Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Poezija

25. Septembra 2016.
 

Selman Repišti: Fado: Prevedeni smisao ili osmišljavanje prevoda

More articles by »
Written by: Redakcija

FADO: PREVEDENI SMISAO ILI OSMIŠLJAVANJE PREVODA?

 

 

Nemojte se slučajno drznuti da me pitate: Šta je to (tačno) fado? Mogu vam samo dati približan odgovor, budući da se fado ne može precizno izraziti riječima. Ako ga pokušamo definisati, uopšteni dio njegove definicije bio bi da je to tradicionalna portugalska muzika. Puno veći problem  stvara onaj drugi (specifični) dio definicije, koji se odnosi na emocionalno-ekspresivni aspekt njegove suštine. Ipak, dajte da pokušam… Fado je kulturno-suzdržana dužnost iskazivanja poštovanja prema bijedi, nemaštini, smrtnosti, neuzvraćenoj ljubavi i sjeti. Fado omogućuje povezanost između svih onih zapečaćene sudbine, koji su društveno i moralno (ne svojom krivicom) obogaljeni i potjerani u mrtvi ugao samoće i zaborava.

 

Riječ je o terapijskoj ulozi njegove otužne poetike i oštrih taktova. Bol koji je u pozadini fada je veći nego u sevdalinci, ali je podnošljiviji jer ga dijeli i preuzima cijeli narod. Jedno je sigurno: fado je inkarnacija i supstrat napaćene portugalske duše onoliko koliko je sevdalinka one bosanske, ponosne, vrle i plemenite. U ovakvoj kolektivnoj katarzi, odslikava se neka neshvatljiva, a tako bliska estetika konstante ubogosti i nadolazeće, podrazumijevajuće smrtnosti. Etički je okrenuti se i osvrnuti, odati počast brigama svih nas i utješiti nas saznanjem da nismo sami, niti smo jedini u patnji koja nas, iz dana u dan, nastavlja izjedati. Kavaljerskim manirima, fadu polazi za rukom poraziti nepravdu i zlu kob. Fado je, stoga, univerzalni nagon za samoodržanjem, osnovica egzistencije i bȉlo duboko zatomljene neustrašivosti u susretu sa životom koji nam je upravo pljunuo u lice. Nije lako ”donijeti” fado. Njegov poslanik i medij je fadista, pjevač/ica koji/a ga mora prvo shvatiti, osjetiti, pa onda prenijeti. Pretvoriti se sav/sva u instrument, nauštrb svog fizičkog oblika.

 

Napravio sam izbor u vidu pet pjesama koje sam preveo, pitajući se da li sam preveo ili pronašao smisao u njima. Nešto slobodniji prevod uvjerio me je u ovo drugo. Prva je neoficijelna himna najstarijeg lisabonskog kvarta (Alfama). Ova četvrt vjerovatno je dobila ime po arapskoj riječi za usta ili drugoj za nešto poput hamama.  Prostire se od estuara rijeke Tejo, pa sve do dvora São Jorge. Druga pjesma nosi naziv ”Bijela ruža”, po cvijetu čija je simbolika u moralnoj i tjelesnoj nevinosti. Po svom sadržaju, igra je privlačnosti, čuđenja, čežnje i traganja za ljubavlju. Sljedeća je Recusa, koja polako razmiče veo iluzije o fadu i posljednjim stihom napokon izjavljuje šta je i ko je, zapravo, autentični fadista. On je ništa drugo do sâm fado. Četvrta je Loucura (”Ludilo”), u kojoj se pjevanje o patnji proglašava blagoslovom i čašću dodijeljenom kako bi se nastavio pronosiiti glas svojih prethodnika. Posljednja pjesma je obraćanje vlastitom narodu, koji nas može kuditi i osuđivati, ali kojem se ne otkazuje vjernost i privrženost. Drugim riječima, fadista naglašava da odlaskom u nepovratne predjele smrti nije iznevjerio/la svoj narod. A sada sami pokušajte iščitati i osluhnuti ”ono nešto” tanano, paperjasto, mekano i nečujno… taj čarobni fado:

 

Alfama

 

Kada bi mrak na Lisabon pao

Poput bez jedra jedrenjaka

Cijela Alfama izgleda kao

Bez prozora baraka

U kojoj bi, o koncu dana, narod u smiraj zapao.

 

Mansarda to je,

Od tuge skrivena

gdje Alfama robuje

Među četiri zida vodena

Četiri lelek-zara

I četiri zida strepnje

Gdje se noću pjesma stvara

Što se uz gradske zidine, blistava, penje…

U svojoj boli zatočena,

To u dertu Alfama grca i stenje.

 

Ali, Alfama na fado ne miriše,

Već na usamljenost ljudske tuge,

I zbog bolne rane tiho diše,

Gorki je začin mekog hljeba za uboge…

Alfama fado ne izdiše,

Ali šta može, kad nema pjesme druge.

.

Rosa branca (Bijela ruža)

 

Na podiju, dok ružu na grudi privijam

Sa mnom će plesati svako

Ne prestajem da se izvijam

Ruža se slomila, kao da je staklo.

 

Svak’ kojem podare

Milosni ljubavi dar

Nek’ bijelu ružu ubere

I stavi na grudi, da čuje njihov damar.

 

O grmlju ruže, mala ružo

Ukrasu moje bašte cvjetne

Ti, koji toliko ruže ljubiš

Zašto ne zavoliš i mene?

 

Svak’ kojem podare

Milosni ljubavi dar

Nek’ bijelu ružu ubere

I privije na grudi. Osjetiće damar.

.

Recusa (poricanje)

 

Ako se u mjesec moram pretvoriti, da bih bila fadista,

Iz očiju sunce izgubiti

Postati kip, skultptura il’ bista,

Tad’ ja fadista ne mogu biti.

 

Ako biti fadista znači biti sjetan

Onaj na čijem licu svi suze slute, zaista

I ako fado kaže: ”Nemoj biti sretan”,

Ja nisam i ne mogu biti fadista.

 

Ako iza fada stoji

šapat zajedljivi, naroda prostodušnog podsmijeh

Koji u svom lutanju svačija usta zadoji

Biti fadista, isto je što i grijeh.

 

Ali ako mogu pobjedu izvojevati

Nad stihovima zaboravljenim

Ni tada fadista neću postati,

Već čovjek, stopljen sa fadom voljenim.

 .

Loucura (Ludilo)

 

Fadu pripadam

Onom koga u dušu poznajem,

Živim  pjesmu koju skladam,

Fadu, bez kolebanja, sve tajne odajem.

On se riječima ne može izraziti,

Ali kad srcu dopustim pjevati,

Vidim da me je znalo pažljivo slušati.

 

Plačite, suze ridajte

Pjesnici zemlje moje,

debla iz istog korijena izrasla

za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

I da na mojoj strani niste odvajkada,

Ne bi bilo, vjerujte, ni fadista poput mene,

Nit’ dubokog jada našeg fada.

 

U ovako bolnom glasu

Leži krivica svih vas

Poeta u mog života spasu…

Ludilo, to je ono što stalno slušam

Ali blagoslovljena je ludost

Poeme o patnji, u čijem stvaranju želim da se okušam.

 

Plačite, suze ridajte

Pjesnici zemlje moje,

debla iz istog korijena izrasla

za isti život, sa kojim je sudbina srasla.

 

I da na mojoj strani niste odvajkada,

Tad ne bi bilo ni fadista poput mene,

Niti našeg fada.

.

Povo que lavas no rio (Narode, vi što perete na rijeci…)

 

Narode, što na rijeci pereš svoju odjeću,

i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš

daske mog sanduka, moju zadnju kuću!

Možda je u njemu onaj koji vas brani, znaš,

Koji svetu zemlju može kupiti od vas

Ali kojem svoj život dati ne moraš.

 

Za okrugli stol sjedam

Onako pijana, u kolibu, u kojoj se skrivam

I poljubac po poljubac snivam.

Ono što si mi dao bilo je vino

Jasno kao suza koja kane u čistu vodu,

Ali ne i tvoj život, svoju slobodu.

 

S mirisom svjetlosti i s ukusom blata

Ljubav sam vodila

Za njih sam bila udata…

Narode, ljudi, vaša sam oduvijek bila

Zbog vas sam u tamjana visine poslata

Ali vam život nikad nisam uzela.

 

Narode, ti koji na rijeci pereš svoju odjeću,

i vrhom sjekire pažljivo biraš i zakivaš

daske mog sanduka, moju zadnju kuću,

Tu može biti onaj koji te brani, znaš,

Koji može kupiti svetu zemlju od vas

Ali kojem svoj život nikada pokloniti ne moraš.

 

Selman Repišti,

6 – 7. 9. 2016.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Đura Šefer Sremac: Uskršnja nedelja

Ђура Шефер Сремац   УСКРШЊА НЕДЕЉА     Био сам дете близу девете… Ех, успомене походе мене!   Од трешње цвêта нежнија, ...
by Redakcija
 

 
 

Uskoro nova knjiga ”Rožaje nekada i sada”

U toku je priprema knjige sa ekskluzivnim starim fotografijama (iz bogate arhive od kojih većina do sada nisu objavljene) iz prošlog vijeka kao i novim fotografijama snimljenim iz iste pozicije. Knjiga ,,Rožaje nekada i sada...
by Redakcija
 

 
 

Marija Juračić: DOBAR SKANDAL

Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu ...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta dobio prvu nagradu za najbolju novinsku priču

U okviru Međunarodne kulturne manifestacije “Zeničko proljeće 2017“, NIP „Naša riječ“ iz Zenice 5. aprila 2017. godine u Općoj biblioteci, priredilo je svečanost dodjele nagrada izabranim autorima, na k...
by Redakcija
 

 
 

Pjesma Mehmeda Akifa Ersoja (na bosanski preveo Sejfidin Haruni)

Mehmet Akif  Ersoj   HIMNA NEZAVISNOSTI   Ne strahuj! Sjaj crvenog bajraka što se po sumraku vihori, neće se ugasiti; Sve dok se posljednje ognjište, što se dimi nad mojom domovinom, ne ugasi. Taj bajrak je zvije...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona