Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kolumne

12. Maja 2013.

Zoran Janković: Nakav Pavaroti

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Janković

.

NAKAV PAVAROTI

 

Tog jadnog proljeća kad je snijeg padao kad mu vrijeme nije; kad je probeharala Hercegovina, a stegla zima kao da se sva Bjelašnica preselila u pitomu dolinu Neretve, odlučio je moj dobri komšija Rafo da posjeti svoju sestru koja je živjela u jadnom i raspolućenom Mostaru još jadnije, druge, poratne godine 1997.

U poslijeratnoj zemlji Bosni i Hercegovini ništa nije bilo zajedničko osim šupljih i praznih parola ofucanih političara. Različite su bile čak i registracije na kolima, a i one su imale nacionalni predznak, bar su tako neki mislili.

Od oca Jevreja rođen, odgojen u duhu zajedništa, oženjen ženom koju je volio, muslimankom po rođenju, kosmopolitom po vaspitanju a prirodi odanom i vrijednom ženom; junak ove priče Rafael odlučio je da ode u posjetu sestri koja je bila udata za svog kolegu s fakulteta a oboje su bili ljekari i živjeli u dijelu Mostara koji se zvao hrvatski. Registracija na njegovom autu je bila bosanska sa ljiljanima a sa takvim tablica ići, tih godina u taj dio Mostara, govorilo se da je ludost. Elem, krene on iz Zenice, gdje je rođen i živio sav život, prema Mostaru u ubjeđenju da pošten čovjek, koji je preživio rat kako je znao i umio, ne može da doživi ništa loše, sad kad se završio rat pa makar se to zvalo hrvatski Mostar.

Put, ko i svaki drugi, kroz Bosnu, gore dole pa opet gore. Kad vidiš ravno, drago ti što ponovo dolazi brdo. Ali ne lezi vraže, na ulazu u Mostar kontrola:

– Vozačku i saobraćajnu molim.

Kontrola ko svaka ista, poslijeratna:

– Kuda idete i koliko ostajete?

– Hvala lijepo i nek vas sreća prati… Trebaće vam. – pozdravi policajac.

Neobično je kad vam policajac kaže da će vam trebati sreća, ne sluti na dobro.Vozi se naš Rafo kroz srušeni Mostar.

– Ratovale ovdje četiri vojske nije ni čudo što ovako izgleda. Malo, malo pa nešto nema. Nema hotela ”Ruža”, mostarske ljepotice. Ovdje je bila ona dobra kafana. Bilo je meso jeftino… Kako se ono zvala? – pita sam sebe Rafo pa mu bi malo lakše kao svakom čovjeku kad sam sebi skrene pažnju sa crnih misli.

– Nema pola Mostara. Šta ti uradiše, dobri moj braca.

Dok je razmišljao dočeka ga ono čega sigurno ima. Poslije petsto metara opet kontrola. Priča ista:

– Vozačku i saobraćajnu, molim.

Opet isto pitanje. Klimanje glavom i dok je Rafo, već zabrinut, pokretao auto kao usput razgovaraju dvojica policajaca:

– Ovaj je lud kad našim tablica ide kod njih. – izgovori poluglasno policajac.

Govori poluglasno pošteni Rafo:

– Šta ovi pričaju. Ko da će ponovo rat? Ko da nije prestao rat? Kontrola na sto metara. Kakva im je ono priča? Naše i njihovo a jedan grad. Ko da Semir Tuce i Franjo Vladić nije isto. Isto, jašta je, obojica igrala po lijevoj strani. – Mašta naš Rafo kad odjednom počeše kola da poskakuju. Valjaju se kola usporeno. Izgleda da je stari dobri Aleko otišao predaleko ili se i on prepao ovih kontrola pa kašljuca ali još ide.

– Nemoj, molim te, sada nemoj da staneš… – priča Rafo sa autom kao sa najboljim drugom.

– Samo da pređemo na drugu stranu – klima Rafo glavom pa nastavlja da priča sam sa sobom – Ja, budale mene, pametniji auto nego ja, ko da me tamo čeka nešto bolje nego ovdje ali kad sam došao dovde nema nazad.

Na ulasku u drugi dio Mostara ista pitanja samo su različite uniforme i drugim jezikom se govori a naravno strah je sve veći. Ali kod onih koji su odgojeni u duhu zajedništva nema nazad.

– Osobnu i prometnu, molim. – oštrijim tonom, više nego što je bilo poželjno, vidno začuđeni policajac, upita.

Iz kontejnera izađoše još dva policajca. Nema sada nazad a izgleda trebalo je, ali ranije…

– Gdje Vam živi sestra? Kako se zove? – nastavi sa pitanjima policajac.

Rafo mu uzbuđeno odgovori.

– Poznam ih, to su časni ljudi, i ona i njen muž. Moju sestru su liječili. Možete slobodno ići ali nije pametno da ovim kolima vozite ovuda. Nismo svi isti. Puno se prepatilo u ratu. Najbolje da auto ostavite u neku garažu. Sretno. – pozdravi policajac.

Rafi, tek sad, došlo iz guzice u glavu pa razmišlja da je bolje bilo da je udario sam sebi šamar nego što je krenuo na put za Mostar. Ovo nešto ozbiljno, izgleda, a niko ništa ne govori samo ga plaše i govore mu sretno ali nema nazad.

Pred neboderom na terasi zgrade stoji Rafina sestra i vrti glavom a sa usana joj se vidi da mu govori da je lud, da nije normalan.

– Gdje si krenuo, ludače, juče su pred onim neboderom u vazduh digli policijska kola a šta će tek uraditi sa tvojim autom. Popij kafu, vidio si me i briši nazad. – usplahireno mu reče sestra.

Tako je i bilo. Pokloni se razmijeniše, izljubiše se i sestra ko sestra, sa suzama u očima, isprati brata.

– S ove strane nećeš imati problema. Javio sam da si moj čovjek. Sretno. – reče mu zet i udari ga blago po ramenu.

Rafo krenu nazad da stigne prije mraka, da izađe iz Mostara i iz straha koji ga je sve više obuzimao.

– Koliko puta mi danas poželješe sreću a ja sve uplašeniji. – pomisli Rafo.

Opet iste kontrole ali ovaj put lakše se prolazi. Na jednoj barikadi ga čak nisu ni zaustavili, samo mahnuše rukom. Sredio zet sa policijom, svaka mu čast. Sredio ti da prođeš kontrolu. Jadnog li našeg poratnog života, kad sređujemo jedni drugima da možemo putovati kao da su ceste tuđe njive pa nas vlasnici časte što tuda prolazimo.

Dolazi Rafo u dio Mostara u kome su tablice sa ljiljanima normalna stvar i zaustavlja ga policija.

– Odakle ti, bolan? – pita ga začuđeno policajac.

– Kad budem ovo pričao niko mi neće vjerovati. Došao s one strane s našim tablica, i ništa mu nije. Čitav! – govori kolegama policajac.

Rafi već postalo svejedno, šta ko priča, samo da mu što dalje od ove ljepote. Poželio se kuće i ogladnio, mada je jeo prije sat vremena. Od straha se brzo ogladni. Još jedna kontrola i eto ga na putu prema Konjicu. Razmišlja Rafo i nešto mu bi lakše.

– Dobar dan. Saobraćajnu i vozačku, molim.

Bi Rafi još lakše jer ovo je bio ljubazan i normalan glas bez odmjeravanja, pregledanja gepeka i sumnjičavih pogleda. Nekako se opusti, izađe iz auta, ponudi policajce cigaretom i oni za živo čudo prihvatiše i on započe razgovor:

– Ljudi nemojte me pogrešno shvatiti. Da li je normalno ovdje da je na svakih sto metara kontrola. Pa gotov je rat? Kod nas je sve mirno ko da rata nije ni bilo.

Policajci se nasmijaše:

– A znači ti ne znaš šta se događa. Ko da mi po ovoj zimi volimo da ovdje duplo dežuramo a niko ne plaća prekovremeno. I ovdje je mirno dok oni iz Sarajeva ne izmisle neka obezbjeđenja. Napravili frku bez veze.

Rafo po prvi put otkad je ušao u Mostar osjeti se bezbjedno i poče da razgovora sa policajcima opušteno, ponudi ih i pićem ali oni odbiše. Jadali se oni njemu kako im je loše a ni plate nisu kao što su bile odmah poslije rata ali nikako da kažu zašto je ovako veliko obezbjeđenje i kontrole. Bližio se mrak i Rafo odluči da krene.

– Ljudi, hvala na lijepom razgovoru ali moram da idem. Htio bih za dana da dođem kući. Valja sutra na posao. Nego, vi meni ne rekoste zašto dežurate. Mora da dolaze neki važni političari? – s nestrpljenjem upita Rafo.

Visoki i mršavi policajac ga pogleda i nasmija se:

– Moj dobri, ma lako je nama bilo dok su dolazili političari ali ovo sad postalo nenormalno. Sad obezbjeđujemo i pjevače.

Rafo ga pogleda začuđeno i upita:

– Policija obezbjeđuje pjevače? Otkad to? Koje pjevače, života ti?

Policajac slegnu ramenima i reče:

– Ma otkud znam koji su. Nikad za njih nisam čuo. Neki Talijani a glavni među njima nakav[1] Pavaroti.

Od Mostara do Zenice ima više od tri sata vožnje i cijelo vrijeme dok je putovao, Rafo je klimao glavom, smješkao se i zviždukao: “La donna è mobile…” a iz glave mu nisu izlazile poslednje riječi poslednjeg policajca koga je vidio tog dana u Mostaru:

“NAKAV PAVAROTI”.

 


[1] Izraz “nakav” je sarajevskog porijekla. Koristi se i u drugim dijelovima Bosne. Znači neki ili nepoznat. To je „superlativ od riječi nepoznat“. Može da bude podrugljiv ako je cilj da se prikaže neko kao neznalica. Npr. „I on mi je nakav pjevač.“ To znači da je neko loš pjevač. Ostalo je nerazjašnjeno, u kom smislu je upotrebljena ova riječ, u slučaju zvanom Pavaroti.

Muzički centar Pavarotti (PMC) je otvoren u nekadašnjoj zgradi osnovne škole u Mostaru, Bosna i Hercegovina, 21. decembra 1997. godine na inicijativu War Child UK, velikodušno podržane od strane g.Pavarotti-ja, Brian Eno-a, članova U2 i drugih umjetnika, da naprave muzički centar u postratnoj BiH u cilju pomoći ljudima BiH, posebno mladima.

Muzički centar Pavarotti (PMC) je otvoren u nekadašnjoj zgradi osnovne škole u Mostaru, Bosna i Hercegovina, 21. decembra 1997. godine na inicijativu War Child UK, velikodušno podržane od strane g. Pavarotti-ja, Brian Eno-a, članova U2 i drugih umjetnika, da naprave muzički centar u postratnoj Bosni i Hercegovini u cilju pomoći ljudima Bosne i Hercegovine, posebno mladima.

zoranZoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

7. konkurs časopisa ‘’Avlija’’ za najbolju kratku priču i pjesmu u region za 2017. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 7. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2017. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
 

 
 

Sveta Cakić: Vreme i vremena

  I Čujem ljudi pričaju da su nastupila neka vremena teška. Na globalnom svetskom planu bukti i plamti po koji rat lokalnog karaktera. Ekonomska situacija u svetu kažu nikad lošija i neizvesnija. Naše male i napaćene dr...
by Redakcija
 

 
 

Ski centar ”Hajla” – idealno mjesto za rekreativce i profesionalne skijaše

Ski centar ”Hajla” Rožaje je publikovao promotivni priručnik-brošuru: ”IDEALNO MJESTO ZA REKREATIVCE I PROFESIONALNE SKIJAŠE”, koji pokazuje sve potencijale rožajskog kraja za bavljenje zimskim spor...
by Redakcija
 

 

 

Tomislav Jakić: Katalonci ni(su) Hrvati

Bez obzira na to kako završila stvar s referendumom o katalonskoj neovisnosti i s (u trenutku pisanja ovoga teksta zabranjenim) zasjedanjem katalonskog parlamenta koji bi trebao proglasiti odluku o osamostaljenju ove španjols...
by Redakcija
 

 
 

Objavljen treći roman Zorice Tijanić ”Transibirskom”

Ljubav, identititet, rat  „Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rešenje ostavlja vremenima koja nastupaju posle sklapanja mira“. Ivo Andrić   Ljubav, identitet i rat su tri osnovn...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

One Comment


  1. Plavi Pogled

    “…Gore, dole, pa opet gore… Kad vidis ravno, drago ti što ponovo dolazi brdo…” …Pričao o Bosni, ili o životu… nekako mu to na isto dođe… Zoran Janković – ambasador dobre volje i dobrih ljudi.



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona