Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

13. Aprila 2016.
 

Vukosav Delibašić: Ukus kamena

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ostalo je djetinjstvo, sakriveno ispod slamnog krova naše stare kuće, u svjetlosti plamena svijeće i vatre sa ognjišta, u pucketanju rasplamsalih drva u šporetu „bosancu“, u huku vjetra i dimu mećave koja je u hladnim zimskim danima, snijegom lijepila nevelika okna starih prozora ispred kojih su sa streha visili klipovi leda, koje je otac rušio iz straha da koga, dok padaju ne povrijede i tako preduhitri moju želju da ih nekako dohvatim prije nego se polome. Ostalo je u zracima sunca s Priljubaka, u proljećnom letu lasta i cvrkutu ptica, u igri mladih jaganjaca, u trčanju po pokošenim livadama, u mirisu pokošenog sijena, u otkrivenim čudima zadovoljsta, u pažnji i toplini majčine trpeljivosti i dobrote, bez ikad povišenog tona i u ponekoj očevoj šibi. Bio sam srećan u svome svijetu, istražujući unutrašnju i spoljašnju stvarnost kroz igru koju sam sam osmišljao, bez blještavog sjaja industriski osmišljenih i dizajniranih igračaka. Ja sam ih pronalazio u svakom kamenčiću, u svakom drvcetu, u svakoj travci, u cvijeću svih boja, u vodi, u ledu i snijegu, u svemu živom i mrtvom, sve je moglo poslužiti kao igračka u prirodi pronađena. Moj ekran je bilo nebo, uveče zvjezdano, a danju iscrtano prvo bijelim, pa sivim do crnim oblacima, koji su se, rano sam primijetio, miješali i mijenjali nebeske crteže, sve dok se potpuno spoje i stope, a posebno uživanje i ujedno nepojmljivi strah u meni su izazivale munje koje bi počele uzduž i poprijeko nebo šarati, prije nego bi me iz njih zasula ljetnja kiša, kada se zatečem negdje u prirodi.
U ispitivanju života, znatiželji nije bilo kraja, pa nije bilo dovoljno sve što se može u ruke uzeti i opipati, morao se probati miris i ukus kamena, drveta, pepela, trave i ko zna čega još i sve je bilo mnogo ukusnije od plastike i gume koju danas djeca stavljaju u usta, a mame im ne daju da rukom dodirnu zemlju ili kamen, ali zato u to vrijeme nikada nijesam okusio nijedan lijek, ni vakcinu nijesam primio prije odlaska u školu, a ne sjećam se da sam bolovao ni od prirodnih dječjih bolesti. Rano sam se počeo peti uz stabla i verati po granama trešanja, šljiva i drugog interesantnog drveća ili skakati sa stijena visokih po nekoliko metara u meku crmnicu uzorane doline. Bilo je to rizično, ali tada nijesam znao za strah i to je bio izazov, koji je upućivao na pobjedu straha, jer to je bila samo prilika da se obogati život sam po sebi i postane jak i otporan na bolesti i da ne poznaje fizičke ni psihičke teškoće.
Pored svih sloboda i naizgled bez ikakvih obaveza od najranijeg djetinjstva, ipak nije bilo tako, veoma rano sam počeo tragati i tražiti rješenje kako uskladiti  potrebu za srećom i bezbrižnošću, sa sviješću o ograničenjima i nemogućnostima uslovljenih životnim okolnostima. U jednom segmentu života postajao sam zreliji i saosjećajniji, nego što je uobičajeno za taj uzrast, a sa druge tačke gledišta danas sam svjestan da se povremeno javljao i izvjesni otpor kroz iznalaženje puta u bjekstvo od realnosti. To je polovina dvadestetog vijeka, poratno vrijeme kada se teško živjelo i u boljim uslovima nego što su mi moji roditelji mogli priuštiti, ali znam da sam bio srećan i bezbrižan u svojoj bezazlenosti, zaokupljen svojim istinama postojanja. Iako roditelji nijesu pokazivali da su ponekad u nevoljama ja sam to osjećao, jes da nijesam pokazivao zabrinutost, ali to ne znači da sam bio bezbrižan i da nijesam osjećao njihove brige, iako sam ta neprijatna osjećanja kroz igru lako potiskivao, pa čim bi u igru kao sve bi nestajalo kao da mi nije, ama baš, ništa falilo. Tako me je ta prirodna nevidljiva sila podržavala u življenju punim životom i obezbjeđivala mi naizgled bezbrižno djetinjstvo, vjerovatno sam zato ponekad čuo majku, dok smo se mi igrali, kako kao za sebe kaže: „Blago vama dok ste mali.“

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milijan Despotovć: Recenzija zbirke pesama Zorice Tijanić „Campana Immortale“

Poezija je i duhovni melem „u raskoraku teških misli“. U njoj pesnik nije okrenut samo sebi već i spoljašnjosti, tamo je njegov čitalac, vodeći često onaj Ničeovski dijalog „ljudsko, suviše ljudsko“. Pesnik ne s...
by Redakcija
 

 
 

Kosta – Kočo Racin: Kopači (Prevod s makedonskog: Sande Dodevski)

Kosta – Kočo Racin     KOPAČI   Nestaje noćca crna Kruni se stijena mraka Selom se pjetli čuju Zora se zori – Nad stijenom u krvi Tamu upija Silno Zasvijetlio Dan! Budite se umorni Kopačice i kopač...
by Redakcija
 

 
 

Osvald Tomović: Varljivi mesec

Niko na ovom svetu nije video zeleni mesec. Nije bio ni plav. Nikad baš. Umeo je mesec da bude crvenkast i narandžast, ponekad čak i potpuno crven, ali zelen nije bio nikad. Neće mesec da pozeleni, pa to ti je. Beo kao kre...
by Redakcija
 

 

 

Vaso Knežević: Kurta i Murta iz ugla konja

KURTA I MURTA IZ UGLA KONJA . Iz ugla konja, i Kurta i Murta su isti, oni koji jašu. Taj isti konj polako lipsava, dok se oni smjenjuju… A konj ko konj, trpi i nosi teret. Njemu je sve jedno ko ga jaše, teret je teret… Al...
by Redakcija
 

 
 

Rejhan Hot: Medicina ljekarima, magija čarobnjacima

U Časnom Kur'anu se na nekoliko mjesta spominje uslovno rečeno nadmetanje koje se odigralo između Faraonovih sihirbaza i Musa, a.s. Mada su oni to tako nazvali i takvim ga pokušali predstaviti to nije bilo klasično nadmeta...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona