosav Delibašić: O pisanju (na svom blogu)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

„Ja, doduše, još ne mislim na smrt, ali se slažem s ljudima od reda da ništa ne treba ostavljati slučaju i da sve valja vršiti na vrijeme. Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi. A volim i čiste račune: zar nije bolje da pišem o sebi dok sam živ i tako da svakome dam priliku da mi prigovori zbog eventualnih netačnosti: tako, evo, nudim »Sjećanja« na provjeru.“ (Meša Selimović, Sjećanja)

Sagledavajući životnu putanju, sa svim krivudavim stazama i nepoznatim raskršćima, kojom sam išao, još malo pa sedam decenija života, iako mi se na momente učini da sam je prešao za samo jedan trenutak, kada se zagledam u daleku prošlost onda se ona rastegne u vremensku beskonačnost, što me podstakne da se zapitam jesam li uradio sve što sam mogao najbolje kroz taj  život i koliko sam dana uzalud izgubio, dok je vrijeme prolazilo mimo meneZato ne mogu prihvatiti, da penzionerske dane shvatim kao neko vrijeme za spavanje i odmor, pošto nikako izležavanje ne smatram odmorom nego tihim umiranjem prije vremena, pa sam se ssjetio svojih seminarskih radova, koje sam pisao u šestoj deceniji života, iz ličnog iskustva, sa temama vezanim za posao medicinske sestre-tehničara, uglavnom sa posebnim osvrtom u radu na psihijatriji, a koji su na seminarima zdravstvenih radnika uvijek dobro prihvatani i rado slušani. Zahvaljujući tadašnjem direktoru Opšte bolnice u Nikšiću, dr Mišu Pejakoviću i glavnoj sestri Svetlani Batrićević prezentovani su i na Kolegijumu glavnih sestara, kao i na Psihijatrijskom odjeljenju, zahvaljujući načelnici dr Radojki Mićović i osoblju. Zbog toga ću na mome blogu dragim kolegama pokloniti i neke od tih davno pisnih radova, za koje mislim da ne zastarijevaju, bolje nego da čuče zarobljeni u arhivi moga računara. Tako da će ovo biti blog nespecifičnog karaktera, zbog različitosti tema, uglavnom autobiografskih priča, socijalnih i društvenih tema bez političkih, osim onih u koje je politika uključila mene, mimo moje volje i želje (ne pripadam ni jednoj partiji.)

Dok razmišljam o pisanju sa posebnim pijetetom se sjetim dragog prijatelja i saradnika sa posla, pjesnika pok. Vasa Milunovića kliničkog psihologa, koji me je podsticao da pišem, i sjećam se da mi je jednom prilikom doslovno rekao:

“Vuko, piši nešto, osim tih radova, to što radiš znaj da je dobro. Nemoj očekivati da se svakome dopadne i nemoj da te obeshrabri ako se sretneš sa takvim pojedincima, nekome se vjerovatno i  ne dopadne, a nekome će smetati iz lične sujete.”

Avlija, časopis za kulturu i književnost iz Rožaja, čije mi je uredništvo dalo prostora da neke svoje tekstove objavim na njihovom portalu kao kolumne (http://www.avlija.me/category/kolumne) me je posebno podstaklo na pisanje, zoto sam im veoma zahvalan, pa i svoj BLOG otvaram, posebno zahvaljujući njima, zato se i pored toga ne odričem saradnje.

Mnogo mi znači i  zahvalan sam dragim prijateljima piscima, pjesnicima i novinarima koji mi daju podršku, te sam se ohrabrio da otvorim svoj blog, (ne bih ih sada pojedinačno nabrajao, prepoznaće se oni i sami, a vjerovatno će doći dan kada ću ovdje dodati njihova imena), kao i  kolegama ne samo iz JZ Opšta bolnica Nikšić, nego i iz regiona, i dragim prijateljima sa društvenih mreža.

***

Ako nešto i napišem neće to biti radi slave, a još manje radi novca, nego (ono što danas često čujem: “za svoju dušu,”) za svoje drage prijatelje, koji će možda u tome pronaći nešto interesatno, i za neke nove generacije, a posebno za moju unučad, koja će možda nekada u tome pronaći nešto, što bi ih moglo podučiti strpljenju i učenju života kroz rad. Vrijeme koje je bilo i prošlo najbolje se čuva u napisanom i treba mu posvetiti malo sadašnjeg vremena, kada ga ima toliko puno iza čovjeka, zato ću ja, samo prepisivati ono šte je proteklih godina vrijeme šaralo i pisalo po mome životu, gdje ima interesantnih i manje interesantnih zapisa, kao i radosnih i srećnih trenutaka, ali i onih teških i bolnih bez kojih nijedan život ne može proći, samo je pitanje koji su preovladavali u životu svakog pojedinca i kako i ih je doživljavao i borio se sa njima, pošto nekoga i dobro ponese, te poleti visočije nego što krila mogu izdržati, pa padne i razbije se, isto kao što ima i onih koji i kada se spotaknu nikada ne dozvole da potpuno padnu, održe se na nogama i na kraju se potpuno usprave, a uisto vrijeme nauče da ne pokušavaju uzlijetati, nego su uvijek na zemlji. . Za pisanje je trebalo vremena, jer ono zahtijeva trud i ljubav i mora mu se posvetiti djelić svoga života.

Kada bih bio vješt pisanju imao bih o čemu, pa da sam samo pisao dnevnik sa posla, po jednu stranicu, dnevno, koliko sam uglavnom pisao zapažanja na kraju dana, izračunao sam da bi to bila knjiga od 2500 stranica, pa i nije baš maloKao dječak maštao sam o blistavim kulama i velikim gradovima, i o junaštvu iz narodnih pjesama, ali  vremenom sve je to palo u vodu,  shvatio sam da se  bitke i bojevi za održavanje svoje ličnosti i ostvarivanje svoga identiteta biju na poprištima koja sam, samo polovično ja sam određivao, nego bih prije rekao da me nevidljiva ruka odvela na neku maglovitu pučinu na kojoj sam se morao orjentisati i krenuti u pravom smjeru ka svjetlosti, koja će me dovesti do kraja kao pristojnu i normalnu, iako ne kao i savršenu ličnost.  A pisati o sebe, znači ponovo otkrivati sebe, suočavati se sa svim svojim manama i vrlinama, pa i dokučiti nešto što ni sam nijesam znao o sebi, zapravo dok pišem otkrivam da sam se cijelog života jedino borio sa sobom i tek sada shvatam da je to bitka u kojoj borba nije tako vidljiva, ali jes na kraju poraz ili pobjeda,  jer  ne izgubiti elementarno samopouzdanje i ljudsko dostojanstvo znači pobijediti sebe, a ako sam uspio  pobijediti sebe pobijedio sam sve i svakoga, pa strahu tu nema mjesta, iako  se nekad pronađem u kajanju zbog nečega što nešto nijesam uradio, nego sam u ljenjčarenju propuštio i protraćio na hiljade sati.  Srećan sam što ne pronalazim krupne stvari zbog kojih se kajem što ih nijesam uradio, ali svakako je bolje kajati se što nijesam uradio, nego se kajati zbog nečega što sam uradio. Sada je došlo vrijeme da radim, da bih možda uradio nešto da se ne pitam svakoga dana u kajanju što ovo nijesam uradio. Nezamislivo mi je zadovoljiti se činjenicom i mišlju da sam sam sebi dovoljan, a vrijeme brzo prolazi, pa koliko god godina da prođe nestaću poput jutarnje rose, a sa mnom će nestati tajne i borba jednoga života, zato pokušavam da se otvorim drugima, jer će možda ta moja otvorenost koristiti onima koji se razlikuju od mene, a  najviše za neko lično iskustvo može koristiti onima koji tek dolaze, jer je više nego sigurno da će se razlikovati, oslobođeni dogme vremena u kojem sam ja živio jer ako upoznaju jedan život iz predhodnog vremena, znači  svoj su upotpunili za jedan više. Ostanem li zatvoren i učauren u strahu da kažem ono što mislim i što osjećam da treba da kažem neće niko od toga imati koristi, a ovako ne znam koliko će je imati, ali sam siguran da neće nikome škoditi. Neko će možda, kroz ovo napisano na vrijeme shvatiti, kao što sam ja kasno, ali potpuno shvatio da je život putovanje ne samo kroz trenutno, nego i kroz prošlo i buduće vrijeme, da je to putovanje od jednog do drugog čovjeka iz generacije u generaciju. Zapisane riječi su najsigurnije utabana staza kojom se putuje kroz prošlost, ostavština nekih ranijih generacija i najbolji način razmjene mišljenja sa onima koji su na zalasku života a kroz zapisane riječi se sa svojom generacijom i novim koje tek dolaze putuje u budućnost i stalno se uči i od onih prošlih i od onih budućih.

Ljudi odlazak u penziju doživljavaju tragično. Znam mnoge penzionere suočene sa dosadom i činjenicom da imaju malo toga čemu se mogu nadati u godinama koje su pred njima, pa u takvoj situaciji, lako izgube osjećaj svrhe življenja. Mnogi se povlače ostajući sami sa sobom. Padnu u depresiju, ili se brzo razbole od nekih drugih oboljenja. Nedostaje im posao. Izgubi li su kontakt sa kolegama. Ne mogu pronaći nove ljude za druženje. Ne umiju da osmisle nove aktivnosti kojima će se baviti. Zbunjeni i usamljeni zavuku se između četiri zida. Po cio dan zureći u televizor. Slabo kontaktiraju i sa svojom porodicom.

Ovo je novo suočavanje sa samim sobom i ulazak u borbu u kojoj se ne može pobijediti biološki proces srarenja, ali može dobiti bitka nad zastarijevanjem, jer kada se ta bitka izgubi život postaje besmislen.  Nikako ne prihvatam mišljenje koje najčešće preovladava u Crnoj Gori da su stari beskorisni, nesposobni, bolesni, zaostali, dosadni, pasivni, nikom potrebni, na teretu su i državi i porodici. Istina je da zbog postojećih socijalnih i materijalnih prilika među penzionerima preovlađuje  siromaštvo, ali pored toga osnovni uzrok njihove isključenosti su stereotipi o starosti, i generalno predrasude o nemogućnosti promjene, koje uzrokuje negativan stav našeg društva prema starim ljudima, kao i takvo njihovo viđenje samih sebe.

Nijesam ja istrošio život, da bih se jednostavno pomirio sa ustaljenom dogmom, stari su uradili sve što su mogli i naučili su sve što su imali, pa treba da stanu, odmaraju se i čekaju dan svoje sahrane, to bi, ustvari značilo da su samo fizički prisutni na zemlji, a da su duhovno mrtvi. Istina je da čovjek u starosti zaboravlja mnogo staroga, ali istina je da radom isto toliko može naučiti dosta novoga i korisnoga. Mnoga znanja zastarijevaju, ali se mnoga i ponavljaju, pa ih nipošto ne treba ignorisati, jer često mogu biti od izuzetne koristi.  Isto kao što svako godišnje doba, svaki dan i svaki sat imaju svoje ljepote tako ih ima i svako životno doba, samo treba umjeti iskoristiti svaku priliku, prema svojim intelektualnim i fizičkim sposobnostima, svakako uz malo ili malo više truda, ne samo radi koristi nego i radi očuvanja ličnog blagostanja i mentalnog zdravlja, pošto sam svjestan da samo stalno učenje i rad na sebi duže održava čovjeka mentalno i fizički zdravim, a time korisnim i vrijednim, nego utamničenje sebe u svojim mislima i kukanje nad sobom od straha pred starosti koja neminovno dolazi. Zašto bih pristao da živ budem samo uspomena na neka minula vremena, kada ima stotinu načina da to ne dozvolim?  Uostalom budućnost pripada onima koji se najduže i najdalje sjećaju svoje prošlosti, a ja se sa zadovoljstvom i osjećanjem ispunjenosti sjećam svakog trenutka svoje prošloti, koja je i pored svih životnih bura bila i te kako lijepa, ne znam kakav bi to život bio kada bi se odvijao na pravoj liniji, pa i sportisti u najvećem broju disciplinama najviše uživaju na krivudavim i napornim stazama sa nizom prepreka na njima.

Mislim da mnogo lakše razriješe tu dilemu oni koji su bili kreativani u vrijeme aktivnog rada, jer brže i lakše osmisle način da im penzionerski dani ne prolaze u apatiji i beznađu. Lično, nikada se u životu nijesam plašio nikakvih obaveza i zadatka. Naprotiv svi zadaci i sve novo za mene je bio izazov,  kao traganje za novim znanjem i usavršavanjem, jednostavno rad me je ispunjavao i činio srećnim, a vjerovatno je tome doprinio način vaspitavanja i školovanja u djetinjstvi, kao i uslovi života u ranoj mladosti. Sjetio sam se jednog najbanalnijeg primjera iz rane mladosti, razrješavanja predstojeće obaveze, koja mi je ličila na nesavladivi problem. Jednom sam sebe kao mlad uhvatio u skoro prisilnom razmišljanju, pred dilemom kako ću ja izdržati služenje vojske, pošto su nas stariji momci nekako plašili pričama, kako je to teško i  neizdrživo. Ali sam brzo raskrstio sa tim strahom: -Eh, nijesi valjda ti gori od miliona ljudi na ovoj planeti koji služe vojsku, a naši očevi su  ratovali,pa su izdržali. Uglavnom na sličan način sam rješavao sve poteškoće na koje sam nailazio u životu, uvijek misleći da nema ništa nerješivo, pa ako je i sa lošijim ishodom osjećao sam ispunjenje i zadovoljstvo smatrajući da sam to uradio na najbolji mogući način. Uvijek sam se trdio i na poslu i u privatnom životu da ništa ne radim površno i polovično, nego uvijek da posao odradim odgovorno i dovedem do kraja. Zbog te, neznam, urođene ili stečene osobine ponekad sam znao biti, kako su mi govorili „težak” kolegama i saradnicima, pa i svojoj porodici, iako sam uspio da i na njih prenesem dobre radne navike i odgovornost prema sebi, jer zapravo smatram da čovjek koji je odgovoran prema poslu, pogotovo poslu koji sam ja radio punih četrdeset godina, odgovoran je i prema sebi.  Nikada nijesam osjećao umor, jer sam bilo koji koristan rad doživljavao  kao olakšanje i uvijek sam posao radio s’ voljom. Primijetio sam da mnogo prije propadaju oni koji uvijek kukaju i žale se da im je dosadno na radnom mjestu, jer to kod njih izaziva frustraciju, depresiju, gubitak koncentracije, ubija efektivnost rada a mnogi je smatraju pravom bolešću koja maže biti opasnija po zdravlje od preopterećenosti na poslu.

Nažalost u vrijeme tranzicije koja se, činimi se, još nije završila, u Crnoj Gori, iz velikih propalih preduzeća u Nikšiću, kao što je Željezara i Boksiti, otišlo je mnogo relatvno mladih ljudi u penziju, pa ako su imalo bili situirani, svakako sa izuzecima, koji su sebi našli neko zanimanje, jedan i ne baš zanemarljiv broj ih je zalegao, pa ni novine da pogledaju. Nemarom i neaktivnošću mnogi dovedu sebe u situaciju da se brzo razbolijevaju, pa onda počnu tobože da šetaju, a meni se ponekad učini da besciljno usamljeni tumaraju i tragaju za nečim što će ih vratiti u život, svjesni da su već izgubili kontinuitet pravog življenja. Čovjek u starosti, kao i u mladosti mora se prema sebi odnositi sa posebnom odgovornosti, zbog sebe samoga, a i zbog svoje porodice, zato se treba potruditi da sačuva svoje zdravlje, kako bi što duže ostao u dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji, a ne da se odrekne rada i stvaranja. Istina nemaju svi jednake afinitete, ali svako je kako se to narodski lijepo kaže „za nešto stvoren”, samo to nešto treba u sebi otkriti i početi ga u životu primjenjivati i koristiti za iskazivanje svoga identiteta, a danas je tako vrijeme kada svaki pojedinac gradi svoj identitet, kao doživljaj samoga sebe, jer je prošlo ono kad se čovjek kao jedinka mogao sakriti iza nekih društvenih normi, kao što su pripadnost naciji, vjeri, plemenu, bratstvu ili pak porodici.

***

Poštovani čitaoci i prijatelji, neću se truditi da pišem kao neko i da se to svakome dopadne, pa ma koliko on bio učen ili pisac. Posebno me ne opterećuje nikakva bespotrebna težnja da se u ovim godinama dokažem kao pisac, jer svako kome se ne dopadne ili nema volje i motiva za čitanje, ima jednostavnu mogućnost da ovo zaobiđe i potraži ono što ga interesuje, a ja ću pisati ono što mislim i kako osjećam. Pisaći o stvarima koje mi daju energiju i koje me pokreću da živim svoj život,  pa nije bitno hoće li to biti više dobro, ili manje dobro, jednostavno primoraće me da se više unesem u promišljanje sebe i svijeta oko sebe, kako bi me to umjesto onoga kada često ne bih znao šta ću sa sobom, možda i u ovim godinama dodatno oplemenilo i učinilo boljom osobom.

Siguran sam da pisanje, kao ni čitanje nikome ne može škoditi.

„I nema budale koja nema svoj zvezdani trenutak. Zato držite oči i uši otvorene, nemojte slušati samo sebe, učite se najpre živeti i misliti, a pisanje će doći samo po sebi.“ (Ivo Andrić)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Objavljena knjiga ”Turcizmi u rožajskom govoru” Nerkese Kurpejović

U izdanju ”Orbisa” objavljena je knjiga Nerkese Kurpejović ”Turcizmi u rožajskom kraju” čije štampanje je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori   Izvod iz recenz...
by Redakcija
 

 
 

Nikola Šimić Tonin: Mirna Bosna

IRONISKI DISKURS   Predstava Kamernog teatra 55 iz Sarajeva “Mirna Bosna”, redatelja Saše Peševskog, na tekst Borisa Lalića. U  predstavi igraju: Feđa Štukan, Vanesa Glođo, Gordana Boban, Davor Golubović. Ovaj ...
by Redakcija
 

 
 

Sveta Cakić: Vreme i vremena

  I Čujem ljudi pričaju da su nastupila neka vremena teška. Na globalnom svetskom planu bukti i plamti po koji rat lokalnog karaktera. Ekonomska situacija u svetu kažu nikad lošija i neizvesnija. Naše male i napaćene dr...
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: „Zapisi s uzglavlja“ Sei Shonagon, dvorske dame carice Sadako

Na dvoru japanskog cara u današnjem Kyotu (Heian Kyu) bilo je na prijelazu 10. u  11.  stoljeće vrlo živo. Već nekoliko vjekova stvarnu vlast u zemlji ima bogati klan Fujiwara koji se raduje rođenju svakog ženskog djete...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Adnana Sijarića

I   Ako ti kažu da te više ne volim – vjeruj im! Nije me strah tvog gnjeva, tvog očaja (dobrota se lako u pakost pretvara). Ti bijedni, nevoljeni, vječito gladni, od kojih se neprestano skrivam jer čim ih upozna...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona