Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kulturna baština

5. Septembra 2015.
 

Fatih Hadžić: Prijepolje kroz vrijeme

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:
Fatih HADŽIĆ: Poučeni ranijim iskustvom, kada je grad spaljivan i uništavan mnogo puta, Bošnjaci Prijepolja se organizuju i spremno dočekuju II svjetski rat. Formirane su Muslimanske milicije u Hisardžiku, pod komandom hodže Sulejmana Pačariza, i u Komaranu, pod komandom Huseina ef. Rovčanina.[14] Uspostavljena je kontrola teritorije od Vraneša do Aljinovića, odnosno Pešteri, što je najvjerovatnije presudno uticalo da za vrijeme pomenutog rata, na području ove opštine, nije bilo većeg stradanja Bošnjaka od strane četničkih jedinica.
U oktobru 1943. godine, u Prijepolju je održan sastanak Inicijativnog odbora za osnivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka.

Naseljena mjesta

Aljinovići, Balići, Bare, Biskupići, Bjelahova, Brajkovac, Brvine, Brodarevo, Bukovik, Vinicka, Vrbovo, Gojakovići, Gornje Babine, Gornje Goračiće, Gornji Stranjani, Gostun, Gračanica, Grobnice, Divci, Donje Babine, Donji Stranjani, Drenova, Dušmanići, Đurašići, Zabrdnji Toci, Zavinograđe, Zalug, Zastup, Zvijezd, Ivanje, Ivezići, Izbičanj, Jabuka, Junčevići, Kamena Gora, Karaula, Karoševina, Kaćevo, Kašice, Kovačevac, Koprivna, Kosatica, Koševine, Kruševo, Kučin, Lučice, Mataruge, Međani, Mijani, Mijoska, Milakovići, Mileševo, Milešev Do, Miljevići, Mrčkovina, Muškovina, Oraovac, Orašac, Osoje, Oštra Stjena, Potkrš, Potok, Pravoševo, Pranjci, Rasno, Ratajska, Sedobro, Seljane, Seljašnica, Skokuće, Slatina, Sopotnica, Taševo, Hisardžik, Hrta, Crkveni Toci, Čadinje, Čauševići i Džurovo.

Kratak istorijski osvrt

Islam i orijentalna civilizacija su se znatno sporije širili u Prijepolju i Priboju nego u ostalim dijelovima Sandžaka. Razlozi zbog čega je ovo bilo ovako vjerovatno su manja zainteresovanost Osmanlija za ovaj prostor, a na ovom prostoru je bio značajan uticaj dvije srpsko-pravoslavne episkopije i to: sjedište hercegovačke episkopije u XV vijelku – Mileševa, i Banje kod Priboja, gdje se nalazilo sjedište dabarsko-bosanske mitropolije.[1]
Sjedišta ove dvije mitropolije bila su udaljena tridesetak kilometara, zahvaljujući svom povlašćenom položaju koji su im davali Osmanlije, dugo su uspijevali držati stanovništvo ovih krajeva u hrišćanskoj vjeri, što je jedan od razloga zbog čega se muslimani prvi put u ovim krajevima pominju tek u drugoj deceniji XVI vijeka.[2]Godine 1516. u sumarnom popisu Hercegovačkog sandžaka pominje se prvih deset muslimanskih domaćinstava u Prijepolju.[3]Osamdeset godina ranije (1439.) odredi Osmanlijske vojske ušli su u Mileševac, a vlast u njemu su uspostavili 1465. godine.[4] Godine 1469. Mileševo ulazi u „vilajet Herceg“.[5] Sjedište nahije bilo je prvo u Mileševcu 1477. a potom u Prijepolju. Tada dobija status trga, a iste godine formiran je vilajet i kadiluk Mileševo, odnosno Prijepolje u čiji sastav ulazi šest nahija: Mileševo, Kukanj, Budimlja (Berane), Ljubovidja (kasnije Vraneš), Oblačje i Krička,[6] a zatim je formiran kadiluk Prijepolje sa Budimljem, čime Prijepolje postaje administrativni centar Gornjeg i Srednjeg Polimlja i Potarja.[7] U Hercegovačkom sandžaku tada je Prijepolje bilo jedno od tri vilajeta i jedan od tri glavna grada Hercegovine.[8]

Prijepolje u XVI vijeku prelazi u sastav Pljevaljskog kadiluka. Mileševac u XVII vijeku dobija naziv „Hisardžik“ (mala tvrđava) koji se tako naziva i danas. Prijepoljski kadiluk biva ponovo formiran u XVIII vijeku, sa nahijama: Prijepolje, Mileševo, Ljubovića i Matarguge. [9]
Za vrijeme vladavine osmanlija, Prijepolje su pogadjali česti sukobi, ratna dejstva, paljevine i pokolji. Nekoliko puta je grad spaljivan u periodu izmedju 1650. i 1750. godine,[10] a najžešće je bilo 1668. godine kada su ga Austrougari uništili. Grad ponovo spaljuju ćesari i crnogorska plemena 1737. godine, tada je i Ibrahim-pašina džamija stradala.[11]
U periodu od 1860. do 1912. godine sagradjeni su mnogi objekti, sagradjena je medresa, Mahmut-begova džamija, rekonstruisani su putevi prema Sjenici, Pljevljima i Bijelom Polju, obnovljen je Fatihov most. Godine 1869. grad dobija telegraf, godinu dana kasnije dobija javnu fenjersku rasvjetu. Prijepolje je dobilo javni gradski vodovod. [12]
Period od 1912. godine do drugog svjetskog rata najvažniji je za kulturno-obrazovni napredak Prijepolja. U tom periodu je otvorena Niža realna gimnazija, osnovan je pododbor kulturno-prosvjetnog društvo Gajret, Omladinsko društvo Podmladak, sportsko društvo Polimlje, Streljačke družine. [13]
U junu 1936. godine, osnovano je Planinarsko društvo Prijepolje. U istom periodu počeo je da izlazi list Sandžak, prve novine u ovom kraju, štampan petnaestodnevno od 1. februara 1932. godine. Osnivač lista Sandžak bio je Milivoje Žugić. Pored lista Sandžak, od 01. marta 1952. godine u Prijepolju izlazi još jedan list pod imenom Polimlje.
Poučeni ranijim iskustvom, kada je grad spaljivan i uništavan mnogo puta, Bošnjaci Prijepolja se organizuju i spremno dočekuju II svjetski rat. Formirane su Muslimanske milicije u Hisardžiku, pod komandom hodže Sulejmana Pačariza, i u Komaranu, pod komandom Huseina ef. Rovčanina.[14] Uspostavljena je kontrola teritorije od Vraneša do Aljinovića, odnosno Pešteri, što je najvjerovatnije presudno uticalo da za vrijeme pomenutog rata, na području ove opštine, nije bilo većeg stradanja Bošnjaka od strane četničkih jedinica.
U oktobru 1943. godine, u Prijepolju je održan sastanak Inicijativnog odbora za osnivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja Sandžaka. Vijeće je konstituisano 20. novembra 1943. godine u Pljevljima, na skupštini koju je činilo 250 delegata iz pet Sandžačkih srezova. Za predsjednika vijeća izabran je Sreten vukosavljević iz Prijepolja, a za potpredsjednika takodje iz Prijepolja, Murad ef. Šećeragić. Na zasijedanju ZAVNOS-a izabrana su 62 vijećnika i izvršni odbor.
Prijepolje je, bez sumnje, grad sa izrazitom kulturnom prošlošću, od neprocjenjive vrijednosti.

Prolazeći kroz Prijepolje Evlija Čelebi je zapisao:

“To je u stara vremena bio veliki šeher. Kad je Osvajač krenuo da osvoji Bosnu, on je snagom Ahmed-paše Hercegovića (Herceg-zade) osvojio i ovu varoš Prijepolje. Ona je domen (hass) (hercegovačkog) paše i vojvodstvo na teritoriji hercegovačkog sandžaka. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od tri stotine akči. Ima predstavnika Portinih spahija (sipah kethuda yeri), janičarskog serdara, serdara budimskog kola, tržnog nadzornika (muhtesib) i baždar. Prvaka i uglednih ljudi nema mnogo.
Ova kasaba Prijepolje sastoji se od dvije kasabe. Jedna je Gornja Vakuf-kasaba na rijeci Limu, na početku Fatihovog mosta; ona se sastoji od jedne mahale s nekih pedesetak šindrom pokrivenih kuća, s baščama i vodama koje su poput izvora života (ab-i hayat)
Tu se nalazi Ibrahim-pašina džamija. To je vrlo udobna i privlačna džamija s jednim minaretom, a pokrivena je ćeremitom. Ima dva velika svratišta (hana) i udobno maleno javno kupatilo (hamam).
Ima svega jednu tekiju, dvije osnovne škole (mekteb) i deset dućana. To su Ibrahim-pašine zadužbine.prihodi od kirija ovih dućana troše se na održavanje mosta.
Idući iz te kasabe prema istoku obalom rijekeLima, kroz groblje, došli smo u vakuf-kasabu Donje Prijepolje.
U stara vremena obje ove kasabe bile su jedna varoš, koje je tokom vremena propala, pa je izmedju te dvije kasabe, ondje gdje je sada groblje, nastala pustoš od hiljadu koraka. Sudska i upravna vlast im je ipak jedna. To jevrlo sigurna (emin) kasaba. Ova je naprednija, ljepša i veća od Gornje Vakuf (kasabe). Ovdje stanuje njen mutevelija, upravitelj i kadija. I ova kasaba leži na prostranom i u zelenilo obraslom mjestu na obali Lima. Kroz ovu varoš teče rijeka zvana Mileševa. Kako varoš leži i na desnoj i na lijevoj strani te rijeke, mora se prelaziti preko mostova. Odmah na periferiji varoši utiče rijeka Mileševa u rijeku Lim. Sa sve četiri strane veroši nalaze se brda. Po njima su sve sami raznovrsni voćnjaci (baġ). U Donjoj varoši ima svega deset mahala, a medju njima je rijeka Mileševa. Četiri su hrišćanske, a šest je muslimanskih mahala. Tu ima četiri stotine i osamdeset šest daskom pokrivenih, pristojnih, prostranih i tvrdo zidanih kuća sa vinogradima i baščama. Većinom su u starom stilu i prizemne. Od svih kuća najimpozantniji je dvor budimskog vezira Smail-paše.
Tu ima deset džamija sa mihrabom. Džamija Husein-paše je udobna i dobro posjećena. Njena kapija stoji prema jednom uglu same džamije i nijedna džamija nema ovakvu kapiju. S druge strane rijeke Mileševe na vrhu drvenog mosta je Veznedar-agina džamija. To je prostrana i svijetla džamija. Pred njom ima jedna čudna sahat-kula. Glas njena zvona čuje se čak iz grada Mileševa.
Ovdje smo prešli preko drvenog mosta na rijeci Mileševi i došli na musalu (namazgah), koja zaslužuje da se vidi. I ona je okićene velikim drvećem. Krasni mesdžid, koji se nalazi iznad kapije hana Sokolovićeva sina (Sokollu-oglu) sposoban da bude privlačna džamija i tekija (zavije). Glasovita je i Veznedarova tekija.
Ovdje postoje tri medrese, četiri osnovne škole i četiri tekije. Dvije od tih tekija su halvetijskog, jedna kaderijskog, a jedna bektašijskog reda. Ima tri trgovačka prenoćišta (han). Najimpozantniji i najsavršeniji je han Kasim-paše, sina Mehmed-paše Sokolovića u čaršiji. Iznad njegove kapije nalazi se mesdžid. Na velikom basenu ispred ovog hana, s druge strane ulice, svi pobožni muslimani uzimaju abdest i piju vodu. Ima stotinu dućana.
Klima je dosta blaga. Svi stanovnici nose potijesne arnautske čakšire i krajiška čohana odijela; Na glavu stavljaju čohane kalpake razne boje, a govore bosanski, srpski, bugarski i latinski. Većina stanovnika su jedri momci, i svi idu golih cjevanica, pašu sablje, mačeve, duge noževe i bodeže i idu potpuno naoružani. Katkada njihove gazije idu u četovanje prema mletačkom gradu Kotoru. Te su gazije smioni, hrabri, srčani i veseli momci.
Iz Prijepolja smo zatim sa deset prijatnih drugova pojahali svoje konje i išli u šetnju prema jugu obalom rijeke Mileševe kroz voćnjake i bašte; tom prilikom ulovili smo nekoliko zečeva. Za pola sata smo prešli napredna sela i došli u grad Mileševo.“ [15]

Mostovi

Prvi pisani pomen mosta na Limu u Prijepolju nalazimo u dubrovačkim ugovorima pod datumom 18. X 1413. godine u koji ma se kaže da „ako ne bude mogao preći Lim“ istovari robu u Prijepolju, što znači da je rijeka nosila mostove. [16] U popisu hercegovačkog sandžaka za vilajet Prijepolje iz 1485. godine, kaže se da je „zajednica od 11 hrišćana bila zadužena za održavanje mosta na Limu, koji je podigao sultan Mehmed Fatih.“[17] Most pominje i Katarina Zena 1550. godine. Po nekima, ranije je postojao samo most na Limu kod Prijepolja, a tek se 1580. godine pominje most kod Brodareva koji je odnio Lim, pa se prelazilo na „brodu“ pa otud i Brodarevo.[18] Prolazeći kroz Prijepolje, Evlija Čelebija pominje most na Limu i naziva ga Fatihov most.[19] Nepuna dva vijeka kasnije, pojaviće se zapis o drvenom mostu na Limu, koji je podignut 1853. godine, a čuvala ga je turska vojna posada. [20] Godinama je postojala namjera da se sagradi novi most. Tako je 1886. godine podignut novi most. Stubovi su bili od kamena do iznad nivoa vode a na njih su postavljeni drugi drveni stubovi. Sa strana je imao drvenu ogradu, širina mosta je bila tolika da su se na njemu mogla mimoići dvoje kola. Deset godina od gradnje mosta, 1896. most ponovo odnosi Lim, nakon čega je prijevoz vršen na skeli nešto niže mosta. Poslednji put su turci sagradili ovaj most 1902. godine, a izgradnju su završili 1907.godine. Postavljen je na kamene stubove-kule sa drvenim patosom i ogradom.Most je porušila srpsko-crnogorska vojska 1915. godine po povlačenju iz Prijepolja, a poslije prodora austrougarske vojske u ovaj grad. [21]
Most su obnovile vlasti Kraljevine SHS i lokalna uprava 1920. godine na istim kamenim kulama iz 1907. godine i kao takav ostaje sve do 1943. godine kada je oštećen u prijepoljskoj bici 4. decembra 1943. godine, a uništen u savezničkom bombardovanju Prijepolja 1944. godine. [22]

Današnji oblik, most je dobio 1948. godine, kada su opet na postojeće kule iz 1907. godine, nešto smanjene visine, ugradjene desetine tona betona i čelika.

Sahat kula

U Prijepolju postoji jedna sahat-kula koja se nalazi u neposrednoj blizini Sinan-pašine džamije u Vakufu. Tačan datum izgradnje ovog objekta nije poznat, pretpostavlja se da je sagradjena krajem XVI vijeka.[23] Prolazeći ovim krajevima Evlija Čelebija je zapisao: „S druge strane rijeke Mileševe na vrhu drvenog mosta je Veznedar-agina džamija. To je prostrana i svijetla džamija. Pred njom ima jedna čudna sahat-kula. Glas njena zvona čuje se čak iz grada Mileševa.“[24]
Važno je istaći da se objekat sahat-kule nije nalazio na mjestu gdje se danas nalazi, već je pomjerena prema hotelu „Park“ zbog izgradnje puta ka Sjenici 1974. godine. [25] Prenijeta je u autentičnom obliku, sem što je došlo do otvaranja drugog otvora prozora u prizemlju. [26] Ova sahat-kula imala je burnu istoriju kao i cijeli ovaj kraj. Godine 1963. pretvorena je u trafostanicu, a nakon odredjenog vremena nadležni iz Elektro distribucije uklonili su električne uredjaje i objekat ostavili u ruiniranom stanju.[27] „Sredstvima komunalnog fonda, popravljen je satni mehanizam, zidovi su obloženi sigom i unutra su izgradjene stepenice.“[28] Ponovo je dobila svoj prvobitni oblik 1970. godine.[29] O ovoj kuli brinuli su Djoko Stanišić, časovničar; Murat Bakić; Lutvo Duran koji je o njoj brinuo do 1992. godine.
Društvo za nauku, kulturu i umjetnost Bošnjaka „IKRE“ iz Prijepolja 2002. godine pokrenulo je akciju adaptacije Sahat-kule. [30]
Fasada na objektu je kompletno zamijenjena, stara fasada je očišćena a zidovi su opet omalterisani. Ulazna vrata su zamijenjena kao i unutrašnje stepenište. Objekat je okrečen a ispred ulaza je postavljena stepenica napravljena od kamena. Pored pomenutog Društva „IKRE“ obnovu Sahat-kule pomogli su još Hamdija Hašimbegović i Elmedin Bajramović, Prijepoljci koji žive u Sarajevu.
Stari sahat bio je oštećen, te je na prijedlog Vlada Bogdanovića skinut, konzerviran i ostavljen u Muzeju na čuvanje. Na inicijativu Prijepoljaca Mirsad Bašović, Mustafa Bašović i Esad Čičić, nekoliko godina nakon toga, 20. juna 2004. godine prokopan je kanal od hotela „Park“ do Sahat-kule, i postavljeno je kablo za napajanje novog mehanizma sahata električnom energijom. Ovaj satni mehanizam sa kompjuterskom komandom konstruisao je Vlade Bogdanović, Prijepoljac koji živi u Beogradu.Ovo je bio njegov poklon svom gradu.


Sahat kula

Džamije

Medju najveće vakufe u Prijepolju ubraja se vakuf Ibrahim-paše. Ibrahim-paša je rodjen oko 1540. godine u Poblaću, kadiluk Prijepolje, danas opština Pljevlja. Otac mu je bio Hercegovački subaša, Skender-beg. Ibrahim-paša je bio komandant vojne posade koja je čuvala most na Limu, te putni pravac iz Prijepolja prema Taslidži.[31] Za potrebe ove vojne posade Ibrahim-paša je sagradio džamiju i još nekoliko objekata. Njegov vakuf je prema Evliji Čelebiji obuhvatao: „ … Tu se nalazi Ibrahim-pašina džamija. To je vrlo udobna i privlačna džamija s jednim minaretom a pokrivena je ćeremitom. Ima dva velika svratišta (han) i udobno maleno javno kupatilo (hamam). Ima svega jednu tekiju, dvije osnovne škole (mekteb) i deset dućana. To su Ibrahim-pašine zadužbine…“[32] Do današnjih dana, od pomenutih vakufa, sačuvana je samo džamija. Prvobitno su dimenzije džamije bile 8.60 x 8.60 metara. Nedaleko od džamije postoji „toponim kasarna“, koji, pretpostavlja se, potiče iz vremena gradnje džamije. Zbog blizine kasarne i džamije, da se zaključiti da je ova džamija u početku bila predvidjena za vojnike.[33] Pretpostavlja se da je džamija bila potkupolna.[34] Nekoliko puta je rušena u ratovima, a jedno od težih bilo je 1737. godine, kada su Austrijske čete, uz pomoć domaćeg hrišćanskog stanovništva koje im se pridružilo u ratu protiv Turaka, opljačkali i uništili biblioteku, arhivu, ploču sa tarihom iznad ulaznih vrata, jednom riječju uništili džamiju. [35] Džamija je dogradjena oko 1880. godine, objekat je proširen prema ulici a dimenzije džamije iznose 14.30 x 8.60 m. Krov je na četiri vode. Obnovu džamije finansirala je Baki-hanuma, koja je obnovila i medresu u Prijepolju. Poslednji put je adaptirana 2001. godine.[36] Oko džamije se nalazi mezaristan u kojem je ukopan Ibrahim-paša. Džamija je ogradjena zidom dužine 34 m, a visine 1.30 m, u zidu džamije se nalazi česma.
Na seoskom području postoji nekoliko džamija od kojih je najinteresantnija ona u Hisardžiku. Ovu džamiju pominje i Evlija Čelebija u svom Putopisu. Džamija je zidana od kamena. Deljina zidova iznosi 83 cm. Dimenzije džamije su 10.60 x 14.50 m. sa spoljašnje strane, dok su dimenzije enterijera 9 x 9 metara. Prednji dio džamije sagradjen je 1941. godine.[37] U ovoj džamiji čuva se Kur’an star oko 400 godina.
Pored pomenutih džamija, na teritoriji opštine Prijepolje postoji još:
Džamija u Brodarevu,
Džamija Sinan-begova,
Džamija u Komaranu,
Džamija u Seljašnici,
Mesdžid u Ivanju,
Velika Mahmut-begova d+amija,
Džamija u Velikoj Župi,
Mesdžid u Balićima,
Mesdžid u Kaćevu,
Mesdžid u selu Potok,
Mesdžid u selu Suhodo,
Džamija u Karauli,
Džamija u Ratajskoj,
Džamija u Lukama,
Džamija u Zalugu,
Mesdžid u selu Dušmanići,
Mesdžid u Gostunu.

Format na Kur’ana je 40×30 cm, a težak je 4.90. kg.[38] Zbog lošeg stanja septembru mjesecu 2005. godine, na zahtjev Muzeja iz Prijepolja, Kur’an je poslat na konzerviranje Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. Radovi na zaštiti Kur’ana završeni su mjeseca juna 2006. godine, nakon čega je bio izložen u Muzeju dvije hefte, a onda je vraćen džamiji u Hisardžiku.[39]
O ovom Kur’anu, stručnjaci Narodne biblioteke Srbije su rekli da je veoma vrijedan i rijedak primjerak koji prevazilazi granice Srbije.[40] Bez ikakve dileme mišljenja su da je Kur’an star oko 400 godina, jer su po pergamentu po kojem je pisano ručno, načinu pisanja, formatu, broju i veličini stranica utvrdili da ovaj Kur’an potiče s početka XVII vijeka.[41]
Na početku Kur’ana stoji natpis na arapskom, a koji prijevodu na bosanski jezik glasi:

„Ovo je časni Mushaf Nuha sina Inajetulaha
koji je hatib u džamiji Mahmudovoj, Nuhovih roditelja i rodbine
ispod tvrdjave Mileševo, neka mu Allah grijehe oprosti,
i roditeljima njegovim i neka im se svima smiluje.
Nuh sin Muhamed-agin, poslije njega Muharem hodža
I poslije njega vlasnik i imam i hatib Mula Alija.
Napisano je 1116 hidžretske godine u Ramazan-i-šerifu“.[42]

 

Mushaf star preko 400 godina, nalazi se u džamiji u Hisardžiku


Ibrahim-pašina džamija

Musalla
Najstariji zapis o Musalli u Prijepolju nalazimo u Putopisu Evlije Čelebije. Tačan datun izgradnje Musalle nije poznat, ali imajući u vidu da je Evlija Čelebija pominje kao veoma staru, te da joj se nije znao graditelj, datum izgradnje možemo tražiti u XVI stoljeću jer su u tom periodu cijeli Bosanski pašaluk kao i cijela imperija doživjeli procvat.[43] Kako su Musalle bile središte okupljanja, a po popisu iz 1536. godine broj muslimana se naglo povećava, onda datum izgradnje treba tražiti u tom periodu. [44]
Prema svjedočenjima starijih žitelja Prijepolja, te historijskim izvorima i fotografijama, „musalla se nalazila na blagom uzvišenju,skoro kvadratne osnove, ograđena zidom visine dva do tri metra. Sa njene istočne strane, gdje je danas uska ulica, nalazilo se malo mezarje. Čim se uđe u musallu sa desne strane nalazila se česma, pa onda jedno malo uzvišenje, visine jednog basamka, ograđeno niskom ogradom od klesanog kamena,koje je predstavljalo prostor zaobavljanje namaza. Oko tog prostora posađeni su jablanovi, koji su obezbeđivali hladovinu i ukrašavali cio prostor. Minbera je bila izgrađena od drveta sa osnovom od sedre (sige). Mihrab je bio natkriven i imaju dvije pretpostavke kako je izgledao krov: neki tvrde da je bio od sige u obliku polukupole, dok drugi tvrde da je samo jedan dio bio od sige i da nema nikakvog posebnog krova.“[45]
Kao imami koji su predvodili džemat u musalli i učili dove za kišu pominju se: Smail ef. Ferajzić i Murat ef. Sukić.[46]
Bombardovanjem Prijepolja 1944. godine, pored mnoštva vjerskih objekata stradala je i musalla, iako u takvom stanju služila je svojoj svrsi sve do 1946. godine.[47] Nakon toga, sve do 1960. godine korišćena je kao fudbalsko igralište.[48]
Narodni odbor opštine Prijepolje rješavajući zahtjev Elektrotelefonskog montažnog preduzeća „Elektromontaža“ iz Prijepolja od 13. juna 1960. godine, ustupa zemljiššte na korišćenje radi izgradnje bravarske radionice. Raniji sopstvenik ustupljenog zemljišta bila je Muslimanska vjerska zajednica iz Prijepolja. U rješenju stoji da se zemljište ustupa uz nadoknadu koja će biti odredjena posebnim rješenjem, ali to rješenje nije nikada donijeto. Musalla je bespravno oduzeta od Islamske zajednice i nikada joj nije isplaćivana nadoknada za izdavanje zemljišta.[49]

Arheološko istraživanje musalle

Muzej u Prijepolju sproveo je arheološko istraživanje na musalli, u period od 13. do 23. septembra 2010. godine. [50]Cilj je bio pronaći elemente koji bi mogli definisati objekat.
Rasčišćavanjem terena, konstatovalo se da je “dobar dio sjeverozapadnog zida, kao i dijelovi jugozapadnog i sjeveroistočnog zida očuvani i inkorporirani u savremene objekte koji se nalaze na tom mjestu, bilo kao dijelovi objekata ili dijelovi ograde, što je slučaj sa sjeveroistočnim zidom.
Dokazi za navedenu hipotezu su to što je u pitanju tamni kamen tesanac iz korita rijeke Mileševke koga nema u temeljima savremenih objekata na lokalitetu. Najznačajniji dokaz je korišćenje krečnog maltera kao vezivnog materijala, što je karakteristika osmanlijskog načina gradnje, a pored njega vidi se cementna veza u sklopu savremenih objekata. Zatim, širina zidova je određena osmanlijskim mjerama (jedan aršin), i na kraju, oblik i dimenzije odgovaraju opisu musaIle. Daljim istraživanjem, potvr-đeno je da se sjeverozapadni zid prekida na sredini u širini od približno 2m, gdje je uzidana recentna cigla, što odgovara ulazu u musallu. Sjeveroistočni zid produžen je i dozidan cementnom vezom, kako bi pratio liniju današnje ulice Izeta Čavića, i to u dužini od 1,5m. Najslabije je očuvan jugozapadni zid, koji se samo pri vrhu vidi u visini od 20cm, još toliko je nadzidan ciglom, a ostatak je pretpostavlja se inkorporiran u pomoćne objekte preduzeća”Svetlost” .
Jedini zid musalIe koji se uopšte ne vidi, i koji je pretpostavljalo se evastiran, je jugoistočni zid.
On je međutim najvažniji, jer se jedino na njemu nalaze oni arhitektonski elementi koji mogu ovaj objekat definisati kao islamski vjerski objekat, odnosno u ovom slučaju kao musallu.“[51]
Prilikom iskopavanja, prostor je podijeljen na tri logične cjeline: dio zida sa mihrabom, dio zida sa minberom i dio zida koji je išao do spoja sa savremenom ogradom. Na početku iskopanja pronadjene su konture polukružne osnove mihraba koji je bio izgradjen od kamena, prečnika približno 1 m. Drugog dana iskopavanja, na jugoistočnom zidu, na dva metra desno od mihraba, pronadjen je minber, tačnije velika količina sedre. Na sedri je pronadjen veliki broj klinova od željeza, što dokazuje da je iznad sedre bila drvena konstrukcija, što odgovara minberi.[52] Zaključeno je da su dimenzije musalle bile 31.5 x 32 m. Rekonstrukciju musalle uradio je arhitekta Mehmed H. Šehović.

Mektebi

Prolazeći kroz Prijepolje Evlija Čelebija, pored pobrojanih stvari, zapisao je i da postoje četiri osnovne škole – sibjan mekteba.[53] Kroz burnu istoriju Prijepolja bilo je mnogo mekteba koji su vremenom nestajali a podizani su i novi.

Pomenućemo neke:

Prijepoljski mekteb
Prijepoljski mekteb se nalazio na mjestu gdje se danas nalazi osnovna škola „Vladimir Perić-Valter“. Objekat je zidan od čatme, krov je bio na četiri vode pokriven čeramidom. U hodnik se ulazilo preko manjih kamenih stepenica. Širina hodnika bila je tri metra. Sa obje strane hodnika ulazilo se u po tri sobe sa svake strane. Prostorije su bile patosane drvenim podnicama, dok je plafon bio od šašovaca uglavljenih u smrčeve, debele grede. [54]
Ovaj mekteb je služio kao sibjan mekteb (muslimanska osnovna škola) sve do 1919. godine, kada je zgrada oduzeta i pretvorena u osnovnu školu.
Zgradu je odnijela rijeka Mileševka 1924. godine.[55]

Mekteb u Šehovića Polju
Mjesto na kojem se nekada nalazila zgrada mekteba, sada se nalazi kuća Mića Bukušića, u Šehovića Polju, prema autobuskoj stanici.[56] Dimenzije objekta bile su otprilike 10 x 7 metara. Godina kada je izgradjen nije poznata. Objekat je bio sagradjen od kamena a sastojao se od dvije prostorije. Za vrijeme II svjetskog rata zgrada je bombardovanjem uništena. Poslije rata objekat prelazi u državno vlasništvo. Zemljište je kasnije otkupio Fehim Preljević i na tom mjestu započeo izgradnju kuće. Godine 1963. bujica je odnijela objekat.
O ovom mektebu Munevera Hadžišehović u svojoj knjizi „Muslimanka“ je zapisala: „Naš mekteb u Polju koji je u tursko doba radio zatvoren je, jer se iseljavanjem smanjio broj porodica, a prihodi onih koji su ostali opali. U moje doba je u našem mejtefu živio Bećiragića sa ženom Nurijom i pet kćeri, muhadžir iz Bosne“. [57]

Mekteb u Podjasenu
Naselje Podjasen u kome se nalazi mekteb udaljeno je 700 metara od centra Brodareva. U ovom mjestu živi oko 40 muslimanskih domaćinstava. Mekteb se nalazi na vakufskoj zemlji površine 8 ari. [58] Tačna godina izgradnje mekteba nije poznata. Dimenzije ovog objekta su 6 x 4.60 metara, sagradjen je od dizme, pokriven je šindrom na četiri vode. Objekat ima dvije prostorije, veću za klanjanje i jednu manju sobicu. Mekteb je radio do Drugog svjetskog rata.[59]
Mekteb je radio do II svjetskog rata. Poslije rata u njemu je stanovalo nekoliko porodica koje nisu imale svoje kuće. Mekteb je u ruševnom stanju, a sve zbog ljudske ne brige.
Imam i muallim ovog mekteba bio je Amir ef. Softić. [60]

Mekteb u Zavinogradju

Mekteb u Zavinogradju sagradjen je 1900. godine. [61] Svjedočenje Salka Jejne o mektebu u Zavinogradju ostalo je zapisano u Arhivi Medžlisa IZ Prijepolje. „Gradjen je za turskog vakta na zemljištu koje je uvakufio Arif Kozica. Godina izgradnje, na žalost, nije poznata. Gradjen je od kamene cokle, a gornji dio od dizme Prije renoviranja, 1954. godine, imao je dvije prostorije i jedan manji podrum, a bio je pokriven daskom na četiri vode. Imao je ugradjen i mihrab. Mekteb je oduvijek bio u funkciji. U njemu se uz Ramazan klanjala teravija, a tokom cijele godine održavala vjerska pouka. Tako je bilo sve do II svjetskog rata. Zgrada mekteba je renovirana jednom, prije II svjetskog rata i drugi put 1954. godine; nakon prestanka rada škole u njemu. Imam Jusuf ef. Rovčanin koji je u ovom džematu radio od 1926. godine do Drugog svjetskog rata, stanovao je u mektebu.“ [62]
Poslije rata, u ovom objektu je izvodjena školska nastava sve do 1954. godine, kada je škola iseljena a objekat vraćen Islamskoj zajednici i nastavio je da služi svojoj svrsi zbog koje je i napravljen.[63]

Ruždija

Poslije reformi u Osmanlijskom carstvu donijetih hatišerifom od Gilhane 1839. godine, u Prijepolju je podignuta ruždija petesetih godina XIX vijeka.(62) Prvobitno je u zgradi ruždije bila smještena medresa a zatim ruždija.
Zgrada je zidana od lomljenog kamena trpanca, dimenzija 14.30 metara dužine sa 13.30 metara širine. Debljina spoljašnjih zidova je 75 cm, dok je širina pregradnih zidova 20 cm. Pregradni zidovi su sazidani od pleteri i blata. Zgrada ima prizemlje i sptrat. Ulaz je bio sazidan od kamena u obliku luka. Objekat posjeduje deset prostorija i to u prizemlju četiri a na spratu šest prostorija. Prostorije su korišćene za učionice i kancelarije i to pet učionica pet kancelarija. Na sprat se ide unutrašnjim stepenicama napravljenim od tesanog kamena. Izmedju prizemlja i sprata nalaze se borove grede koje su prekrivene borovim patosom. Na spratu postoji zatvoreni doksat okrenut prema ulici, oslonjen na dva kamena stuba. Na doksatu su se prvobitno nalazila tri prozora, dok danas imaju četiri. [64]
Kao prvi učitelj u prijepoljskoj Ruždiji pominje se da je bio „Ibrahim efendija“ [65] Ruždija je prestala sa radom 1912.godine. Od 1991. godine objekat je adaptiran za potrebe Muzeja, gdje je postavljena stalna postavka koja obuhvata značajan dio eksponata islamsko-bošnjačke kulturne baštine. [66]
U ovoj zgradi odrzana je sjednica Inicijativnog odbora ZAVNO Sandžaka 1943. godine


Zgrada Ruždije (danas muzej)

Medrese
O postojanju medresa u Prijepolju nalazimo zapis u Putopisu Evlije Čelebija koji pominje tri medrese u ovome gradu. Ove medrese su radile u privatnim kućama sve do 1863. godine, kada je podignuta veća zgrada, u kojoj su objedinjene medrese. [67] Zgrada je podignuta za vrijeme sultana Abdul Aziza, na temeljima Ibrahim-pašine tekije.[68] Izgradnju medrese finansirali su gradjani Prijepolja kao i prilogom paše Selmanovića (najvjerovatnije Ibrahima) iz Pljevalja, čijem je okrugu pripadalo Prijepolje. Kao vakif pominje se i majka sultana Abdul Hamida, koja je deset godina nakon izgradnje medrese poslala odredjeni iznos sredstava, po Pljevaljskom muftiji Vehbi ef. Šemsikadiću, za Prijepoljsku medresu od kojih je medresa zastakljena, a prvobitni krov od šinde zamijenjen je ćeramidom. [69]
U periodu 1890. do 1895. godine, dozidan je sprat i pokrivena je ćeramidom na četiri vode, a u isto vrijeme je adaptirana Ibrahim-pašina džamija koja se nalazila preko puta medrese. U pisanim izvorima kao i u usmenim predanjima, kao vakif ova dva projekta pominje se Baki-hanuma. U dokumentu iz 1903. godine medresa nosi naziv Prijepoljska, a po prvi put se pominje pod imenom Baki-hanume medresa 1908. godine. [70]
Baki-hanuma je imala u svom vlasništvu više velikih parcela zemlje, kao i jednog hana koji je porušen 1918. godine u borbama crnogorske i austrougarske vojske. Živjela je u periodu od 1840. do 1900. godine, i ukopana je u mezarju pored Ibrahim-pašine džamije. udata je bila za hadži Hasana Veljovića.
Po kazivanju: „Zgrada Medrese je bila dvospratna, dimenzija 15×10 metara. Prvi sprat je bio zidan limskim kamenom, u tehnici trpanca sa malterom od zemlje i kreča. Sprat je zidan od čatme i omaltrisan spolja i iznutra, a pregrade su bile od čatme. Zgrada je bila omalterisana spolja i iznutra, okrečena a plafon je bio od šašovaca. Pod je uradjen fino tesanom daskom. Prema glavnoj ulici je bio izbačen doksat sa prozorima, unutra optočen perdom, ispod koga je bilo kameno stepenište – glavni ulaz u Medresu.
Na sprat se išlo stepeništem iz prizemlja, koje je kasnije zatvoreno i za sprat izgradjen novi ulaz sa kamerijom, iz sokaka, odnosno mezarja. Prizemlje se sastojalo od četiri prostorije, od kojih su dvije služile kao učionice za mekteb, jedna kao kancelarija imama-matičara i jedna kao pomoćna prostorija.
Spratni dio se sastojao od šest prostorija. Dvije su služile kao učionice softa, jedna zbornica medrese, jedna za menzu i dvije za spavaonice softi, jer je medresa bila internatskog tipa. Na ulazu u Medresu su se nalazila velika dvokrilna vrata lučnog oblika (kapija) sa halkama.“ [71]
Početak II svjetskog rata značio je kraj rada Bakije-hanume medrese, jer je jugoslovenska vojska zaposjela zgradu medrese što je uzrokovalo prekid rada medrese. Nakon rata u zgradi Medrese dugogodišnji imam Ibrahim-pašine džamije, držao je vjersku pouku.
Zgrada medrese sačuvala se sve do 1956. godine kada je porušena i mezarje koje se nalazilo oko nje, a na njenom mjestu podignut je novi objekat u kome je smještena veterinarska stanica. [72]
Gimnazija u Prijepolju formirana je 1913. godine. [73]

Obnova rada Medrese

Hadži Kemal i njegova hanuma hadžinica Paša uvakufili su svoju kuću Islamskoj zajednici u Prijepolju. Kuća je bila površine 72 m2, a ukupna površina zemljišta na kome je smještena kuća iznosila je 4.41 ari, a nalazila se u centru grada u neposrednoj blizini Velike džamije. [74]
Medžlis Islamske zajednice Prijepolje bio je dužan po ugovoru da od 01. januara 2001. godine doživotno izdržava vakife. Medžlis je bio dužan da im daje 100 DM mjesečno, liječi u slučaju bolesti i nakon smrti ukopa po islamskim običajima i sagradi im nišane na mezarima. Ugovor je trajao do marta 2003. godine kada su u razmaku od 16 dana, oba vakifa preselila na ahiret.
Kuća je porušena a na njenom mjestu i zemljištu oko nje sagradjena je medresa i obdanište. Radovi su započeti 17. septembra 2006. godine. Veći dio finansijskih sredstava obezbijedjen je od donatora iz Turske, zahvaljujući čovjeku koji je porijeklom iz ovih krajeva a radi e o Husejnu Kansu-u (Ćulahoviću) poslaniku Turskog parlamenta u periodu od 1994. do 2002. godine. Pored sredstava iz Turske, izgradnju Medrese pomogli su gradjani Prijepolja, kao i opština Prijepolje.
Površina korisnog prostora iznosi 700 m2, a čine ga učionice, biblioteku, zbornicu, kancelarije, restoran, kao i spavaonice jer se radi o školi internatskog tipa.
Prva generacija u ovoj medresi primljena je na prijemnom ispitu koji je održan 15. juna 2009. godine. Prvu generaciju čini 14 djevojaka: Alibašić Sabrina, Aličković Ajla, Beganović Dalila, Demirović Suhejla, Gusinac Amra, Holić Banina, Kamberović Belinda, Kofrc Elma, Manić Esmera, Rizvanović Mediha, Sinanović Amela, Sinanović Belma, Šaćirović Ajtena, Zilkić Elzina.
Medresa je svečano otvorena 30. septembra 2009. godine, kada je i započela svoj rad. [75]

Kuće

Iako se Prijepolje prvi put pominje od prije nekoliko stotina godina, nažalost, ova prošlost nije ostavila vidljivog arhitektonskog traga, izuzev, nekoliko džamija i sahat kule.
Ne računajući lijevu obalu Lima, cjelinu varoši čine tri dijela: prvi dio koji čini najveće osnovno jezgro sredine, dalje, lijevi dio, na krajnjem jugozapadu, obrazovan kao mostobran na Limu, zvani Šarampov i, najsjeverniji dio, preko Mileševke, naselje zvano Vakuf, jedini dio koji je lociran na padini orijentisanoj ka jugu. [76]
Vakuf, kao neko predgradje, sa gledišta izrazitosti tipa kuće, najzanimljiviji je dio grada. Naselje predstavlja jedan stepen prijelaza od sela ka varoši. Tako bi se stanovništvo koje je silazilo iz sela u gradove prvo u ovo mjesto nastanilo, a sa sobom su donosili i mnoge svojih navika o tipu i načinu izgradnje i opreme kuće. Iz šeme osnove maloga tip’a kuće Vakufa se razvio plan tipa velike kuće u Šarampovu. [77]
Šarampov, koji po razvijenosti, tipu i opremi kuće izgleda da je bio naselje bogatih starosjedilaca. [78] Nejasno je zašto su odabrali ovu lokaciju, jer je izrazito nepovoljna, predstavlja uski pojas izmedju brda i rijeke Lima orijentisana je ka sjeverozapadu suprotno od zgrada cijelog područja, čija je orijentacija jugoistok. [79]
U centralnom dijelu varoši nalazimo tipove kuća čija šema osnove nije derivat domaćeg prototipa, već je uvezena sa spolja. Radi se o takozvanom tipu simetrične osnove, sa poprečnim holom.
Kuće su bile odvojene od ulice i ogradjivane su visokim zidom. Enterijer Prijepoljske kuće ne razlikuje se mnogo od ostalih Sandžačkih gradova. Na ulazu u kuću se nalazio stepenik, takozvani papučluk ispod kog se ostavljala obuća. Prizemlje kuće je zidano od ćerpiča ili kamena. U prizemlju su uglavnom bili smješteni: magaza (ostava), mutvak, kao i prostorija u kojoj se sjedelo za vrijeme zime. Na spratu, sa drvenom konstrukcijom, ljeti se stanovalo u sobama, divanhanama i kamerijama koje su se doksatno širile prema avliji i bašči.[80]
Sve kuće su imale bar u jednoj sobi najmaje po jedan hamamdžik (kupatilo). Prozori kuća bili su sa drvenim ili gvozdenim rešetkama – demirima. Krovovi su bili pokriveni šindom na četiri vode. Na krovovima se nalazio otvor-badža koji je služio za odvodjenje dima.
Kuće imućnijih porodica bile su podijeljene na dva dijela selamluk-muški dio, i haremluk-ženski dio kuće.
U avlijama kuća bili su uglavnom: bunar, česma ili manji potok. [81]

Kuća Jusufagića

“Kuća Jusufagića na Čairu, građena je na kosom terenu iznad centra grada, tako da dominira cijelim krajem. Po riječima rahmetli E. Musabegovića, građena je 80-ih godina XIX vijeka. Gradila su je braća Jusufagića: Husnija, Ibrahim i Emin. Bavili su se trgovinom, a Husnija je bio i politički aktivan. Gradnja je najverovatnije završena 1888. godine, kada su se Jusufagići u nju i uselili. Kuća je visoka prostrana gradevina pravougaone osnove, proporcionalnih i skladnih dimenzija, 10,5 x 9 m . U svojoj koncepciji predstavlja vrlo lijep primjer folklorne arhitekture. Građena je u stilu varoške orijentalne kuće. Primjenjen je princip podjele svih prostorija na prizemlje i sprat. Usljed pada terena kuća je različite visine. Prizemlje se sastoji od centralnog hodnika, podruma, dvije sobe i “kuće” – prostorije sa otvorenim ognjištem. U “kuću” i podrum ulazi se kroz polukružna, zasvedena vrata na kraju hodnika. Pod je bio od nabijene zemlje , a zidovi prizemlja građeni od lomljenog kamena.
Na sprat se ulazilo sa unutrašnje i spoljne strane. Iz hodnika u prizemlje vode drvene stepenice, kao i drveno stepenište sa malim trijemom na gornjoj spoljašnjoj strani kuće. Prostorije na spratu su skoncentrisane oko hodnika koji se završava divanhanom. Divanhanaje izbačena iz ravni zida glavne fasade kuće. Svi zidovi sp rata građeni su po sistemu bondručnog skeleta popunjenog prućem i blatom. Tavanice su od profilisanih šašovaca. Najljepši dijelovi enterijera su ograda stepeništa i “senđeri” po sobama. Fasada kuće je bez arhitektonskih detalja, sa mnogobrojnim autentičnim prozorima lučnog završetka. Osim na divanhani, svi prozori su imali metalne i drvene toplije. Glavni ulaz u kuću je polukružno zasvedan sa kamenim dovratnicima i kapi telima na osloncu luka. Krov je na “četiri vode”, pokriven ćeramidom.
Kuća je 1968. godine pretrpjela značajne izmjene, u smislu prilagođavanja svojim potrebama, koje su dijelom promijenile prvobitni unutrašnji i spoljnji izgled kuće. Potpuno je nestala prostorja sa ognjištem-napravljena je tavanica, tako da je na spratu dobijena nova prostorija. Pod od nabijene zemlje zamijenjen je keramičkim pločicama. Sporedni hodnik na spratu, koji je povezivao sanitarnu prostoriju dozidanu uz fasadu, pretvoren je u WC, a dozidana prostorija srušena. Kamene ste penice i ograda kod glavnog ulaza u kuću zamijenjene su betonskim. Kuća Jusufagića je izrazito nepovoljno orijentisana – locirana je na osojnoj strmini svojim licem, tj. glavnim stambenim prostorom okrenuta je sjeveru. Uprkos tome, rafiniranim programom i izvedenim sredstvima, kuća Jusufagića pruža svu udobnost stanovanja, čak i prema savremenim zahtjevima i mjerilima.“[82]

Kuća janjičara – Vakufska kuća
Kuća janjičara bila je najstarija kuća u opštini Prijepolje. Nalazila se do same Mileševke, na gornjoj strani čaršije.[83] Ova kuća nosi ime janjičarska jer je prvobitno služila kao janjičarska kasarna, ukidanjem janjičara u turskoj vojsci oko 1830. godine, kuća je prodata vakufu, te biva poznata u narodu kao vakufska kuća a služila je za stanovanje. Temelji kuće bili su od kamena trpanca, dok su zidovi bili od čatme.[84]
U kuću se ulazilo preko drvenih stepenica koje su vodile na divanhanu, koja se nalazila na prednjoj strani okrenuta prema ulici. Divanhana je imala stubove koji su bili od zemlje do krova a služili su za pridržavanje greda od patosa divanhane. Stubovi su bili obradjeni pri vrhu i dnu na sokl, ispod i iznad kojih je bio plastični prsten. Ograda divanhane bila je od šašovaca.[85]
Kuća je imala više prostorija od kojih je največa bila sa ognjištem. bila je pokrivena ćeramidom na četiri vode. Nekoliko puta je prepravljana sve do 1970. godine kada je porušena. [86]
Opis ove kuće dao je Ćamil Hadžifejzović, koji je stanovao u ovoj kući do 1967. godine, a on kaže: „Bila je jednospratna, na spratu su bile tri sobe, kancelarija, sa kancelarije je bio izveden odžak. U prizemlju su bile dvije magaze“.[87]
Nalazila se na mjestu gdje se danas nalazi prodavnica namještaja“ŠIPAD“. [88]


Šećeragića kuća

Šećeragića kuća podignuta je oko 1870. godine. [89] Dimenzije kuće su 9.70 dužine sa 8.20 širine. Podrum kuće sazidan je od lomljenog kamena, dok su ostali dijelovi kuće, prizemlje i sprat, zidani od ćerpiča sa zemljom. Krov je na četiri vode, pokriven ćeramidom.
U prizemlje se ulazilo sa istočne strane u hodnik širine 1.65 metara. Iz pomenutog hodnika ulazilo se u četiri prostorije od kojih je jedna bila musafirska soba, koja je većih dimenzija. Patos je bio od smrčevih podnica, a tavan od šašovaca. U prizemlju se nalazio odžak.
Na sprat se ulazilo s južne strane drvenim stepenicama koje su vodile na manji doksat. Iz hodnika se kroz vrata izlazilo na trougaoni viseći doksat, ispod koga je kasnije dozidano kupatilo za prizemlje što je dalo novi izgled prilijepljenog tornja. Plafoni na spratu bili su kao i u prizemlju napravljeni od šašovaca.
Kuća je vremenom prepravljana. Stari prozori s toplijama i spoljnim drvenim kapcima su zamijenjeni. Šašovci su premalterisani, tako da je kuća izgubila na svojoj autentičnosti.

HANOVI

Dolaskom Osmanlija javljaju se prvi hanovi u ovom kraju i to u većem broju. O Prijepoljskim hanovima nalazimo podatke u Putopisu Evlije Čelebije koji je prolazeći kroz Prijepolje zapisao da je bilo pet hanova i to dva u Gornjoj Vakuf-kasabi na rijeci Limu, na početku Fatihovog mosta: „Ima dva velika svratišta (han)“, [90] dok u Vakuf-kasabi Donje Prijepolje „Ima tri trgovačka prenoćišta (han). Najinpozantniji i najsavršeniji je han Kasim-paše, sina Mehmed-paše Sokolovića u čaršiji. Iznad njegovekapije nalazi se mesdžid. Na velikom basenu ispred kapije ovog hana, s druge strane ulice, svi pobožni muslimani uzimaju abdest i piju vodu.“ [91] Donji han – Hadžihasanagića, Ovaj han se nalazio u glavnoj ulici u Prijepolju, podignut je oko 1850. godine. [92] Dimenzija objekta bile su 15.50 m dužine sa 11.30 m širine.[93] Sastojao se od prizemlja i sprata, sa sjeverne strane pod manjim dijelom zgrade nalazio se podrum, koji je kasnije prepravljen za dućan. Na istoj strani je krov skinut zbog produženja zida na kome su dodata dva prozora, te se dobilo potkrovlje sa ove strane objekta. Podrum je bio sazidan od kamena u tehnici trpanca, dok je ostali dio bio od čatme preko koje je bio malter sa obje strane unutrašnje i spoljašnje. Krov je bio na četiri vode, dok je kasnije dodavanjem potkrovlja sveden na tri vode, pokriven ćeramidom. [94]
U han se ulazilo s ulice, kroz široka hrastova vrata. Kroz han je bio prolaz širine 3.20. m kroz koji su mogli prolaziti konji, a desno i lijevo bile su prostorije u kojima su vezivani konji. Suprotno od ulaznih vrata u prizemnim prostorijama bile su sećije od dasaka koje su bile podignute od zemlje a bile su namijenjene za spavanje putnika.Na sprat se pelo, iz širokog hodnika, drvenim stepenicama. Na spratu je bilo deset soba, koje je razdvajao hodnik širine 3.20 m. Sobe su bile rasporedjene po pet sa strana hodnika, imale su tavanicu od bukovih šašovaca.
Han je kupio neki trgovac Milovanović, koji je jedno vrijeme držao han, a kasnije ga pretvorio u kafanu i trgovačke radnje.
Han je vremenom pregradjivan, njegov oblik i raspored prostorija je izmijenjen tako da je izgubio na vrijednosti i autentičnosti koju je imao. Unutrašnje stepenice su porušene a dozidan je poseban ulaz za na sprat. Donje prostorije su pretvorene u kafanu. Velika ulazna vrata su uklonjena i napravljene su dvije radnje prema ulici. Plafon je omalterisan. [95]

 


Hadžihasanagića han

Hadžagića Han

 

U XIX vijeku u Prijepolju su postojali brojni hanovi[96] i to:

1. Hadžihasanagića han, podignut oko 1850. godine u glavnoj ulici.
2. Rašidagin han, podignut oko 1860. godine. Nalazio se na mjestu današnje Gradske apoteke, a porušen je 1971. godine.
3. Hadžagića han u glavnoj ulici preko puta Gradske apoteke iz 1860. godine.
4. Vajser han, nalazio se na mjestu današnje benzinske pumpe u gradu, u kome se 1879. godine smjestila austro-ugarska vojska.
5. Baki-hanumin han se nalazio na mjestu današnje Ekonomske škole.
6. Beledijanski han, odnosno opštinski han u čaršiji, na mjestu nekadašnjeg hamama.
7. Bimbov ili Čantrin han se nalazio na mjestu današnje bolnice, podignut u XIX vijeku.

Pored pomenutih hanova u gradu, bilo ih je i pored puteva. Na putu od Prijepolja do Sjenice nalazili su se hanovi:

1. Han u Hisardžiku
2. Han u Miloševom dolu
3. Han Sulja Puskovića u Kaćevu
4. Han Emra Ramoša u Miloševom Dolu
5. Han Rešida Čauševića na Karauli
6. Han u selu Potoku
7. Han Omera Bećirovića u Kaćevu, u kome se 1946. godine klanjala teravija.

Pored pomenutih hanova u gradu, bilo ih je i pored puteva. Na putu od Prijepolja do Sjenice nalazili su se hanovi

1. Han Mujage Jusovića, sagrađen u drugoj polovini XIX vijeka. Dimenzija 12 x 12 m, i imao je prizemlje isprat. U prizemlju je bila kahva, štala za konje, prostorija za smještaj tovara i magaza za ostavu a na spratu su bile tri sobe za goste odnosno kiridžije. Han je služio svojoj svrsi sve do Balkanskih ratova, a nakon toga je preuređena za stanovanje. Sada je to porodična zgrada Mensura i Muja Čakovića i nalazi se pored mezarluka u centru Seljašnice.
2. Han Avdulaha Tasa iz Seljašnice, srušen poslije rata (preko puta Osnovne škole).
3. Han Ahma Kadribašića u Rikavcima, pretvoren u privatnu kuću Doskovića.
4. Han Hrapovića, kasnije vlasništvo Sava Matovića. Nalazio se pored karavanskog puta koji je vodio za PljevIja.
5. Han Tašakovića, porušen u toku I svjetskog rata, koji se, također, nalazio pored nekadašnjeg puta za PljevIja.
6. Han na Jabuci, koji su zapalili srpski ustanici 1875. godine, han u Velikoj Župi, Brodarevu i Gostunu.

Hamami i javne česme

Pored hamama koji su postojali u svakoj muslimanskoj kući, postoje i hamami-javna kupatila, koja nisu sačuvana na cijelom prostoru Polimlja. Stari prijepoljski hamami koji se pominju u XVI vijeku nisu sačuvani, već su porušeni još prije XIX vijeka.[97] Jedan hamam koji se nalazio u blizini Ibrahim-pašine džamije pominje Evlija Čelebija u svom Putopisu. Pored pomenutog postojalo je još nekoliko hamama od kojih se jedan nalazio u blizini zgrade gdje je danas smještena Uprava javnih prihoda. [98] Ovaj hamam je držao Muharem (onbaša-kaplar) Buljubašić. [99] Godina izgradnje ovog hamama nije poznata.
Pored hamama kojih je u Prijepolju bilo nekoliko, nalazimo i javne česme kojih ima u mnogo većem broju. Česme su podizane pored džamija, puteva, u mahalama, kao i svaka kuća je imala posebno svoju česmu ili bunar, a služile su za uzimanje abdesta kao i da bi putnici namjernici utolili žedj. Za Prijepoljsku čaršiju najznačajniji izvor je Huskova voda na Sokolici, na kojoj je izgradjen prvi vodovod za kasarnu Kršla, tekiju i džamiju. Sa pomenutog vrela nastale su česme Breza i Sućeska. Česma Breza je izgradjena 1928. godine i zadržala je isti oblik od vremena gradnje.

 

Česma Breza, prije Drugog svjetskog rata

Mezaristani

Mezaristani u Prijepolju se prvobitno formiraju oko džamija, a kasnije i kao zasebne cjeline. Mezaristani su doživljavali sudbinu naroda, tako da su mnogi nestajali a neki su sačuvani. jedno od njih je i mezarje Kosovac koje se nalazi naspram naselja Stadion. Pored ovog mezarja, nalazimo još neka u haremima džamija. Jedno od starih mezarja, koje nije aktivno, je ono u haremu Ibrahim-pašine džamije. Na ovom mezarju se nalazi mnoštvo nišana napravljenih od kamena, mermera i sige. Po veličini nišana i izgledu raspoznajemo pol i zanimanje umrlih: ulemanski, begovski, aginski, hadžijski, pašinski, muderijski, momački, djevojački i dr. nišan na teritoriji Prijepolja nalazimo u haremu Ibrahim-pašine džamije u kojem su ukopani vakif Ibrahim paša i njegova sestra Kajdafa. Nišan na Ibrahim-pašinom mezaru visok je 1.80 metara, na njemu je ispisano šehade, a sa druge strane je uklesana sablja, drugih natpisa nema. [100] Na nišanu Ibrahim-pašine sestre Kajdafe, stoji natpis na kome piše: „El-merhumetu Kajdafe binti Iskender, seneh 1048“, a u prijevodu znači „Rahmetli Kajdafa, kćer Iskenderova, 1638/9. godine.“ Ovaj nišan predstavlja najstariji pisani izvor za istoriju
Ibrahim-pašine džamije, kao i uopšte pisani izvor islamske kulture u Prijepolju, sačuvan do danas. [101]
Ovi nišan su prvobitno bili preko puta džamije, u dvorištu medrese, a premješteni su u ovo mezarje kada je srušena medresa. [102]

 

Nišan u haremu Sinan-begove džamije

Turbeta
Na teritoriji Prijepolja, pored nišana, pominju se i turbeta od kojih su neka porušena. Jedno sačuvano turbe nalazimo na mezarju Kosovac. Do sada nema podataka o osobi koja je ukopana u njemu, kao ni podatke o objektu kada je podignut. Turbe je renovirano 2006. godine. Dimenzije turbeta su 4 x 3,73 m. Sagradjeno je od tvrdog materijala, na njemu se nalaze dva manja prozora.

Porušena turbeta

Osim pomenutog turbeta na mezarju Kosovac koje je sačuvano i obnovljeno, u Prijepolju su postojala još dva turbeta, koja su porušena. Sagradjeno je bilo na mjestu gdje su poginuli šehidi u srpsko-turskim ratovima u prošlom vijeku. [103] Na mjestu gdje se danas nalaze zgrade Opštinskog suda i radia “Poljimlje” nalazilo se veliko mezarje na kome je bilo i turbe. Vlasti su ovo mezarje kao i turbe koje se nalazilo na njemu porušile nakon rata, a na njegovom mjestu sagradile su stambeni blok. Nije ostavljeno nijedno spomen obilježje koje bi svjedočilo o postojanju turbeta i mezarja na ovom prostoru. Po kazivanju, turbe se nalazilo na mjestu gdje se nalazi ulaz u radio “Polimlje”. [104]Sazidano je bilo od ćerpiča, pokriven ćeramidom. Imalo je otvore na sve četiri strane lučnog oblika, što je simboliziralo Zemlju sa četiri strane svijeta i duše umrlih koje se nalaze svuda.
Drugo turbe nalazilo se u Vinogradu (Vakuf). U ovom turbetu bili su ukopani muž i žena. Po kazivanju, “Turbe je bilo otprilike dimenzija 3.5 x 3.5 metara. Sagradjeno je bilo od kamene cokle nad kojom je bila drvena konstrukcija, velikim dijelom, te su bile rešetke od tanke letve, a krov je bio drveni – od šinde.” [105] Turbe je porušeno nakon rata, kao i mezarje na kome se nalazilo, a posmrtni ostaci umrlih preneseni su na mezarje Kosovac. Na mjestu gdje se nalazilo turbe i mezarje danas se nalazi stambeno naselje.


Turbe koje se nalazilo na mjestu gdje je danas zgrada Suda i radio “Polimlje”

Nekoliko starih fotografija Prijepolja


Prve Sandžačke igre održane su u Prijepolju, 1954. godine, i na njima su učestvovali sportisti grada domaćina i susjednih Priboja i Nove Varoši. Tokom vremena broj učesnika manifestacije se proširivao, tako da je ona vremenom postala najveća amaterska sportska manifestacija na području cijele Evrope.


1]Dr. M. Memić, Bošnjaci muslimani Sandžaka i Crne Gore, strana 94.
2]Ibidem
3]Iibiem
4]Ibidem
5]Ibidem, 95.
6]Ibidem
7]Ibidem
8]Ibidem
9]Ibidem.
10]Nadir Dacić, Šarampov, strana 15
11]Nadir Dacić, Šarampov, ibidem, strana 15.
12]Nadir Dacić, Šarampov, strana 16.
13]Ibidem,
14]Ibidem, 18.
15]Evlija Čelebi, Putopis
16]N. Dacić, Šarampov, …. strana 33.
17]N. Dacić, ibidem.33
18]Ibidem
19]Evlija Čelebija, Putopis, ibidem, strana
20]V.Šalipurović, ibidem, strana 302.
21]Ibidem, strana 303
22]N. Dacić, Šarampov, strana 38,39.
23]N. Dacić, ibidem, strana 88.
24]E. Čelebi, Putopis, strana 390.
25]N. Dacić, ibide 89
26]N. Dacić, 89.
27]N. Dacić, ibidem 89.
28]N. Dacić, ibidem
29]N. Dacić, ibidem
30]Ibidem, 90
31]Nadir Dacić, Spomenici islamske kulture, strana 81
32]Evlija Čelebija, Putopis, strana 389.
33]N. Dacić, Spomenici islamske kulture ibidem 82
34]N. Dacić, Ibidem 83
35]N. Dacić, ibidem 83
36]N. Dacić, ibidem 84
37]N. Dacić, ibidem, 97.
38]N. Dacić, strana 97.
39]N. Dacić, ibidem 98.
40]N. Dacić, ibidem 98.
41]N. Dacić, ibidem 98
42]Bošnjačka riječ br 5 strana 37 i 38.
43]M. Baltić, Bošnjačka riječ, strana 74. Janar – Septembar 2011.
44]Ibidem
45]M. Baltić, Bošnjačka riječ, ibidem
46]N. Dacić, ibidem, strana 41.
47]M. Baltić, strana 72.
48]Ibidem
49]N. Dacić, ibidem, 42.
50]M. Baltić, ibidem
51]M. Baltić, ibidem
52]M. Baltić, ibidem.
53]E. Čelebi, Putopis,
54]V. Šalipurović „Prilozi za istoriju gradjevinarstva u srednjem polimlju u XIX veku“, strana 83.
55]Ibidem
56]M. Dudić, Doktorska disertacija, strana 142.
57]M. Hadžišehović, Muslimanka, 1997. str. 31. Citirano prema, M. Dudić, Doktorska disertacija, strana 142.
58]N. Dacić, 145.
59]Ibidem
60]N. Dacić, strana 146.
61]N. Dacić, strana 141.
62]S. Jejna, starac od 93 godine. Citirano prema M.d Dudić, Doktorska disertacija, strana 146.
63]V. Šalipurović, strana 80
64]Zgrada je nekoliko puta mijenjala svoju namjenu: medresa, ruždija, gimnazija, kao kancelarija turskog suda za prijepoljski srez, osnovna škola, danas je zgrada Muzeja.
65]N. Dacić, Spomenici islamske kulture i islamska zajednica prijepolja, strana 57.
66]Ibidem, strana 59.
67]B. Poturak, Nadir Dacić, Šarampov, strana 121.
68]Ibidem
69]Ibidem
70]TFR 1 SKT Dosya:152, Gomlek: 15157, Tarih 1326, 15 Rebiul-ahir – 16 maj 1908. godine,
71]Po kazivanju: Bahrije Poturka, Rifata Hodžića i Rama Kajevića, citirano prema B. Poturak i N. Dacić, Šarampov, strana 126-127.
72]B. Poturak, N. Dacić, ibiem strana 124.
73]Ibidem, 126.
74]Ibidem, strana 165.
75]B. Poturak, N. Dacić, strana 169.
76]J. Krunić, strana …. 64, 65.
77a>J. Krunić, strana 66.
78]Ibidem 66
79]Ibidem 66.
8]N. Dacić, strana 152.
80]N. Dacić, strana 152.
81]N. Dacić, Spomenici islamske kulture i Islamska zajednica Prijepolja, str. 155-156.
82]V. Šalipurović,ibidem strana 263.
83]Ibidem
84]Ibidem
85]Ibidem
86]N. Dacić, strana 66
87]N. Dacić, Spomenici islamske kulture strana 65.
88]V.Šalipurović, 259
89]E. Čelebija, Putopis, strana 389
90]E. Čelebija, Putopis, strana 391.
91]V. Šalipurović, smsmmsm, strana 177
92]Ibidem
93]Ibidem, strana 177.
94]V. Šalipurović, ibidem 177.
95]N. Dacić, Spomenici Islamske kulture, strana 68, 69, 70.
96]V. Šalipurović, strana 181.
97]N. Dacić, strana 65.
98]N. Dacić ibidem
100]N. Dacić, Spomenici islamske kulture ………….. 84
101]N. Dacić, Spomenici islamske kulture ………….. 84
102]N. Dacić, Spomenici islamske kulture …………..84
103]N. Dacić, , strana 62
104]Ibidem 61.
105]N. Dacić, ibidem. strana 62


Istaknuta slika: Bajramsko čestitanje u Prijepolju; Sarampov 1940-tih
Serijal iz knjige “Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku” autor Fatih Hadžić
Preneseno sa: Bošnjaci.net


About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Cazin 1905. godine: Mala neiskvarena Turska

Češki fotograf Rudolf Bruner-Dvorak početkom 20. vijeka boravio u bosanskoj Krajini i snimio Cazinski sajam. Piše: Lejla Hairlahović Pored muslimana, na stočnoj pijaci se pojavljuju i kršćani; jedni od drugih se razlik...
by Redakcija
 

 
 

ŽENSKA NARODNA NOŠNJA ROŽAJSKOG KRAJA

ŽENSKA NARODNA NOŠNJA ROŽAJSKOG KRAJA Iz fonda JU Zavičajni muzej Ganića kula Rožaje Priredio: Omer Kalač, dokumentarista JU Zavičajni muzej Ganića kula Rožaje FOTO: Damir Skarep   Rožajska oblast se nalazi na k...
by Redakcija
 

 
 

Adam Kelwick: Unutar najstarije džamije u Gani

Imali smo nekoliko sati slobodnog vremena i posjetio sam Larabanga džamiju. To je najstarija džamija u Gani u Zapadnoj Africi u jednom od najvažnijih povijesnih lokaliteta izgrađena u 1400. Jednostavno prelijepa džamija! &...
by Redakcija
 

 

 

Pero Zubac: Prilog za projekat ”Uticaj društvenih nauka i umetnosti na reevropeizaciju Vojvodine”

ODNOS PREMA SRPSKOJ TRADICIJI I VREDNOSTIMA EVROPE U GRAĐANSKIM PORODICAMA I SVETU UMETNOSTI XIX I XX VEKA   Prilog za potrebe projekta: „Uticaj društvenih nauka i umetnosti na reevropeizaciju Vojvodine“[1]   Prouč...
by Redakcija
 

 
 

Čedomir Marović: Stara Varoš pjesmom opjevana

Pejzaž kao u horor filmovima – stare kuće koje se jedva drže, šarenilo savremenih višespratnica, sa različitom arhitekturom, ponegdje prave vile, a preko puta golubarnici, gomile kamena od urušenih kuća, kokošinj...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona