Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Portreti

15. Jula 2016.
 

Amar Škrijelj: U susret vijeku od rođenja Muhameda Abdagića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

U autobiografiji koju je potpisao u Sjenici 22. 10. 1975. godine Muhamed Abdagić navodi:
‘‘Rođen sam u Sjenici 1916. godine. Srednju školu završio u Skoplju i Vranju. Upisao se na Pravni fakultet 1936. u Beogradu i pošto sam kao srednjoškolac bio aktivni komunista, zbog toga i izbačen iz škole u Skoplju, primljen u partiju iste 1936.
Na Univerzitetu sam bio veoma aktivan, docnije ušao i u rukovodstvo partijske organizacije Univerziteta, docnije takođe uređivao i list ’’Student’’ izvjesno vrijeme, a vrlo dugo Bilten. Takođe sam radio i veoma aktivno u mom rodnom kraju u Sjenici i Sandžaku, po političkoj, kulturnoj i naravno po partiskoj liniji, sve do rata. Ove godine su mi priznate, osim onih kojima sam uspješno polagao ispite.
1941. nisam se mogao održati u mom kraju, pa sam prešao u Sarajevo, a odatle u Mostar, u julu, gdje sam rukovodio partijskom organizacijom, mjesnom, takođe bio i član Oblasnog komiteta, za to vrijeme, to jest do oktobra 1941. kada sam prebačen u partizane. Radio pri Kalinovačkom odredu kao rukovodilac Okružnog komiteta za taj kraj, neko vrijeme, a onda krajem 1941. prebacio se u Sandžak. Tu uglavnom u Agitpropu glavnog štaba, posjećivao jedan viši partijski kurs, i sam rukovodio jednim partijskim kursom a takođe po potrebi i u borbu. Tu sam za neslaganja sa bestijalnim strijeljanjima bio sa još dva druga, suđen na smrt zato što sam bio protivan jer to nije u interesu NOB-e (neki koji su bili oslobođeni savjesti ili je nikad nisu ni imali imputirali su mi da sam ja to ne zbog partije nego da uzmem u zaštitu muslimane, te da ja nisam komunista nego musliman, što je naravno maloumno i komično, ali se to nije održalo pa sam istog dana oslobođen). Poslije napada Njemaca i četnika s Kokina Broda, februara 1942. prebacio se na slobodnu teritoriju Bijelog Polja, gdje sam takođe radio kao partijski radnik i bio zamjenik komesara Bijelopoljskog bataljona, te aktivno učestvovao u borbama protiv Italijana i četnika na tom sektoru.
Kako su na okupiranoj teritoriji Sandžaka bile uništene partijske organizacije i pokret NOP-a zamro, maja 1942. poslat sam na okupiranu teritoriju radi formiranja partijske organizacije. Međutim sutra dan po dolasku sam uhapšen i predat Italijanima, a u zatvoru sam ostao gotovo do kraja 1942. godine, kad sam na intervenciji sedam najuglednijih tada građana pušten na slobodu uz uslove da se prijavljujem dva puta na dan u policiju i u komandu, da ne zalazim po javnim lokalima da se ne viđam ni s kim, dakle jedna vrsta kućnjeg zatvora, što je i bio, te sam sve to vrijeme proveo u kući baveći se slikarstvom i književnošću.
Sve do dolaska Njemaca juna 1943, koji su me uhapsili i sproveli za Pazar, a zatim u Kosovsku Mitrovicu gdje je bila centrala Gastapola. Istom intervencijom sam uskoro oslobođen, jer je politički čovjek toga doba Hasan Zvizdić bio veoma jak čovjek i nije dao da se ubije ni jedan komunista musliman, a sreski načelnik je bio moj rođak Hilmija Hadžiahmetagić, koji je docnije i sarađivao ponešto sa nama. Bio sam na nekoj vrsti slobode, pa sam se odmah dao na rad i pokušao da se povežem sa partijskim ljudima u Peći, sa Mahmutom Mujagićem iz Sjenice, pod maskom rada sa crnom berzom, pa smo u tome uspjeli i neke akcije izveli. Međutim, bio sam praćen i svakako da je to bilo primjećeno od strane Njemaca od kojih sam skorijih dana uhapšen, pošto sam predhodno opljačkan. (ovo je dokaz da sam dobro radio, i partijski, i politički). Ovaj put sam pušten na slobodu, poslije dva i po mjeseca ležanja u zatvoru, na intervenciju Albanske grupe u Beogradu, koju su mobilisali neki moji prijatelji (Šerif Ibrović, Habko Ćerkez i dr.).
Po dolasku u Sjenicu pri samom kraju 1943. pokušao sam da radim na legalnoj bazi okupljajući omladinu na spremanje jednog pozorišnog komada, kako bih je privukao na stranu NOB-e. Međutim vlasti se nisu dale zavarati, poslije nekoliko proba naređeno nam je da spremanje komada prekinemo, a Hasan Zvizdić mi je skrenuo pažnju da više neće moći da garantuje za mene ako budem uhvaćen u nekom radu (mi smo se bili pogodili da on mene štiti dok je okupacija a ja njegovu familiju poslije oslobođenja – on je danas u Turskoj živi kao trgovac) a od našeg čovjeka u policiji sam doznao da sam prvi na spisku za strijeljanje u slučaju takve prilike. Zato smo se razbježali gdje je ko znao, ja u Kosovsku Mitrovicu, Mahmud Mujagić u Bihor i dr. (i ovo je dokaz da sam dobro radio i da je svaki moj potez bio shvaćen neprijateljski, pa čak i na kulturnom polju.)
Na samom početku 1944. prešao sam u Kosovsku Mitrovicu gdje sam imao druga za sekretara za okružnog načelstva i zaštitu od okružnog načelnika. Odmah sam se dao na rad i formirao jedan aktiv, povezao se sa drugovima u Rašci, a zatim i formirao i partijsku organizaciju koja je bila veoma aktivna na svim poljima, gotovo kao ona u Mostaru 1941. (od dijeljenja vijesti i slanje u partizane ljudi i oružja, do likvidiranja pojedinih njemačkih oficira). Kao rukovodilac te organizacije docnije sam vezu ostvario sa kopaoničkim odredom ostao sam sve do oslobođenja 2. novembra 1944. i do kraja te godine.
Reorganizacijom partijske organizacije posumnjalo se u neke drugove logoraše (dva slovenca), pa sam uzet na odgovornost kao rukovodioc a onda se posumnjalo u moje neke političke poteze, i ako sam ja imao predhodno odobrenje od strane Sreskog i Oblasnog komiteta za ove poteze (ali Šukrija Milije, Kovačevića te Rasim Čerkeza, prilikom mog dolaska na Kopaonik, radilo se o nekim političkim paktiranjima s balistima i nedićevcima da oni obustave borbe protiv partizana i td.) Pa sam uzet na odgovornos pa i lišen slobode u stvari, bilo je sve jasno da što god je Muhamed Abdagić radio, da je radio u interesu borbe a protiv neprijatelja, nego su tu bili stari računi, još iz partizana kad sam imao sukob sa Vojom Lekovićem zato što sam bio protiv bestidnih strijeljanja 1942. u Novoj Varoši, te sam bio osuđen na smrt, sa još dvojicom i to pod podvalom da sam ja to zbog toga što sam musliman a ne komunista pa da mi je žao muslimane – što je apsurd. Isti taj čovjek onda došao u Kosovsku Mitrovicu i tako uspeo da izvrne taj moj ilegalni rad i da skuha rukovodioce da je to bilo sve protiv NOB-a koji su ćutali, a i danas ćute i ako znaju istinu (sem Rasima Ćerkeza) 1948. ponovo se pokušalo sa istim podvalama sada proširenim i sa masom falsifikata, pa sam ponovo podvrgnut istrazi u zatvoru, uz vođenje postupka kod vojnog suda u Beogradu, ali nije mogla da se donese pravosnažna presuda (neko je valjda gore imao malo savjesti i vidio na šta je sve sračunato, pa se pokušalo onda i za IB, te sam 13 mjeseci držan na Adi Ciganliji, ali bez uspjeha. Sve je to patron iz Sandžaka mogao zato što je imao uticaja na Rankovića, a onda sve išlo glatko – pod izgovorom političkog i partijskog interesa čak su slati ljudi iz Beograda za sekretara komiteta u Sjenicu, samo radi toga da se bore protiv mog uticaja.)
Ja sam sve te podlosti oborio i materijal se nalazi kod Kolne komisije CK BiH, koja je sve to prikupila i uvidjela (iz dokumenta u predmetu vidi se stav te komisije prema meni), a onda su i drugovi iz CK, tada Cvijetin Mijatović, Avdo Humo i Džemal Bjedić zauzeli da riješe moje probleme, te mi dodjelili stan, zatim boračko obezbjeđenje do regulisanja penzije kada budem imao dovoljno potrebnog rada, staža.
Rješenjem Zajednice za socijalno osiguranje BiH meni je priznato sve vrijeme od 1941. do oslobođenja, a na osnovu provjerene dokumentacije kod odnosnih organizacije saveznih boraca. Nije mi bilo priznato jedino vrijeme poslije oslobođenja ona 4 mjeseca koja sam bio lišen slobode, pa na osnovu moje žalbe i to mi je bilo priznato, pošto nisam ležao u zatvoru svojom krivicom nego Partije koja je vodila istragu koja je bila deplasirano. Poslije toga sam radio kao službenik u organima vlasti i to u Sreskom odboru u Sjenici dok je taj odbor postojao. Prije toga, od 1951. bavio sam se isključivo književnošću i bio kod kuće. (Radni staž iz 1946. i 1947. nisam mogao unijeti u knjižicu jer nisam to učinio blagovremeno) Pošto sam uglavnom bio bolestan.
Poslije ukidanja sreza u Sjenici radio u srezu kao imovinsko-pravni referent, u Novom Pazaru, do ukidanja ovoga. Zatim sam 1959. diplomirao, a onda radio kao pravnik kombinata’’Raška’’ u Novom Pazaru, dok 1962, kada sam dao otkaz da bih se mogao posvetiti književnosti. Krajem 1964. pošto više nisam imao sredstava za život morao sam se zaposliti i radio u SO Novi Pazar do polovine 1965, kada sam prešao u Sarajevo. U Sarajevo sam se zaposlio kod preduzeća JEDINSTVO gdje sam bio pravnik i sekretar preduzeća – sve do kraja 1967. kada sam dao otkaz da bih se ponovo mogao prebaciti na književni rad, jer me je čekalo hrpa neobjavljenih rukopisa. Od 1968. bavim se isključivo književnošću i objavio sam dosad šest knjiga. Za to vrijeme sam živio od boračkog obezbjeđenja i po malo od knjiga. Član sam udruženja književnika BiH i do kraja ovog mjeseca izići će mi sedma knjiga.
Prilažem potrebnu dokumentaciju po obrascu 3 kao i rješenje o priznanju mog učešća u NOB od 1941. do maja 1945. uz zahtjev za dodjelu boračke penzije.’’

muhamed abdagic 1960.

Sandžački Don Kihot

Muhamed Abdagić je rođen 20. decembra 1916. godine u Sjenici, u srbijanskom dijelu Sandžaka. Jedan je od najvećih bošnjačkih romansijera, pripovjedača i pjesnika 20. stoljeća

Abdagić je bio polaznik Velike medrese u Skoplju, zajedno sa desetinama mladića iz Sandžaka, Kosova i Metohije, Makedonije, Bosne i Hercegovine. Zbog revolucionalnih ideja i posjedovanja “ilegalne literature”, zajedno sa Ćamilom Sijarićem i Rašidom Dedovićem, Abdagić je februara 1936. godine isključen iz Velike medrese, te gimnaziju završava u Vranju. U septembru iste godine sva trojica su se upisali na Beogradski univerzitet, gdje su tokom 1936. i 1937. primljeni u članstvo KPJ.
Na Pravnom fakultetu Abdagić postaje član Univerzitetskog komiteta i sekretar partijske ćelije na Pravnom fakultetu. U seprtembru 1940. godine bio je jedan od pokretača lista ‘’Glas Sandžaka’’. Bio je jedan od 12 potpisnika proglasa “Studenti Sandžaka svom narodu”. Pred početak Drugog svjetskog rata formirao je prvu organizaciju KPJ u Sjenici. Bio je hapšen i zatvaran od strane saradnika okupatora u Sjenici i Novom Pazaru. Učesnik je NOR-a ali je stalno dolazio u sukob sa Partijom zbog suprostavljanja tzv. suđenjima po kratkom postupku. U toku Drugog svjetskog rata, prema zadacima KPJ, djeluje u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Kosovu i Metohiji. Zbog buntovništva je 1948. godine osuđen na robiju od deset godina koju nije cijelu odležao. Bio je jedan od rijetkih sandžačkih i uopšte bošnjačkih intelektualaca, političara i književnika koji je imao hrabrosti da u komunističkom sistemu vodi donkihotovsku borbu sa ondašnjim režimom od koga je uporno zahtijevao da njegov narod dobije ravnopravan status sa ostalih pet naroda.
Objavljene knjige: Feniks, zbirka pjesama (Sarajevo, 1966), pod pseudonimom M. A. Haljinović. Ovu će zbirku u svojim bilješkama nazvati Tužni Dabiživ; Tri drame, drame (Osijek, 1966); Zvučni zid, roman (1967), Zamka, drame (1967), Feniks I, roman (1971), Feniks II, roman (1972); Tvrdi grad, roman 1973; Zemlja, roman i pripovijetke (1975), Lutajući brod, pjesme (1981), Druge studene zime, roman (1981). Posthumno su objavljene knjige: Iza Moreno, pjesme (1993), Ramiza, drama (1999).
Abdagić je bio zastupljen u više antologija, kao i u zborniku šest jugoslovenskih pisaca koji je 1990. objavljen u Moskvi, sa kratkim romanom Duge studene zime. Bio je član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.
U porodičnoj arhivi Muhameda Abdagića nalazi se njegova bogata književna ostavština, u kojoj se nalazi 17 romana sa raznovrsnom tematikom, pripovijetke, poezija, drame, komedije i putopisi, literarni eseji, historijski i politički spisi, intervjui, polemički članci, reagovanja i prepiska.

Muhamed Abdagić: Kad se vrši pokolj, tada se zna da smo posebna nacija

Abdagić, 30. januara 1970. godine iz Beograda upućuje pismo bosansko-hercegovačkoj Akademiji nauka i umjetnosti, u kojem, između ostalog, navodi: “Ja lično sam, kao i najveći dio Muslimana u Bosni, stao na gledište da mi jesmo nacija naravno, a ne narodnost, jer kad se narodnost prevede na obični narodni jezik, to znači nacionalna manjina, kao npr. Mađari ili Albanci, a to ispada da i mi Muslimani imamo neku drugu maticu zemlju i neki drugi matični jezik, a ne ovaj, jugoslovenski, i da pripadamo i nekoj drugoj rasi, van Jugoslavije, a ne slovenskoj, a to nije tačno… Moje primjedbe se sastoje u prvom redu obzirom da mi jesmo nacija, i to formirana stoljećima još, ali da to niko nije naučno obradio, tojest sakupio svo istorijsko i kulturno blago, ili bar napisao ili formirao istoriju ove nacije, sem površnog porijekla, da bi mi trebali upravo to učiniti, tojest napisati povijest Muslimanima ne samo od postanka i o postanku samo, nego i kroz vijekove, pa do danas. O Muslimanima, o istaknutim ljudima, ne samo dakle o masi i njenom životu politike i kulture, posebno kroz 400-godišnje tursko carstvo, uloge Muslimana u tom carstvu uticaj njihov, i političare, i vojnike, i kulture… Insistiram da je pravilniji naziv Bosanac, a ne Musliman, kad je riječ o muslimanima bosanskim; na ovo se naravno može prigovoriti od strane drugih nacionalnosti s pitanjem: A šta smo mi? Odgovor je naravno jednostavan i prirodan: Nikom iz Bosne ne može se zabraniti da se osjeća Bosancem, pa prema tome tako se može zvati ko god se tako osjeća”.
U jednom pismu iz marta 1970. on navodi: “Onu prvu Jugoslaviju jeste osvojila Srbija na bajonetu i ona i jeste bila ustvari Srbija, i s pravom, tu su simboli kao Solun i Kajmakčalan, zato i jeste onda značilo dobar Jugosloven biti ustvari dobar Srbin. Ali sa ovom nije tako, ovu je iznijela na svojim plećima Bosna, i vojnikom, i žitom i mesom, i skloništem u njenim gudurama, dok su Srbijom suvereno upravljali i vladali nedićevci, ljotićevci i četnici; dodajući dalje: “i biti Jugoslaven, zbog toga što nije na bajonetu osvojena, više ne znači biti dobar Srbin, naprotiv, biti Jugosloven dobar, danas znači biti za priznanje svih nacionalnosti i njihovih kultura (ja onu podjelu na narod i narodnost ne priznajem, jer svi mi pripadamo nekoj narodnosti ili nekom narodu to je samo zašećeren izraz za nacionalnu manjinu, opet neka podvala)”.
U istom pismu on dodaje: “Hoću da kažem to da ni mi ne moramo da se krijemo ili stidimo naše istorije, ili da nemamo pravo na svoju nacionalnost i svoju kulturu, nego da treba da je održimo i razvijemo. Mi imamo svoju istoriju, svoju epiku i svoju lirsku pjesmu, svoj jezik, koji smo dali i Srbiji, sve one elemente koji čine jednu naciju nacijom, čak i teritoriju pa zašto bi se mi odricali onoga što nam je istorija dala, i zašto odricati se sopstvenih interesa.”
Abdagić piše “sa proputovanja kroz Sandžak” 29. jula 1971. glavnom uredniku beogradske Politike u povodu odnosa ovog lista prema “čudnom” navođenju naroda na svojim stranicama, postavljajući pitanje zašto je neki drugi kriterij “mjerodavniji od brojnosti jedne nacije. Posebno, zašto nas Muslimane, dakle Bosance, svrstavati na taj način među nacionalne manjine – pošto je završeno sa pet jugoslovenskih naroda – tjerati nas na ivicu sa koje nekom neće biti teško da nas gurne u ponor, ili da nas odgurne na primjer u Tursku kao što se to već pokušavalo već pedeset godina,” završavajući svoje pismo riječima: “A politikom se bavim iz navike, i zato što ne mogu ničim boljim, jer sam već prekoračio godine ljubavi, mada je bavljenje politikom u jednopartijskom sistemu iluzija za ljude u partiji, a budaluk za one koji nisu u partiji”.(…)
Abdagić u ljeto 1991. govori: (…) „ od AVNOJ-a pa do danas Muslimani još uvijek nisu čvrsto stali na noge sa svojom nacijom, baška što nas ne priznaju sa Istoka ni sa Zapada, nego mi sami ne priznajemo svoju nacionalnoost u velikom broju. U avnojevskoj Jugoslaviji su priznate svega pet nacija, sto znači, mi ne spadamo medu tih pet… Ne prihvataju nas, osim kad se vrši pokolj, tada se zna da smo posebna nacija.“
Pred krvavi raspad SFRJ 1991. godine Muhamed Abdagić – Sandžački Don Kihot došao je iz Sarajeva u Sandžak da posjeti sestru u Novom Pazaru gdje ga je pronašla smrt u novopazarskom parku na jednoj klupi. Ukopan je 9. avgusta na novopazarskom groblju Gazilar.


Priredio Amar Škrijelj



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Yohann Koshy: Kako je bombardovanje iz vazduha promijenilo svijet

Proučili smo istoriju posmatrajući je iz oblaka. Istaknuta slika: Drezden, 1945, pogled sa gradske vijećnice (Rathaus) na razoreni grad (Foto via Deutsche Fotothek‎) Kad je čovjek prestao da vjeruje u Boga, počeo je da ...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Bar: Kako prepoznati karakteristike narcizma i psihopatije u poslovnom i političkom okruženju?

Da li ste ikada doživeli mobing ili bili svedok istog? Pitate li se kako funkcionišu i kako se nose sa grižom savesti osobe čije odluke i delovanja direktno štete drugima? Ovde se prvenstveno podrazumevaju one ličnosti ko...
by Redakcija
 

 
 

Zoran Hercigonja: Semezdin Mehmedović – Poezija apatrizma u ”Devet Alexandrija”

Kada se čovjek malo bolje zapita tko je on uistinu, u dubini duše pročita odgovor: „ti si vječiti apatrid, beskućnik i lutalica.“ I cijeli život  je neka vrsta lutanja, skok s jednog  mjesta na drugo, prolaz kroz vr...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Batonovo književno veče sa prijateljima

U petak je, 3. februara 2017. godine, organizovan je još jedan kulturni događaj u Klubu paraolimpijskih sportova „Baton“ Zenica, koji okuplja najteže invalide prošlog rata. U Muzeju Grada Zenica „batonci“ su za lju...
by Redakcija
 

 
 

Razgovor sa Vesnom Radović: Ni danas nismo mnogo odmakli od ”devedesetih”

Djetinjstvo je možda najbezbrižniji dio života, pa samim tim i najljepši. Recite nam nešto o odrastanju i školovanju u kamenom gradu, pored mora. VESNA RADOVIĆ: Tek mnogo godina kasnije, prošavši dosta svijeta, shvatil...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona