Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Poezija

21. Marta 2015.
 

Sande Dodevski: Dome moj jačinski

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Sande Dodevski

 

 

 

 

 

 

DOME  MOJ JAČINSKI

jato čvorkovo

I

 

Dome moj daleki, za koji me ne veže ništa

Što s tugom proživljeno nije, radošću isplakano

I životom odbolovano… Dome moj na ledini

Nad kojom je modro nebo – samo meni poznato!!!

 

 

I afion procvjetao, i sunce na prvoj četvrtini neba,

A dolje samo ona, ledina – ogoljela i pusta!

I vjetar, dome moj, nevidljiv a meni drag;

I miris – prazni dome moj – miris  nedozrelih dinja!

 

 

Ah, kako samo zelene dinje mirišu!

I tek u dnu dola i na kraju ledine –

Tek onamo, zakržljao, uzdiže se  brijestić –

Stariji od mog rodjenja…!

 

 

I čini mi se dalek njegov hlad; nepregledna nas

Daljina dijeli, a čujem mu na vjetru zavijorelo lišće

Nalik nečijem grlenom pjevanju,

Koje me uspavljuje, koje me miluje po snenoj kosi  …

 

 

Dok  mi sunce ispucalu donju usnu u krvavu

Kaplju ne pretvori i dok u meni

I dalje zagledanost i upitanost:

Šta, kako i do kada će sve ovo trajati ???…

 

 

Brijestić mi se iz dola smiješi; dinje zelene me

Dozivaju u svoje mirišljave vreže; sunce me prži, a ledina,

Ogoljela, pusta stoji i tek se na istoku ispod prve četvrtine

Neba podiže čvorkovo jato…

 

 

Koje zacrnjuje  dotadada prozirno čist svod horizonta,

Koje  se povija u letu kao klasje na vjetru što

Se povija, i koje svoje crne sjenke na tlu pokazuje

Kao izvrnuto lišće svoja srebrnkasta naličja što pokazuje;

 

 

II

 

To je   M o j   d o m !  Takav je moj dom i ja osim njega

Drugi nemam niti ću ga ikada imati;

Dosta mi je i samo taj jedan – kažem sebi, i željno

Mu se u mislima vraćam!…

 

 

Trčim mu u susret   – njemu,

Koji se žurno udaljava od mene!

Stani dome moj, dozivam ga plačnim glasom…

Pričekaj me, dome moj, da sa kućnog praga

 

 

Još jedanput  vidim  prvu četvrtinu neba – da  miris

Zelenih dinja sa nevidiljivim vjetrom  do mene dopre;

da mi donja usna na suncu do krvi prepukne;   brijestić  u dolu

i nakrivljenu mu sjenku  da  vidim nad okolnom  crvenom zemljom –

starijom od svačijeg rođenja …!

 

 

Stani dome moj, kada te kao Gospoda boga molim

Da sa kućnog praga samo još jednom ugledam čvorkovo jato u letu!!!

Stani, zaustavi se  i nemoj mi bježati

Da u ove pozne dane i bez tebe ne ostanem!!!

 

 

I  tada  se on, moj dom, zaustavlja,

Ali ne šireći ruke kao nekada!

I, čeka me… čeka me!… Stoji na brijegu

Nad rijekom oronuo i trošan i bijući posljednju bitku

 

I sam dozivajući svoju mladost;

Da bi dozidao od kiša i snjegova poispadale ćerpiče, i od blata

Armiranog raženim slamkama zanovio svoju zemljanu fasadu;

Brijestovu kućnu gredu na čardačiću da promijeni.

 

I  da pod njom lastavičje gnijezdo opet se nađe,  a

U njegovoj arabesci od skorjelog blata još  jednom

Izlijegu bjelogrli i bjelotrbi lastavičji poletarci sa očima crnim ko što

Je zrnevlje od konoplje crno…

 

 

Da i na praznik Svete Petke pohrli sve što hodati može,

I da tada moj dom  mirno i dostojanstveno sam i prazan

Na bregu nad rijekom stoji – znajući da će se u predvečerje

Svi u njega vratiti….

 

III

 

 

O, Dome moj – slatki dome moj – niko se i nikada

Tebi  više  vratiti neće; ostaćeš sam na vjetrometnom  mjestu

I posle te moje smrti niko dozivati neće………………………..

……………………………………………………………………………?!

 

 

Ledinu stoga ogoljelu i pustu čuvaj; dinjama zelenim

Ne daj da zrenu, afionu da procvjeta i brijestiću da ga »holandska«

Bolest  sprži! Meni moju donju usnu, krvavu, vrati  –

I košulju prtenu na ramenima od sunca pobjeljelu!

 

 

A zatim  i bivole  moje crne meni vrati

Što na putu nepomično stoje dok  kišna oluja

I porojni pljusak  nad Kratovom i Skopskom Crnom Gorom!

Ostavi ih  meni  da ih rukama izguravam do kuće  na brijegu

 

 

I da skupa s njima kisnem dok  pod  brijegom  mutna dotiče rijeka

I  dok poplutale u pjeni boje čokolade prve plodove  jabuke  petrovače

pronosi! …………………………………………………………………………

Ostavi me, dome moj, jer vrijedan tvoga pamćenja nisam!

Zaboravi na mene ko što ću ja zaboraviti  na  tebe! …

Živi, dome moj, u svjetlosti  jutara novih i ne osvrći se na mene!!

 

 

 

 

 

Herceg-Novi, l999. godine.                                       S. Dodevski



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Poezija Dubravka Matančevića

Dubravko Matančević   ZAROBLJENA U SRCU   U srcu tvoja slika malena Nema snage da izgori Ne može da pobjegne od plamena Gori vječno u tisuću boja S njom sva sreća, tuga moja.   Nosi tebe uz mene Pored nje d...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: Nepomično more

Marija Juračić   Nepomično more   Sanjala sam opet neka crna jedra kormilo je prazno i samo se vrti nepomično more, bez zvuka, bez vjetra korak do ničega, do pakla, do smrti. . Nema ni zvijezda, nema niti ptica m...
by Redakcija
 

 
 

Edib Šaljić: Mali šehidi

Edib Šaljić . MALI ŠEHIDI . Dok druga djeca slušaju bajku, Dok sanjaju miran, šareni san, Sirijsko dijete sanja mrtve baba i majku I moli Boga da preživi još jedan dan. . Zar među djecom razlike ima?! Zar može neko dje...
by Redakcija
 

 

 

Poezija Jelene Kočović

Prošle su godine . Prošle su godine lutanja i traganja, sada živim u ljubavi imam sve što treba mi, mirnu luku i topli tom, živim život ja po svom. Prošle su godine lutanja i traganja, sa tobom sam pronašla sve što tre...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Jasne Jašaragić

Jasna Jaca Jašaragić   MOŽDA Možda negdje tamo daleko ispod plavog neba iza dalekih stijena na mene misli neko očiju boje kestena. . Možda imamo iste želje, možda sanjamo iste snove možda nas sudbina kroz tišinu ...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona