Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Kulturna baština

2. Marta 2016.
 

Ismet Ćumurija: Saz, sevdahlinka i sijelo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

U doba Turske vladavine u našim krajevima u XIV i XV stoljeću bez saza i sevdahlinke se nije moglo zamisliti sijelo, akšamluk i teferič.

Udaralo Ture uz tambure,
udaralo, pa se raspjevalo,
Tambura mu od suhoga zlata,
tanke žice kose djevojačke,
a terzijan drvo šimširovo.

Saz (pers.-tur.) vrsta veće tambure sa dosta dugom drškom. To je stari žičani istočnjački muzički instrument. Pojedini muzički strućnjaci tvrde da je saz varirao i do dvanaest žica.

Kod nas u našim krajevima poznato je da se najviše upotrebljavao sa šest žica nategnute dvije i dvije, i jedna i jedna.

Prvi par žica se upotrebljava za solo muziciranje, dok se u istom momentu druge upotrebljavaju kao pratnja.

Dolaskom Turaka u naše krajeve bosanskohercegovački muslimanski živalj ga je prihvatio kao svoj narodni muzički instrument.

Tamburice, drvo javorovo,
Ko te kov'o nikad ne bolov'o.

Sarajlija Mula Mustafa-Šefki Bašeskija u “Ljetopisu” od 1746. do 1804. godine, zapisao je:

“Mehmed-baša Tambur u starosti je, usljed siromaštva mnogo nevolja podnio, bio je đuturum, znao je praviti sazove, a i svirati uz saz, u tome mu u čitavoj Rumeliji nije bilo premca.”

Sazlija – (pers.-tur.) – Svirac na sazu.

Obično je obučen: na glavi crveni fes sa crnom kićankom, fermen crni od čohe vezan crnim gajtanima sa orijentalnim šarama na ćoškovima vezenim iglom od biljura, bijela košulja od cerece, troboloz svileni šareni na krajevima sa kitama oko pojasa, jagluk od finoga beza zlatom vezen na jednom uglu – nošen o pojasu, čakšire crne od čohe – abe vezene crnim gajtanima na bokovima sa dugim turom uskim nogavicama, na nogama čarape i cipele – mestve, firale kaljače sa kalosama, postule (zavisi od godišnjeg doba).

Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke žice – kose djevojačke,
A terzijan – pero sokolovo,
Vidjeh zijan – ispade terzijan.

Muziciranje sazlije je sićano kucanje uz žice saza koje se melodijski prepliću sa glasom sevdalije-sazlije, tako da uvijek sevdahlija prednjači ispred zvuka saza.

Vještina kucanja uz saz je njegovana neovisno od pratnje pjevanju razvijala se kod darovitih pojedinaca do visokog stupnja savršenstva umjetnosti.

Pravo sevdahlijsko pjevanje uz pratnju saza je kompletan dio izraza dijela kulture muslimanskog naroda.

Ne mogu a da ne spomenem poznate sazlije-virtouze na sazu u Društvu “Gajret” u Sarajevu (1903-1941), a to su: Edhemaga Sulejmanović, Salihaga Hodžić, Asimaga Jasika, Hamdija Hadžihalilović i Hamdija Cadra.

Uz ove sazlije spomenuo bih i dva veoma popularna pjevača sevdahlinki Društva “Gajret” u Sarajevu Adilu Kulinović i Safiju Filipović.

Saz se često čuo na sijelima koja su priređivana za vrijeme turske vladavine u ovim krajevima, a naročito u Sarajevu – Saray Bosni (1517. g.).

Saz i sevdahlinka su našle svoje mjesto od treće decenije prošlog do početka ovoga stoljeća u porodicama Hasana Porče i njegovih sinova Mehmeda i Abdije i Mehmedovih sinova Abida i Muharema. Abdija Porča bio je po zanimanju kazandžija u Sarajevu, a umro je 1877. godine. Glasoviti pjevač je vlastitom umijeću i sam ušao u pjesmu.

Osim ove porodice u Sarajevu je još bilo porodica o kojima su se spjevale pjesme, a u kojima se često sjelilo i akšamlučilo kao kod: Morića, Džindžafića, Dženetića, Turhanija, Kuna i drugih.

Svaki veći grad u Bosni i Hercegovini je imao svoje sevdahlije, a pojedini i sazlije: Mostar, Banja Luka, Sarajevo, Bihać, Travnlk, Tuzla, Prijedor, Jajce, Zenica, Doboj, Brčko, Goražde, Cazin, Foča, Zvornik, Višegrad, Bjeljina, Tešanj, Gradačac, Kladanj, Vareš, Čapljina, Počitelj, Stolac, Livno, Ljubuški, Trebinje, Nevesinje i mnogi drugi.

Imal’ jada ko kad akšam pada
Kad’ mahale fenjere zapale,
a sa đula jeca glas bulbula?
Kad’ saz bije u prve jacije,
Kad’ tanani dršću šedrvani,
a iz tame šapću usne same
“Gondže moje, dal’ još misliš na me?”

Obično bi se sijelilo u svako godišnje doba naročito uz mubarec dane nakon posta u akšam, akšamlučilo i sevdisalo razbijajući derte i merake.

Saz se često čuo na sijelima u jesenje i zimske noći koja su priređivana u Sarajevu, u konaku, u čardaku, u selamluku-aharu, baškaluku, predahluku porodice Smail-bega Dženeti-zade (Dženetića) čaršija Ćemaluša. Tu se okupljala samo muška čeljad, dok su ženska svoje vrijeme provodili u haremluku iza demir pendžera, vezla bosansko-hercegovačke vezove zlatnom, srebrenom i svilenom niti s’ iglom od biljura i uz sevdahlinku čekale svoje momke da im dođu pod demirli pendžere. Uz saz ukrašen sedefom, najčešće zlatom ili srebrom potkovani, okićen zlatnom kitom na vrhu vrata, se kucalo.

Na sijelima bi bili moćnici, bogatiji ljudi, trgovci i drugi.

Prostor na cardaku je zastrt halijama, a ukrasen zidnim ornamentima i lehvama-citatima iz Kur'ana, te oruzjem: dzeferdari, puske, sablje i kubure na serdzadama koje su visile na duvarovima.

Muska celjad bi se razmjestila – posjedala po mehkim, crvenim, plavim ili zelenim kadifom ili sarenom svilom prekrivenim minderima ili cohom ili sarenom svilom zastrtim siltetima, puseci na srebrom ukrasene cibuke i nargile napunjene na daleko poznatim hercegovackim duhanom.

Naslonjeni bi bili na izvezene jastuke, koje je danima i nocima vezla zenska ruka ukrasena zlatom, dijamantima, srebrom, biserom i briljantima, sa divnim bosansko-hercegovackim vezovima u svojim odajama ili haremlucima.

U vrh selamluka na najboljem mjestu bi se sazlija smjestio i sjeo uz mangalu-dagaru na kojoj se u dzezvama podgrijavala kahva.

Tu se iz zlatom ukrasenih fildzana pila prava tucana kahva u stupama, a prilog takvoj kahvi bi cesto bio i rahatlokum.

Cijela prostorija bi odisala mirisom “Caben trave” (Uda) koju su hadzije donosile cak iz Cabe.

Opojni miris pomenute trave bi se sirio po prostoriji sa zere u mangali-dagari. Na ovakvim sijelima bi se divanilo – pricalo i recitovalo, mladi bi se igrali drustvenih igara (prstena) a najcesce bi se sa velikom paznjom slusao pjev sazlije uz saz. Na ovakvim sijelima bi se jela halva, pilo serbe, limunada i medovina iz casa pozlacenih, ili posrebrenjenih, a na ponekim sijelima pilo se i pivo iz pozlacenih mastrafa. Ovakva pojedina sijela bi se odrzavala iza aksama, a pojedina bi trajala sve do sabaha.

Sini, sini, sjaj mjesece sini iza gora
Da ja vidim ko se sece nocas ispred dvora
Ko li sece ko li pjeva? tanko glasovito
Uz dvije zice tamburice tuzno zalovito.

Iz gore pomenutih stihova tipicne hercegovacke sevdahlinke (iz hercegovackih Dubrava) Safvet bega Basagica je vidljivo da je saz i sevdahlinka iz cardaka, odaja, selamluka-ahara, baskaluka, predahluka sisla u avlije, sokake, mahale, na teferice uz rijeke gdje su se vecinom okretali janjci na raznju a vidljivo je i u pjesmi:

Po mjesecini kraj simsira
Tu mi se sece moj delija
U ruci mu tamburica sedefli
Sitno kuca, glasno pjeva cujes li
Nano, zove me, of aman!

Takodje u baladi “Srmt brace Morica” o pogibiji brace Morica (1757. god.) narod je spjevao i stihove:

Ja da vidis Moric Ibre
Kad se lati tamburice
Pritegnu joj tanke zice
Pa zakuca i zapjeva
Sitno kuca Moric Ibro
Sitno kuca, jasno pjeva:
Dunjaluce, golem ti si!
Sarajevo, sehir ti si!
Bascarsijo, gani ti si!
Cemaluso, duga ti si!
Latinluce, ravan ti si!
Taslihanu, sirok ti si!
L'jepa Maro, l'jepa ti si
Dosta si me napojila
Od dusmana zaklonila!

Ova balada se nasla pod nazivom “Dunjaluce, golem ti si”, ili “Braca Morici” i na repertoaru popularnih pjevaca narodne muzike Bosne i Hercegovine izmedju Drugog svjetskog rata i rata 1992. godine dr Himze Polovine iz Mostara, Safeta Isovica iz Bilece i Mustafe Ezica.

Vremena su se mijenjala pa i obicaji ljudi.

Sazlije sa svojim sazovima prelaze i u mejhane-birtije i kafane.

U mejhani sjedim pijem
Pijem rujna vina
S stara se majka brine
Sto joj nema sina.

Sta du kuci tako rano?
Sta me tamo ceka?
Drage nemam da me ceka
Kraj mehka duseka.

U mejhani sazlija nalazi sebi mjesto na prednjem dijelu secije prekrivene cohanim minderima na kojoj sjede gosti, a neki sjede i za hastalima – stolovima kao na muntahtama – vrsta stolice koje su izrezbarene divnim rucnim orijentalnim sarama. Tu se sijelilo, senlucilo uzdisalo i meracilo uz saz i sevdahlinku iza aksama do kasne noci, a ponekad i do samoga sabaha. Sazliji bi se cesto pridruzio i svirac uz daire-def.

Takav primjer saza i pratnje defa je pjevacki i sviracki par Behka Topcic i Igbal Ljuca iz Sarajeva, izmedju Drugoga svjetskog rata 1941. godine i rata 1992. godine. Pred Drugi svjetski rat 1941. g. i rat 1992. godine bilo je vise sazlija. Medju najpoznatijima bili su: Muharned Mesanovic-Hamic iz Sarajeva, Selim Salihovic iz Bijeljine, Dr Hasim Muharemovic iz Srebrenika, Halid Music iz Zivinica, Himzo Tulic iz Malog Zvornika, Nazim Isanovic iz Banja Luke, Amir Haskic iz Travnika, Zuhdija Hasanagic iz Zvornika, Camil Matijevic- Cina iz Hrasnice, Avdo Vrabac iz Tuzle, Saban Salkic iz Kalesije, Kasim Alajbegovic, Mirsad Sijercic, Avdo Lemes, Kadir Kurtagic, profesor Mesa Gibrajcevic i drugi. Pored pomenutih sazlija izdvojio bih Rajka Simeunovica iz Tuzle, koji je djelovao nekoliko godina pred sami rat 1992. godine. Napravio je veoma mnogo arhivskih snimaka za Radio Sarajevo, a ucesnik je serijala Televizijskih emisija Radio Televizije Sarajevo pod nazivom “MERAKLIJE” urednika i voditelja Vehida Gunica iz Kozarca, kod Prijedora.

Posebno moram da istaknem vrsnu porodicu sazlija iz Zivinica, Muhameda, Ramiza i najmladjega Muaza Borogovca.

U Tuzli je unazad nekoliko godina djelovalo i udruzenje sazlija, sto ne mogu tvrditi da i danas postoji.

Hajro Hadzikaric jedan od doajena Narodnog Pozorista Bosanske krajine iz Banja Luke 10. novembra 1973. godine u sarajevskom ilustrovanom listu “VEN” rekao je: (a mislio je na dr. Hasima Muharemovica iz Brckog)

– “Eh kad ono zapjeva mislim da je Brcak i “udari” u saz…

Suze mi poteku na oci. A srce? Ono zaigra i kao da je htjelo da kaze: “To je prava narodna pjesma – sevdahlinka”!

– Zal za mladoscu? – Ni govora! Treba znati osjetiti lijepo u pjesmi i pjevanju.”

A na pitanje: Sta je zapravo sevdahlinka? odgovara Muhamed Cejvan – nekadasnji glumac i pjevac iz stare garde sevdahlija Banja Luke:

“Ljubav, milovanje, zanos, vatrena zelja, ljubavna patnja, uzdisanje… eto to je sevdah i sevdahlinka.”

Mnogi pjevaci sevdahlinki snimili su uz saz, na nosace zvuka i napravili arhivske snimke za Radio stanicu Sarajevo a to su: Emina Zecaj, Alic Ahmedhodzic, – koja je napravila najvise snimaka, zatim Izeta Selimovic Sacic – Beba iz Trebinja, dr. Himzo Polovina iz Mostara, Meho Puzic iz Odzaka, Hamid Ragipovic-Besko, Cazim Colakovic, Muhamed Pagia-Masura, Nedzad Salkovic iz Tuzle, Ljubica Berak iz Bosanskog Novog i drugi.

Takodje ne mogu a da ne istaknem i nekoliko naslova sevdahlinki koje su cesce sazlije snimale na nosace zvuka i javno izvodile a to su: Tamburalo momce uz tamburu; Pita Fata Halil-mejhandziju; U Travniku na DalTabaniku; Il’ je vedro, il’ oblacno; Sinoc sam ti Safo; Sa Gradacca bijele kule Zmaja od Bosne; Dunjaluce, golem ti si! (Smrt brace Morica); U mejhani sjedim pijem; Aksam dodje, jacija se sprema; Mogul’ Hanko nociti; Cempres viti cempres ponositi; Kad puhnuse sabah zorski vjetrovi; Grana od bora, pala kraj mora; Na hastalu gori svijeca i mnoge, mnoge druge.

Otprilike u nazad pet godina od rata 1992. godine veoma se rijetko cuo zvuk saza u Bosni i Hercegovini.

Ni SAZLIJE ne kucaju
Divne pjesme SEVDAHLINKE
Nek’ ne spominje dicno ime
Moje Esme mile.

Kod nas se slobodno moze reci da saz izumire i veoma je velika rijetkost pronaci sviraca- sazliju. Hercegovina vec odavno nema sazlija i nije mi poznato kada je iz nje iscezao saz i ako je sevdahlinka prisutna u Mostaru, Stocu, Pocitelju, Capljini, Konjicu, Jablanici, Ljubuskom, Trebinju i drugim nasim krajevima su se, nije nam poznato kada, udomacili muzicki instrumenti sargija, gusle, daire-def. Da ne bi sasvim iscezao trebalo bi se zainteresovati kako bi preostale zive sazlije svoje znanje morale prenijeti na mladje da bi se ipak ovaj muzicki instrument jednog naroda ocuvao.

Tamburice, moja dangubice
Da te svojoj ja poklonim majci,
Majka dertli, a ti vrlo sesli
Vazda bi mi majku rastidila.
Da te svojoj ja poklonim seki,
Malecna je kucati ne znade.

Da te svojoj ja poklonim dragoj
Jos je mlada moze se udati
Pa ce tebe drugom odnijeti
Tamburice moja dangubice!
Ja cu junak tebe pokloniti
Svom jaranu, Ibri barjaktaru
Ne bi li me Ibro pozalio
I s’ tobom me u pjesmi pjevao!

Saz je sa austrougarskom okupacijom iz nasih krajeva postepeno potiskivan harmonikom, koja nije bila primjerena nacinu pjevanja sevdahlinke, utjecuci snagom svoga tona na izmjenu nacina pjevanja. Zamjenu saza instrumentom, kojeg je donijelo novo doba, vodilo je opadanju pjevackog umijeca, jer preglasna pratnja harmonike dovodila je pjevaca ili pjevacicu u nezavidan polozaj.

Pratnja sevdahlinke sazom, kojom se u izvodenju vrsnih sazlija postizalo skladno preplitanje instrumentalnog tona sa pjevackim glasom, harmonikom nikad nije bila dostignuta, iz cega je proisteklo postepeno, ali i neminovno suzavanie mogucnosti tanahnog melodijskog nijansiranja u pjevanju sevdahlinke.

Dakle, pouka bi nam bila da ocuvamo dio kulturnog naslijedja, te da saz i sevdahlinka i dalje budu nosioci dijela kulture muslimanskog naroda i da propagiramo njihovu autenticnu izvornost.


 

Preneseno: Most



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Marija Juračić: Hiragana s damine lepeze

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu knji...
by Redakcija
 

 
 

Preselio književnik Isnam Taljić (1954-2017)

12. oktobra 2017. godine preselio je rahmetli Isnam Taljić, jedan od bošnjačkih najplodonosnijih pisaca Isnam Taljić, rođen je 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Dugo ...
by Redakcija
 

 
 

Poziv za pomoć da se ukrovi kuća Nazifa Daglara

Kako pomoći hadži Nazifu Daglaru iz Ahatovića kod Sarajeva Treba mu krovna konstrukcija, vrata, prozori Hadži Nazif Daglar iz Ahatovića kod Sarajeva je ljudina i po, koji je, kada je mogao, pomagao mnogima u nevolji. Mnogi...
by Redakcija
 

 

 

Konkurs za književnu nagradu „Musa Ćazim Ćatić“ za najbolju neobjavljenu pjesmu 2017.

Na osnovu Odluke o ustanovljenju književne nagrade „Musa Ćazim Ćatić“ Upravni odbori Kulturnih udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ Odžak i München raspisuju                                  ...
by Redakcija
 

 
 

Emina Čolović: Moje su pjesme u duhu sevdalinki

Emina Čolović, pjesnikinja Ilahija “Džennet”, za koju sam napisala stihove, postigla je veliku slušanost u arapskim zemljama Emina Čolović iz Rožaja, koja već nekoliko godina živi i radi u njemačkom gradu ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona