Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

31. Decembra 2016.
 

Vukosav Delibašić: Stara fotografija

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Iako je ovo lična priča, nije posvećena samo mojoj majci, nego kako reče jedna moja prijateljica sa društvenih mreža, iz Zagreba: „…oda snažnim ženama, koje su zatirale same sebe, zbog obitelji i kojima dugujemo živote i blagodat, živjele uspomene na naše mame, majke, omame, babe, bake i nane…“

***

Mlade generacije ne mogu zamisliti koliko se brzo mijenja način i uslovi života. Moja djeca koja su već u četvrtoj deceniji života ne znaju šta je petrolejka, uz koju sam ja odrastao, ali vremena se mijenjaju, pa im se ljudi prilagođavaju i oni se mijenjaju. Lutajući mislima kroz minulo vrijeme, uhvatim ponekad sebe u razmišljanu, da li je moguće da sam od grafitne table na kojoj sam počeo pisati prva slova stigao do kompjutera, a sve je brzo prošlo kao treptaj. Godine klize i odmiču, a ja razmišljam o prolaznosti svega što se oko mene događalo, o svima onima uz koje sam živio, svih prilika i neprilika koje su se nalazile na životnom putu. Počeo sam da starim, ali pokušavan da ne zastarim, pa me čudno gledaju moji vršnjaci, kada kažem da pročitam novine na internetu. Živimo u takvoj sredini gdje je sramota znati i ići u korak sa vremenom, bolje je starome, na terasi svoga stana ili kuće, ako je uopšte ima, u prazno zuriti i prolaznike brojiti: „Naradio sam se, pa neka radi kome se radi.“ S druge strane, dolaze nove generacije, koje ne razumiju moju priču, a za dvadesetak godina kada neke još novije nalete negdje na nju, čudiće se o čemu sam pričao. To je potpuno razumljivo isto kao što je teško shvatiti da je danas u prostoru blizu ono što je našim bakama i našim majkama bilo daleko.

Na svijetu ne postoji nikakav zapis u kojemu se čuvaju uspomene kao u starim fotografijama. One nam kreiraju potpuni vizuelni doživljaj. Nažalost, naše bake koje su živjele u zabačenim, ruralnim krajevima Crne Gore skoro i da nemaju ni jednu jedinu fotografiju, posebno iz njihove mladosti. Danas su digitalni aparati u svakodnevnoj upotrebi i nema mjesta gdje nije stigla sva savremena tehnika, svaki mobilni telefon ima razne aplikacije za slikavanje, pa se svako malo fotografišemo, u raznim pozama, nakrivljeni, napućeni, nasmijani, namrgođeni, obučeni ili poluobučeni, rijetko kad prirodni i onakvi kakvi stvarno jesmo. Htjeli mi priznati ili ne sve više živimo u svijetu virtuelnih prijatelja, u kojemu se prednost daje materijalnim stvarima, a posebno izgledu na fotografijama, pa se fotografišemo po sto puta uređujemo i fotošopiramo da bi se prijateljima na duštvenim mrežama, pokazali u najboljem svijetlu, kako bi nam broj lajkova, povratio samopouzdanje, jer su postali mjerilo naše vrijednosti, a lakše je dobro izgledati na fotografiji, nego u realnom svijetu strahovati za svoj izgled, zato su nam hard diskovi pretovareni fotografijama, pa one tako gube onu magičnu moć skrivanja uspomena i zanimljivih priča za neko buduće vrijeme, u kojima je najskuplja sentimentalna vrijednost, koju održavaju.

***

Pregledajući stare fotografije, u arhivi, naše porodične kuće, našao sam jednu koja je u meni oživjela neke nezaboravljene, ali maglovite trenutke. Dok sam je gledao vrijeme kao da je stalo, kao da sam se vratio kroz cio život nazad. Na njoj je oživio svaki detalj, našao sam najljepše napisanu i najvjerodostojniju pripovijetku iz prošlosti, koja je probudila mnoge asocijacije i ispunila me raznim sjećanjima. Ne znam tačno kada je fotografija nastala i nije najbolje oštrine i kontrasta, ali dok je gledam, potpuno me vrati u vrijeme, kada se samo dvije decenije unazad, otprilike kada je fotografija snimljena živjelo mnogo drugačije, zato na mene djeluje rasterećujuće, u život mi unosi novi osjećaj slobode, budi uspomenu na dragu osobu koja već sedamnaest godina nije sa nama i koja je najoriginalniji i najvrijedniji zapis o mojoj majci.

Znam da vrijeme nije moguće vratiti, ali dok gledam ovu fotografiju meni se učini da se zaustavilo na onaj trenutak kada je ona nastala. Doživljavam osjećaj bezvremenosti, oživljava sjećanje na prošlost, koje je zarobljeno u nekom davno minulom vremenu. Ona je dragocjena, naizgled sitnica, koja ponovo oživljava vrijeme. Životopis i uspomena, koja me na trenutak odvede u svijet prošlosti i preplavi istim onim davnim osjećanjima, sjenka koja me prati kroz cio život, koja ima težinu postojanja toga vremena, zato i postoji, da se sačuva taj trenutak i zaustavi proces zaboravljanja i zadržava se u sjećanju nešto što vječno traje. Ona je uspomena i dio lične priče, izraz želje da se zadrži trenutak stvarnosti i moja inspiracija, koja budi veliki emotivni naboj u meni dok je gledam i pokreće suprotstavljena osjećanja; izmami suzu i osmijeh, ujedno.

Ova fotografija je najoriginalniji i najvrijedniji zapis o majci

Nijesam siguran da ću kod svojih najbližih naići na odobravanje što pokazujem baš ovu „najgoru“ fotofografiju, koja je pravljena, kada je Ona imala oko sedamdeset i dvije-tri godine a u arhivi ima boljih, ali odavno me naučila da hodam ovozemaljskim putevima, da se ne osvrćem, da ne zastajem, da se ne bojim, da čuvam ono što sam od nje na poklon dobio i da budem ono što jesam. Zato nikada i nijesam poželio da budem neko drugi, niti bih volio da sam negdje drugo rođen, ni da sam drugačiji, a ne, ne daj Bože, da mi je majka neka druga i nekako drugačija. Šta to treba da krijem, šta da uljepšavam, kad je Ona i na ovoj slici najljepša žena na svijetu, koja me je rodila i podarila srećno djetinjstvo, uz koju mi nikada ništa nije falilo. Ona je neugašena toplina i čistota duše, ozarenog lica, uvijek nasmijana, obučena ovako kako se zadesila u trenutku dok je radila neki spoljni posao. Stoji negdje ispred kuće i čeka, onako kako nas je uvijek čekala kada smo odnekuda dolazili: iz škole, iz vojske, sa posla, iz inostranstva. Hoće da nas prigrli, da joj se niz lice otkotrlja suza radosnica, koja neće ugasiti njen široki osmjeh, koji je i u starosti otvarao pogled na bijele kao biser poređane, zdrave zube, koje nikada nikakvim hemikalijama nije prala, slane vode, ponekad malo sode bikarbone i to je sve. Na njenom licu se nikada nije primjećivao umor, ni ljutnja. Nikada se nije namrštilo, možda zato ni u starosti nije bilo naborano, iako ga je uvijek sunce peklo i vjetrovi šibali, a nikada nikakvu kremu na njega nije stavila. Nikada joj nije bilo lako a nikada nijesmo mogli primijetiti da joj je teško, da je tužna, da nije nasmijana i da u njenim očima nema radosti.

Dok gledam ovu staru fotografiju osjećam taj trenutak života kad me u stomaku preko svog tijela pomilovala i ono kad mi je glavu u svoju šaku uzela, kad me na svoje grudi privila, kad me je toplom vodom polila, povila i u kolijeku stavila, kad me je hranila, presvlačila, obuvala, kada me na njivu nosila, kada je sa mnom na leđima ‘odila, kada zbog mene nije spavala, kada je po noći vatru ložila, da mi hranu podgrije, ili da me ugrije da ne ozebem. To kada, kada i kada?, moglo bi se hiljadu puta postaviti, pa ponovo ono, kada me je za ruku uzela i uputila da hodam, da potrčim, da se borim, da ustanem kada padnem, da ne plačem kada se povrijedim, da istrpim, da shvatim da postojim i da se za sve sam borim, da iz osluškivanja izvlačim pouke, da ponekad i ćuteći govorim, a kada progovorim, da kažem glasno i jasno sve što mislim. Stisnula je moju u svojoj šaci i povela me na put, onaj koji se nikada ne završava kada jednom počne, na onaj put spoznaje širine i dubine sopstvene duše i uputila da punim životom živim ovaj život. Natjerala me da otvorim oči, da propuzim, da padam i ustajem, da prohodam i bos potrčim po trnju i kamenju, da pješke idem do „nekih neizvjesnih daljina,“ da se ne osvrćem, da ne zastajem. Naučila me da svi putevi nijesu ravni, nego na njih ima uzbrdica i nizbrdca, prepreka koje treba preskočiti i rupa iz kojih se treba izvući. Naučila me da tražim snagu u onome što budi i pokreće život, a ne ni u čemu što ga umrtvljuje, jer mu je najveća prijetnja ljenčarenje i izležavanje. Naučila me da čistota i moralnost daju neizmjernu ljepotu i dostojanstvo našem životu, kao i to da je pravednost biti pošten prema drugima, ne oduzimati im njihovo pravo i od njih ne uzimati više nego što mogu vratiti i da vječito za svoje neuspjehe ne tražim krivce u drugima nego da prvo dobro preispitam sebe, jer je skoro uvijek krivac tu, u mojoj svijesti. Učila me je da budem iskren sam sebi, jer ako nijesam iskren sebi, nema nade da ću biti ni drugima, kao i to da shvatim da nijedan čovjek nije bez mane, da ja prihvatim sebe takav kakav jesam sa svim svojim manama i vrlinama, i da ne nastojim da se svakome dopadnem, nema potrebe, važno je imati mirnu savjest. Pored onih deset božjih zapovijesti: ne kradi, ne laži…, obavezno je dodavala: – Pomaži onima kojima je pomoć potrebna, a nikako onima koji se ne trude da pomognu sami sebi, odnosno nikada ne dozvoli da te iskorišćavaju manipulatori, neradnici, dangube i loši ljudi, nego se priključi onima koji svojim idejama i poštenim radom probijaju svoj put ka cilju.

Dok u samoći, trenutno povučen u svoj kutak, gledam ovu sliku, ja ustvari gledam u svoju prošlost i vraćam se suštini svojega bića, pronalazeći ljubav u sebi. Tada mi se učini da je to jedini način da se kroz ovaj život može proći  pravilno i zdravo, sakupljajući različita bezbrojna iskustva na što lakši i bezbolniji način, težeći svjetlosti i istini, ne pristajući da me okolnosti i ponekad brige, otjeraju u neki otuđeni i nerealni svijt. Ovo nije samo slika moje majke nego priča iz jednog drugog vremena, mladim potpuno strana i nepoznata, možda su neki samo čuli o mukotrpnom životu svojih baka, a većini danas već starijih, dobro poznata mučna priča, čije su majke ovako jednako teško živjele, ali mnogi nemaju hrabrosti da priznaju, libeći se kao da je to neka sramota, ili su možda i zaboravili da su imali majku, umjesto da su ponosni na njihovu hrabrost, koja ih je podsticala da se uhvate u koštac sa svim teškoćama koje su nailazile, nijesu se bojale života, nego potpuno posvećene, sa velikim zadovoljstvom su podizale svoju djecu kojima je ta razboritost i dovitljivost bila jedini saveznik da se u poratnim okolnostima, pedesetih godina prošlog vijeka snađu i od ništa stvore nešto. Iako mi se čini da su prava i obaveze naših roditelja bile podijeljene, uz svo poštovanje oca, koji je bio glava porodice, kako se i danas  gleda na muškarca, često i odsutan zbog posla, majka je apsolutno bila njen čvrsti temelj, kao što je i danas majka, bez obzira da li je zaposlena ili ne, ipak sebe ulaže više u podizanju i vaspitavanju djece, tako da je velika zasluga i doprinos žene što svojim djelovanjem svijet čini boljim, ljepšim i srećnijim.

U velikim problemima će se naći oni koji se odluče da im ono, “šta će narod reći?” bude vodilja u životu, jer su sebe osudili na krug iz kojega nema izlaza, ako na vrijeme ne shvate, da će narod imati nešto da kaže, kako god oni uradili. Ne treba ubijati prošlost, ma kakva bila, ona se ni u što ne može  zatvoriti i tako izbrisati i ugasti, nego će baš tada izaći na površinu i početi da boli. Ako čovek pošteno i objektivno porazmisli o tome nekadašnjem životu, shvatiće, koliko su naše majke i naše bake imale volje za život, da nijednog trenutka nijesu padale u očaj i kukale nad sobom, nego su se borile i tražile svjetlost, a mi danas ako nam je malo teško vidimo samo mrak i besmisao života. Uostalom nema većeg nesojluka, koji čovjeka razgoliti,  od negiranja svoje prošlosti i odrijecanja od samoga sebe.

***

9. jula 1999. godine, MAJKA je našla vječni mir, u 76. godini života, njeno veliko srce je iznenada prestalo kucati, preselila se u vječnost i nezaborav.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milijan Despotovć: Recenzija zbirke pesama Zorice Tijanić „Campana Immortale“

Poezija je i duhovni melem „u raskoraku teških misli“. U njoj pesnik nije okrenut samo sebi već i spoljašnjosti, tamo je njegov čitalac, vodeći često onaj Ničeovski dijalog „ljudsko, suviše ljudsko“. Pesnik ne s...
by Redakcija
 

 
 

Kosta – Kočo Racin: Kopači (Prevod s makedonskog: Sande Dodevski)

Kosta – Kočo Racin     KOPAČI   Nestaje noćca crna Kruni se stijena mraka Selom se pjetli čuju Zora se zori – Nad stijenom u krvi Tamu upija Silno Zasvijetlio Dan! Budite se umorni Kopačice i kopač...
by Redakcija
 

 
 

Osvald Tomović: Varljivi mesec

Niko na ovom svetu nije video zeleni mesec. Nije bio ni plav. Nikad baš. Umeo je mesec da bude crvenkast i narandžast, ponekad čak i potpuno crven, ali zelen nije bio nikad. Neće mesec da pozeleni, pa to ti je. Beo kao kre...
by Redakcija
 

 

 

Vaso Knežević: Kurta i Murta iz ugla konja

KURTA I MURTA IZ UGLA KONJA . Iz ugla konja, i Kurta i Murta su isti, oni koji jašu. Taj isti konj polako lipsava, dok se oni smjenjuju… A konj ko konj, trpi i nosi teret. Njemu je sve jedno ko ga jaše, teret je teret… Al...
by Redakcija
 

 
 

Rejhan Hot: Medicina ljekarima, magija čarobnjacima

U Časnom Kur'anu se na nekoliko mjesta spominje uslovno rečeno nadmetanje koje se odigralo između Faraonovih sihirbaza i Musa, a.s. Mada su oni to tako nazvali i takvim ga pokušali predstaviti to nije bilo klasično nadmeta...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona