Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

13. Aprila 2016.
 

Vukosav Delibašić: Ukus kamena

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ostalo je djetinjstvo, sakriveno ispod slamnog krova naše stare kuće, u svjetlosti plamena svijeće i vatre sa ognjišta, u pucketanju rasplamsalih drva u šporetu „bosancu“, u huku vjetra i dimu mećave koja je u hladnim zimskim danima, snijegom lijepila nevelika okna starih prozora ispred kojih su sa streha visili klipovi leda, koje je otac rušio iz straha da koga, dok padaju ne povrijede i tako preduhitri moju želju da ih nekako dohvatim prije nego se polome. Ostalo je u zracima sunca s Priljubaka, u proljećnom letu lasta i cvrkutu ptica, u igri mladih jaganjaca, u trčanju po pokošenim livadama, u mirisu pokošenog sijena, u otkrivenim čudima zadovoljsta, u pažnji i toplini majčine trpeljivosti i dobrote, bez ikad povišenog tona i u ponekoj očevoj šibi. Bio sam srećan u svome svijetu, istražujući unutrašnju i spoljašnju stvarnost kroz igru koju sam sam osmišljao, bez blještavog sjaja industriski osmišljenih i dizajniranih igračaka. Ja sam ih pronalazio u svakom kamenčiću, u svakom drvcetu, u svakoj travci, u cvijeću svih boja, u vodi, u ledu i snijegu, u svemu živom i mrtvom, sve je moglo poslužiti kao igračka u prirodi pronađena. Moj ekran je bilo nebo, uveče zvjezdano, a danju iscrtano prvo bijelim, pa sivim do crnim oblacima, koji su se, rano sam primijetio, miješali i mijenjali nebeske crteže, sve dok se potpuno spoje i stope, a posebno uživanje i ujedno nepojmljivi strah u meni su izazivale munje koje bi počele uzduž i poprijeko nebo šarati, prije nego bi me iz njih zasula ljetnja kiša, kada se zatečem negdje u prirodi.
U ispitivanju života, znatiželji nije bilo kraja, pa nije bilo dovoljno sve što se može u ruke uzeti i opipati, morao se probati miris i ukus kamena, drveta, pepela, trave i ko zna čega još i sve je bilo mnogo ukusnije od plastike i gume koju danas djeca stavljaju u usta, a mame im ne daju da rukom dodirnu zemlju ili kamen, ali zato u to vrijeme nikada nijesam okusio nijedan lijek, ni vakcinu nijesam primio prije odlaska u školu, a ne sjećam se da sam bolovao ni od prirodnih dječjih bolesti. Rano sam se počeo peti uz stabla i verati po granama trešanja, šljiva i drugog interesantnog drveća ili skakati sa stijena visokih po nekoliko metara u meku crmnicu uzorane doline. Bilo je to rizično, ali tada nijesam znao za strah i to je bio izazov, koji je upućivao na pobjedu straha, jer to je bila samo prilika da se obogati život sam po sebi i postane jak i otporan na bolesti i da ne poznaje fizičke ni psihičke teškoće.
Pored svih sloboda i naizgled bez ikakvih obaveza od najranijeg djetinjstva, ipak nije bilo tako, veoma rano sam počeo tragati i tražiti rješenje kako uskladiti  potrebu za srećom i bezbrižnošću, sa sviješću o ograničenjima i nemogućnostima uslovljenih životnim okolnostima. U jednom segmentu života postajao sam zreliji i saosjećajniji, nego što je uobičajeno za taj uzrast, a sa druge tačke gledišta danas sam svjestan da se povremeno javljao i izvjesni otpor kroz iznalaženje puta u bjekstvo od realnosti. To je polovina dvadestetog vijeka, poratno vrijeme kada se teško živjelo i u boljim uslovima nego što su mi moji roditelji mogli priuštiti, ali znam da sam bio srećan i bezbrižan u svojoj bezazlenosti, zaokupljen svojim istinama postojanja. Iako roditelji nijesu pokazivali da su ponekad u nevoljama ja sam to osjećao, jes da nijesam pokazivao zabrinutost, ali to ne znači da sam bio bezbrižan i da nijesam osjećao njihove brige, iako sam ta neprijatna osjećanja kroz igru lako potiskivao, pa čim bi u igru kao sve bi nestajalo kao da mi nije, ama baš, ništa falilo. Tako me je ta prirodna nevidljiva sila podržavala u življenju punim životom i obezbjeđivala mi naizgled bezbrižno djetinjstvo, vjerovatno sam zato ponekad čuo majku, dok smo se mi igrali, kako kao za sebe kaže: „Blago vama dok ste mali.“

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Yohann Koshy: Kako je bombardovanje iz vazduha promijenilo svijet

Proučili smo istoriju posmatrajući je iz oblaka. Istaknuta slika: Drezden, 1945, pogled sa gradske vijećnice (Rathaus) na razoreni grad (Foto via Deutsche Fotothek‎) Kad je čovjek prestao da vjeruje u Boga, počeo je da ...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Bar: Kako prepoznati karakteristike narcizma i psihopatije u poslovnom i političkom okruženju?

Da li ste ikada doživeli mobing ili bili svedok istog? Pitate li se kako funkcionišu i kako se nose sa grižom savesti osobe čije odluke i delovanja direktno štete drugima? Ovde se prvenstveno podrazumevaju one ličnosti ko...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja: Semezdin Mehmedović – Poezija apatrizma u ”Devet Alexandrija”

Kada se čovjek malo bolje zapita tko je on uistinu, u dubini duše pročita odgovor: „ti si vječiti apatrid, beskućnik i lutalica.“ I cijeli život  je neka vrsta lutanja, skok s jednog  mjesta na drugo, prolaz kroz vr...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Batonovo književno veče sa prijateljima

U petak je, 3. februara 2017. godine, organizovan je još jedan kulturni događaj u Klubu paraolimpijskih sportova „Baton“ Zenica, koji okuplja najteže invalide prošlog rata. U Muzeju Grada Zenica „batonci“ su za lju...
by Redakcija
 

 
 

Razgovor sa Vesnom Radović: Ni danas nismo mnogo odmakli od ”devedesetih”

Djetinjstvo je možda najbezbrižniji dio života, pa samim tim i najljepši. Recite nam nešto o odrastanju i školovanju u kamenom gradu, pored mora. VESNA RADOVIĆ: Tek mnogo godina kasnije, prošavši dosta svijeta, shvatil...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona