Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Poezija

28. Januara 2017.
 

Poezija Zorana Hercigonje

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Zoran Hercigonja

.

VISOKO POD NEBOM

.

Ako ću ikada umrijeti, volio bih da bude kasna jesen.

Uz plavo večernje nebo, uz krvavi odsjaj zalazećeg

sunca u licu blijedih oblaka.

Uz otpalo lišće, uz porub zelenog travnatog tepiha,

prošaranog bujicom stopa Smrti.

 

Ako ću ikada umrijeti, volio bih da bude kasna jesen,

kasno jesenje poslijepodne.

U jesen je prikazana prava krhkost prirode,

kao i moja u odlasku u krhkoj tinjajućoj duši.

tada, a ne nikada, probudile bi se leteće uspomene,

zarobljene u gvozdeno zvono zaborava i tjeskobe.

 

Ako ću ikada umrijeti, volio bih da bude u kasnu jesen

u tuzi i hladnom mrazu mrtva drveća.

Dotakao bih svako, čuteći bilo i otkucaje srca,

čuteći hladni mlaz zračeće iskre života tog drveća.

Šetao bih krajem i gledao očima svoje duše,

slabo naziranje svjetlosnih snopova njihovih aura.

 

Posjetio bih brezu, čija kora u vječnom nasljedstvu nosi brazgotine na neokaljanoj bjelini,

kao moja duša povrijeđena životnim smislom.

Ako ću ikada umrijeti, volio bih da bude u kasnu jesen,

u podnožju stoljetne kruške;

volio bih nasloniti se o mahovinu koja ju je pokrila

da joj ne bude hladno u zimi njenih dana;

volio bih pipati njezinu golemu žareću ranu u srcu,

koju je načinilo vrijeme.

Tamo ću čekati, tamo ću biti i disati u skladu s krošnjom njene bolne uspomene.

I čekati… čekati…

 

ROĐENJE SVIJETA

 

Rodilo se dijete,

porodila se smrt;

Po Adamovu stegnu

kročila u svijet

patnja i bol,

muka i strah,

bodljika i trn.

Ne budi se dijete!

Spavaj!! (Ljepše je u snu!)

Snivaj, leti s anđelima

i ne koračaj po spaljenome tlu,

po pepelu, prahu i žeravici.

Budi gdje jesi sad.

Sjaj zvijezda, isti je,

bio na svijetu il u utrobi (znaj).

Dobrodošlo milo dijete

u porođajne muke odra života.

 

POD RUŠEVINAMA

 

Sklonio sam glavu

pred plamenom jezika

što razara i guta prostor i vrijeme,

pred olovom očnjaka

na kojem pretvara se radost u tugu,

sreća u patnju i bol,

pod crno sukno neke davno zaboravljene ruševine.

 

Sklonio sam se od oluje i bijesa

nevidljivih sila što me prate kao

kuga nevino srce.

Pada kiša kap po kap, tutnji,

odzvanja o prazninu zamka,

slijeva se niz obraze portreta

što tugom mučen plače

za davnim vremenima.

Mokar pločnik hodnika,

izdiže se kao sluzava gujina leđa

rođena iz kukuljice, iz ruševina uthnule esencije

i pokazuje mi sklizak put kroz pustopoljine

i prostranstva ništavila.

 

Romon kiše bode me u dušu,

šapato podsjeća da zlato mog života

sniva u rukama tuđim, u rukama nekog sretnika.

O oteta sudbino, oteti snovi,

začarana dušo otrovom čarolije,

Meni su tebe ukrali!

drugi snivaju svoje snove u dvorcima od kristala

na svili i baršunu;

drugi živo moje bivstvo,

drugi jesu Ja,

dok pravi Ja u dronjcima

podno ruševina brišem suze

tugom mučen za davnim vremenima.

 

 

NA PRAGU

 

Sutra… kada usnem meko,

kada me budu iznosili uz plač i jecaje,

biti će to moj posljednji zalazak sunca,

moja zadnja promenada zemljom.

Rastat ću se od briga i problema,

istresti sav biser sebe,

što li ostavit ću svijetu,

koliko moje najmilije srce zaboli?

što li će biti, kada me pokriju zemljom,

a što kada se probudim nigdje?

 

Što od čovjeka osta,

kad proguta ga tama,

da li je duša ikada prosta,

slobodna ptičica bez granica, bez straha,

il’ potopljena lađa suzama?

Sva vjera, svi bozi i svete relikvije,

nisu utjeha putnika koji jenjava i strada,

gdje zaista je Eden,

gdje nastupa čovjek,

gdje središte je smisla (ponosna estrada)?

Kuda sve odlazi,

gdje je u svemiru zaista čovjek,

gdje je druga strana?

 

Na pragu straha,

na ivici strepnje,

propinje se posljednja nada,

jedino u srcima i u mislima drugih,

sakupljen je čovjekov život kao sjećanje

duboko bolno sjećanje.

 

LICEMJERNI DANI

.

Svaki dan drsku obrazinu sa sobom nosi,

svako podne, krvava je borba proletera,

za slobodu, za vjetar u kosi,

riječ ili dvije (santa ravera).

 

Od ponedjeljka do nedjelje dana,

obrazine se gomilaju u kesi,

svako podne dana drugom obrazinom hara,

pravdo licemjerna, gdje si?

 

Nitko nema čvrstu obrazinu (stav)

licemjerje se jede žlicom kao juha,

obrazine se komešaju u crnoj kutiji ispod zvijezda.

Nitko nikog ne poznaje, ničiju narav.

Licemjerje je bolest, koja se ne da

preboljeti u sedam dana!

 

KRHOTINE STAKLA

 

Život je prozirna ploha stakla

suncem sjajnim po tjemenu obasjana

jedna zraka kriomice se poigrala (makla)

gorko sjeme apsurda posijala.

 

Svi dani života, svi ljupki trenuci,

mora su prozirnih događaja;

sve ljubavi, sva vjenčanja, svi sprovodi,

plod su bolnih muka porođaja.

 

Svo uhvaćeno vrijeme u staklu klepsidre,

svaki impozantni dert, gaf, snebivanje,

utkani su u tanahnu nit plohe staklene

nerazdruživ konglomerat, koncept, zbivanje.

 

Sve budne latice krilata cvijeća

sačinjavaju savršenu melodiju;

samo jedan krivi ton (kao ugasli plamen svijeća)

staklo se skrhalo; život je parodija.

 

Štapom želje za ponovnom harmonijom, skladom,

kopkamo po hrpi (vrijeme mlako)

pazi djetiću da se ne porežeš na staklo,

budi oprezan s uspomenama hladom!

.

BALADA U PREDVEČERJE

 

Dok mjesec blista kao režanj prezrele dunje,

sumrak svilom tuge obavija šume,

dan gleda prizor noći mraka sa suzom u očima,

i sklapa u tuzi svoje kapke.

Tmina raste.

Svi putevi nestaju za izmrcvarenim fenjerima,

ulica tone u zaborav,

vuče mračnu stravu svojih okova,

i steže bol u duši.

Od umora će pasti u hladne kupke.

Mrak plavi svoje obraze,

lunja gajevima i daljinama,

igra igru noći i plaši ljude.

Nema bedema ni straže da zaustavi mrak,

pred njim, sve se boje gube u crnom tkanju,

u kotlu vješca sve iščezava!

U duši mraka, skitnica vjetar,

okićen mnoštvom mrtvačkih traka,

hladnim dahom, noć čini još žeščom.

U tebi se gubi svaki prizvuk fonova,

i najači vox šuti,

tvoj crni mantil u strahu nas ranjava,

svi šute ili šapću riječi tajnovite,

u poroti žalobnih večernjih flora,

izdiše kraj.

 

 

Zoran Hercigonja rođen je 1990. godine u Varaždinu. Već u trećem razredu osnovne škole,  počeo se baviti pisanjem poezije i kratkih priča. Autor je pedesetak neobjavljenih kratkih priča, osam romana i tristo pjesama poezije koje redovito objavljuje na portalu Poezija Online pod imenom zoran.hercigonja. Uz literarno stvaralaštvo, slobodno vrijeme popunjuje likovnim stvaralaštvom u suhom pastelu, akrilu, ulju te lakovima za metal.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Filip Došljak: “Anegdote i minijature” Maksima Lutovca

Nova knjiga   KNJIŽEVNA POLJA MAKSIMA LUTOVCA   Maksim Lutovac (Berane, 1936), šahovski velemajstor, povukao je još jedan vrijedan  potez, ali ne na šahovskom polju već na književnom. Svojom novom knjigom, pod nazivom ...
by Redakcija
 

 
 

Disovo proleće na Beogradskom sajmu knjiga

Градска библиотека „Владислав Петковић Дис“ и 62. Међународни београдски сајам књига позивају Вас на промоцију издања 54. „...
by Redakcija
 

 
 

SHURA publikacije u Beogradu

Na ovogodišnjem sajmu knjiga u Beogradu, na štandu SHURA publikacije izložena su i najnovija izdanja, među kojima treba istaknuti tri knjige poezije – kolo pod nazivom GEOPOETIKE I: Alen Kristić (Sarajevo): Gravitaci...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Bio je oktobar

Said Šteta   BIO JE OKTOBAR   Ruke mekše od kadife i neobično bijele uzimale su zvijezdu iz blata i nosile je visoko u sazviježđe želja svojih Bio je oktobar kada i mravi ljetinu dijele na dlanu zrno žita, kao ...
by Redakcija
 

 
 

Maida Mujević: Ja i Alija

April. Sumorna proljeća koja podsjećaju na svako godišnje doba pomalo. To je vrijeme u kojem mislite da svaki lijep i jasno žućkast dan pripada nekom drugom, a ne vama. Toliko se gomile odjednom stvori po ulicama, da čak ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona